Tuđman je bio svjestan da pretvorba SKH u Hrvatske
socijaldemokrate nije iskrena, da su se mnogi odrekli
titoizma iz nužde, da se nisu promijenili i da Äekaju
povoljno vrijeme da se vrate na titoistiÄku politiku ali
je usprkos toga pomagao opstanak SDP-a. Većina u
tadašnjem Savezu komunista- Stranci demokratskih
promjena a kasnije SDP-u nikada se nije odrekla težnji
da se obnovi u nekom vidu Jugoslavija. Nikada se nisu
odrekli Tita kao svoga vođe i idola. Međutim, ipak u
Domovinskom ratu stvaralo se jezgro hrvatske
socijaldemokracije, mnogi su sudjelovali kao dragovoljci
u ratu i postepeno je SDP vraćao povjerenje jednog
dijela hrvatskog naroda. Zbog toga je bilo moguće da SDP
2000. godine pobijedi na parlamentarnim izborima.
Međutim, tada dolazi do velikog obrata
unutar SDP-a jer ona većina koja je samo prividno
prihvatila promjene koje je neiskreno prihvatila SDP
kao hrvatsku nacionalnu stranku, koja se samo prividno
odricala titoizma i Jugoslavije dobila je na snazi i
poÄela se vraćati staroj titoistiÄkoj politici, poÄele
su se ponovno pjevati pjesme "od Vardara do Triglava"
i "Jugoslavijo, Jugoslavijo", poÄela se stvarati nova
SKOJevska omladina i obnavljati se titoistiÄko-
komunistiÄki mentalitet.
Mi, hrvatski socijaldemokrati, smo se
odjedanput naÅ¡li u manjini i poÄeo je proces povratka
na staro. SDP je prestajao biti hrvatska stranka, sve
veću ulogu su igrali politiÄki Jugoslaveni ali i oni
koji su zastupanje nacionalnih interesa proglašavali
nacionalizmom i ustaštvom. Zaustavljeni su procesi
pretvaranja partije u stranku. Istovremeno, SDP je
prestajao biti socijalno osjetljiva stranka. Pretvarao
se u anacionalnu Äak i protuhrvatsku partiju, vratili
su se na obnovu politiÄke podobnosti i umjesto da su
se bavili socijalnim i gospodarskim pitanjima, došavši
na vlast poÄeli su nametati ateistiÄko komunistiÄki
svjetonazor većini hrvatskog naroda. U poÄetku tih
procesa Ivica RaÄan je pokuÅ¡ao držati neku ravnotežu.
MeÄ‘utim, i on se vrlo brzo prikljuÄio
većini i prije njegove smrti SDP više nije bio ni
hrvatska ni socijalna stranka nego jugoslavensko-
titoistiÄka a djelomiÄno i globalistiÄka anacionalna
stranka. Nakon smrti Ivice RaÄana taj proces se
ubrzao. IzvrÅ¡ena je potpuna deraÄanizacija SDP-a. Novi
SDP krenuo je u ideološke ratove i umjesto socijalnog
gospodarskog programa ponudio je obnovu titoizma i
politiÄkog jugoslavenstva, obnovu regije te je poveo
križarsku borbu protiv svega što je nacionalno.
Prestali su tretirati HDZ kao konkurenta i pokušali su
ga pretvoriti u klasnog ideološkog neprijatelja.
Posebno veliki poraz pa i moralni krah
SDP je doživio kada je faktiÄno izdao hrvatske
branitelje, kada je podržao monstruozne optužnice
tužiteljstva Haaškog suda, kada je podržao Mesića u
procesu detuđmanizacije i kriminalizacije Domovinskog
rata te kada je krenuo u rat s KatoliÄkom Crkvom
pokušavajući silom vlasti mijenjati svjetonazor većine
hrvatskih ljudi.
Istovremeno SDP je postajao
klijentelistiÄka partija u koju su se ljudi upisivali
radi osobne koristi. U mandatu Zorana Milanovića
izvrÅ¡ili su Äistke gdje god su to mogli od portira do
direktora i svuda nametnuli svoje ljude. Tu su se
spajdaÅ¡ili sa HNS-om Vesne Pusić koji su prednjaÄili u
svemu Å¡to je antihrvatsko, Äak bi se moglo reći da se
Vesna Pusić nametnula Zoranu Milanoviću kao idejni
vođa. Za vrijeme Vlade Zorana Milanovića došlo je do
prave katastrofe i zato je danas najvažnije pitanje
kako skratiti mandat te Vlade jer svaki novi dan njene
vlasti znaÄi novu katastrofu. Posljedica takve
politike bio je gubitak izbora. Zoran Milanović je
izgubio Äetvore izbore. Zadnji poraz bio je poraz
njihovog kandidata za predsjednika države.
To tim veći poraz što su bili uvjereni
u sigurnu pobjedu u prvom krugu. Nakon poraza, poÄele
su politiÄke borbe na ljevici. Neću reći hrvatskoj jer
nažalost nema hrvatske ljevice, postoji samo ljevica
koja je u većini anacionalna ili projugoslavenska ili
globalistiÄka. Glavni program ljevice je borba protiv
nacionalnog i proglašavanje svega što je nacionalno
Å¡ovinistiÄkim i ustaÅ¡kim. Katastrofa u kojoj se nalazi
Hrvatska takoÄ‘er je intenzivirala politiÄke borbe i
unutar SDP, i u cjelini unutar ljevice i liberalnih
snaga. Ujedinjuje ih borba protiv svega Å¡to je
nacionalno odnosno propagiranje politiÄkog
jugoslavenstva i nekakvog građanskog društva u kojem
nacionalno neće biti od nikakve važnosti. Sve je veći
broj onih u SDP-u koji smatraju da je potrebno
Milanovića natjerati ili na ostavku ili ga
promijeniti, jer shvaćaju da će on dovesti ne samo do
poraza na parlamentarnim izborima nego i do raspada
SDP-a.
