U jednom trenutku, radioizvjestitelj rekao je: "Knin je
oslobođen!" Majka je počela pljeskati, bila je toliko
sretna, a otac se trudio ostati smiren u prometu dok su
drugi automobili dolazili u susret, a vozači mahali,
trubili. Bilo je sveopće veselje. Brat i ja ostali smo
zatečeni, zbunjeni jer malo smo tada znali o ratu,
zapravo, nismo znali gotovo ništa, no bili smo svjesni
da se nešto veliko i trajno dogodilo u našoj povijesti.
Znala sam da sam bila svjedokom nečega velikoga, no
dječji um tada to još nije mogao pojmiti i shvatiti.
Bilo je to
ljeto 1995. godine, trebala sam krenuti u treći razred
osnovne škole. Prvoga dana škole učiteljica je dala
radni zadatak, rekla je da svaki učenik nacrta kako je
doživio svoje ljetovanje. Sjećam se crteža kojega
čuvam i dandanas - nacrtala sam Orahovačko jezero na
kojemu smo se tako često kupali toga ljeta, a ja sam
onako dječje naivno, nacrtala brodove kako plove malim
jezerom. Na brodovima se vijorila velika hrvatska
zastava, nacrtana neishitrenom dječjom rukom. I mada
nisam znala što se točno dogodilo, znala sam da je to
ljeto bilo jako važno i da se nešto veliko dogodilo.
Godine koje su uslijedile dječje su neznanje
zamijenile povijesnim činjenicama i događajima na koje
sam danas, kao dijete hrvatskoga ratnika, vukovarskoga
dragovoljca, i invalida, posebno zahvalna. I mada je
cijela obitelj na izvjestan način dala doprinos u
obrani Domovine, otac je taj kojega se sjećam od
najranijih dana, kada smo u automobilskoj koloni
izbjeglica napuštali Osijek odlazeći u Njemačku pred
agresorom.
Svega čega se sjećam ratnih dana samo je veliki
gubitak, želja za domom i ocem, čija će vječna slika
ostati u mojim sjećanjima poput mornara u bijelomu,
kakav je bio za svojih mladenačkih dana služeći vojsci
za koju nije znao da će jednoga dana razarati njegov
dom.
Išao je tako dan za danom, smjenjivala su se
godišnja doba, u Hrvatskoj je zavladala sloboda. Makar
ona prividna, jer svoju pravu slobodu dobila je 16.11.
ove godine. Mi osnovnoškolci tada smo već krenuli u
srednju školu. Upisala sam Ekonomsku i upravno školu u
Osijeku jer sam još od malena imala nekakav stav da
zapravo želim postati ekonomist.
No jedan dan
iz škole nikada ne ću moći izbrisati iz registra
sjećanja. Imali smo nastavu u jutarnjoj smjeni kada mi
je zazvonio mobilni telefon. Pročitala sam majčinu
poruku koja je ostavila veliki šok, nevjericu i tugu u
mojim očima: "Ante Gotovina je uhićen". Ljudi u
tramvajima pričali su samo o jednoj stvari, a žamor je
odavao samo jedno ime - "Ante" - na ulicama, trgovima,
u trgovinama, školama, uredima. Ante je uhićen! Tko će
ga vratiti? Kako ćemo sada dalje?! Ponovo smo izgubili
slobodu!
Te večeri sastala sam se sa svojom prvom
srednjoškolskom ljubavi, a sve što sam mu mogla reći
bilo je samo "Jesi čuo za Gotovinu?", - "Jesam", rekao
je, i krenuli smo u jednu od svojih rutinskih
večernjih štenji, no toga puta tiše, glava spuštenih,
bez neke volje za ikakvim duljim i bitnijim
razgovorom. A tako su, kada sada gledam, protekle i
ostale godine.
Upisala sam fakultet, nisam postala ekonomistica,
jer sam u međuvremenu shvatila da me to uopće ne
zanima. Ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti
odredila je da postanem magistra iz istoga te da svu
svoju ljubav, i buduće znanje, i strast, neki će reći,
stavim u službu samo jednoga - povijesne istine.
Nevjerojatno je koliko je svo ovo vrijeme brzo prošlo,
uslijedio je i doktorat i baš dan prije zadnjega
ispita na prvoj godini, trebala je biti izrečena Vaša
presuda. Silno sam se bojala i takav strah, nevjerica,
pratili su me već dva tjedna prije toga dana. Nisam
uopće učila, jer koga uopće briga, jer sutra se piše
povijest!
Ne ću Vam lagati, svima sam rekla da sam gledala
presudu. No prava je istina da nisam. Nisam željela i
mogla, mislila sam da će, ako Vas osude, to biti
zadnje što bih još mogla podnijeti glede povijesne
nepravde nanesene Vama i cijelom narodu. Sjedila sam
na krevetu, uronjena u neku tišinu, pogleda uperena u
zagašen televizor. Na ulici se nije mogao čuti ni
automobil. Kao da je stao svijet na trenutak, kao da
je sve stalo između dvaju udisaja, čak i život grada.
