Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

PIŠE SUNJA VUKOVARU     (rujan 2004.)

Tko se danas još sjeća tisućudevetstotinadevedesetiprve i rata?

Kad se danas pokušam prisjetiti te godine najprije mi se vrati osjećaj sličan vrtoglavici: događaji su se izmjenjivali velikom brzinom, povijest se događala tako obilno, događaji su požurivali jedni druge, nezadrživo se obruŠavali na život, pritiskali ga svom težinom i sve činili neizvjesnim. Sve je izgledalo kaotično i opasno, u isto vrijeme uzbudljivo, izazovno i časno. U godini prije nestao je politički sustav u kojem sam odrastao, živio i stvarao, doŠla je dugo priželjkivana sloboda, nacionalna i osobna, ali su se odmah zatim dogodili i "balvani", početak srpske pobune.

Sve nade, želje i zamisli, sva vjera u sretniju budućnost, doŠli su u opasnost da nestanu pred navalom napadača i njegovom mržnjom, pred povratkom svijeta za koji sam mislio da je nepovratno nestao. Sve je postalo nesigurno, staro se činilo moćnim. A novo joŠ nejasnim i neodlučnim. Većina ljudi je glasovalA za promjene, jesu li bili iskreni? I jesu li svi priželjkivali iste promjene kao i ja? Koliko je ljudi bilo spremno braniti to "novo"?"

 

Tako počinje pisac gornje knjige, Miroslav Međimorec, koju sam na Jelačićevu trgu u Zagrebu u lipnju ove godine kupio, posve slučajno i neznajući za nju.

Pročitao sam je na "dašak" i odmah je na odmoru u Krku posudio prijateljima i dalje preporučio. Svaki onaj tko nosi Hrvatsku u srcu, vjerujem da će biti oduševljen ovom knjigom. Posebno mi, koji živimo u Švicarskoj, koji smo imali prilike i osobno upoznati autora za vrijeme njegovog boravka u Švicarskoj. To nije samo povjesni dokument, već je to i oda svim dragovoljcima Domovinskog rata, "posebno onom" hrvatskom čovjeku kao Crnom, Ceki, Kimfi, Rinčici, Nari, Zani, Cvajguzu, Puškaru ili Lađaru iz Dvora, ali i intelektualcima kao M.M., Glumcu, Hemingwayu i drugima znanim i neznanim borcima za slobodnu, neovisnu Lijepu našu.


Evo još nekoliko isjećaka iz te jako zanimljive i divne knjige:


Istinite priče iz Domovinskog rata

U gradu vlada čudna atmosfera napetosti i iščekivanja. Osjeća se bunt, ogorčenje i odlučnost da se brani tek stečena sloboda, ugrožena od pobunjenika, jugoslavenske vojske, policije i tajnih službi, ali prisutan je i strah, nesigurnost. Vrijeme je djelovanja. Iz glavnog grada države koju konačno možemo nazvati svojom, o kom su opkoljene vojarne pune neprijateljskih vojnika, odlazimo na bojište i svrstat ćemo se uz branitelje koji se odupiru napadaču.

... Strani vojnici nalaze se na hrvatskoj zemlji, mi nismo prekoračili ničije granice. Ne tražimo tuđe, nama prijete uništenjem i zatvorom.

... Stigli smo do raskršća, na desno se cesta odvaja za Petrinju i Glinu, lijevom ćemo nastaviti za Sisak.....
U jednom trenutku, s povečom pratnjom, ulazi mladi Bobetko, znam ga po "torbi iz Sabora", predsjednik je Kriznog stožera, zapravo zapovjednik svih hrvatskih snaga na području Banovine. Odgovorna je osoba u tom najkritičnijem trenutku kad bi se sve moglo slomiti. Pala su pounjska mjesta, pala je Kostajnica, Glina, Petrinja, Srbi će sad skupiti sve svoje snage i prionuti na osvajanje posljednjih mjesta što ih branimo preko Kupe i Save. Sva sila JNA i pobunjenika sručit će se na Sunju i Sisak. Umjesto zabrinutosti na Bobetkovom je licu neko samopouzdanje, neki bezobrazluk, drskost, iz njega izbija odlučnost i snaga.

... Moj prvi ratni dan, utorak 17. rujna (1991.).
Zapamtio sam tog omanjeg, tihog, povučenog čovjeka po njegovu nadimku (Puškar). Dobio ga je po poslu što ga je obavljao u ratu, popravljao je kvarove na oružju, uglavnom puške, ponekad i neko drugo, teže oružje.... Puškar je u Sunju došao kao dragovoljac iz Siska. Do rata je radio u Sisačkoj željezari kao alatničar, njegovo znanje i spretnost postali su tada na bojištu dragocjeni. Svaka ispravna puška značila je mnogo, nije ih bilo dovoljno za sve branitelje. U ranu jesen još se pri preuzimanju položaja oružje predavalo iz rukre u ruku.

To što neki više nisu priznavali razloge zbog kojih smo brat i ja i tisuće drugih otišli u rat, vjerojatno je posljedica njihova manjka rodoljublja, možda zloče i pakosti, sebičnosti, interesa i, prije svega, politike. Počele su ponovno podjele na dobre i zle, humaniste i zločince, lijeve i desne, partizane i ustaše. Odlaskom u rat, "pristajanjem uz nasilje i krv", svrstali su me u onu zlu, optuženu vrstu Hrvata.


