Jean Michel Nicolier ekshumiran, Monstrum je slobodan
Da smo međunarodno priznata država svjedoči
Josipovićev brzojav sućuti Sjevernoj Koreji u povodu
smrti tamošnjega komunističkog diktatora. Da smo
međunarodno priznata država svjedoči i plan
odustajanja od tužbe za genocid koji su skovali
jugoslavenski desničari Pantovčaka i Banskih dvora u
dogovoru s Beogradom s Pusićkinim obrazloženjem kako
tužba odražava stanje "sukoba niskog intenziteta".
Da smo međunarodno priznata država svjedoči i prva
žrtva Ovčare u agresiji visokog intenziteta, francuski
dragovoljac Jean Michel Nicolier, kojega je postumno
odlikovao predsjednik Josipović. Protiv ubojice,
Srbina Spasoja Petkovića Štuke, međunarodno nam
priznata i pravna država, međutim, nije podigla ni
prijavu za pogrješno parkiranje, iako je Spasoje,
zvani Monstrum, u Beogradu priznao da je ubio još
nekoliko ranjenika pred hangarom na Ovčari, te k tomu
sudjelovao u strijeljanju dvije stotine ranjenika
vukovarske bolnice.
Obljetnica međunarodnoga priznanja hrvatske države
ne smije proći bez sjećanja na mladoga Francuza o
kojemu književnica Nevenka Nekić piše roman, ali i na
tolike druge hrvatske branitelje, žive i mrtve. Bez
njih ne bi se imalo što priznati. Nijedna, međutim,
međunarodno priznata država javno ne objavljuje
registraturu svojih ratnih veterana. Prije bi se reklo
da je to posao kvislinških vlada, negoli demokratskih.
Zašto nismo postali mala Švicarska
Mi smo međunarodno priznata država, osim pri
haaškome sudištu - tamo smo "zaraćena strana" u
"građanskom ratu" koji se dogodio "na prostoru bivše
Jugoslavije" za koji su podjednako krivi ekstremisti
Milošević i Tuđman. Prekomjerno smo, znani i neznani,
granatirali Knin. Monstrum iz prethodnoga pasusa nije
ni prismrdio haaškome sudištu.
Hrvatska se već 11 godina ponaša ne kao međunarodni
subjekt već kao bivša jugoslavenska socijalistička
republika, istodobno i kao stabilna haaška kolonija, a
u međuvremenu kao guska u euromagli. Još nemamo
konsenzus o temeljenim nacionalnim interesima, ali
naše jednoumne elite znaju da ćemo ih najbolje štititi
ako uđemo u EU! Nisu li već prodali naše interese? Ne
prođe li referendum, popravak slijedi za godinu dana.
Ako referendum prođe, popravak nije predviđen!
Eurofore političkih iluzionista moguće je prodavati
jedino, čini se, još u Hrvatskoj. Da nije tako od
međunarodnog priznanja do danas već bismo se primili
posla i postali mala Švicarska ili Norveška s obzirom
na komparativne prednosti, podunavski, srednjoeuropski
i mediteranski položaj koji nam je darovao Bog.
Non-stop pod sitnozorom
Sjećam se toga dana! Bili smo već mjesecima u
kukuruzu uz top. Po cijeli dan slušali vijesti s malih
tranzistora. Uglavnom je non-stop vladala uzbuna, što
znači da se danju i noću nismo odvajali od cijevi. Još
se na rukavu nosila oznaka ZNG. Za one mlađe koje o
tome školski sustav nije ništa naučio, ZNG je kratica
Zbora narodne garde, preteče Hrvatske vojske. A onda
je 15. siječnja 1992. eksplodiralo - napokon su nas
priznali. Veselju nije bilo kraja. Hrvatsku su odmah
preplavili "sladoledari", tzv. europski promatrači
obučeni u bijele odore. Sve do danas neprestano nas
promatraju. Pa i sad smo pod europskim režimom
"monitoringa" sve do eventualnog ulaska u EU, a i onda
će opet nešto izmisliti kako bi nam čačkali po
otvorenom živcu.
Priznajmo sami sebi, priznali su nas ne kao sebi
ravne i ravnopravne. Bilo je to priznanje "niskog
intenziteta". I priznati stalno smo pod sitnozorom.
