Sve nade, želje i
zamisli, sva vjera u sretniju budućnost, doŠli su u opasnost da nestanu pred
navalom napadača i njegovom mržnjom, pred povratkom svijeta za koji sam mislio
da je nepovratno nestao. Sve je postalo nesigurno, staro se činilo moćnim. A
novo joŠ nejasnim i neodlučnim. Većina ljudi je glasovalA za promjene, jesu li
bili iskreni? I jesu li svi priželjkivali iste promjene kao i ja? Koliko je
ljudi bilo spremno braniti to "novo"?"
Tako počinje pisac gornje knjige, Miroslav Međimorec,
koju sam na Jelačićevu trgu u Zagrebu u lipnju ove
godine kupio, posve slučajno i neznajući za nju.
Pročitao sam je na "dašak" i odmah je na odmoru u
Krku posudio prijateljima i dalje preporučio. Svaki onaj
tko nosi Hrvatsku u srcu, vjerujem da će biti oduševljen
ovom knjigom. Posebno mi, koji živimo u Švicarskoj, koji
smo imali prilike i osobno upoznati autora za vrijeme
njegovog boravka u Švicarskoj. To nije samo povjesni
dokument, već je to i oda svim dragovoljcima Domovinskog
rata, "posebno onom" hrvatskom čovjeku kao Crnom, Ceki,
Kimfi, Rinčici, Nari, Zani, Cvajguzu, Puškaru ili Lađaru
iz Dvora, ali i intelektualcima kao M.M., Glumcu,
Hemingwayu i drugima znanim i neznanim borcima za
slobodnu, neovisnu Lijepu našu.
Evo još nekoliko isjećaka iz te jako zanimljive i
divne knjige:
Istinite priče iz Domovinskog rata
U gradu vlada čudna atmosfera
napetosti i iščekivanja. Osjeća se bunt, ogorčenje i
odlučnost da se brani tek stečena sloboda, ugrožena od
pobunjenika, jugoslavenske vojske, policije i tajnih
službi, ali prisutan je i strah, nesigurnost. Vrijeme
je djelovanja. Iz glavnog grada države koju konačno
možemo nazvati svojom, o kom su opkoljene vojarne pune
neprijateljskih vojnika, odlazimo na bojište i svrstat
ćemo se uz branitelje koji se odupiru napadaču.
... Strani vojnici nalaze se na
hrvatskoj zemlji, mi nismo prekoračili ničije granice.
Ne tražimo tuđe, nama prijete uništenjem i zatvorom.
... Stigli smo do raskršća, na desno
se cesta odvaja za Petrinju i Glinu, lijevom ćemo
nastaviti za Sisak.....
U jednom trenutku, s povečom pratnjom, ulazi mladi
Bobetko, znam ga po "torbi iz Sabora", predsjednik je
Kriznog stožera, zapravo zapovjednik svih hrvatskih
snaga na području Banovine. Odgovorna je osoba u tom
najkritičnijem trenutku kad bi se sve moglo slomiti.
Pala su pounjska mjesta, pala je Kostajnica, Glina,
Petrinja, Srbi će sad skupiti sve svoje snage i
prionuti na osvajanje posljednjih mjesta što ih
branimo preko Kupe i Save. Sva sila JNA i pobunjenika
sručit će se na Sunju i Sisak. Umjesto zabrinutosti na
Bobetkovom je licu neko samopouzdanje, neki
bezobrazluk, drskost, iz njega izbija odlučnost i
snaga.
... Moj prvi ratni dan, utorak 17.
rujna (1991.).
Zapamtio sam tog omanjeg, tihog, povučenog čovjeka
po njegovu nadimku (Puškar). Dobio ga je po poslu što
ga je obavljao u ratu, popravljao je kvarove na
oružju, uglavnom puške, ponekad i neko drugo, teže
oružje.... Puškar je u Sunju došao kao dragovoljac iz
Siska. Do rata je radio u Sisačkoj željezari kao
alatničar, njegovo znanje i spretnost postali su tada
na bojištu dragocjeni. Svaka ispravna puška značila je
mnogo, nije ih bilo dovoljno za sve branitelje. U ranu
jesen još se pri preuzimanju položaja oružje predavalo
iz rukre u ruku.
To što neki
više nisu priznavali razloge zbog kojih smo brat i ja
i tisuće drugih otišli u rat, vjerojatno je posljedica
njihova manjka rodoljublja, možda zloče i pakosti,
sebičnosti, interesa i, prije svega, politike. Počele
su ponovno podjele na dobre i zle, humaniste i
zločince, lijeve i desne, partizane i ustaše. Odlaskom
u rat, "pristajanjem uz nasilje i krv", svrstali su me
u onu zlu, optuženu vrstu Hrvata.
