Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir u petak, 16.1.2015. godine uoči predstavljanja knjige "Vjera u sjeni politike", autora Damira Borovčaka razgovarala je sa suprugom Veljka Marića. Marijana Petir izvijestila ju je da je u Europskom parlamentu od predsjednice Podoodbora za ljudska prava zatražila javno saslušanje o kršenju ljudskih prava Veljku Mariću i od Europske komisije da Srbiji uvjetuje otvaranje pregovora stavljanjem van snage zakona na temelju kojeg je Marić uhićen (otet).

Rekla joj je da je želi ohrabriti jer ju je na temelju njenog zahtjeva koji je poslala na Badnjak, potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskim i europskih poslova Vesna Pusić primila prije nekoliko sati. Petir je rekla da je ministricu Pusić detaljno izvijestila o lošem zdravstvenom stanju Veljka Marića kao i o saznanjima do kojih je došla a koja upućuju na to da je riječ o politički montiranom procesu, te je još jednom zatražila da se Vlada zauzme za njegovo transferiranje u Hrvatsku na što je pozvala već nekoliko puta do sada. Dobila je odgovor da je Vlada početkom siječnja zatražila njegov transfer u Hrvatsku.

Marijana Petir je na promociji knjige govorila upravo o slučaju Veljka Marića kojeg je autor Damir Borovčak spominjao u svojim emisijama na Radio Mariji. Govor Marijane Petir nalazi se u nastavku.

=====

Poštovane i poštovani,

Iznimno mi je drago što večeras mogu ovdje biti s Vama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja ove vrlo zanimljive i potrebne knjige reći nekoliko riječi o njoj te zahvaliti autoru na njegovom velikom trudu. Iza njega je, kao što vidimo i 150 emisija na Radiju Marija, a pred nama je i ova knjiga. 6. knjiga Vjera u sjeni politike donosi mnoštvo podataka te pokazuje autorovu zauzetost za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost. On to radi predano, dosljedno i kontinuirano, te je ozbiljan kroničar i kritičar političkih zbivanja. Danas u Hrvatskoj potrebni su nam ljudi koji će nam u sjećanju zadržati važne trenutke u životu jednog naroda i jedne zemlje, a on to nepokolebljivo čini.

Željela bih se osvrnuti na dijelove knjige u kojima autor ukazuje na životne sudbine dvoje ljudi. Na slučaj otetog i zatočenog hrvatskog branitelja Veljka Marića i preminule junakinje Domovinskog rata, hrvatske braniteljice Nevenke Topalušić. Upravo na životnim sudbinama tzv. malih, običnih ljudi, a ja kažem velikih ljudi, razotkriva se stvarnost jednog doba i stvarnost jednog političkog režima.

Nevenka Topalušić - iznimna žena i majka, hrabra prije svega, nepokolebljiva i ustrajna u borbi za bolju Hrvatsku za njezinu djecu, ali i sve hrvatske građane. Ona se u Domovinskom ratu nije borila oružjem već ljubavlju, brigom za ranjene kojima je nesebično pomagala, izlažući se opasnosti, što ju je na koncu, mjesec dana nakon oslobođenja Knina, koštalo zdravlja, jer je nastojeći pomoći ranjenom suborcu, pala pokošena snajperskim mecima. Nakon takvog teškog ranjavanja, izborila je još jednu bitku i darovala svojoj obitelji i domovini novi život - po četvrti put je postala majka. Preminula je, apsurdno, ispred Ministarstva branitelja, tražeći pravdu za svoje suborce i najteže invalide Domovinskog rata. Srce joj nije moglo izdržati, nije mogla gledati kako se dignitet branitelja i Domovinskog rata dovodi u pitanje.

Upravo zahvaljujući i ovoj knjizi, njezina životna priča bit će zapamćena, a možda će nekima biti i poticaj da se s više poštovanja odnose prema žrtvi koju su hrvatski branitelji podnijeli za našu domovinu, ali i za nas ovdje okupljene - da možemo u slobodi misliti, govoriti, raditi. Bez njih ne bi bilo Hrvatske, a na nama je da ta Hrvatska postane zemlja koju su sanjali, za koju su se borili, za koju su ginuli. Da bude zemlja u kojoj će radnik i seljak moći dostojanstveno živjeti od svog rada, a umirovljenik od mirovine. Ne smijemo iznevjeriti hrvatske branitelje, jer oni nas kad je bilo najteže, nikad nisu iznevjerili.

