Ja sam Marija Petričević. Znam čitati. I ne treba mi Andrej Plenković interpretirati što sam pročitala.
Arhitektica sam. Imam posao. Imam 24 godine i ne želim otići iz Hrvatske. Želim živjeti u državi u kojoj naprijed idu oni koji su marljivi, sposobni i pošteni, a ne oni koje gura politička stranka ili interesni lobi.
Danas sam ovdje zato što ne želim da zastupnici u Hrvatskom saboru, koji bi tamo trebali predstavljati moje vrijednosti, ratificiraju Istanbulsku konvenciju. Ovdje u svoje ime i u ime svih vas tražim da muškarci i žene koji su ušli u Sabor tvrdeći biračima da su demokršćani to i dokažu glasujući protiv ratifikacije.
I da birajući između poslušnosti šefu stranke i poštivanju volje birača koji su ih izabrali, izaberu nas, građane.
Ratifikacijom Konvencije Hrvatska država kroz Članak 8 preuzima zakonsku obavezu financirati udruge koje se u Hrvatskoj bave zaštitom ljudskih prava samo nekih ljudi. Ratifikacijom Hrvatska preuzima zakonsku obavezu financirati udruge i aktiviste koji godinama primaju novac iz proračuna za zaštitu žena i ljudskih prava – a onda, u plaćenom, radnom vremenu – djeluju kao parapolitičke organizacije.
Financira ih se da pomažu pretučenim ženama, a one organiziraju prosvjede protiv ministra kulture ili branitelja.
- Dobivaju novac iz proračuna da štite silovane žene – a one krivotvore istinu o Domovinskom ratu.
- Dobivaju novac da štite prestrašenu djecu, a one, financirane javnim novcem, organiziraju kampanju protiv referenduma o braku ili prosvjeduju protiv Katoličke Crkve.
Isti oni koje je g. Bauk u pismu SDP-ovim zastupnicima nazvao „nama skloni aktivisti“ – ratifikacijom Istanbulske će na račun nesreće žrtava nasilja našim novcem financirati svoje ideološke i političke aktivnosti.
Ne želim da Hrvatska odvoji milijardu kuna poreznog novca za financiranje aktivnosti koje nemaju veze sa zaštitom žena i djece.
- Ne želim da gotovo polovica moje bruto plaće koja odlazi u državni proračun– financira žene koje se predstavljaju kao „zaštitnice žena“, a istovremeno vrijeđaju, omalovažavaju i etiketiraju sve žene koje misle i žive drugačije od njih.
- Ne želim da odbor GREVIO. koji se sastoji od 10 žena koje sve zastupaju i promoviraju rodnu ideologiju. ima ovlasti uplitati se u hrvatske politike, financije i pravosuđe.
- Ne želim da ratifikacija Konvencije učini zakonom obvezno financiranje uhljebništva u civilnom društvu.
Javni novac treba dolaziti do žrtava nasilja, pružajući im konkretnu pomoć.
Ljudi koji napuštaju Hrvatsku, među njima moji prijatelji i kolege – mladi, sposobni, obrazovni – kao glavni razlog odlaska navode besperpsektivnost. Ne vide da imaju budućnosti u Hrvatskoj. Ne vide da mogu svoji radom, poštenjem i zalaganjem napredovati, pošteno živjeti od svoga rada – bez stranačkih i političkih veza. Bez političke trgovine. Jednaki pred zakonom sa svima drugima.
Kažu da je na nama mladima budućnost. Ja izabirem živjeti u Hrvatskoj. Ja izabirem živjeti u najljepšoj zemlji na svijetu, jer vjerujem da je ona izgrađena na ispravnim temeljima. Vjerujem da je cijena koja je plaćena za njenu slobodu zalog za budućnost i siguran put za nas i našu djecu.
A ono što želim je da se naše žene, naše hrabre majke, bake, sestre, prijateljice, i najranjivije pripadnice našeg društva štite bez paravana, bez skrivenih namjera, bez ideologije – učinkovitom primjenom hrvatskih zakona i transparentnim trošenjem proračunskog novca.
Pozivam zastupnike građana u Hrvatskom saboru da glasuju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.
|
