Ima tako nekih dana kada se pitam ima li kraja? Puno
puta se pitam ima li smisla? Onda vidim zamotanu
zastavu, onakvu kakvu i ja imam, onu našu najljepšu
hrvatsku, neke blijede drhtave ruke koje ju primaju i
prinose srcu, naslanjaju na otvorenu ranu i tada znam
- nema odustajanja. Dugujemo ti to. Nisam ti dugo
pisala, ali znaš, oni batinama ubijaju branitelje, one
koji su bili klinci kad je bio rat. Znaš, onog istog
koji je kao i ti i mnogi drugi, bio u srpskom logoru.
Kao da to nije bilo dovoljno.. tebi to ne trebam
pisati, ti si bio 9 mjeseci... Onda su ga ovdje ubili,
u tzv. miru. Ma znaš ga sigurno, Darko Pajičić, naš
branitelj. Dečko iz voljenog nam Vukovara, grada koji
još krvari, grada u kojem rat nikako da prestane. Dugo
ti nisam pisala, jer bilo me je sram... Kako sam ti
mogla napisati da su tvoje kosti u zemlji koju si
stvarao, a u kojoj nasilno uvode ćirilicu.
Onu istu
kojom su bili ispisani tenkovi, mine, granate,
avioni... onu kojom su nas gađali, ubijali... Onu
istu pod kojom su klali, mučili, silovali,
masakrirali, pjevajući ubijali djecu i starce... Ti
to znaš, bio si u Vukovaru... Kako sam ti mogla
napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske
branitelje, tvoje suborce, da po cijeloj Lijepoj
našoj muče 100%-tne invalide... vrijeđaju ih da
imaju noge, da mogu hodati, da imaju hrpu love...?
Kako sam ti mogla napisati da Vukovarom hodaju sasvim slobodno i zaštićeno oni
koji su silovali, koji su odvezli ranjenike iz bolnice i pobili na Ovčari
zajedno sa medicinskim osobljem? Kako sam ti mogla napisati da u državnim
službama rade oni isti četnici kojima si morao predati oružje...? Kako sam ti
mogla napisati da nas udovice, majke, očeve i djecu ponižavaju, vrijeđaju i
mjere nam količinu boli, veličinu naših rana, dubinu, njihov vijek trajanja?
Nisam ti dugo pisala... Nisam i još
mi je teško, ali znaš, u zemlji koju si stvarao,
progone i na silu zatvaraju po zatvorima - u
izmišljenim procesima, samo da se udovolji onim
srbočetničkim marvama, jer eto to je demokracija,
napredak... Na nas šalju interventnu policiju, čak i
djecu branitelja zaposlenih u policiji, to da valjda
interveniraju nad svojim preživjelim roditeljima i
njihovim suborcima... Onda šalju branitelje na
branitelje, jer što će, ljudi nemaju kruha, pod
kreditima su... paradoksalna situacija... No u
posebnim prigodama Sabadoši - oni batinaju, puste te
da se gušiš u vlastitoj krvi, a onda budu nagrađeni.
Najgore od svega je to, što ih mi
kao porezni obveznici plaćamo. Vlast sustavno i
bezočno laže, krade, mulja, urušava sve što je
krvlju obranjeno i stvoreno. Nisam ti dugo pisala,
ali najgore mi je kada kažu da je naš sveti
obrambeni rat bio građanski!!!!! Eto, sad sam jedva
napisala ovu strahotu. Pa ja znam da si otišao iz
Zagreba u Vukovar, dragovoljno, ja znam da si bio u
logoru, ja znam... JA ZNAM... Kako sam ti mogla
napisati da si mrtav, da sam mrtva - zbog vražjeg im
građanskog rata. Napali su naše invalide, znaš one
najteže, a znaš li gdje? U crkvi!!!! Nema ničega
svetoga toj "građanskoj" kopiladiji.
Dva puta si ispraćen sa Krunicom,
jednom u rat, drugi puta u grob, a oni pljuju i gaze
po tome. Ovčara je puna Krunica koje vape. Nitko
nije odgovarao. Umorna sam od umiranja, umorna sam
od smrti, od bolesti, od tuge. Od sprovoda, od crne
zemlje u dlanovima, od gledanja blijedih, drhtavih
ruku koje primaju zastavu. Od paljenja svijeća, od
počasne paljbe, od toga nas ubijaju psihički,
mentalno, duša plače... Umorna sam od bijede i
zvukova poklopaca kanti za smeće, umorna sam moj
ratniče od odlazaka u bijeli svijet naše mladosti,
naše pameti, naše budućnosti. Oni su naša budućnost,
ali odlaze... ovdje nema kruha... Eto, hoćeš li da
ti napišem kako sam često u našem Vukovaru i kako se
na tom gradu iživljavaju, ali imaju petlje doći
18.11. i hodati ... kao odaju počast... ma fuj...
Sjećaš li se kada smo prvi puta imali hodnju, nije
nas bilo niti 100-tinjak, ali nam je cilj bio da se
patnja Vukovara nikada ne zaboravi, da svake godine
bude sve više ljudi, da se na taj dan skupe svi
domoljubi, svi branitelji i braniteljice, svi u
koloni sjećanja, koloni pijeteta prema Vukovaru, ali
i Domovinskom ratu - Vukovar je simbol.
E vidiš, danas ta bagra koja se
iživljava i ubija tijelo i dušu, ne samo grada nego
i cijele Hrvatske, uredno imaju petlje doći u NAŠU
kolonu. Još se dure... ma joj... Nisam ti dugo
pisala, jer ovo nije za raj gdje si ti, ovo je možda
za predzadnji Krug pakla. Moram privoditi pismo
kraju. Ovaj mjesec je konačno gotov, sada ide onaj u
kojem dobivam Oscara za skrivanje samoće i tuge - ti
znaš koliko volim Božić, ali ima naših branitelja i
njihovih obitelji koji eto imaju sreću što su živi,
ali ne mogu biti u te dane zajedno, jer kao što
rekoh zatočenici su, još uvijek brane ovu zemlju,
ovaj naš hrvatski rod. Puno je tuge ali znaš puno je
i inata u nama Hrvatima!!!!! Tim lopužama koje nas
ponižavaju, zatvaraju po ludnicama i zatvorima, tim
jadnicima koji su gubitnici bez identiteta, koji
"siluju" Vukovar,koji nas ćiriliče, koji nas
biološki hoće istrijebiti, koji nisu priznali
logore, rat, smrti... svima ćemo mi njima pokazati
tko je gazda u kući koja je naša. Doći ću ti
zapaliti svijeću, a ti ne brini, neka nitko gore od
Vas anđela ne brine - dok god dišemo, nećemo
odustati i uspjet ćemo. Oprosti što ti dugo nisam
pisala Ratniče svjetlosti.
Tanja
Polić Marković
www.hkz-kkv.ch |