Rekla bi da se to posebno odnosi na slučaj Veljka Marića, za kojeg vjerujem da Vam je svima poznat, ali ponovo ću govoriti o njemu jer ga ne smijemo zaboraviti. Govorom o njegovoj teškoj situaciji sprječavamo da padne u zaborav, jer ako mi nećemo stalno upozoravati na to gdje se i zašto nalazi, tko će? Tako je i autor ove knjige u ožujku prošle godine javno progovorio o sudbini branitelja Veljka Marića. Kad sam 2010. godine saznala da je Veljko Marić uhićen ili točnije rečeno, otet u Srbiji, na granici s Bugarskom, kao zastupnica u Hrvatskom saboru sam od Vlade tražila da mu pomogne. Ponovo sam taj zahtjev, zajedno s javnim apelom Veljka Marića ponovila u svibnju 2011.godine uputivši ga Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnost.

Zatražila sam da se za njega zauzmu te da mu osiguraju povratak u Hrvatsku, međutim, odgovorili su mi da nisu nadležni za njegov slučaj već da se taj problem rješava u okviru Ministarstva vanjskih poslova. Prošle godine na temelju 43 000 preferencijalnih glasova hrvatski građani su mi povjerili mandat u Europskom parlamentu. Tako sam dobila priliku da slučaj Veljka Marića podignem na europsku razinu jer smatram da ga Srbija nije imala pravo uhititi tj. oteti i suditi mu kao hrvatskom građaninu za navodni zločin počinjen na hrvatskom teritoriju protiv drugog hrvatskog građanina. Na ulazim u procjenu njegove nedužnosti ili krivnje, već smatram da je za to nadležan hrvatski, a ne srpski sud.

Ulazeći u procedure Europskog parlamenta tražila sam način kako na europskoj razini skrenuti pozornost na pitanje hrvatskog branitelja Veljka Marića te sam nakon dugotrajnih konzultacija unutar različitih odbora Europskog parlamenta početkom studenog 2014. godine odlučila na javnom saslušanju o stanju ljudskih prava na Zapadnom Balkanu Pododbora za ljudska prava Europskog parlamenta nazočne izvijestiti o kršenju njegovih ljudskih prava u srpskom zatvoru.

Budući da me je u međuvremenu kontaktirala i humanitarna organizacija "Bedem ljubavi 1991" te su me izvijestili da su im srbijanske vlasti odbile izdati dozvolu za posjet Veljku Mariću, jer da to pravo imaju samo članovi uže obitelji, nazočne sam izvijestila i o tome. Ujedno sam alarmirala predstavnike europskih institucija kao i nazočne predstavnike Srbije o sve lošijem zdravstvenom stanju našeg branitelja te sam konstatirala da, ako ne dobiva potrebnu zdravstvenu skrb, to predstavlja ozbiljno kršenje njegovih temeljnih ljudskih prava.

Predstavnik Europske komisije, Simon Mordue, zadužen za pitanja pregovora o proširenju s Republikom Srbijom je obećao istražiti slučaj putem predstavništva Europske komisije u Srbiji a veleposlanik Republike Srbije obećao je adresirati moje pitanje srbijanskoj vladi. Nakon toga sam preko hrvatskog veleposlanstva u Beogradu zatražila da mi se kao hrvatskoj zastupnici u Europskom parlamentu kao i članicama udruge Bedem ljubavi odobri posjet Veljku Mariću, te sam nakon mjesec dana čekanja u drugoj polovici prosinca prošle godine dobila dozvolu.

U pismu na ćirilici Ministarstvo vanjskih poslova Srbije me je obavijestilo da su meni odobrili posjet, ali ne i udruzi Bedem ljubavi. Dan uoči Badnjaka otputila sam se u Srijemsku Mitrovicu i posjetila hrvatskog branitelja Veljka Marića jer sam mu i na taj način željela poručiti da nije sam i da nije zaboravljen. Tada mi je rekao: "Tražim da se pokrene rješavanje mog slučaja, da mojim mukama dođe kraj i da dođem u Hrvatsku." Rekao mi je i to da sam jedina dužnosnica koja ga je u ovih pet godina otkako je utamničen u Srbiji posjetila u zatvoru. Moram reći da je branitelj Marić narušenog zdravlja, da ne dobiva lijekove te da je 40 dana bio bez antibiotika.

