Njoj je UN prije dvadeset godina u Srebrenici pomogao da
počini "težak zločin" (A. Vučić), koji čovječanstvo sa
savješću zove genocidom, zločinom nad zločinima. S tim
činjenicama treba računati svaka ozbiljna državna
politika, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Hrvatska se detuđmanizirala dok se Srbija
četnicizirala
Prije dvadeset godina Srbija "nije spriječila
genocid u Srebrenici". Drugi genocid u pripremi, onaj
u Bihaću, iste godine spriječila je tuđmanizirana
Hrvatska. Dvadeset godina kasnije genocid u Srebrenici
Srbija ne priznaje genocidom, već "teškim zločinom".
Za nju i samo za nju genocid se dogodio u Jasenovcu.
Dakako, bez reakcije detuđmanizirane Hrvatske, ako se
reakcijom ne smatra ukazanje kukastoga križa na
poljudskom stadionu.
Prije dvadeset godina Srbija je, kao agresor na
Hrvatsku do danas nekažnjena za taj zločin protiv
mira, doživjela u hrvatskoj Oluji najteži vojni poraz
u svojoj "celokupnoj istoriji" i na području svih
"srpskih krajina i oblasti". Presudom MKSJ u Haagu od
16. studenoga 2012. s Oluje je skinuta svaka mrlja.
Dvadeset godina poslije, Srbija je zajedno s Banjom
Lukom olujni dan 5. kolovoza (državni blagdan
Republike Hrvatske!) proglasila Danom sjećanja na
prognane Srbe u Oluji. Do kraja ove 2015. možemo
očekivati da će Beograd 18. studenoga, dan okupacije
Vukovara, proglasiti Danom srpske pobjede, mesa,
salate i Ovčare.
I dok se proteklih 15 godina Hrvatska mazohistički
detuđmanizirala, Srbija se sustavno četnicizirala do
te mjere da je za predsjednike vlade i države izabrala
nekadašnje četničke šegrte, koji su pekli zanat u
velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Kao završni čin
srpskoga procesa četniciziranja, iz Haaga joj je
pušten četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj, kako bi
ju dodatno ohrabrio i učvrstio na pravome putu.
Prije dvadeset i pet godina u Srbiji je bio pri
kraju proces pripremnih radnji za pretvaranja
Jugoslavije u Veliku Srbiju. Nitko tada nije
sprječavao Slobodana Miloševića, kao ni danas Vučića i
Nikolića. Ta se politika u ono doba pravdala očuvanjem
Jugoslavije. U ime kojega višega cilja se danas šuti o
srbijanskim pogubnim procesima i politikama? O čemu se
radi, je li riječ o obnovi Jugoslavije, "pomirbi među
narodima", ili o nečemu trećem? Što god bilo, zlo je i
naopako.
Vučiću, Srebrenica nije Zagreb!
Pučka reakcija na komemoraciji u Srebrenici, kad je
Vučića izgrdio dio okupljene rodbine više od 8.000
žrtava genocida za koji je odgovorna Srbija, jer ga u
najmanju ruku nije spriječila, uz pokoji bačeni kamen,
u Hrvatskoj nije zamisliva što god da Vučić radi i
izjavljuje. Vjerojatno je u Srebrenicu otišao pod
dojmom prijema u Hrvatskoj, misleći da će i tamo biti
glavna faca, kao kad se pojavio u Zagrebu. Ali, evo,
prevario se. Događaj je to koji pokazuje da u Bosni i
Hercegovini još ima zdrave pameti.
Kad je, naime, Vučić - srbijanski premijer i
sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku, došao na
inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović,
šetao se Zagrebom uzduž i poprijeko. U društvu
Milorada Pupovca položio je cvijeće na Teslin
spomenik. Pupovac ga je otpratio na pravoslavnu
liturgiju koju je služio mitropolit
zagrebačko-ljubljanski Porfirije (na grob Stepincu,
Radiću i Tuđmanu nije došao, nap. N. P.). Onda se
obostrano srdačno susreo s ministricom vanjskih
("spoljnih") poslova Vesnom Pusić. S njom u društvu
odšetao je na Trg sv. Marka na inauguraciju.
Da ne zaboravim: Vučić se navodno slučajno susreo i
s Mesićem. "Na pitanje novinara o čemu su razgovarali
premijer Srbije je rekao da su se podsjetili na riječi
Margaret Tačer da kada državnici rade najbolje stvari
za svoj narod građani to najčešće u datom trenutku ne
prepoznaju" (poveznica)!
Nije to sve! "Premijer Srbije Aleksandar Vučić
sastao se nakon inauguracije predsjednika Hrvatske
Kolinde Grabar - Kitarović i sa premijerom Hrvatske
Zoranom Milanovićem, ali i sa crnogorskim
predsjednikom Filipom Vujanovićem". Bio je poslije
Predsjednice glavna faca za ovdašnje uslužne medije.
Nikada ovdje ustaška vlast više ne će doći
Četiri mjeseca kasnije 2015. Vučić se proslavio
izjavama o Stepincu ("ustaškom vikaru"): "Ako
mislite meni kazati da je Alojzije Stepinac bio
svetac, ja jednostavno neću u to povjerovati, a
sumnjam da ćete naći ijednog Srbina koji će u to
povjerovati". Prije dvadeset godina u okupiranoj Glini
se (1995.) također proslavio uoči Oluje: "Pozdravljam
srpski narod banovine Gline, koji ste prvi krenuli na
ustašku vlast i koji ste prvi osvojili srpske
teritorije u republici srpskoj krajini. Nikada srpska
krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada ovdje
ustaška vlast više neće doći, nikada više oružanim
putem i onako kako su planirali - onako kako je
zločinački režim Franje Tuđmana već pokušao. Vi ste to
na najbolji način spriječili...".
Zbog, dakako, pomirbe među narodima, uvažavanja
povijesnih činjenica, odustajanja od mitova i
zajedničkoga "evropskoga puta", dvadeset godina
kasnije proglasio je 5. kolovoza "danom sjećanja na
prognane Srbe u Oluji". Kao što nitko Miloševiću
svojedobno nije znao odgovoriti na odgovarajući način,
tako i danas Vučiću. Što će reći da u politici imamo
pregršt kloniranih Šuvara, koji je prijetio da će
Miloševiću reći "popu pop, a bobu bob", ali nikad mu
nije rekao "ni bu ni be". Kao i Bakarić prije njega.
Hrvatska je bila regionalna sila samo u Tuđmanovo
doba, kad je na visokoj diplomatskoj, političkoj i
vojnoj razni znala parirati Beogradu. Za takvu
politiku potrebni su i visoki kalibri političara.
Negativne strančarske selekcije, uz ostale čimbenike,
podarile su nam, međutim, politpatuljke koji nisu u
stanju parirati primitivnim četnicima kao što su
Vučić, Nikolić i Šešelj.
Nenad Piskač,
www.hkv.hr /www.hkz-kkv.ch |