Takvo međunarodno priznanje uživa malo koja država u
Europi. Možda Kosovo i Bosna i Hercegovina. I da Uniji
nije do naših prirodnih bogatstava i naše uloge
"lokomotive Zapadnoga Balkana" (obnove bilo kakve
Juge), ne bismo danas bili ni blizu EU.
S priznanjem dobili smo i novu hipoteku, upravo se
piše u Haagu - sami smo, naime, vlastitim snagama i uz
pomoć Božju, izborili svoju slobodu i nikome se zbog
toga ne trebamo klanjati. To je bilo i ostalo
neoprostivo i mimo svih planova "in this area". K tome
nam u pravilnim vremenskim razmacima nabijaju na nos i
stare hipoteke skovane u komunističkim laboratorijima.
Jugoslavensko izvješće o stanju hrvatske države i
nacije
Dobro smo se držali dok smo imali polupredsjednički
sustav na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Od njega do
danas, međutim, nismo čuli nijedan relevantan
politički govor iz kojega bi se razabralo da smo
međunarodni subjekt! Već jedanaest godina, počevši od
Račana, Tomčića i Mesića, pa preko Sanadera i Bebića
do Josipovića, nitko nije podnio elementarno izvješće
o stanju države i nacije. Ne će ga podnijeti ni
Milanović. Tuđman ga je redovito podnosio Hrvatskome
saboru.
Objavila ga je, međutim, ovih dana jugoslavenska
rigidna desnica po Igoru Mandiću u Novome listu:
"Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je
bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je
promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske".
Istovjetno stajalište imali su, imaju i imat će
velikosrbi. Predsjednik, Vlada i Sabor bez primjedaba
primili su na znanje jugoizvještaj o stanju hrvatske
države i nacije. Europa i svijet priznali su, dakle,
promašen endehazijsko tuđmanovski projekt. Mandićev
intervju putokaz je i smjer prema kojemu se u
Hrvatskoj ima ravnati jugoslavenska desnica,
uključujući i srpsku nacionalnu manjinu, tijekom ovoga
desetljeća. Intervju je uvod u novu klaonicu. Izašao
je u zgodno vrijeme po tu protuustavnu politiku, odmah
po pobjedi kukuriku-kokodak koalicije. Usput nam
sugerira kako nas čeka Juga ako ne zaokružimo za EU.
Malo morgen. Baš se tamo kuha jugojuha.
Tko bi u "promašenom projektu" uopće mogao napisati
izvješće o stanju međunarodno priznate države i jedne
od najstarijih europskih nacija? Jedino Tito. Potomci
titoista na vlasti nisu tome dorasli. Ne, nemam
namjeru pisati o državi i naciji. Uoči obljetnice
međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske samo bih
želio podsjetiti aktualne jugobolne političke patuljke
na hrvatskog velikana. On je 25. studenoga 1990.
održao zahvalni govor nakon što mu je dodijeljen
počasni doktorat. Mjesto radnje je Campus Lugano.
Ovako govori Predsjednik
Među ostalim dr. Franjo Tuđman je rekao: "Obraćajući
vam se u ovom trenutku kao političar i državnik, ja
vaše visoko priznanje s iskrenim uvjerenjem posvećujem
nepreglednom mnoštvu tzv. običnih ljudi u mojoj zemlji
i onih raštrkanih širom svijeta, koji su omogućili
rađanje demokracije u mojoj i njihovoj tj. svojoj
domovini - Hrvatskoj. Ti ljudi koji su punih pola
stoljeća živjeli u državi i društvu, što nisu
priznavali i poznavali pravo na izbor i natjecanje, na
slobodu misli i govora, na poduzetništvo i
stvaralaštvo, na nezavisnu javnost i slične institute
i institucije građanskoga društva i civiliziranoga
'slobodnoga svijeta', ipak bijahu kadri sačuvati makar
i samo djelić snaga kolektivnoga povijesnoga sjećanja
i razuma koji je bio dostatan i odlučan za rušenje
jednostranačkoga političkoga sustava i za rađanje
demokracije. Međutim, slobodni izbori i politički
pluralizam predstavljaju tek prvi - nužan ali ne i
dovoljan - korak na povijesnomu putu napuštanja
protunaravnoga komunističkog sustava i njegova
nepodnosiva nasljeđa".
