(Usput, da ne bi bilo zabune: iza mene također ne stoji
nitko, a ponajmanje nekakva desnica koja se upravo ovih
dana spušta na još niže razine, rekordne čak i za svoju
bogatu povijest reakcionarnih podlosti i šovinističkih
nebuloza.)
Za Vas sam prvi put čuo još neke davne
godine početkom ovog stoljeća i na temelju jednog
intervjua na Stojedinici (i dalje ne shvaćam zašto se
dopušta da medijski signali općenito dopiru sve do
Špičkovine & Vukovine?!?) zaključio da za ovu jadnu i
napaćenu zemlju - usred posttuđmanovskog mraka i
bijede, te uoči tada još neočekivanog dolaska na vlast
manipulatora svih manipulatora i pljačkaša svih
pljačkaša, Superhika svih superhikova - još ima nade.
Pomislio sam da ipak ima mladih (ili tada barem
relativno mladih - vršnjaci smo;-)), obrazovanih,
suvislih i sposobnih ljudi koji su voljni podmetnuti
leđa i pomoći državi i narodu, sve nas zajedno (da,
nažalost, i Špičkovine & Vukovine) povesti u
svjetliju, otvoreniju, humaniju, liberalniju,
tolerantniju, moderniju europsku budućnost, daleko,
daleko od ustaša i partizana, daleko od jurâ i bobanâ,
daleko od mrskog Balkana i šarmantnog lokalnog
kolorita nepotizama, klijentelizama i svih ostalih
sličnih -izama.
I eto, kao i gotovo na svim
dotadašnjim i gotovo svim kasnijim izborima, glasao
sam za SDP, na to nagovarao i druge, zagovarao Vas
osobno i cijelu stranku još dugo, dugo, još vas do
prije nekoliko mjeseci sve uzaludnije nastojao braniti
od žučljivih (i sve češće opravdanih) napada sa svih
strana, pravdajući vas sve užasnim zatečenim stanjem,
vama toliko dragim "kosturima iz ormara",
objektivnim globalnim, makroekonomskim i
mikroekonomskim okolnostima, snažnim otporima
reformama itd. itd., ad nauseam. (Oops, sorry, Vaš
omiljeni latinski - izgleda da su se ti pomodni
gradski trendovi, unatoč poslovičnoj zatvorenosti
vaših intelektualnih kasta, počeli probijati i do ovih
naših špičkovukojebina - mi provincijalci valjda se
onda još više trudimo, samo da nekako TBF-ovski budemo
in, da budemo kao vi... plastični, bezlični?)
I gdje smo
svi zajedno sada?
Pokušat ću biti objektivan, iako nisam
siguran da će mi to u cijelosti uspjeti: naime, nisam iz Zagreba, a nisam ni u
Zagrebu, pa sam dosta neinformiran, neupućen, da ne govorim o tome da kao
Špičkovukovac jednostavno ne mogu biti stručnjak ni za što, a kamoli za povijest
i ovako visoku politiku. Ergo, gledano sa strane (ne s visine, štoviše, iz
žablje perspektive!), krenuli ste s - priznajem: tako je barem izgledalo -
dobrim namjerama, pa su čak i neke najave i prvi potezi obećavali bolje sutra.
Neću Vas podsjećati kamo vodi put popločan dobrim namjerama, nego ću samo
konstatirati da ste se izgubili već nakon 5-6 mjeseci. I za to vas ne krivim:
naslijedili ste državu oderane kože, izjedenu do kostiju, totalno zaštićenu
birokraciju i nedodirljive kaste, oportunističke koalicijske partnere, otpore
promjenama na svim razinama, u svim segmentima funkcioniranja.
I što ste
tada učinili?