Što su ti, koji su optuživali i sudili, svrstavali lijevo i desno, znali o
našim ratnim iskustvima, o nevidljivim ožiljcima i naknadnim posljedicama? Jesu
li se brinuli za teške invalide kao što je to činila glumica Hrvatskog narodnog
kazališta, raspitivali se za duševno stanje prognanika ili odlazili vojnicima
koji su štitili primirje na bojišnici? Jesu li na samom mjestu otkrili pravu
prirodu rata u Bosni i Hercegovini i tko je srušio Stari most, zabrinuli za
posljedice dugogodišnje iseljenosti protjeranog hrvatskog stanovništva? Digli
glas zbog ubojstva šest stotina Hrvata u zonama zašticenim snagama Ujedinjenih
nacija? Čuli rane glasove nezadovoljstva branitelja ili se zabrinuli nad prvim
braniteljima samoubojicama? Očito nisu ili nisu dovoljno, jer su bili zabavljeni
drugim: osvajanjem vlasti koja će im omogućiti mijenjanje temelja novostvorene
hrvatske države. Ti, kojih je bilo sve više i glasnije su se javljali kako bi
obezvrijedili branitelje, bili su isti ono koji su pobjegli ili su se bojali
sudjelovati u ratu, zastupnici neke neoliberalne, nenacionalne i nadnacionalne
države, koja ne bi isticala svoj hrvatski značaj. Bili su to protivnici nove
države koja je nastala usprkos volji svjetskih moćnika. Uz rashrvačivanje bili
su usredotoćeni na čuvanje dosegnutih društvenih i materijalnih položaja,
snalaženjem u nekom drugom poretku stvari, stjecajem, privatiziranjem i
zgrtanjem.
Nije me smetalo jačanje demokracije,
sve veći broj različitih političkih stranaka i njihovi
programi, različita mišljenja u javnim medijima: bili
su to znakovi slobode, ali sam se opirao negiranju
Hrvatske, njenih branitelja i vojske, hrvatske
samosvojnosti, identiteta i teško izborene
neovisnosti. Sam nisam nikad bio član ni jedne
političke organizacije, moja stranka je bila i ostala
Hrvatska, nju sam branio i priželjkivao.
... "Bljesak" i "Oluja" privremeno su
doveli vrijednosti rodoljublja, prava na obranu i
žrtvovanje za svoju zajednicu, na vrh moralne
ljestvice. Oduševljeni doček ratnika u gradovima zorno
je to pokazivao. Nakon mirnog povratka Vukovara u
siječnju 1998. pod hrvatski suverenitet, vratila se
mirnodobska borba za Hrvatsku. Sve više je jačala
politička borba kroz koju je opozicija dovodila u
pitanje mnoge vrijednosti na kojima je do tada građena
država. Mediji su postali glasila civilnih udruga i
opozicije, svi su zastupali otvoreno društvo. Dovodili
su u pitanje nacionalni identitet i legitimnost
obrambenih djelovanja, isticali zločine počinjene u
ratu i obrani Bosne i Hercegovine. I međunarodna
zajednica je nakon sporazuma u Daytonu i završetka
rata promijenila odnos podrške vlasti u Hrvatskoj i
preko suda u Haagu počela vršiti pritisak. Sve je to
dovodilo u pitanje same temelje novostvorene hrvatske
države. Branitelji su postajali kriminalci, profiteri
i povlaštena klasa, a njihovi motivi za sudjelovanje u
ratu sebični i nepošteni interesi. Malo zatim su ih
počeli osuđivati za ratne zločine. Isprva pojedince za
pojedinačni zločin, kasnije vojne zapovjednike i
političare za takozvanu objektivnu odgovornost. Preko
branitelja optužena je na koncu i sama hrvatska
država.
.... Nakon više godina rada u
ministarstvu obrane i vanjskih poslova otišao sam kao
diplomat u inozemstvo, ali sam ubrzo nakon izbora
dvijetisućite, s još tridesetpetero diplomata, opozvan
i vraćen u ministarstvo. To je bio klasičan primjer
političkog revanšizma: po dolasku sam ponižen.....
U trenutku dok ovo pišem još je 1300
nestalih civila i branitelja, uz tisuće poginulih i
nekoliko puta više ranjenih hrvatskih građana. Tko će
ispričati njihove zauvijek neispričane priče u kojima
je tko zna ljudske ljepote? Dok sam uobličavao bratova
i moja sjećanja mislio sam i na njih, žrtve za obranu
Hrvatske."
Bilješka o piscu
Miroslav Međimorec, rođen je 4. siječnja 1942 u Zagrebu. Na Filozovskom
fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik, a
završio je i Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Stožerni je brigadir
Hrvatske vojske. Režirao je kazališne predstave. Snimio je nekoliko
televizijskih drama i adaptacija kazališnih predstava, na desetke radijskih
drama i adaptacija.
U rujnu 1991. odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje se bori šest mjeseci. Nakon
toga obavljao je razne dužnosti u Uredu predsjednika Republike, Ministarstvu
obrane i Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 1999. imenovan je hrvatskim
veleposlanikom u Švicarskoj Konfederaciji, na kojoj dužnosti ostaje do jeseni
slijedeće godine, kada je zajedno s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih
konzula iz političkih razloga razriješen dužnosti.
Priredio:
Andrija Haramina
|
