Na dan kada su države članice Europske zajednice
priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno
priznanje Republike Hrvatske od strane više od 180
država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova
Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović bio je u
Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije
Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno
raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam
dužnost (prvog) glasnogovornika Ministarstva vanjskih
poslova. Oko 11.00 sati tog dana nazvala me tajnica
ministra Šeparovića, gospođa Renata Supina, koja više ne
živi u Hrvatskoj, pa mogu slobodno spomenuti njezino
ime, i rekla da austrijski generalni konzul Andreas
Berlaković, koji je bio gradiščanski Hrvat, želi samnom
razgovarati.
Kako to nalaže diplomatska praksa u
bilateralnim odnosima između država, sve službene note
stranih Ministarstava vanjskih poslova, stranih
diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma
predsjednika raznih država o priznanju Republike
Hrvatske, dolazila su u Kabinet ministra vanjskih
poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović
bio na putu, gospođa Supina je sva priznanja donosila
meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja,
zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku
Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme
obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.
Austrijski generalni konzul
Berlaković traži razgovor sa zamjenikm ministra
Božidarom Gagrom
Austrijski generalni konzul Berlaković
zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića,
dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr.
Božidarom Gagrom . Objasnio mi je da se radi o
donošenju diplomatske note u kojoj Austrija
obaviještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o
austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to
vrlo kratak razgovor i ja sam odmah otrčao na kat
iznad mojeg ureda, gdje je svoj ured imao zamjenik
ministra Gagro. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj
ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika)
u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante
Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR
Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog
vijeća SFR Jugoslavije.
Gagro odbija primiti Berlakovića
Odmah s vrata zamjeniku Gagri sam
prenio moj razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da
ga Gagro žurno primi. No, onda sam doživio šok koji će
me pratiti do kraja života. Iz Australije sam se u
Hrvatsku vratio 1990. godine i u cijelosti stavio na
raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu u
borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje
Hrvatske. Hrvatska je još bila u ratu. Vukovar je bio
okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca
ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na
raznim bojištima. Zbog moje tadašnje potpune naivnosti
i uvjerenja da svi u Hrvatskoj žele slobodnu i
samostalnu hrvatsku državu, bio sam sto posto siguran
da će dr. Gagro reći da odmah pozovem generalnog
konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih
poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno
je odgovorio - "neću ga primiti, zar gospodin
Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni
konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili
zamjenikom ministra vanjskih poslova".
Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana
Okrenuo sam se i izišao iz zamjenikove
sobe. Bio sam ošamućen. No, kako je situacija
zahtjevala, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što
ću reći austrijskom generalnom konzulu, a da to bude
prihvatljivo, zašto ga Gagro ne može primiti. Nazvao
sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je
možda najbolje da tu stvar riješimo kad za tjedan dana
ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe
u službeni posjet Hrvatskoj, jer je taj posjet već bio
dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno
uzrujan rekao -"gospodine Babić, molim Vas recite
zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit
i osobni zahtjev mojeg šefa dr. Mocka. Osim note o
priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas
potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa
između Austrije i Hrvatske. Ja donosim sve napisano i
vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata
već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je
u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, ja ću
biti prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti
njegovu pomoć". Na tu više nego jasnu i
prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula
odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od
Gagre da ga smjesta primi.
Veleizdajničko ponašanje Gagre i
drugih jugoslavenskih diplomata u MVP-u
Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre
i riječ po riječ prenio poruku generalnog konzula
Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković
rekao da će morati tražit pomoć predsjednika Tuđmana,
ako ga zamjenik Gagro ne primi. Na moje još veće
čuđenje, koje je bilo pomiješano s velikom mjerom
bijesa, ovoga je puta Gagro bio još rezolutniji. Samo
je rekao ovo: "Neka ide kod Tuđmana, neću ga
primiti". Naravno, ja sam nakon toga postao vrlo
uzbuđen, a kad sam u takvom stanju znam svašta reći,
pa sam Božidara Gagru povišenim glasom dobro izgrdio.
No, Gagro nije, zbog moje tada vrlo jake pozicije u
Ministarstvu vanjskih poslova i potpore koju sam imao
od strane predsjednika Tuđmana, uopće reagirao na moj
izlijev bijesa prema njemu. I u nekoliko navrata prije
tog dana Gagro je svojim ponašenjem i izjavama jasno
pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija
preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao
samostalna država. Njegovo odbijanje da primi
austrijskog generalnog konzula na taj povijesni i
sudbonosan dan za Hrvasku bilo je ravno veleizdaji. U
nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin
veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji
način. Na sreću, Gagro je predstavljao samo manji broj
bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u
Ministarstvu vanjskih poslova koji nisu imali dovoljno
snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju
međunarodnog priznanja Hrvatske.
Ovdje također imam potrebu reći da je
među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se
stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi,
koji su puno pomogli Hrvatskoj ali i nama koji nismo
imali ranije diplomatsko iskustvo, pa smo tada morali
brzopotezno savladati diplomatski zanat. Nažalost, bio
je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska
u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za
jugoslavenske obaviještajne službe SID i KOS. Najteže
sam proživljaavao kada su se bivši
hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski
diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na
međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima
KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska
agresija na našu Domovinu. Jednako je teško bilo
slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest
godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta
plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog
diktatora i zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana
nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno
što nakon više od dvadeset godina postojanja
samostalne hrvatske države imamo ministricu vanjskih
poslova, Vesnu Pusić, koja s ponosom i bez sankcija
vodi neskrivenu protuhrvatsku vanjsku politiku?