Po mojem skromnom sudu: predali se i
prepustili. Nemoćno raširili ruke i većinu snaga usmjerili u ono što vam ipak
najbolje ide: strančarenje, kadroviranje, sitne čarke i besmislene rasprave
kojima samo preusmjeravate vodu na mlin izravnih protivnika, dok kod poštenog
puka (koji se još usuđuje razmišljati, čak i izvan Zagreba!) sada već uglavnom
izazivate gnušanje. Da, zaboravljam da dobar dio snaga trošite i na pronalaženje
sve boljih i boljih stranačkih poslušnika koji su se već i prije uhljebljenja
dobro namirili i odavno ušli u raznorazne sukobe interesa, pa ih sada još samo
treba braniti od tih strašnih dorhovskih i uskokovskih nemani.
A gdje je
nešto konkretno i pozitivno?
Neću spominjati plan 21, neću spominjati
broj nezaposlenih, neću spominjati poniženu srednju klasu, intelektualce,
obrtnike i poštene poduzetnike (oksimoron u Hrvata?!?), neću pitati gdje su
investicije, nova radna mjesta, gospodarski zamah, jer to ne znate ni Vi. Pa ni
Vaši roudšouovski ministri. Ali spomenut ću ono što je meni, kao i mojim brojnim
prijateljima, poznanicima, istomišljenicima... ne samo u magluštinama
Špičkovukovine, nego čak i u belom Zagreb-gradu, nedopustivo i jednostavno
neoprostivo: u prvih godinu mandata imali ste punu potporu velike većine
dobronamjernih građana (i seljana!) i da ste imali samo mrvičak građanske (i
seljačke!) hrabrosti, državničke mudrosti i odvažnosti, mogli ste napraviti
puno, puno više, i to na još bitnijim, sistemskim, civilizacijskim područjima,
mogli ste udariti temelje neke nove Hrvatske. Neka se ministarstva i sada
koliko-toliko trude barem izbjeći potpuni krah, neka se trude barem nominalno i
potemkinovski, neka (nomina sunt odiosa!) čak ni to.
Mene bi samo zanimalo što je s onim
što se moglo i što se još uvijek može učiniti, što je
s katastrofalnim školskim sustavom i kulturom - pritom
ne mislim (samo) na teško rješive materijalne uvjete,
nego na sadržaj, programe, meritum, kvalitetu, da ne
spominjem jednu od deset najapsurdnijih od svih
"hrvatskih" riječi u optjecaju: kurikulum - što je s
tragično bezumnim stanjem na željeznici (u 21.
stoljeću, hej!!!), pa onda s apsolutno nedopustivom,
infantilnom, amaterskom, provincijalnom
("špipčkovukovinskom!") kadrovskom politikom u kojoj
se i najmanji neposluh i razmišljanje svojom glavom
drakonski kažnjavaju, čak i kad se radi o
stručnjacima, ali se zato honoriraju prijatelji,
pajdaši, stranački poslušnici, aparatčici, a honorira
se bogme i "zakoniti lopovluk", sve dok ona
novinarsko-aktivističko-dorhovska hidra opet ne iskopa
neki zgodan, zakonit, ali krajnje nemoralan poslić...?
Što je s astronomskim gubicima i isisavanjima novca poreznih
obveznika u zdravstvu, što je s jedinstvenim, neponovljivim pravosuđem
svjetskoga glasa? Što s poljoprivredom u procjepu između EU, lažnih obećanja,
neznanja i ogromnih osobnih interesa? Što je...? I na kraju, ali svakako
najvažnije, što je s tom nemani birokracije i državnog i lokalnog upravnog
aparata zbog koje je zemlja paralizirana, temeljnim problemom koji ste mogli i
još uvijek barem dijelom možete riješiti, od apsurdnog viška ministarstava,
preko montipajtonovskog viška općina, do orwellovskog viška nesposobnih kadrova,
sustavom koji koči napredak i abnormalnim troškovima vuče zemlju prema dnu, samo
zato što to nekome (desecima tisuća zaposlenih i članovima njihovih obitelji,
političkim elitama... i Vama, stranački i osobno?!?) odgovara, nauštrb sviju
ostalih, na štetu budućnosti, Vaše i moje djece.
Gospodine premijeru, unatoč diplomi i
podosta stručnome poslu (znam, to je upravo
nezamislivo i nečuveno, budući da nisam u Zagrebu, to
je gotovo na rubu incidenta, skandala, možda čak i
utuživo!), moja ionako vrlo neredovita primanja danas
su realno 40-ak posto niža nego prije 10 godina.
