Jugoslavenski komunisti u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali su sabotirati međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine

Da je uspio pokušaj sabotaže malobrojnih jugoslavenskih komunista u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske na Dan međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine danas bi u bilateralnim odnosima između Republike Hrvatske i Austrije ostala jedna velika crna mrlja. Kao što je poznato, uz Svetu Stolicu i Njemačku, Austrija je u međunarodnoj zajednici bila najveći zagovaratelj priznanja Hrvatske.

Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane više od 180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost (prvog) glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. Oko 11.00 sati tog dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića, gospođa Renata Supina, koja više ne živi u Hrvatskoj, pa mogu slobodno spomenuti njezino ime, i rekla da austrijski generalni konzul Andreas Berlaković, koji je bio gradiščanski Hrvat, želi samnom razgovarati.

Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih Ministarstava vanjskih poslova, stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske, dolazila su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina je sva priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.

Austrijski generalni konzul Berlaković traži razgovor sa zamjenikm ministra Božidarom Gagrom

Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom . Objasnio mi je da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obaviještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor i ja sam odmah otrčao na kat iznad mojeg ureda, gdje je svoj ured imao zamjenik ministra Gagro. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Gagro odbija primiti Berlakovića

Odmah s vrata zamjeniku Gagri sam prenio moj razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi. No, onda sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Iz Australije sam se u Hrvatsku vratio 1990. godine i u cijelosti stavio na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Hrvatska je još bila u ratu. Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na raznim bojištima. Zbog moje tadašnje potpune naivnosti i uvjerenja da svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam sto posto siguran da će dr. Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio -  "neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova".

Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana

Okrenuo sam se i izišao iz zamjenikove sobe. Bio sam ošamućen. No, kako je situacija zahtjevala, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu, a da to bude prihvatljivo, zašto ga Gagro ne može primiti. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kad za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj, jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao -"gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev mojeg šefa dr. Mocka. Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Ja donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, ja ću biti prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć". Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi.

Veleizdajničko ponašanje Gagre i drugih jugoslavenskih diplomata u MVP-u

Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio poruku generalnog konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražit pomoć predsjednika Tuđmana, ako ga zamjenik Gagro ne primi. Na moje još veće čuđenje, koje je bilo pomiješano s velikom mjerom bijesa, ovoga je puta Gagro bio još rezolutniji. Samo je rekao ovo: "Neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti". Naravno, ja sam nakon toga postao vrlo uzbuđen, a kad sam u takvom stanju znam svašta reći, pa sam Božidara Gagru povišenim glasom dobro izgrdio. No, Gagro nije, zbog moje tada vrlo jake pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova i potpore koju sam imao od strane predsjednika Tuđmana, uopće reagirao na moj izlijev bijesa prema njemu. I u nekoliko navrata prije tog dana Gagro je svojim ponašenjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskog generalnog konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvasku bilo je ravno veleizdaji. U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Na sreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske.

Ovdje također imam potrebu reći da je među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi, koji su puno pomogli Hrvatskoj ali i nama koji nismo imali ranije diplomatsko iskustvo, pa smo tada morali brzopotezno savladati diplomatski zanat. Nažalost, bio je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za jugoslavenske obaviještajne službe SID i KOS. Najteže sam proživljaavao kada su se bivši hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska agresija na našu Domovinu. Jednako je teško bilo slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog diktatora i zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno što nakon više od dvadeset godina postojanja samostalne hrvatske države imamo ministricu vanjskih poslova, Vesnu Pusić, koja s ponosom i bez sankcija vodi neskrivenu protuhrvatsku vanjsku politiku?

Veleizdajnik Gagro se vraća u Ministarstvo vanjskih poslova

Kako se u to vrijeme radilo do 16.00 sati, Gagro je točno u 16.00 sati sjeo u svoj sivi mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena otišao kući s posla u Ministarstvu vanjskih poslova. Iza 17.00 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova pa ću se ovom prigodom suzdržati od navođenja njezinog imena. No, sve detalje ću iznijeti u mojoj knjizi. Ja sam ostao u Ministarstvu do pola noći, primao sam službene note o priznanju i, kako sam već naveo, slao ih predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u. Oko pola noći dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih suradnika pridružim na večeri i slavlju.

Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao je li austrijski generalni konzul uspio doći do predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da ću dobiti neku informaciju, oko 17.00 sati nazvao me predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao mi: "Gospodine Babić, pripremite sve što je potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti gospodina Berlakovića". Nekih sat vremena kasnije, u Ministarstvo su došli zamjenik Gagro i austrijski generalni konzul Berlaković, pa je Gagrin više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj sabotaže propao. Nažalost, Gagri se nije ništa dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću Europe u Strasbourgu i Maroku. Ovoga puta dobio je mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije je priznanje sabotirao.

Mi koji smo u to povijesno i ratno vrijeme obavljali razne dužnosti u državnoj upravi, dužni smo prenijeti novim i budućim hrvatskim naraštajima u kakvim se teškim i neizvjesnim uvjetima stvarala samostalna i demokratska hrvatska država. Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, jedan značajan broj naših unutarnjih protivnika samostalne hrvatske države, Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, još malo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne i prihvaćanje onih ljudi iz bivšeg režima, i njihove djece, koja se nisu odrekla očevih totalitarnih ideologija. Ako u tom pogledu još jedanput pogriješimo, nećemo dobiti novu šansu koju smo sada dobili s pobjedom Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima 11. siječnja 2015. godine. Iako gubitnici, vidimo što sve pokušavaju, iako su veliki gubitnici, Zoran Milanović i njegov SDP kako bi osporili legalnu i legitimnu pobjedu Kolinde Grabar Kitarović

Dragi Bog je bio uz hrvatski narod

I na kraju držim potrebnim istaknuti kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15. siječnja 1992. godine ipak bio najdraži dan u mojem životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio dolazak generalnog konzula Mađarske Gabora Bagija u Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19.00 sati, što je kasnije objavio i HTV-e. Gabora Bagia osobno sam primio i on mi je uručio pismo mađarskog predsjednika o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kad danas razmišljam o svim nevjerojatnim poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja i protivljenja cijele međunarodne zajednice, onda ima samo jedno objašnjenje za naš opstanak i preživljavanje do današnjeg dana - dragi Bog je bio uz nas.

mr. sc. Antun Babić
prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske 1991. godine.
Zagreb, 15. siječnja 2015.

1. Uz branitelje i predsjednika Tuđmana, ministar Šeparović bio je izuzetno zaslužan za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. U više navrata sam bio u njegovoj pratnji kada je posjećivao razne glavne gradove europskih zemalja (Madrid, Bon itd.) gdje se vrlo snažno i znalački borio za okončanje velikosrpske agresije na Hrvatsku i međunarodno priznanje Hrvatske.
2. Kao posebno lojalan član KPH i KPJ, Gagro je u vrijeme Jugoslavije bio ministar prosvjete i kulture SRH i veleposlanik Jugoslavije u Parizu. Zahvaljujući užoj rodinskoj vezi s predstojnikom Ureda Predsjednika Republike Hrvojem Šarinićem koncem 1991. godine Gagro je imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova RH.
3. Gabor Bagi i dr. Andreas Berlaković kasnije su imenovani za veleposlanike Mađarske i Austrije u Republici Hrvatskoj.
4. Tijekom boravka na dužnosti zmjenika veleposlanika RH u Irskoj od 2004. do 2008. godine, u Dublinu sam, na Dublin Sveučilištu, magistrirao međunarodne odnose, a tema je bila "Međunarodno priznanje Republike Hrvatske i Slovenije 1992. godine"

Izvor: hkz-kkv.ch

(102)