Prenosim vam nekoliko tekstova iz svoje knjige
"Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele", poglavlje "Noć vještica"
Odjednom grupa policajaca razvaljuje vrata spavaonice.
Dok napetost doseže vrhunac, jedan policajac glasno viče:
UZBUNA. SVINJE USTAŠKE, MARŠ NAPOLJE ...!
Zavladala je panika.
Svi smo potrčali istovremeno i zaglavili se na vratima,
policajci u sobi tuku nas palicama i nogama
pa se zbog udaraca i dalje nabijamo jedan na drugoga.
Na hodniku nas čeka policijski kordon.
Kako istrčavamo udaraju nas nogama, metalnim šipkama i pendrecima.
Stali smo uza zid, a oni idu redom od jednog do drugog,
glavama nam lupaju o zid, udaraju palicama i čizmama,
bacaju nas po metalnim ormarićima...
U hodniku smo već pola sata i ne prestaju nas tući.
Nisam ih vidio ovako izbezumljene još od logora Stajićevo.
Iz očiju im izbija tolika mržnja da to više nisu ljudi: postali su bezosjećajne i okrutne zvijeri.
Ne znam koji je povod da nas ovoliko muče.
Napokon su se i zvijeri umorile.
Kupimo ljude koji su ostali ležati na podu,
a onda jedan za drugim, šepajući utrčavamo u sobu.
Kako utrčavamo, tako nas još jednom palicom udare po vratu.
ŠTA JE BRE, STARA MRCINO, ŠTA DIŽEŠ GLAVU? 'EL' 'OČEŠ DA MI UPAMTIŠ LEPU FACU?
Starac se na podu previja ođ bolova.
Zaječi samo zrakkoji poslije udaraca izlazi iz pluća,
a vodnik ga i dalje udara nogama po tijelu.
Vodnik kao luđak stalno ponavlja iste riječi i mehanički ponavlja udarce nogom.
Udarcima nogom gurnuo je starca pod krevet,
jako je zamahnuo i promašio
te je nogom udario u čelični rub kreveta.
Jauknuo je krištavim glasom poput malog djeteta.
Skakuće po sobi i drži se za udarenu nogu.
Jauče i glasno psuje:
JEBEM TI MATER!
JEBEM TI MATER USTAŠKU...!
Gutamo krv i ljuljamo se na mjestu jer nam je snaga na izmaku.
Vodnik se i dalje pederasto dere:
SVINJE USTAŠKE!
MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT’ NOGU!
Naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto.
GAMAD USTAŠKA...
SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU.
NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE...
NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER
I ONAJ KRETEN TUĐMAN...
Kada je završio, uhvatio se za nogu
i šepajući poveo stražare iz sobe.
Još uvijek stojimo naslonjeni na krevete.
U pola pet ujutro napokon gase svijetlo.
Ljudi tek sada počinju jaukati.
Pet suboraca je u jako teškom stanju.
Živkovića su još jutros na ispitivanju
tukli po tabanima., a večeras po cijelom tijelu.
Dobio je bubrežni napad,
a glava mu je sva u modricama.
Pred jutro, potpuno slomljen, liježem u krevet, sklapani kapke,
ali san ne dolazi.
Sobom se isprepliću zvukovi glasnog disanja, jaukanja i jecaja,
od udaraca u glavu šumi mi u uhu.
Hladnoća je ledom zabijelila prozore.
Napolju fijuče podivljali vjetar i igra se s gustim snježnim
pahuljama, udara ih, lupa i nosi u nepoznato...
Noćas je vrela hrvatska krv liptala po podovima, noćas su se
srpske zvijeri nabacivale našim tijelima, lizale su naše rane i
hranile se našim kricima.
Noćas su u Nišu vještice imale svoju Crnu Misu.
Opisana je noč 15. na 16. siječnja 1992. godine.
Bila je to najveća i najduža noć za moju Domovinu.
U Zagrebu, na trgu Bana Jelačića, ljudi su se veselili,
pili šampanjac, nad gradom blještavi vatromet...
Bila je to noć kad je Svijet priznao moju domovinu Hrvatsku.
Moja je majka sjedila uz prozor i dugo i tiho plakala.