E, s drugim koljenom toga naslijeđa suočeni smo
danas. Ono odlično korespondira s međunarodnim
priznanjem niskoga intenziteta. A hrvatska naivna
katolička većina mislila je kako je s prvim
demokratskim izborima naša stvar riješena. Ma, nije -
tek je počelo!
Uloga znanosti u projektu napuštanja komunizma
U švicarskom Luganu Tuđman je primijetio:
"Post-komunistička društva - dakle i hrvatsko društvo
- nalaze se danas ponovno na povijesnomu početku
moderne europske civilizacije. Ona tragaju za putevima
i prečicama koje bi ih ekonomski i politički,
komunikacijski i psihološki u najkraćem roku vratili
tamo kamo izvorno i sudbinski pripadaju: u europsku
zajednicu slobodnih i prosperitetnih naroda i država".
Naglasak je na "zajednici slobodnih i prosperitetnih
naroda i država", a ne na europskoj naddržavi u što se
u međuvremenu izrodila EZ/EU. Je li danas
prosperitetna Grčka, Italija, Portugal, Španjolska...?
Govorio je i o ulozi znanosti o čemu ministar Željko
Jovanović nema pojma: "Uloga znanosti uopće, a
sveučilišta posebno, u ostvarenju toga velikoga
projekta 'napuštanja komunizma' vrlo je važna, što
više i golema, ali - usuđujem se reći - ipak ne i
presudna. Presudnu ulogu ponovno će imati cio puk,
svaki pojedinac i svaki nacionalni entitet. Njihovo
znanje i iskustvo, pobude i poticaji, rad i
stvaralaštvo određivat će sadržaj i vrijeme potrebno
za njihov tzv. povratak u Europu. Simbolički i
svrhovito. Ne i prostorno-politički; jer u tom pogledu
mi bijasmo i jesmo dio Europe". Ako nije jasno, onda
posljednji pasus pročitati još jednom.
Slušao je bilo hrvatskoga naroda
Tako je, dakle, u Švicarskoj govorio hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman i prije negoli je Republika
Hrvatska međunarodno priznata. Podsjećam da je
Europska zajednica još 24. lipnja 1991. izjavila kako
odobrava Jugoslaviji zajam od 730.000.000 ECU-a, ne bi
li je održala na životu. Tuđman je sve skupa,
zajmodavce i zajmoprimce, nadigrao u vrlo složenoj
međunarodnoj igri. Bili su prisiljeni priznati
Hrvatsku sa Slovenijom. Odobrenje za priznanje imala
je samo Slovenija. Beograd je pak prokockao odobrenje
SAD-a i EZ-a da ognjem i mačem sačuva Jugoslaviju kao
veliku Srbiju. Zapelo je u Vukovaru, pa u zapadnoj
Slavoniji, pa u Dalmatinskoj zagori i Lici i tako
dalje sve do Oluje kad se agresor dosjetio jadu:
"Bežmo braćo pobeda je naša".
Tko je danas makar blizu snazi koja izvire iz
Tuđmanovih riječi? Šprem, Milanović, Josipović, Mesić,
Sanader, Kosorova, Pusićka, Milinović, Lesar,
Jovanović, Opačićeva, Pupovac, Stanimirović, sva tri
Ostojića zajedno, Čačić, Linić... Sve je to politička
treća liga. Možda ne bismo znali da nas od 3.
siječanja 2000. do danas vode pričuvni igrači treće
lige istok, više-manje potomci ortodoksnih titoista,
da nismo uživo gledali Tuđmanove izborne, vojne i
diplomatske pobjede. Jedan od njegovih državničkih
vrhunaca jest i međunarodno priznanje Republike
Hrvatske.
Da je slušao Špegelja ne bi nas priznali. Da je
slušao Gotovca, Tripala, Savku i kompletnu Koaliciju
narodnoga sporazuma, ne bi nas priznali. Da je slušao
Račana, ostali bismo i zaostali u krnjoj Jugoslaviji.
