Plenkovićeva pobjeda nije slučajna

Svaki je uspjeh ili neuspjeh dijete svoga vremena i svojih političkih prilika ali ako je itko postigao munjevit uspjeh onda je to pobjednik Andrej Plenković i njegova vizija HDZ-a. Da to nije slučajan uspon govori nam podatak da je iznuđena ostavka Tomislava Karamarka pala tek 21. lipnja, a Plenkovićeva uvjerljiva pobjeda stigla je već 11. rujna, dakle za nepuna, samo tri (još k tomu ljetna) mjeseca.

Tek krajem lipnja Andrej Plenković ulazi u političku arenu i postaje (ali samo donekle!) medijska osoba. Sve to vrijeme medijima je carevao neprikosnoveni knez Milanović i svi njegovi eksponencijalni gafovi i uvrjede. Brojne glasove iz te odurne medijske manufakture pranja mozga biračima dobio je upravo na tom umjetnom i nepošteno proizvedenom medijskom valu koji mu, realno, uopće ne pripada.

Da Plenkovićeva pobjeda nije slučajna govore i dva druga velika uspjeha: ona Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Bez obzira na domaću i međunarodnu hajku, zlatni Hasanbegović svojom je retorikom, logičnim stajalištima i odlučnim polazištima potukao ukupni vučji čopor i osvojio toliko preferencijalnih glasova da će ući u Sabor. Nadamo se uskoro - Hrvatski državni sabor. Bruna Esih, veliko osvježenje hrvatske politike, bistrica i stručan rodoljubni kadar, također je maestralno i munjevito osvojila svoj mandat velikim brojem preferencijalnih glasova. To je dakle naš trojac od kojega s pravom očekujemo mnogo.

Lovorike za Plenkovića potpuno su opravdane i zaslužene a čestitke normalne ali, već sutra, treba činiti sve da integralni Most ne bude onaj jezičac u sastavljanju nove hrvatske Vlade. Jer, ako isti ponovno budu presudni možemo očekivati iste već viđene ucjene, miniranja i bojkotiranja rada hrvatske Vlade. Očekivati je zato i zatim mnogo osipanja u Mostu i HSS-u jer s gubitnikom Milanovićem nitko više ne želi pribivati. Tu se mora dogoditi novo okupljanje koje će neutralizirati nekad integralni Most i HSS. Posebice HSS ako on uopće želi preživjeti u uvjetima novog rasporeda političkih snaga.

Zapravo je nezanimljivo kako se poluistinom, stari profa Šiber okomio na Stjepana Radića tvrdeći kako je on bio izraziti ateist. Ima dakako mnogo Radićevih izjava kontra popova ali može li to dokinuti glasovitu i vječnu Radićevu krilaticu "Vjera u Boga i hrvatska sloga"?? Naravno, da ne može, odnosno može samo u Šiberovoj okoštaloj, centralno-komitetlijskoj glavi. U njegovim riječima koje krivotvore, zloporabe i omalovažavaju Radićevu temeljnu misao i kristalnu domoljubnu ostavštinu.

Logika za pokrenuti Hrvatsku

Ovaj izborni uspjeh nadalje, ima svu logiku pokrenuti Hrvatsku nabolje a s eventualnim integralnim Mostom to će biti samo već viđeno nadmudrivanje i adolescentsko postavljanje uvjeta ispunjavanje kojih, unaprijed je jasno, većinom nije moguće. To bi ne daj Bože dovelo do nove krize Vlade. Pa bi Most napokon morao (sa)znati zaleđe svojih nemogućih uvjeta kako ih ne bi u buduće uopće niti postavljao.

Netko je u kampanji kao otegotnu okolnost Plekovićevu konceptu iznio i moćan podatak kako je francusko Ministarstvo kulture prekinulo odnose s hrvatskim Ministarstvom kulture. Da zaista, to je jak podatak pogotovu kada znamo tko sjedi kao veleposlanik u francuskoj i čiju bistu drži u hrvatskome uredu. To je dakle uradak Ive Goldsteina i aveti Josipa Broza čija je bista navodno diplomatski i politički relevantna.

Novi HDZ, očito je, treba napokon početi raditi ono što HDZ nikada do sada nije radio: provjeriti kredibilitet kadrova u diplomaciji (u ovom slučaju i stupanj poznavanja francuskog) te istim aršinom kao što su to godinama radili Ivica Račan, Stjepan Mesić, Zoran Milanović, Vesna Pusić i Ivo Josipović udaljiti evidentne kadrove koji ne slijede zadanu državnu politiku. Danas, to su zaostali vojnici pseudo ljevice a koji su uz to izrazito i nepopravljivo protu-hrvatski nastrojeni. U diplomaciji, u novinarstvu, u upravnim odborima, posvuda.