Što su ti, koji su optuživali i sudili, svrstavali lijevo i desno, znali o našim ratnim iskustvima, o nevidljivim ožiljcima i naknadnim posljedicama? Jesu li se brinuli za teške invalide kao što je to činila glumica Hrvatskog narodnog kazališta, raspitivali se za duševno stanje prognanika ili odlazili vojnicima koji su štitili primirje na bojišnici? Jesu li na samom mjestu otkrili pravu prirodu rata u Bosni i Hercegovini i tko je srušio Stari most, zabrinuli za posljedice dugogodišnje iseljenosti protjeranog hrvatskog stanovništva? Digli glas zbog ubojstva šest stotina Hrvata u zonama zašticenim snagama Ujedinjenih nacija? Čuli rane glasove nezadovoljstva branitelja ili se zabrinuli nad prvim braniteljima samoubojicama? Očito nisu ili nisu dovoljno, jer su bili zabavljeni drugim: osvajanjem vlasti koja će im omogućiti mijenjanje temelja novostvorene hrvatske države. Ti, kojih je bilo sve više i glasnije su se javljali kako bi obezvrijedili branitelje, bili su isti ono koji su pobjegli ili su se bojali sudjelovati u ratu, zastupnici neke neoliberalne, nenacionalne i nadnacionalne države, koja ne bi isticala svoj hrvatski značaj. Bili su to protivnici nove države koja je nastala usprkos volji svjetskih moćnika. Uz rashrvačivanje bili su usredotoćeni na čuvanje dosegnutih društvenih i materijalnih položaja, snalaženjem u nekom drugom poretku stvari, stjecajem, privatiziranjem i zgrtanjem.

Nije me smetalo jačanje demokracije, sve veći broj različitih političkih stranaka i njihovi programi, različita mišljenja u javnim medijima: bili su to znakovi slobode, ali sam se opirao negiranju Hrvatske, njenih branitelja i vojske, hrvatske samosvojnosti, identiteta i teško izborene neovisnosti. Sam nisam nikad bio član ni jedne političke organizacije, moja stranka je bila i ostala Hrvatska, nju sam branio i priželjkivao.

... "Bljesak" i "Oluja" privremeno su doveli vrijednosti rodoljublja, prava na obranu i žrtvovanje za svoju zajednicu, na vrh moralne ljestvice. Oduševljeni doček ratnika u gradovima zorno je to pokazivao. Nakon mirnog povratka Vukovara u siječnju 1998. pod hrvatski suverenitet, vratila se mirnodobska borba za Hrvatsku. Sve više je jačala politička borba kroz koju je opozicija dovodila u pitanje mnoge vrijednosti na kojima je do tada građena država. Mediji su postali glasila civilnih udruga i opozicije, svi su zastupali otvoreno društvo. Dovodili su u pitanje nacionalni identitet i legitimnost obrambenih djelovanja, isticali zločine počinjene u ratu i obrani Bosne i Hercegovine. I međunarodna zajednica je nakon sporazuma u Daytonu i završetka rata promijenila odnos podrške vlasti u Hrvatskoj i preko suda u Haagu počela vršiti pritisak. Sve je to dovodilo u pitanje same temelje novostvorene hrvatske države. Branitelji su postajali kriminalci, profiteri i povlaštena klasa, a njihovi motivi za sudjelovanje u ratu sebični i nepošteni interesi. Malo zatim su ih počeli osuđivati za ratne zločine. Isprva pojedince za pojedinačni zločin, kasnije vojne zapovjednike i političare za takozvanu objektivnu odgovornost. Preko branitelja optužena je na koncu i sama hrvatska država.

.... Nakon više godina rada u ministarstvu obrane i vanjskih poslova otišao sam kao diplomat u inozemstvo, ali sam ubrzo nakon izbora dvijetisućite, s još tridesetpetero diplomata, opozvan i vraćen u ministarstvo. To je bio klasičan primjer političkog revanšizma: po dolasku sam ponižen.....

U trenutku dok ovo pišem još je 1300 nestalih civila i branitelja, uz tisuće poginulih i nekoliko puta više ranjenih hrvatskih građana. Tko će ispričati njihove zauvijek neispričane priče u kojima je tko zna ljudske ljepote? Dok sam uobličavao bratova i moja sjećanja mislio sam i na njih, žrtve za obranu Hrvatske."

Bilješka o piscu


Miroslav Međimorec, rođen je 4. siječnja 1942 u Zagrebu. Na Filozovskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik, a završio je i Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Stožerni je brigadir Hrvatske vojske. Režirao je kazališne predstave. Snimio je nekoliko televizijskih drama i adaptacija kazališnih predstava, na desetke radijskih drama i adaptacija.
U rujnu 1991. odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje se bori šest mjeseci. Nakon toga obavljao je razne dužnosti u Uredu predsjednika Republike, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 1999. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj Konfederaciji, na kojoj dužnosti ostaje do jeseni slijedeće godine, kada je zajedno s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula iz političkih razloga razriješen dužnosti.

Priredio: Andrija Haramina

www.hkz-kkv.ch

003-2004

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch