U danima stvaranja i obrane samostalne Hrvatske prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pomagao je na sve moguće načine stvaranje hrvatske socijaldemokracije, te je s pravom smatrao da bi Hrvatska bila demokratska i stabilna država da mora imati ne samo desnu nego i lijevu nogu, da mora pored HDZ-a imati i hrvatsku ljevicu.

Tuđman je bio uporan, čak je omogućio SDP-u da naslijedi ogromnu imovinu od Sveza komunista Hrvatske, da prodaje tu imovinu za velike novce bez kojih SKH SDP ne bi mogao opstati kao parlamentarna stranka. Tuđman je čak jako pazio da se ne bi dogodilo da Ivica Račan ne uđe u Hrvatski sabor.

Tuđman je bio svjestan da pretvorba SKH u Hrvatske socijaldemokrate nije iskrena, da su se mnogi odrekli titoizma iz nužde, da se nisu promijenili i da čekaju povoljno vrijeme da se vrate na titoističku politiku ali je usprkos toga pomagao opstanak SDP-a. Većina u tadašnjem Savezu komunista- Stranci demokratskih promjena a kasnije SDP-u nikada se nije odrekla težnji da se obnovi u nekom vidu Jugoslavija. Nikada se nisu odrekli Tita kao svoga vođe i idola. Međutim, ipak u Domovinskom ratu stvaralo se jezgro hrvatske socijaldemokracije, mnogi su sudjelovali kao dragovoljci u ratu i postepeno je SDP vraćao povjerenje jednog dijela hrvatskog naroda. Zbog toga je bilo moguće da SDP 2000. godine pobijedi na parlamentarnim izborima.

Međutim, tada dolazi do velikog obrata unutar SDP-a jer ona većina koja je samo prividno prihvatila promjene koje je neiskreno prihvatila SDP kao hrvatsku nacionalnu stranku, koja se samo prividno odricala titoizma i Jugoslavije dobila je na snazi i počela se vraćati staroj titoističkoj politici, počele su se ponovno pjevati pjesme "od Vardara do Triglava" i "Jugoslavijo, Jugoslavijo", počela se stvarati nova SKOJevska omladina i obnavljati se titoističko- komunistički mentalitet.

Mi, hrvatski socijaldemokrati, smo se odjedanput našli u manjini i počeo je proces povratka na staro. SDP je prestajao biti hrvatska stranka, sve veću ulogu su igrali politički Jugoslaveni ali i oni koji su zastupanje nacionalnih interesa proglašavali nacionalizmom i ustaštvom. Zaustavljeni su procesi pretvaranja partije u stranku. Istovremeno, SDP je prestajao biti socijalno osjetljiva stranka. Pretvarao se u anacionalnu čak i protuhrvatsku partiju, vratili su se na obnovu političke podobnosti i umjesto da su se bavili socijalnim i gospodarskim pitanjima, došavši na vlast počeli su nametati ateističko komunistički svjetonazor većini hrvatskog naroda. U početku tih procesa Ivica Račan je pokušao držati neku ravnotežu.

Međutim, i on se vrlo brzo priključio većini i prije njegove smrti SDP više nije bio ni hrvatska ni socijalna stranka nego jugoslavensko- titoistička a djelomično i globalistička anacionalna stranka. Nakon smrti Ivice Račana taj proces se ubrzao. Izvršena je potpuna deračanizacija SDP-a. Novi SDP krenuo je u ideološke ratove i umjesto socijalnog gospodarskog programa ponudio je obnovu titoizma i političkog jugoslavenstva, obnovu regije te je poveo križarsku borbu protiv svega što je nacionalno. Prestali su tretirati HDZ kao konkurenta i pokušali su ga pretvoriti u klasnog ideološkog neprijatelja.

Posebno veliki poraz pa i moralni krah SDP je doživio kada je faktično izdao hrvatske branitelje, kada je podržao monstruozne optužnice tužiteljstva Haaškog suda, kada je podržao Mesića u procesu detuđmanizacije i kriminalizacije Domovinskog rata te kada je krenuo u rat s Katoličkom Crkvom pokušavajući silom vlasti mijenjati svjetonazor većine hrvatskih ljudi.

Istovremeno SDP je postajao klijentelistička partija u koju su se ljudi upisivali radi osobne koristi. U mandatu Zorana Milanovića izvršili su čistke gdje god su to mogli od portira do direktora i svuda nametnuli svoje ljude. Tu su se spajdašili sa HNS-om Vesne Pusić koji su prednjačili u svemu što je antihrvatsko, čak bi se moglo reći da se Vesna Pusić nametnula Zoranu Milanoviću kao idejni vođa. Za vrijeme Vlade Zorana Milanovića došlo je do prave katastrofe i zato je danas najvažnije pitanje kako skratiti mandat te Vlade jer svaki novi dan njene vlasti znači novu katastrofu. Posljedica takve politike bio je gubitak izbora. Zoran Milanović je izgubio četvore izbore. Zadnji poraz bio je poraz njihovog kandidata za predsjednika države.

