Dragi moj Damire!

Osjećao bih se jadano i bjedno da ti u ovome trenutku, kada sam to već u mogućnosti, na ovaj tužni dan sjećanja na tvoju pogibiju od četničkog velikosrpskog metka, i na ovaj način ne iskažem svoje dužno poštovanje i ljubav prema velebnoj žrtvi koju si za sve nas podnio, davši svoj mladi život za svoju i našu Hrvatsku. Kao tvoj brat po oružju i tvoj školski kolega, nikada ne zaboravljam i neću zaboraviti otići na tvoj grob, pa makar samo i o blagdan Svih svetih.

Tebi je sada lijepo u Domu Očevom i za tobom ne trebamo žaliti. Žaliti moramo nad samima sobom i nad onim što smo dopustili da nam od Hrvatske naprave. Nije to, moj Gavrane, ona zemlja za koju smo se borili. Ali nas ipak nešto tješi. Ima nas opet sve više koji smo glasni i jasni i koji ti obećavamo da nas tvoja žrtva obvezuje na borbu do kraja.
A tvojoj ožalošćenoj majci Mari mala je utjeha što spada u časni red onih Hrvatica i majki kroz našu dugu i tešku povijest, koje su za svoj narod i njegovu Domovinu dale ono najviše što su imale i voljele, svoje sinove. Zato je Gavranova Mara i majka sviju nas! Imaš, draga Maro, još puno sinova!

Napisao je Hausrath jednom o svetom Pavlu slijedeće: "Tko sadi cedrove i hrastove mora se strpjeti dok ne dadnu sjenu njegovu grobu. On sam ne vidi ništa do slabe početke." Damire, u ime svih hrvatskih dragovoljaca i branitelja Domovinskoga rata obećavam, da ćeš ti sa svojih visina vidjeti sve one hrastove čije si korijenje svojom žrtvom zasadio duboko u tlo hrvatske domovine kao temelje i zalog hrvatske slobode i nezavisnosti, dok će njihove krošnje, koje se i od naše senjske bure njišu u nebeskim visinama, zasjeniti sve hrvatske neprijatelje iza kojih, osim kleveta, ionako trajno ništa ne ostaje.

Tvoj,
Zoran Meter