Treba, dakle, naći mjeru. Je li ju našla Vesna Pusić,
naša ministrica vanjskih i europskih poslova, prilikom
nedavnog službenog posjeta Beogradu? Nije. Jer naći
mjeru za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa, koji
su bitno obilježeni nedavnim ratom, ne znači
poravnavanje kazaljki na vagi krivice za izazivanje
rata i počinjenih zločina.
A upravo je to bio pristup gospođe
Vesne Pusić u razgovorima sa srbijanskim
dužnosnicima i predstavnicima medija. Prema noj
sadašnja vodstva nisu odgovorna za ratne zločine u
nedavnom ratu, nego su "odgovorni neki drugi ljudi"
koji su u ono vrijeme vodili Hrvatsku i Srbiju. Za
to je odgovoran je Slobodan Milošević, a ne sadašnji
srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, koji
tijekom rata "nije bio na nekom odlučujućem mjestu".
Gospođa ministrica vanjskih poslova
očito ima osebujan stav prema diplomatskom govoru.
Ona vjerojatno misli (ako misli) da je u podilaženju
domaćinu u svrhu uspostavljanja dobrosusjedskih
odnosa sve dopušteno. Pa i prepravljanje povijesti i
duboko vrijeđanje pameti i osjećaja svoga naroda.
Ostavimo po strani osjećaje, koje
gospođa Pusić očito ne dijeli sa svojim narodom, a
recimo sada nešto o pameti. Svakom je pametnom jasno
da je svaljivanje krivnje za rat i ratne zločine
samo na Miloševića relativiziranje rata i zločina.
To isto znači i amnestiranje Nikolića koji se
dragovoljno stavio u službu zločinačke politike,
iako "nije bio na nekom odlučujućem mjestu". Prava,
pa ako hoćemo i znanstvena istina, na koju se
gospođa Vesna Pusić često poziva, jest da je
Slobodan Milošević bio tek jeka velikosrpstva koja
je nastavila odjekivati u Tomislavu Nikoliću sve do
danas.
Je li moguće da gospođa Pusić ne zna
za izjavu Nikolićeva suborca Dušana Damnjanovića
koju je dao pred Vladimirom Vukičevićem, srpskim
tužiteljem za ratne zločine i Natašom Kandić,
aktivisticom za ljudska prava, da je Nikolić
boraveći u Antinu krajem 1991. godine, kao zamjenik
zapovjednika postrojbe, "ustao s večere (.) ušao u
susjednu kuću i da su svi čuli rafale, a kada se
vratio, bio je nagrađen pljeskom i da su poslije u
toj kući pronađena tijela dvoje hrvatskih civila".
Zar ne zna ni za "duhovito"
Nikolićevo dobacivanje protivnicima u Skupštini: "Ne
čujem, ne čujem! Oglušio sam u ratu!" On se, dakle,
sam poziva na svoju ratnu prošlost, dok mu je oporba
ne spočitava ni prilikom najžešćih sukoba. Iako ne
dobiva pljesak, kao ono u Antinu, nije li ova
"gromoglasna tišina" zapravo jeka velikosrpstva?
Kad se otkrilo da je Austrijanac
Kurt Waldheim, glavni tajnik UN-a, u Drugom
svjetskom ratu kao mladić bio u službi Wehrmachta,
cijeli svijet se digao na noge. A naša ministrica
vanjskih poslova komplimentira četničkog vojvodu!
Ona možda pritom misli da po pragmatičnosti, doduše
s obrnutim predznakom, oponaša Tita koji je znao za
ovaj podatak o Waldheimu i prije njegovog izbora
(ovaj je ratovao i na prostoru bivše Jugoslavije
zbog čega je navodno dobio Pavelićevo odlikovanje)
dosljedno šutio očekujući od Waldheima pogodovanje
za svoj pokret nesvrstanosti. Ali daleko je gospođa
Pusić od Titove diplomacije koja je od Vladimira
Velebita do Budimira Lončara izvrsno poznavala
struku u kojoj je jedno od pravila: ne iznositi u
službenom posjetu stranoj zemlji domaće stvari. A
ona je u Beogradu "opanjkavala" ne samo oporbu, nego
i cijelo vodstvo iz početka devedesetih.
Uostalom, zašto je potpredsjednica
hrvatske Vlade i ministrica vanjskih poslova uopće
išla u Beograd? Da preuzme neke zrakoplovne snimke
koje je svojevremeno napravila JNA! Ta nije li to
uloga nekog kurira u njezinom ministarstvu? I nisu
li te snimke učinjene od svojevremeno jedne
zajedničke institucije pa su prema tome i zajedničko
dobro? Čemu onda ovaj poklonstveni posjet da bi se
dobilo nešto što je ionako naše?
Piše: Ljubomir Antić
Vijenac br. 522
|
