Čitajući komentare o političkoj svijesti političara u nekadašnjoj Jugoslaviji, a moglo bi se proširiti i na veći dio istočne Europe, no ja ću se zadržati na ovom komadu zemlje, jer sam za nju vezan pupčanom vrpcom što je mnogi nazivaju nostalgija.

Kažem - političkoj svijesti, jer se još borim sa odabirom riječi kako bi nazvao ovo političko orgijanje nesvijesti naših političkih izabranika. To me dovelo do jednog razmišljanja o općem moralu i posljedici kao grižnji savjesti. Postoji li takvo nešto, opći moral, nekakva skupina pravila koja bi nas učinila ljudima kada to prestajemo biti, a možda nismo ni svjesni toga?

Koje kriterije možemo uzeti i tko može uopće odlučivati o tako nečemu, postoji li ona apsolutna pravda o kojoj ne treba diskutirati. Moram priznati, teško će se ovo ugurati u moju Posavsku niskoprofilnu i usku glavudžu. Prvo što ne mogu objasniti sam sebi,od čega dolazi tolika indiferentnost političara naspram svog biračkog tijela, ta bezosjećajnost u svom ponašanju i političkom djelovanju. Mene osobno zanima, jesu li oni zaista tako bezosjećajni kako ih mi vidimo ili su ljudi koji osjećaju, ali ne pokazuju te svoje osjećaje zbog osobnih interesa.

Na prvi pogled čovjek bi rekao - kakva je tu razlika, osjećaje imaš ili nemaš, međutim razlika je ogromna. Do toga ćemo doći kasnije, ja postavljam sebi pitanje, TKO SI TI, sa kojim pravom sudiš o nečijim moralnim osobinama, sa kojeg aspekta je moja ispravnost razmišljanja ona apsolutna pravda. Društvo me nije žigosalo nikakvim titulom, ne pripadam nikakvoj vjerskoj niti političkoj zajednici, stoga mi ta moja neutralnost daje mogućnost da vidim ispravnije, kažem daje mogućnost što ne znači da jest, nego svi oni koji gledaju kroz prizmu ratnih zasluga.

Vratimo se političkoj bezosjećajnosti i zašto je do toga došlo, gdje je taj društveni razvoj prekinut i zamijenjen egzistencijalnom pohlepom u borbi za samoodržavanjem. Ako uzmemo prvu soluciju kao moguću realnost, tj.da političari nemaju osjećaja, za njih moral nije nikada bio skup nekakvih nepisanih pravila koji reguliraju međuljudske odnose, kako bi mogli prosuditi što je dobro, a što loše. Ne, za njih je moral uvijek bio paravan za kojim su se vješto krili, kod njih nije bilo one grižnje savjesti niti prijekora okoline. Ti političari nemaju unutrašnjeg bogatstva, razmaženi su licemjernim tapšanjem po ramenu od neposredne okoline. Postavlja se pitanje, nije li ta neposredna okolina (porodica, prijatelji, stranke, religija) kriva za tu moralnu otuđenost političara i svojim sve većim zahtjevima čini da su sve bezosjećajniji i hladniji.
Udareni bičom gubitka, ratnim razaranjima, jedini životni impuls koji imaju je onaj za sticanjem. Ograničeni kratkoćom svog političkog života, neimaštinom, postaju okrutniji u borbi za osobnu egzistenciju. Zaboravlja se društvo i država, svaki od njih će reći za opće dobro neka se bore kad ja odem, zaboravljajući onu narodnu - čovjek si onoliko koliko činiš, međutim bezosjećajnom je uzalud govoriti o dobrobiti za sve, on nema taj osjećaj.

Nije mi jasno, ako je činiti dobro vrhunska moralna osobina, zašto za takve lopuže sve više čujem dobro se snašao? Znači li to, kad bi imali mogućnost odluke, da bi isto tako odlučili na tom mjestu i u toj situaciji? Znači li to da kao društvo gubimo sve više tih moralnih osobina ili nam je taj razmak između dobra i zla sve manji? Moju borbu i moje neslaganje sa ovakvim političarima mogu ispoljiti samo kroz moje glasanje, tako što ću dati mogućnost drugom mišljenju, a vrijeme će pokazati ispravnost moje odluke.

Sad dolazimo do druge grupe političara, onih koji imaju osjećaje moralnih osobina, ali ih ne pokazuju zbog osobnih interesa.Ta vrsta političara svoje postupke opravdava nužnošću situacije, jer svoja djela kukavički gura u krilo nužnosti. Kako bi mi religiozno rekli, Božija volja, tu se ne može ništa drugo učiniti.To je apsurdna laž, jer takvi političari moralnu vrijednost vide samo u bogatstvu, za njih je vrhunska moralna vrijednost, imaš ili nemaš. Oni smatraju da se bogat ili siromah rodiš, sposoban ili nesposoban za život, zato se i ponašaju tako sebično, jer neimaštinu poistovjećuju sa nesposobnošću, a tko je nesposoban nije vrijedan ni življenja. Oni ne prihvaćaju mogućnost da kroz život možeš više puta biti bogat i siromah, zato se tako panično drže za svoje fotelje, jer ne žele pasti, što za njih automatski znači nesposobnost i neimaština. Za njih ne postoji realna mogućnost poštenog uspjeha, kroz učenje, školu, napredovanje na poslu. Ne, za njih postoji samo uzlazna prava linija koja je baš njima Bogom data (moćnim tatama, moćnim prijateljima), svejedno, ali u oba slučaja oni nemaju onaj osjećaj obaveze raditi ono za što su izabrani.

Kako reče Sartre, obaveza nije pojedinačni slučaj ili pojedinačna akcija. Nemojmo nikada zaboraviti, obaveza uvijek nekoga obavezuje za nekoga ili nešto i daje osjećaj pripadnosti nekoj cjelini kojoj smo obavezni. Zato nemojte misliti da ste svojom neodlučnošću i neizlaskom na glasanje pobjegli od obavezne odgovornosti za neuspjeh.

Navodno, mene se ne tiče, jer sam daleko od te zemlje o kojoj trebam odlučiti ili, meni je dobro i ne zanimaju me drugi. Zabluda, jer postoji ona univerzalna odgovornost prema ljudskosti, prema čovjeku kao takvom. Zato iskoristite svaku mogućnost da izaberete, neću reći dobro, nego manje zlo, jer to je vaša moralna obaveza prema svojoj savjesti. Nama osobno može biti dobro, ali imamo onu moralnu obavezu da i drugima bude dobro, jer šta smo mi u svome postojanju? Možemo imati sve bogatstvo ovoga svijeta, možemo o sebi misliti da smo najsposobniji i najuspješniji na svijetu, ali ćemo u svome postojanju uvijek ostati projekcija onoga što je u očima drugih, što osjećaju o vama i vašim djelima.

Piše: Boris B. Iko