|
Čitajući komentare o političkoj svijesti političara u
nekadašnjoj Jugoslaviji, a moglo bi se proširiti i na
veći dio istočne Europe, no ja ću se zadržati na ovom
komadu zemlje, jer sam za nju vezan pupčanom vrpcom što
je mnogi nazivaju nostalgija.
Kažem - političkoj svijesti, jer se još borim sa
odabirom riječi kako bi nazvao ovo političko orgijanje
nesvijesti naših političkih izabranika. To me dovelo
do jednog razmišljanja o općem moralu i posljedici kao
grižnji savjesti. Postoji li takvo nešto, opći moral,
nekakva skupina pravila koja bi nas učinila ljudima
kada to prestajemo biti, a možda nismo ni svjesni
toga?
Koje
kriterije možemo uzeti i tko može uopće odlučivati o
tako nečemu, postoji li ona apsolutna pravda o kojoj
ne treba diskutirati. Moram priznati, teško će se ovo
ugurati u moju Posavsku niskoprofilnu i usku glavudžu.
Prvo što ne mogu objasniti sam sebi,od čega dolazi
tolika indiferentnost političara naspram svog biračkog
tijela, ta bezosjećajnost u svom ponašanju i
političkom djelovanju. Mene osobno zanima, jesu li oni
zaista tako bezosjećajni kako ih mi vidimo ili su
ljudi koji osjećaju, ali ne pokazuju te svoje osjećaje
zbog osobnih interesa. |
Na prvi pogled čovjek bi rekao - kakva je tu razlika,
osjećaje imaš ili nemaš, međutim razlika je ogromna. Do
toga ćemo doći kasnije, ja postavljam sebi pitanje, TKO
SI TI, sa kojim pravom sudiš o nečijim moralnim
osobinama, sa kojeg aspekta je moja ispravnost
razmišljanja ona apsolutna pravda. Društvo me nije
žigosalo nikakvim titulom, ne pripadam nikakvoj vjerskoj
niti političkoj zajednici, stoga mi ta moja neutralnost
daje mogućnost da vidim ispravnije, kažem daje mogućnost
što ne znači da jest, nego svi oni koji gledaju kroz
prizmu ratnih zasluga.
Vratimo se političkoj bezosjećajnosti
i zašto je do toga došlo, gdje je taj društveni razvoj
prekinut i zamijenjen egzistencijalnom pohlepom u
borbi za samoodržavanjem. Ako uzmemo prvu soluciju kao
moguću realnost, tj.da političari nemaju osjećaja, za
njih moral nije nikada bio skup nekakvih nepisanih
pravila koji reguliraju međuljudske odnose, kako bi
mogli prosuditi što je dobro, a što loše. Ne, za njih
je moral uvijek bio paravan za kojim su se vješto
krili, kod njih nije bilo one grižnje savjesti niti
prijekora okoline. Ti političari nemaju unutrašnjeg
bogatstva, razmaženi su licemjernim tapšanjem po
ramenu od neposredne okoline. Postavlja se pitanje,
nije li ta neposredna okolina (porodica, prijatelji,
stranke, religija) kriva za tu moralnu otuđenost
političara i svojim sve većim zahtjevima čini da su
sve bezosjećajniji i hladniji.
Udareni bičom gubitka, ratnim razaranjima, jedini
životni impuls koji imaju je onaj za sticanjem.
Ograničeni kratkoćom svog političkog života,
neimaštinom, postaju okrutniji u borbi za osobnu
egzistenciju. Zaboravlja se društvo i država, svaki od
njih će reći za opće dobro neka se bore kad ja odem,
zaboravljajući onu narodnu - čovjek si onoliko koliko
činiš, međutim bezosjećajnom je uzalud govoriti o
dobrobiti za sve, on nema taj osjećaj.
Nije mi jasno, ako je činiti dobro
vrhunska moralna osobina, zašto za takve lopuže sve
više čujem dobro se snašao? Znači li to, kad bi imali
mogućnost odluke, da bi isto tako odlučili na tom
mjestu i u toj situaciji? Znači li to da kao društvo
gubimo sve više tih moralnih osobina ili nam je taj
razmak između dobra i zla sve manji? Moju borbu i moje
neslaganje sa ovakvim političarima mogu ispoljiti samo
kroz moje glasanje, tako što ću dati mogućnost drugom
mišljenju, a vrijeme će pokazati ispravnost moje
odluke.
Sad dolazimo do druge grupe
političara, onih koji imaju osjećaje moralnih osobina,
ali ih ne pokazuju zbog osobnih interesa.Ta vrsta
političara svoje postupke opravdava nužnošću
situacije, jer svoja djela kukavički gura u krilo
nužnosti. Kako bi mi religiozno rekli, Božija volja,
tu se ne može ništa drugo učiniti.To je apsurdna laž,
jer takvi političari moralnu vrijednost vide samo u
bogatstvu, za njih je vrhunska moralna vrijednost,
imaš ili nemaš. Oni smatraju da se bogat ili siromah
rodiš, sposoban ili nesposoban za život, zato se i
ponašaju tako sebično, jer neimaštinu poistovjećuju sa
nesposobnošću, a tko je nesposoban nije vrijedan ni
življenja. Oni ne prihvaćaju mogućnost da kroz život
možeš više puta biti bogat i siromah, zato se tako
panično drže za svoje fotelje, jer ne žele pasti, što
za njih automatski znači nesposobnost i neimaština. Za
njih ne postoji realna mogućnost poštenog uspjeha,
kroz učenje, školu, napredovanje na poslu. Ne, za njih
postoji samo uzlazna prava linija koja je baš njima
Bogom data (moćnim tatama, moćnim prijateljima),
svejedno, ali u oba slučaja oni nemaju onaj osjećaj
obaveze raditi ono za što su izabrani.
Kako reče Sartre, obaveza nije
pojedinačni slučaj ili pojedinačna akcija. Nemojmo
nikada zaboraviti, obaveza uvijek nekoga obavezuje za
nekoga ili nešto i daje osjećaj pripadnosti nekoj
cjelini kojoj smo obavezni. Zato nemojte misliti da
ste svojom neodlučnošću i neizlaskom na glasanje
pobjegli od obavezne odgovornosti za neuspjeh.
Navodno, mene se ne tiče, jer sam
daleko od te zemlje o kojoj trebam odlučiti ili, meni
je dobro i ne zanimaju me drugi. Zabluda, jer postoji
ona univerzalna odgovornost prema ljudskosti, prema
čovjeku kao takvom. Zato iskoristite svaku mogućnost
da izaberete, neću reći dobro, nego manje zlo, jer to
je vaša moralna obaveza prema svojoj savjesti. Nama
osobno može biti dobro, ali imamo onu moralnu obavezu
da i drugima bude dobro, jer šta smo mi u svome
postojanju? Možemo imati sve bogatstvo ovoga svijeta,
možemo o sebi misliti da smo najsposobniji i
najuspješniji na svijetu, ali ćemo u svome postojanju
uvijek ostati projekcija onoga što je u očima drugih,
što osjećaju o vama i vašim djelima.
Piše: Boris B. Iko
|