Veleizdajnik Gagro se vraća u
Ministarstvo vanjskih poslova
Kako se u to vrijeme radilo do 16.00
sati, Gagro je točno u 16.00 sati sjeo u svoj sivi
mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od
najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i
hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio
taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena
otišao kući s posla u Ministarstvu vanjskih poslova.
Iza 17.00 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu
osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za
održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u
Ministarstvu vanjskih poslova pa ću se ovom prigodom
suzdržati od navođenja njezinog imena. No, sve detalje
ću iznijeti u mojoj knjizi. Ja sam ostao u
Ministarstvu do pola noći, primao sam službene note o
priznanju i, kako sam već naveo, slao ih predsjedniku
Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u. Oko pola noći
dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se
predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih
suradnika pridružim na večeri i slavlju.
Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije
mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao
je li austrijski generalni konzul uspio doći do
predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da
ću dobiti neku informaciju, oko 17.00 sati nazvao me
predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao
mi: "Gospodine Babić, pripremite sve što je
potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti
gospodina Berlakovića". Nekih sat vremena
kasnije, u Ministarstvo su došli zamjenik Gagro i
austrijski generalni konzul Berlaković, pa je Gagrin
više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj
sabotaže propao. Nažalost, Gagri se nije ništa
dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim
mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću
Europe u Strasbourgu i Maroku. Ovoga puta dobio je
mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije
je priznanje sabotirao.
Mi koji smo u to povijesno i ratno
vrijeme obavljali razne dužnosti u državnoj upravi,
dužni smo prenijeti novim i budućim hrvatskim
naraštajima u kakvim se teškim i neizvjesnim uvjetima
stvarala samostalna i demokratska hrvatska država. Da
nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme
zagovarao predsjednik Tuđman vjerojatno ne bi bilo ni
današnje Hrvatske. No, istovremeno, jedan značajan
broj naših unutarnjih protivnika samostalne hrvatske
države, Komunističke partije i zagovaratelja opstanka
Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije
u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, još
malo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I
danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i
istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne i prihvaćanje
onih ljudi iz bivšeg režima, i njihove djece, koja se
nisu odrekla očevih totalitarnih ideologija. Ako u tom
pogledu još jedanput pogriješimo, nećemo dobiti novu
šansu koju smo sada dobili s pobjedom Kolinde Grabar
Kitarović na predsjedničkim izborima 11. siječnja
2015. godine. Iako gubitnici, vidimo što sve
pokušavaju, iako su veliki gubitnici, Zoran Milanović
i njegov SDP kako bi osporili legalnu i legitimnu
pobjedu Kolinde Grabar Kitarović
Dragi Bog je bio uz hrvatski narod
I na kraju držim potrebnim istaknuti
kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15.
siječnja 1992. godine ipak bio najdraži dan u mojem
životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj,
demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi,
Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu
osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio
dolazak generalnog konzula Mađarske Gabora Bagija u
Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19.00 sati,
što je kasnije objavio i HTV-e. Gabora Bagia osobno
sam primio i on mi je uručio pismo mađarskog
predsjednika o međunarodnom priznanju Republike
Hrvatske. Kad danas razmišljam o svim nevjerojatnim
poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja
samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja
i protivljenja cijele međunarodne zajednice, onda ima
samo jedno objašnjenje za naš opstanak i
preživljavanje do današnjeg dana - dragi Bog je bio uz
nas.
mr. sc. Antun Babić
prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova
Republike Hrvatske 1991. godine.
Zagreb, 15. siječnja 2015.
1. Uz branitelje i predsjednika
Tuđmana, ministar Šeparović bio je izuzetno zaslužan
za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. U više
navrata sam bio u njegovoj pratnji kada je posjećivao
razne glavne gradove europskih zemalja (Madrid, Bon
itd.) gdje se vrlo snažno i znalački borio za
okončanje velikosrpske agresije na Hrvatsku i
međunarodno priznanje Hrvatske.
2. Kao posebno lojalan član KPH i KPJ, Gagro je u
vrijeme Jugoslavije bio ministar prosvjete i kulture
SRH i veleposlanik Jugoslavije u Parizu. Zahvaljujući
užoj rodinskoj vezi s predstojnikom Ureda Predsjednika
Republike Hrvojem Šarinićem koncem 1991. godine Gagro
je imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova RH.
3. Gabor Bagi i dr. Andreas Berlaković kasnije su
imenovani za veleposlanike Mađarske i Austrije u
Republici Hrvatskoj.
4. Tijekom boravka na dužnosti zmjenika
veleposlanika RH u Irskoj od 2004. do 2008. godine, u
Dublinu sam, na Dublin Sveučilištu, magistrirao
međunarodne odnose, a tema je bila "Međunarodno
priznanje Republike Hrvatske i Slovenije 1992. godine"
Izvor: hkz-kkv.ch
(102) |