To tim veći poraz što su bili uvjereni u sigurnu pobjedu u prvom krugu. Nakon poraza, počele su političke borbe na ljevici. Neću reći hrvatskoj jer nažalost nema hrvatske ljevice, postoji samo ljevica koja je u većini anacionalna ili projugoslavenska ili globalistička. Glavni program ljevice je borba protiv nacionalnog i proglašavanje svega što je nacionalno šovinističkim i ustaškim. Katastrofa u kojoj se nalazi Hrvatska također je intenzivirala političke borbe i unutar SDP, i u cjelini unutar ljevice i liberalnih snaga. Ujedinjuje ih borba protiv svega što je nacionalno odnosno propagiranje političkog jugoslavenstva i nekakvog građanskog društva u kojem nacionalno neće biti od nikakve važnosti. Sve je veći broj onih u SDP-u koji smatraju da je potrebno Milanovića natjerati ili na ostavku ili ga promijeniti, jer shvaćaju da će on dovesti ne samo do poraza na parlamentarnim izborima nego i do raspada SDP-a.

U tim borbama ojačala je pozicija Ive Josipovića jer je ipak sa svojim titoističkim programom dobio preko milion i sto tisuća glasova. On se u izbornoj noći sam nametnuo kao spasitelj ljevice koji će iskoristiti kapital od milion i sto tisuća glasova kako bi nastavio istom politikom. Zbog toga se sve više piše i govori o sukobu Milanovića i Josipovića u borbi za lidera ne samo ljevice nego i lijevo liberalnih snaga koje bi i dalje trebale ići zajedno na parlamentarne izbore.

Paradoks je u tome što su Josipović i Milanović na istoj političkoj strategiji. I jedan i drugi su titoisti i politički Jugoslaveni. I jednom i drugom najvažniji su ideološki problemi i preodgoj hrvatskog naroda i jedan i drugi u svemu što je nacionalno vide ne samo šovinizam nego i ustašluk. Zbog toga tvrdim da se ništa neće dogoditi, bez obzira tko će u toj borbi pobijediti. Da li će Milanović odbiti napad Josipovića ljudi ili će Josipovićevi ljudi ipak natjerati Milanovića na ostavku i dovesti novog lidera. Crveni predsjednik Josipović nije više predsjednik ali i dalje je ostao crveni, i dalje je najavio da će se za isti program nastaviti boriti.

Titoist Milanović ni po čemu se ne razlikuje od Josipovića u ideološkim i svjetonazorskim pitanjima. I za njega glavni zadatak nije rješavanje gospodarskih, socijalnih i drugih pitanja nego zaoštravanje ideološke borbe protiv HDZ-a. Dakle, i jedan i drugi se isključivo bore za političku vlast na istom političkom konceptu. Zato u interesu hrvatskog naroda i hrvatske države treba tražiti treće rješenje. Treba stalno objašnjavati da su Josipović i Milanović dvije strane iste istrošene jugokomunističke kovanice.

Treće rješenje vidim u istinskim hrvatskim socijaldemokratima, mlađim ljudima koji su bili branitelji u Domovinskom ratu, koji nisu prespavali Domovinski rat kao Josipović i Milanović, koji imaju nacionalni osjećaj i koji nisu sudjelovali ni na koji način u pomaganju pete haaške kolone u destruiranju Domovinskog rata. Takvih ljudi ima i svi im trebamo dati, bez obzira na političku opredijeljenost, podršku jer samo takvi novi ljudi mogu obnoviti hrvatsku socijaldemokraciju i postati stabilna lijeva noga u hrvatskom putu prema prosperitetnoj, zapadno europskoj demokratskoj državi. S obzirom da sam i pripadao hrvatskim socijaldemokratima i da sam otišao kada sam vidio da smo potpuno izgubili jer nisam htio biti smokvin list onima koji su samo prividno i lažno glumili hrvatsku socijaldemokraciju, spreman sam i osobno pisanjem istine pomoći da se brojni ljudi u SDP-u organiziraju i suprotstave sadašnjoj lažnoj socijaldemokraciji koja nije ni hrvatska ni socijalna i koja se samo brine za ostanak na vlasti. Da budem konkretan. Povratak Josipovića ništa ne bi riješio, dapače, to bi bio nastavak puta u propast jer Josipović, kao i Milanović, je politički Jugoslaven a ne Hrvat i njegov program otvara nove i obnavlja stare ideološke sukobe i podjele hrvatskog naroda. Ostanak Milanovića nije također rješenje, jer je on izgubio ne samo izbore nego i obraz.

Ovih dana pročitao sam dobru vijest da je europarlamentarac Tonino Picula izjavio da bi prihvatio se natjecati za predsjednika SDP-a. Zašto je to dobra vijest. Zato što Tonino Picula nije prespavao Domovinski rat nego je bio na prvim crtama obrane. Zato što je Tonino Picula u Europskom parlamentu pokazao na djelu da je tip političara kao i Kolinda Grabar Kitarović, koji kada su u pitanju nacionalni interesi traži slogu i zajedništvo. Zato što spada u generaciju mladih političara koji su cijenjeni u Europskoj uniji i NATO-u i demokratskim strukturama, koji nisu poltroni i koji imaju jasnu viziju.

Dakle, da zaključim, došlo je vrijeme da i Milanović i Josipović i njihova strategija političkog jugoslavenstva i stalne proizvodnje ideoloških sukoba konačno završe u političkom muzeju te da prepuste politiku onim ljudima koji su izrasli iz Domovinskog rata i koji su svoje domoljublje potvrdili na djelu.

Autor: Zdravko Tomac, direktno.hr

(102)