Tuđman je slušao bilo hrvatskoga naroda. Zato je
izborio međunarodno priznanje hrvatske države. To je
priznanje i danas niskog intenziteta. Više se u
ondašnjim okolnostima nije moglo. Maksimalno je
iskoristio svoje tri sekunde. To mu nije oprošteno,
niti zaboravljeno. O tome bi svaka vlast u Hrvatskoj
morala voditi računa. Ako je hrvatska.
Tuđman među velikanima, a jugovići proveli
detuđmanizaciju
Onodobni veleposlanik SAD-a pri Svetoj Stolici,
Thomas Patrick Melady, u knjizi Tuđman i budućnost
Hrvatske (Zagreb, 2003.) u uvodu piše kako je vrlo
dobro poznavao dr. Tuđmana, da mu je bio čak i
savjetnikom u nekim javnim pitanjima, radio s njime na
uspostavljanju diplomatskih odnosa s Izraelom i na
područjima političkoga i vjerskog pluralizma.
Melady među ostalim piše: "Malo ljudi shvaća napore
i iskušenja u stvaranju nezavisne države iz more
posttitovske Jugoslavije. Franjo Tuđman to je itekako
iskusio. Većina istočnoeuropskih zemalja prošla je bez
krvoprolića iz sovjetske vlasti u slobodu 1989.- 1990.
No Hrvatska je morala voditi krvavi rat za
nezavisnost, koji je nanio brojne patnje stanovništvu
i doveo do rušenja mnogih gradova. Franjo Tuđman bilo
je klasičan primjer dominantne ličnosti poput Georgea
Washingtona, Simona Bolivara, Franklina Roosevelta,
Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Imao je
izrazito čvrste ideje o državnosti. S nestrpljenjem je
motrio svaku prepreku na putu do jake nacionalne
države".
Samo je bolesnome protuhrvatskom umu jugoslavenskoga
smjera mogla na pamet pasti ideja o "detuđmanizaciji"
Hrvatske.
Preslaba svijest o tome gdje živimo
Kad je Tuđman pregovarao s vanjskim čimbenicima,
onda su to bili pregovori u kojima se polazilo od
jasnih nacionalnih interesa i ciljeva, a u
argumentaciji od "stoljeća sedmog". Znate li kako je
pregovarao Vladimir Drobnjak s eurounijskim
birokratima? Nemate pojma. Nemam ni ja. Znate li što
je izborio za Hrvatsku? S kojim je argumentima
nastupao? Možda je i bolje da o tome ne znamo ništa,
jer bismo moguće morali na ulicama i trgovima
zahtijevati posebne sudove zadužene za političku
korupciju parazitirajućih politelita.
Današnjim vanjskopolitičkim kompleksašima sklonima
političkoj korupciji teška je spoznaja i još teži i
nesavladivi križ činjenica da je Hrvatska međunarodno
priznata. Oni bi nekakvu manje zahtjevnu Hrvatsku. Oni
bi vlast bez odgovornosti. Oni bi se zaduživali, ali
ne znaju kako vratiti dug osim još jače zajahati
grbaču naroda i poduzetnika. Oni bi upomoć zvali
najveće svjetske lopove, samo da umjesto njih izvlače
vruče kestene. Oni bi hrvatski proračun, ali ne i
hrvatske probleme. Oni bi vladali, ne i služili. Oni
bi radije Titovu Jugoslaviju negoli Tuđmanovu
Hrvatsku. Ako ne ide Juga, onda im je dobra i EU. Oni
su odgajani da budu objekt tuđih politika, a ne
subjekt s vlastitom. Oni znaju marksizam - država mora
odumrijeti, najbolje je da prva odumre hrvatska
država.
Nevjerojatno je kako je Tuđman uspio obnoviti
hrvatsku državu sa suradnicima od kojih su mnogi bili
prikriveni "saradnici". Pravo je čudo i to kako je
Hrvatska uopće opstala u proteklih 11 godina. Prečesto
se čini kako nemamo razvijenu svijest o tome da živimo
u međunarodno priznatoj državi. Olakšavajuća je
okolnost činjenica da smo bez države zujali povijesnim
bespućima dugih 888 godina. I opstali. A sad ne znamo
s međunarodnim priznanjem ništa drugo negoli svrhu i
smisao priznanja izručiti Bruxellesu. Oprosti nam
Franjo i Jean Michel.
Nenad Piskač
komentar.hr |
