Dobre namjere odvele su ga u politički romantizam, a
stabilnost vlasti ravno u ralje Milanovićeva pakla. Ušao
je u vlast tumarajući lijevo-desno, igrajući ping-pong
(vola oko stola) s SDP-om i HDZ-om, skrivajući
svjetonazorsku osnovu, tvrdeći da je ona nebitna, a
reforme bitne. U vlasti je Most dobio resore koje je
tražio i ponižavao Domoljubnu koaliciju gdje god je
mogao. Karamarko je najveći krivac što tu dječju igru
nije prekinuo u startu.
Most ne zna iskoristiti jedini kapital koji ima
Političku impotenciju proisteklu iz nedostatka plana
i programa Most više ne može skrivati, pa je odlučio
krenuti u moralističko-ultimativan kontranapad na
koalicijskog partnera, nadajući se da će tako
izgraditi bolji rejting za neke buduće izbore. Osim
što je u pitanju kriva procjena, tipično je to
skretanje pozornosti s glavnih problema koje odgovorna
vlast mora rješavati. Može Karamarko Mostu biti
simpatičan ili nesimpatičan, ali on je, kako god
okrenuli stvari, predsjednik nekad središnje
nacionalne stranke i čelnik koalicije relativnoga
izbornoga pobjednika. Njegovo rušenje je destrukcija
vlade, ali i daljnje mrvljenje HDZ-a.
Kad Most izravno nasrće na prvog dopredsjednika
Vlade zbog navodne "političke odgovornosti", prije
negoli su mjerodavna tijela ustanovila navodni "sukob
interesa", on šalje dvije ključne (pre)poruke. Prva je
građanima - evo, mi smo i dalje vaš suvremeni Zoro,
birajte nas i ubuduće. Druga je upućena SDP-u -
drugovi, pripremite se za ponovno preuzimanje vlasti.
To je plan i program Mosta. Nema drugoga.
Jedini ozbiljni kapital koji Most ima odnosi se na
paralelne postizborne pregovore vođene s HDZ-om i
SDP-om, koje su jedni i drugi potpisivali kao na
tekućoj traci. No, ni taj postizborni kapital Most ne
zna kapitalizirati i uz njegovu pomoć etablirati se
kao stabilan i konstruktivan čimbenik vlasti.
Ono što Most zna i u čemu se dokazao jest
destrukcija. I da dođe do velikoga "preslagivanja" u
kojemu bi bez izvanrednih izbora novu većinu stvorili
Most i SDP potpomognuti polithijenama, Most bi
destruirao i SDP. Pretpostavimo, oporbeni HDZ na
svjetlo dana izvuče Milanovićeva brata i osvijetli
njegovo švrljanje po Ministarstvu financija s
pripadajućim berivom. Mediji se dosjete da je i to
"sukob interesa". HDZ zatraži njegov opoziv. Što
preostaje Mostu ako hoće ostati vjerodostojan? Rušiti
Milanovića!
Početnik s drvenom daskom bez guma
Mostov povratak na šestu najlošiju vladu na svijetu,
dakle, ne obećava državi i naciji baš ništa dobroga,
premda zaokret opravdava "nacionalnim interesima". Ima
li boljeg primjera rušenja nacionalnih interesa od
konstantnog podrivanja vlade iznutra? I istodobnog
loženja pakla po dubini i širini?!
Most sukladno izbornom rezultatu u vladi ima
dovoljno resora u kojima može pokazati afirmativan i
odgovoran pristup politici. No, on se opredijelio za
nastavak postizbornoga ping-ponga. Osladilo mu se, jer
je u postizborju zabio neke zicere, a SDP mu je sad
servirao Karamarka. Time što je zagrizao visoki servis
Petrov se od hladnokrvnoga psihijatra prometnuo u
početnika s drvenom daskom bez guma umjesto reketom u
ruci. Htio bi zakucati, a nema čime!
Pokazalo se kako "treći put" koji nema razrađene
politike s adekvatnim izborom kadrova, izgrađen na
neprepoznatljivim vrjednotama, može biti još veće
"sranje" (citiram S. Mesića) od bipolarnoga
klik-klaka. Ozbiljan "treći put" gradi se godinama i
ne izlazi nepripremljen na državne izbore. Ako nema
skrivene namjere.
Prijevremeni izbori, kao posljedica neodgovornosti
Mosta, idu na ruku SDP-u i šestom najlošijem šefu
vlade na svijetu. U Milanovićevu veledestruktivnu
teoriju, praksu i taktiku loženja pakla po Hrvatskoj
odlično se uklopila Mostova politika destrukcije
izvršne i, vjerojatno, zakonodavne vlasti. Ona je šlag
na tortu koju čine red neutemeljenih napada na
ministra Hasanbegovića, red Jokićevih magluština, red
Stazićevih eskapada, red Pupovčevih ugriza, red
Grbinovih tumačenja, red fašizacije, red titoizacije,
red "protesta", red... Napokon, na red je došao i
Petrov s traženjem Karamarkove ostavke.
Pakao po narudžbi SDP-a
Raspadne li se aktualna vlada odgovornost će snositi
Most. Ako bi Petrov doista želio glumiti vrhovnoga
moralizatora u Oreškovićevoj vladi od koje je
Milanovićeva nedvojbeno bila gora - ali ju još
nijednom riječju nije opleo, onda bi prethodno morao
zahtijevati ostavku ministra Orepića, kojemu su pred
nosom drmnuli lovu i zlato. Za taj potez ne treba
čekati odluke mjerodavnih tijela. Riječ je o moralnom
činu.
Destrukciju vlasti Hrvatska nema vremena trpjeti.
Kao zdravorazumsko, najbezbolnije i najjeftinije
rješenje nastale krize u Vladi čini se ostavka Bože
Petrova. Njegov put od moralizatora hrvatske politike
do ključnog destruktivca "reformske vlade", od
Karamarka nije i ne će napraviti sv. Franju Asiškoga,
niti će od Mosta napraviti ozbiljnoga političkog
čimbenika "trećega puta". Ako je pak njegov nasrtaj
imao za cilj rušiti Karamarka u HDZ-u, onda ga treba
podsjetiti da je on izabran za predsjednika stranke
unatoč tomu što je bio politički vezan za HDZ-ovog
najvećeg protivnika - Mesića.
Božo Petrov ima pred nosom puno primjera u kojima
može trenirati borbu sa "sukobom interesa".
Primjerice, uoči državnih izbora šesti najlošiji šef
vlade na svijetu, k tome još i "tehnički", dao je
krajem prosinca 2015. Srpskom kulturnom društvu
Prosvjeta zgradu u središtu Zagreba procijenjenu na 25
milijuna kuna. Opravdano se sumnja da je to učinjeno
kako bi se kupila lojalnost najpoznatijega
etnobiznismena "na ovim prostorima" i njegovih
sljedbenika. Nije li u pitanju politička korupcija
isprepletena sa uskladbom interesa i sa sukobom
interesa?
Stvar s potrebitom ostavkom Petrova ne mijenja
možebitna činjenica da mjerodavna tijela Karamarku
dokažu "sukob interesa", zbog kojega bi onda morao sam
i bezuvjetno odstupiti. Jer vladin "politički teret"
je Petrov koji po narudžbi oporbenoga SDP-a, a ne zbog
visokomoralnih razloga i nacionalnih interesa, melje
Karamarka, HDZ, Domoljubnu koaliciju, Vladu Republike
Hrvatske i državu u cjelini. Stoga, ostavka. Bolje je
biti prvi u selu nego najlošiji u vladi.
Nenad Piskač, www.hkv.hr
www.hkz-kkv.ch |