U tim borbama ojaÄala je pozicija Ive
Josipovića jer je ipak sa svojim titoistiÄkim
programom dobio preko milion i sto tisuća glasova. On
se u izbornoj noći sam nametnuo kao spasitelj ljevice
koji će iskoristiti kapital od milion i sto tisuća
glasova kako bi nastavio istom politikom. Zbog toga se
sve više piše i govori o sukobu Milanovića i
Josipovića u borbi za lidera ne samo ljevice nego i
lijevo liberalnih snaga koje bi i dalje trebale ići
zajedno na parlamentarne izbore.
Paradoks je u tome što su Josipović i
Milanović na istoj politiÄkoj strategiji. I jedan i
drugi su titoisti i politiÄki Jugoslaveni. I jednom i
drugom najvažniji su ideološki problemi i preodgoj
hrvatskog naroda i jedan i drugi u svemu Å¡to je
nacionalno vide ne samo šovinizam nego i ustašluk.
Zbog toga tvrdim da se ništa neće dogoditi, bez obzira
tko će u toj borbi pobijediti. Da li će Milanović
odbiti napad Josipovića ljudi ili će Josipovićevi
ljudi ipak natjerati Milanovića na ostavku i dovesti
novog lidera. Crveni predsjednik Josipović nije više
predsjednik ali i dalje je ostao crveni, i dalje je
najavio da će se za isti program nastaviti boriti.
Titoist Milanović ni po Äemu se ne
razlikuje od Josipovića u ideološkim i svjetonazorskim
pitanjima. I za njega glavni zadatak nije rješavanje
gospodarskih, socijalnih i drugih pitanja nego
zaoštravanje ideološke borbe protiv HDZ-a. Dakle, i
jedan i drugi se iskljuÄivo bore za politiÄku vlast na
istom politiÄkom konceptu. Zato u interesu hrvatskog
naroda i hrvatske države treba tražiti treće rješenje.
Treba stalno objašnjavati da su Josipović i Milanović
dvije strane iste istroÅ¡ene jugokomunistiÄke kovanice.
Treće rješenje vidim u istinskim
hrvatskim socijaldemokratima, mlađim ljudima koji su
bili branitelji u Domovinskom ratu, koji nisu
prespavali Domovinski rat kao Josipović i Milanović,
koji imaju nacionalni osjećaj i koji nisu sudjelovali
ni na koji naÄin u pomaganju pete haaÅ¡ke kolone u
destruiranju Domovinskog rata. Takvih ljudi ima i svi
im trebamo dati, bez obzira na politiÄku
opredijeljenost, podršku jer samo takvi novi ljudi
mogu obnoviti hrvatsku socijaldemokraciju i postati
stabilna lijeva noga u hrvatskom putu prema
prosperitetnoj, zapadno europskoj demokratskoj državi.
S obzirom da sam i pripadao hrvatskim
socijaldemokratima i da sam otišao kada sam vidio da
smo potpuno izgubili jer nisam htio biti smokvin list
onima koji su samo prividno i lažno glumili hrvatsku
socijaldemokraciju, spreman sam i osobno pisanjem
istine pomoći da se brojni ljudi u SDP-u organiziraju
i suprotstave sadašnjoj lažnoj socijaldemokraciji koja
nije ni hrvatska ni socijalna i koja se samo brine za
ostanak na vlasti. Da budem konkretan. Povratak
Josipovića niÅ¡ta ne bi rijeÅ¡io, dapaÄe, to bi bio
nastavak puta u propast jer Josipović, kao i
Milanović, je politiÄki Jugoslaven a ne Hrvat i njegov
program otvara nove i obnavlja stare ideološke sukobe
i podjele hrvatskog naroda. Ostanak Milanovića nije
također rješenje, jer je on izgubio ne samo izbore
nego i obraz.
Ovih dana proÄitao sam dobru vijest da
je europarlamentarac Tonino Picula izjavio da bi
prihvatio se natjecati za predsjednika SDP-a. Zašto je
to dobra vijest. Zato Å¡to Tonino Picula nije prespavao
Domovinski rat nego je bio na prvim crtama obrane.
Zato Å¡to je Tonino Picula u Europskom parlamentu
pokazao na djelu da je tip politiÄara kao i Kolinda
Grabar Kitarović, koji kada su u pitanju nacionalni
interesi traži slogu i zajedništvo. Zato što spada u
generaciju mladih politiÄara koji su cijenjeni u
Europskoj uniji i NATO-u i demokratskim strukturama,
koji nisu poltroni i koji imaju jasnu viziju.
Dakle, da zakljuÄim, doÅ¡lo je vrijeme
da i Milanović i Josipović i njihova strategija
politiÄkog jugoslavenstva i stalne proizvodnje
ideoloÅ¡kih sukoba konaÄno zavrÅ¡e u politiÄkom muzeju
te da prepuste politiku onim ljudima koji su izrasli
iz Domovinskog rata i koji su svoje domoljublje
potvrdili na djelu.
Autor:
Zdravko Tomac, direktno.hr
(102) |