Razliku, kao i nadu u bolje sutra pojela je ekipa
prije vas, a sada je fino i halapljivo gutate i vi. Vi
osobno, kao obnašatelj najviše izvršne funkcije u
zemlji, trenutačno ste najodgovorniji za to što
najveći broj građana danas živi još lošije nego prije
godinu dana, bez izgleda za poboljšanje situacije, ali
i za to što stotine mladih, znam iz neposrednog
iskustva, ponajprije razmišljaju o tome kako prvom
prilikom otići iz zemlje u kojoj ćemo sada opet
tjednima slušati samo partizane, ustaše, branitelje,
generale, očeve i majke, očuhe i maćehe domovine i
dijaspore, kao i Vaše razmaženo cendranje, po
mogućnosti garnirano latinskim poslovicama, a da svi
zajedno nećemo učiniti ni najmanji korak u smjeru
novih civilizacijskih dosega, jeftinije i učinkovitije
države, boljeg života u svim aspektima, u krajnjoj
liniji onoga za što smo se počeli boriti sada već
prije više od 20 godina, dakle prvo protiv komunizma i
totalitarizma, pa protiv agresora, pa na koncu i
protiv (samo HDZ-ove?) kleptokracije.
Gospodine premijeru, neću Vas pozvati
na ostavku zbog očite izgubljenosti i nesnalaženja,
zbog nespretnog vrijeđanja vlastitih građana i sve
češćeg vrijeđanja zdravog razuma, jer bi alternativa
bila još gora, ako je to uopće moguće čak i u ovoj
zemlji neograničenih mogućnosti. Ali umjesto da nas i
dalje, redovito ex cathedra, poučavate i držite nam
prodike, da nam (nadmeno i arogantno ili ipak samo
nespretno i nemušto?) govorite o tome tko se smije
javljati i odakle, tko smije što pitati, pisati i
misliti, da nas segregirate prema (stvarnoj ili
virtualnoj) udaljenosti od Trga ili Banskih dvora, da
nas tako nepodnošljivo narcisoidno uvjeravate u
vlastitu papinsku nezabludivost, da upravo ovakvim
aferama, čarkama, incidentima stvarate još plodnije
tlo za klijanje mračnih sila.
(Ili to ipak odgovara i Vama?!? Cijela opelješena zemlja sada
se bavi poviješću građanskih ratova u Skandinaviji, a ne hrvatskim BDP-om, ne
raspadom hrvatskog gospodarstva, društva, kulture, morala, vrijednosti... Ali,
koga briga? Ipak ste Vi već, citiram, ispunili i političke i karijerne
ambicije!)...
Možda bi bilo dobro da se pogledate u ogledalo, da dobro
promislite o tome što vidite i da napokon odlučite: hoćete li dati sve od sebe i
pokušati izvesti neki bolan i neugodan, churchillovski (thatcherovski?) smion
rez, barem pokušati srušiti tu neosvojivu birokratsko-klijentelističko-mafijašku
kulu, omogućiti zemlji da prodiše bez preskupe birokracije, bez bujanja desnice
koja je paradoksalan plod nezaposlenosti i dokonosti, pa da Vas povijest, bez
obzira na ishod, pamti kao čovjeka koji je u teškom trenutku imao i viziju i
hrabrost (kad smo već kod pogrešnih citata ili, na hrv. miskvotejšnsa: 'Tis
better to have tried and failed, than never to have tried at all, oder nicht?),
ili ćemo Vas ipak pamtiti u neusporedivo neugodnijem svjetlu, ne čak ni kako
sirotog Baldricka, kojeg ste danas također (valjda opet nehotice...) uvrijedili,
nego kao beskonačno ciničnog i oportunističkog manipulatora i kukavicu,
zloglasnog i neuništivog Edmunda, lorda Blackaddera?
Damir Biličić, knjiž. prevoditelj,
Duga Resa
Terra Cuspisia et Lupusia
18. ožujka 2013. |