Donijela sam mu hranu i druge potrepštine jer si sam kuha na rešou u ćeliji koju dijeli s još 5 zatvorenika kad ima što, budući da je zatvorska hrana nejestiva. U razgovoru sam mu rekla da sam njegov slučaj otvorila u Europskom parlamentu i obećala sam mu da neću stati na tome. Rekao mi je da nije kriv već da je žrtva sustava te, moram reći, nije skrivao ogorčenje hrvatskim vlastima koje su ga ostavile u Srbiji. Rekla sam mu da ću tražiti sastanak s hrvatskim ministrom pravosuđa kao i ministricom vanjskih poslova kako bi od njih zatražila da poduzmu potrebne korake za njegovo transferiranje u Hrvatsku budući da je sam Marić priliko razgovora izrazio sumnju da su to do sada učinili.

Na Badnjak sam zatražila sastanak s njima, te sam od ministra branitelja tražila da osigura pokrivanje troškova odvjetnika Veljka Marića. Naime, njegova obitelj se nalazi u nezavidnoj financijskoj situaciji, supruga ima vrlo malu plaću a sama mora podizati njihova tri maloljetna sina. Bez pomoći dobrih ljudi, bilo bi još i teže. Informaciju o stanju i statusu Veljka Marića za nadležna tijela u Europskoj uniji poslala sam ovih dana te se nadam da će sve ove aktivnosti rezultirati njegovim povratkom u Hrvatsku.

U ponedjeljak sam javno na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu od Europske komisije tražila da uvjetuje Srbiji ukidanje Izmjena i dopuna Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine koji je stupio na snagu 2010. godine, budući da smatram da u suprotnom Srbija neće moći nastaviti svoj europski jer ugrožava suverenitet Republike Hrvatske.

Odredbama tog zakona Srbija se je uzela za pravo suditi hrvatskom državljaninu za navodni zločin počinjen na hrvatskom teritoriju protiv drugog hrvatskog državljanina što je u suprotnosti s kaznenim i međunarodnim pravom kao i europskom praksom. Takvo pravo samo u iznimnim slučajevima uzimaju si Ujedinjeni narodi. Na temelju tog zakona Marića su srpske vlasti otele, zatvorile a tek nakon toga raspisale međunarodnu tjeralicu i sada ga već 5 godina drže u zatvoru.

Stoga sam rekla da od Europske komisije očekujem da odmah od Srbije zatraži stavljanje van snage Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, te da se osigura transfer Veljka Marića u Hrvatsku kako bi mu se omogućilo pošteno suđenje. Ovog tjedna sam zatražila i od predsjednice Podoodbora za ljudska prava da se u Europskom parlamentu organizira javno saslušanje o slučaju Veljka Marića zbog kršenja njegovih ljudskih prava.

Kao što sam već rekla, od ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić zatražila sam hitan sastanak te sam danas s njom razgovarala o situaciji u kojoj se nalazi Veljko Marić. Izvijestila me je da je njegov transfer u Hrvatsku zatražen početkom 2015. godine, dakle nakon što sam posjetila Veljka Marića i javno pozvala Vladu da poduzme konkretne aktivnosti, no to je ipak korak naprijed. Predložila sam joj da razgovara s ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem kod kojeg sam tražila također sastanak ali me još nije primio, o pravnim mogućnostima koje su na raspolaganju kako bi se osigurao transfer Veljka Marića u Hrvatsku.

Ja u ponedjeljak idem u Bruxelles na sjednicu vanjskopolitičkog odbora gdje će se raspravljati o Srbiji. Tamo ću ponovo upozoriti na slučaj Veljka Marića ali i na 300 hrvatskih branitelja kojima prijeti ista sudbina ako se srpski zakon o jurisdikciji ne promijeni. Često slušam ljude koji govore kako se ništa ne može napraviti, no ja smatram da se u životu isplati boriti za istinu i za prave stvari i da ako ne pokušamo, nećemo znati možemo li nešto postići ili ne.

Kada sam posjetila Veljka Marića u zatvoru, shvatila sam kako počesto slobodu, zdravlje, krov iznad glave, odjeću, hranu, ljude koji nas okružuju, uzimamo zdravo za gotovo, kao da nam sve to pripada. Tek kada voljom drugih a ne svojom krivnjom ostanemo bez toga, postajemo svjesni vrijednosti onog što smo imali. Zato je ovo prilika da zahvalim Veljku Mariću jer je branio Hrvatsku, da zahvalim njegovoj obitelji što je ostala na okupu i uz njega, te svima Vama koji svojim životom i radom svjedočite kako se voli Hrvatska i hrvatski narod.

Na kraju bih zahvalila i autoru na upornosti, trudu i entuzijazmu koji ulaže u traganje za istinom, te mu poželjela puno uspjeha u budućem radu.

http://petir.eu

(102)