Trebamo znati da su ti kadrovi neobjektivnim kriterijima, klijentelističkom manirom i plaćeničkim jaslama doveli Milanovića do 54 mandata. Jugoslavenska je mreža, rasprostranjena inozemstvom još iz Titovih pedesetih godina prošloga stoljeća taj odlučujući financijski faktor koji je lansirao Milanovića. Mreža udbinih inozemnih poduzeća a ne mediji i kršćanski antifašisti. To je ta stara, dobro podmazana mreža koja je nametnula Lex Perković a koji je Milanović, tako kobno po sebe, onako rado odradio. Ne daje Milanović ostavku nego se ta mreža sada odriče njega i odbacuje ga i temeljem izbornoga poraza ali i temeljem muenchenske presude. Mreža sada ubrzano traži svojeg novog kviska, novog Zokija.

Realno, da je Hrvatska zemlja objektivnog novinarstva ne bi se dogodila anketarska sramota po kojoj SDP uvjerljivo vodi, ne bi se događalo da mediji elektronski i tiskovni mjesecima daju veliku prednost Milanoviću; ne bi se dogodila ne samo anketarska sramota kvazi strukovnjaka već otvoreno i višemjesečno obično i bijedno stranačko navijanje. Zapravo zavijanje. Mjesecima su nas dojili Milanovićem, njegovom izmišljenom prednošću i sada kada im je projekt napuhivanja propao, trube o nekakvom Milanovićevu debaklu. Sada je to 'breaking news'.

No nije to nikakav njegov već isključivo njihov potpuni debakl. Debakl novinarstva, neprofesionalnog, partijskog, lažnog. Ankete na nekakvim uzorcima a pogotovo izlazne ankete koje su imale biti još preciznijima od klasičnih anketa, osramotile su se kao nikada do sada. Točnije, obrukale su svoje skrivene umrežene tvorce. I ne samo da se jesu nego se sada pokušavaju iskopati nekakvim novim faktorom - motivacijom nastalom tijekom same kampanje. Kao da nas njihove "stručne" procjene nisu bombardirale postotcima do u decimalu upravo za vrijeme iste te predizborne kampanje.

Novinarstvo bi, kao i u ministarstvu obrane, moralo biti propisom odvojeno od politike. Samo se tako može objektivno i pošteno izvještavati. I da me se krivo ne shvati, nisam prijatelj sječe glava ni zagovaratelj otkaza, zalažem se da svi rade, ali da partijski vojnici ne mogu biti u udarnim terminima, na duplericama i intervjuima te na ostalim najviđenijim mjestima. Vučji čopor naime, ne može stvarati main stream, točnije ne može ga zagađivati, ma iz koje stranke on bio. Samo tako putovat ćemo uzlazno prema nekakvoj budućoj i realno mogućoj demokratizaciji medija u hrvatskoj.

Treba reći i da Milanovićevo ponovno bezobrazno ne čestitanje pobjedniku, isto kao i s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, ne predstavlja ništa drugo do li stari pad karakternog imuniteta uz puno očitovanje iz bogatog rasadnika njegovih kompleksa. Tko ne zna gubiti nema što tražiti (ne samo) u politici. Tko ne zna da se ne čestitanjem javno legitimira kao osoba bez integriteta i osovine, žaljenja je vrijedan.

Masno financiranje jugo-mreže

Nakratko još o Milanovićevih visokih 54 mandata. Osim klijentelističkih medija, masnog financiranja iz jugo-mreže, osim pseudo-ljevičarskog dvodesetljetnog kadroviranja a nakon polustoljetnih partijskih novinara za komunizma, neki vide uzrok takvom Milanovićevu "uspjehu" i u slaboj izlaznosti.

Izlaznost je primjerice za Josipovića i predsjedničkih izbora bila, kako su mediji nadobudno javljali "nezapamćeno visoka" tj. 48,23%. Danas, kada je Milanović potučen, njegova je glavna žalopojka kako je izlaznost bila iznimno slaba a iznosila je više od 37 %. Ako je 48 % nezapamćeno visoka onda je valjda 37 % jedna normalna i odlična izlaznost. Milanović je k tome, nakon svog jučerašnjeg snishodljivog nuđenja velike koalicije s tom inače i po njemu "zločinačkom strankom" i onom koju njegov gipsani jastreb i grleni adlatus Stazić smatra da je "treba zabraniti", u svom današnjem plačućem postizbornom govoru najviše vremena potrošio na opisivanje sebe i svoga velebna djela, duševne patnje te osobnog a neodlučnog odlaska iz vodstva SDP-a. Još sinoć zborio je o potrebi gašenja ega, svih taština i apetita te da je navodno Hrvatska na prvome mjestu.

Nesumnjivo, Milanovićev izborni pad velika je nanesena šteta SDP-u. Ipak, još se nekako optimistički nadam da će biti ponovno izabran jer nakon svih poraza koje je donio SDP-u i nakon svih uljudbeno promašenih uvrjeda koje je svakodnevno lijepio suparnicima, nitko tako solidno ne razara sve čega se dotakne. Sada to, što je odlično znao, srećom više ne će moći raditi u Vladi RH ali bi mogao nastaviti u SDP-u. Nemjerljiva je šteta dakle, što takav jedan predsjednički kapacitet (čini se zauvijek) pada s vrha stranke kvazi socijal-demokrata. Iz tog i takvog, očito je, opće-prenapuhanog SDP-a.

Javor Novak, hkv.ch

www.hkz-kkv.ch