Tko se još sjeća što je koji političar obećavao i govorio prije nekoliko mjeseci, godinu, dvije ili još više? Naročito oni koji danas na sve moguće i nemoguće načine nastoje ponovno osvojiti vlast. Ponešto pamtimo, najviše smo zaboravili. Zato nije na odmet - pogled unatrag. (dg)

Iz kolumne "Bijeda politike" - Mile Martić - jedini krivac

Valjda još ushićena očuvanošću naših matičnih i katastarskih knjiga, za Oluje odnesenih u Beograd, naša je ministrica Ingrid Antičević-Marinović odmah tzv. "hrvatskoj dijaspori u rasejanju" obećala ne samo brže rješavanje imovinskih i inih statusnih problema, nego i ukidanje suđenja u odsutnosti, prebacivanje osuđenih hrvatskih Srba u srbijanske zatvore, te na koncu i reviziju svih procesa protiv optuženih za ratne zločine!

Ako se nešto tako krupno daje samo nekoliko dana prije izbora, onda, osim što pokazuje sumnju u hrvatsko pravosuđe, što vonja samo po sebi, ono ima i zadah predizbornog korteširanja. Samo po sebi to je korteširanje legitimno. No način je amoralan!

Tom bi se revizijom broj Srba optuženih za ratne zločine sveo na još groteskniji broj. Ili bi svi optuženi bili oslobođeni? Apsurd bi svoj konačni završetak mogao dobiti u zaključku da je jedini srpski ratni zločinac Mile Martić! I sve se ovo događa kada se u Vukovaru - teško je reći i u Hrvatskoj! - sprema vukovarski memento. Hrvatska koja je svaki dan zajednički strepila, tugovala i plakala nad Vukovarom danas ga se gotovo i ne sjeća. Jer se boji da će sjećanje vlastite boli biti proglašeno nacionalnim natražnjaštvom i da će joj kojekakvi domaći i strani "policajci duha", zaduženi za njezinu orwelizaciju, zamjeriti "vraćanje u prošlost". U Hrvatskoj je ustrajnim prepariranjem prošlosti izblijedjelo ne samo sjećanje na Vukovar, nego nerijetko i na vlastiti ponos. Stvoren je neljudski, monstruozni obrazac da suvremeni kultovi - Modernitet, Europa i Budućnost - nužno traže i gašenje sjećanja. Kao da svako sjećanje znači mržnju!

Sjeća li se "građanska Hrvatska" onog dramatičnog, no toplog glasa zabrinutog za sudbinu svoga grada? U tome je glasu znalo biti i straha, i tuge, i nespokoja, nevjerice i čuđenja nad zlom, ali nikada mržnje. Ali netko tko je mrzio Sinišu Glavaševića nije mu oprostio možda upravo tu odsutnost mržnje. Je li njegov ubojica, i stotina drugih hrvatskih mladića, ratni zločinac? Ili će se i takvi progurati među "revizionostima" ministrice Antičević-Marinović i uskoro postati slobodni hrvatski građani?

Tko je nevin neka ga se oslobodi, ali ako svi nečijom voljom, a ne zbog "stanja fakata", postanu "nevinima", onda je rušenje Vukovara, Kijeva, Voćina, Hrastovice, Škabrnje, Staze, Lovasa, Petrinje, Kruševa, Berka.., krivnja jednaka rušenju dječjih lego-kockica, a sudbine njihovih stanovnika, sudbini figurica na sajamskoj streljani.

Nemoguće je da je učinjeno toliko zla - a da zapravo i nema zločinaca! Zar je doista moguće da je sve to srušio, sve protjerao i pobio samo Martić? Shvatljivo je da politički predstavnici hrvatskih Srba traže revizije sudskih procesa i političko rezanje liste optuženih! To na putu u neku hrvatsku bolju konačnicu nije dobro ni za same Srbe. Jer i Hrvati i Srbi znaju da nije istina da zločini nisu počinjeni. Znaju to i Srbi koji nisu bili ni na "oslobođenom teritoriju", a pogotovo oni koji su bili, a koji se nisu ogriješili o svoje susjede Hrvate, odnosno o Hrvatsku.

Posebno sve frustrirajućim može biti za one Srbe koji su se borili za oslobođenje Hrvatske. Krivci uvijek imaju imena - no, ovdje se radi o pokušaju nestanka krivaca! Ali onda i ostajanju onog neodrživog: "svi su oni krivi"! Kod nas se već dugo ponavlja poznata njemačka situacija kada zbog zavjere šutnje praktički nije bilo nikoga tko bi priznao da je bio nacist, da je za nešto kriv, niti da je išta vidio od tadašnje strave.

Dok se vraćala iz Beograda ministrica se nije svratila u Vukovar. Valjda bi se tada osvjedočila da je netko taj grad ipak razorio! Zar će biti moguće da nitko nije kriv ne samo za Vukovar, nego i za Ovčaru? I da ubojica Siniše Glavaševića nema ime? Ako svi budemo šutjeli, ako se odreknemo istine, ako šutke promatramo aspurde, gdje je tada Apsurdu kraj? Ili, kao što je zapisao Glavašević, "tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?"

Milan Jajčinović

Večernji list 19.11.2003.