A onda. Nakon par minute šutnje,
počeli su mi zvoniti telefoni. Prvo majka, no nemam
snage podignuti slušalicu. Potom drugi majčin poziv,
zatim poruka moje životne prijateljice Romane -
"Ljube, ima pravde!", bilo je sve što je napisala. Ja
još uvijek sjedim u šoku i nevjerici. Je li moguće da
su naše molitve uslišane? U trenutku postajem najveći
vjernik, kakav oduvijek htjedoh postati. Skupljam
snage upaliti televizor i činim isto - vidim okupljena
mnoštva na trgovima. Slavi se! Ljudi plaču! Jesu li
samo smanjili kaznu, ili ste ipak slobodni ljudi?
Jesmo li, konačno, dobili rat? Razmišljam dok palim
televizor i stiže mi poruka čak iz Irske - "Što se
događa? Ovdje nema vijesti, kažu da je presuda unutar
sat vremena!"
No tada još
jednom sve čitam na televizoru i shvaćam - GENERALI SU
SLOBODNI, slobodna smo država, rat je konačno završio.
Odlazim u dnevni boravak, a otac zatečen stoji sam
nasred sobe, u nevjerici. Skačem mu u zagrljaj i sve
što mogu reći je "slobodni su!" On skromno odgovara
"Znam", a zapravo se muški bori sam sa sobom da ne
zaplače, jer on doista vjeruje u onu našu staru kako
muški ne plaču. No toga dana, dragi generale, plakali
smo svi.
Takvo oduševljenje, radost, ushićenje, ne mogu se
opisati. Sve što je do sada bilo u mom životu čini se
tako nebitnim i nevažnim, diplomiranje, magistriranje,
prvi posao, prva plaća, prve ljubavi - sve je nebitno.
Sada smo slobodni ljudi i možemo svu tu tešku
prošlost, kao što ste onako predivno rekli u Zagrebu,
ostaviti u prošlosti, te krenuti u budućnost.
Ovo moje malo pismo znak je zahvalnosti i spontani
čin jer ne znam na koji bih drugi način imala prilike
reći Vam ove riječi budući da možda nikada ne ću imati
prilike upoznati Vas.
No na neki drugi način, upoznala sam Vas još onoga
dana kada smo se vozili zavojitim cestama Papuka i
Krndije i kada su roditelji slavili oslobođenje
domovine. Upoznala sam Vas kada su Vas onako uznički,
dok ste u bijeloj košulji u hotelu ispijali vino na
Tenerifima, čije će ime uvijek ostavljati gorak okus.
Upoznala sam Vas na dan izricanja one teške presude
kada je otac moga najboljega prijatelja dobio srčani
udar i preminuo, jer nije mogao podnijeti činjenicu da
naši generali moraju trpjeti u zatvoru za nešto što
nisu učinili. Upoznala sam Vas onoga dana kada mi je
svećenik poklonio Vaš portret, portret koji od toga
dana stoji na zidu u sobi pored slike moga oca,
portret kojega je dragi svećenik crtao u svom župnom
uredu, dana kada sam prvi puta postala kumom.
Upoznala sam Vas svaki puta kada bih posjetila
Vukovar, Ovčaru i bilo koje drugo mjesto hrvatskoga
stradanja. I upoznavala bih Vas svaki puta kada bih
čula pjesmu "Kapetane, tribali bi doma", a ja bih
pjevala "Generale, tribali bi doma. Doma nam već dugo
niste bili. ali nismo Vas zaboravili! Upoznala sam Vas
i onoga petka, šest dana prije moga rođendana, petka
koji je najljepši poklon i dan, ne samo za ovaj moj
25. rođendan, nego za cijeli život.
I upoznajem Vas, dragi generale, iznova svakoga
dana, a sve što mogu izreći samo su riječi i geste
divljenja i hvale! Znajte da gdje god smo išli, nosili
smo Vas s nama. Niste nikada bili sami, u onih deset
kvadrata. Duh Vam nikada nisu uzeli, to ste dokazali!
Pjesma U2-a "Pride (In The Name Of Love)" tako divno
kaže "Free at last, they took your life, they could
not take your pride!" pjevajući o Martinu Lutheru
Kingu i svaki bi me puta sjetila na Vas, kojemu nikada
nisu slomili duh. Vi ste generale, simbol naše slobode
i nada za sutra. A sada, dragi generale, dignite
"jidra" i zaplovite u mora slobode, čiji ste sinonim.
Hvala Vam na Vašoj žrtvi, Hrvatska Vas nikada, ali
baš nikada, ne će zaboraviti, kao ni djeca sa zadnjega
sjedišta obiteljskoga automobila koji je nekoć jurio
slavonskim prostranstvima i rijetkim planinama. Djeca
koja su sada odrasli ljudi i znaju što se dogodilo one
davne 1995.
Uvijek Vaša,
Antonija Vranješ
U Osijeku 19. studenoga 2012.
Izvor: Večernji list, blog, Zvonimir Despot
|
