Smisao bavljenja politikom u Hrvatskoj već je dugo sve osim služenja građanima. Ako se i dogodi neko služenje, to je prije svega zbog izbjegavanja većega zla i zaštite pozicija, negoli vjerodostojno ustrajanje na crti služenja navedenim interesima. Jer da nije tako, opći bi interesi bili stalno na javnoj sceni, a ne borba za golu vlast. Hajdaš-Dončić, upitan prošlih dana nije li važnije biti premijer nego europski povjerenik, kratko i jasno odgovorio je: "Budimo iskreni, funkcija europskoga povjerenika mnogo je unosnija. Rješava sve financijske probleme." Iz kratkoga odgovora vidi se glavna preokupacija hrvatskih političara – rješavanje svih osobnih financijskih problema. No zar samo dužnost europskoga povjerenika to osigurava?
Više-manje svi političari koji su protutnjali hrvatskom političkom scenom riješili su u relativno kratko vrijeme sve materijalne probleme. Ne treba zato u Hrvatskoj biti premijer. Iz Hajdaš-Dončićeva gledišta razvidno je da političari u Hrvatskoj politiku doživljavaju ne samo kao put probitka nego i financijskoga profita. To je prava niša za gomilanje osobnoga bogatstva, podebljavanje bankovne ušteđevine, investicijske pothvate. Ima li među političarima podstanara, imaju li nezaposlenih članova obitelji?
Novac im dotiče u pravilu sa svih strana jer izvor zarade nije samo dobra, često i znatna plaća za hrvatske prilike. Nađe se uvijek nekih dodataka, dnevnica, kapne ponešto i od članstva u upravnim vijećima dobrostojećih državnih poduzeća. I ona koja nisu baš na stabilnim nogama redovito isplaćuju naknadu za članstvo u paraupravnim tijelima. Djeca političara u pravilu ne odlaze na rad u inozemstvo, nemaju problema s upisima na fakultete, pa čak ni u vrtiće. U Zagrebu ne nedostaje fontana, a mjesta u vrtićima u svakoj novoj četvrti. Povremene prazne priče o demografskoj obnovi sve to nadoknađuju. Političari u pravilu žive kao bubreg u loju jer da nije tako, ne bi bila tolika strka oko izbornih lista i odaja parlamentarnih stranaka.
Političari u pravilu dižu milijunske kredite za goleme stanove, kuće na moru, skupe automobile jer im to omogućuju prihodi. Tako se stvara nova klasa. Imaju znatne ušteđevine u kunama i eurima, koje običan građanin nije u stanju ostvariti u tri života. Nešto od toga dostupno je iz podataka na internetu o njihovu imovinskome stanju. Teško je povjerovati da je to sve. Jer tko im smeta imati inozemnu ušteđevinu, udjel u nekome poduzeću. Ovrha i deložacije ne prijete političarima. Ne znaju ni što znači biti blokiran. Nenaplative su im mjenice nepoznanica. Za njih nema problema jer raspolažu stalnim i stabilnim dotokom svježega novca, što omogućuju porezi, naročito PDV, jedan od najvećih u EU. Tako se živi od politike i zato politiku u Hrvatskoj mnogi poimaju kao unosan posao. Kad ste u politici, ne morate strahovati da će proljetni mraz "pobrati" vam vinograde, uništiti nasade voćaka za koje ste digli kredite itd. Ne trebate skrbiti ni za plaće radnicima, a još manje kako platiti doprinose.
Možete se međutim lažnosamaritanski čuditi zašto ti okrutni poslodavci ne isplaćuju radnicima plaće. Politika je kartaškim rječnikom, kao u preferansu "juha", samo raste. Jedini je uvjet imati malo bolje izbalansirane gume i geometriju kotača da na odabranom smjeru ne sletite s ceste. Treba i malo pozornije slušati političke prognoze. Nije dobro imati naglašeno kritičko mišljenje, osobito prema vođi. Jer tu se tijekom povijesti ništa nije promijenilo. Unutarstranačke kritičke pokušaje odlučno se eliminiralo. Kad će se promijeniti takva praksa, teško je predvidjeti. Nije čak važno jeste li lokalni ili nacionalni političar, lokalni vijećnik, posebno u većim gradovima, ili saborski zastupnik – sigurna je i stalna zarada kakvu se ne može ostvariti u realnome sektoru.
U realnome sektoru traži se stručnost, nekakve vještine, u politici samo lojalnost. Možete biti postolar i postati ministar, i ništa se tu od vremena komunizma nije promijenilo. Možete, primjerice, zastupnički mandat prespavati ili provesti u lupetanju, zarada je zajamčena. To što možda ne ćete biti na listi za iduće izbore, nije važno, saborska mirovina veća je od bilo koje radničke i službeničke. Rečeni junak iz početka priče doktorirao je početkom svibnja 2012. Dakle za trajanja ministarske dužnosti nije problem doktorirati ili privesti doktorat kraju.
To dođe onako usput, kao popiti kavu. Nije problem ni što ste doktorirali u sasvim suprotnome području od državne dužnosti. Još manje je sumnjivo ako vas nitko ne vuče za uši (a tko će ministra vući za uši) što vam je doktorski studij netko platio, a niste se vratili na taj fakultet, već sve odradili nekakvim predavanjima. Što uopće znači što se hvastao i najavljivao posvetiti se znanstvenome radu, nakon političke funkcije? Političke su zarade bolje od onih temeljem znanstvena rada. I po tome je Hrvatska fenomen. Uz navedeno ne izaziva propitivanje činjenica da je doktorat postignut na fakultetu na kojemu je profesorom ili dekanom bio potpredsjednik vlade, kao ni da je morao putovati stotine kilometara, iako je jednako sve mogao ostvariti na kućnome praga. Dakle ne treba biti europski povjerenik da bi mnogo toga ostvarili, dostatno je biti u politici u Hrvatskoj.
Često se može čuti mišljenje da Hrvatska nema diplomaciju. Nakon 25 godina države morale bi se nazirati bar konture diplomacije. Morala bi ta diplomacija pokazivati neke rezultate. Diplomacija je često nevidljiv, ali vrlo učinkovit rad na različitim područjima, ne samo političkom. No imamo malo spoznaja o tome. Mnogo više imamo spoznaja o nekim situacijama ili ponašanjima na razini skandala koji se vežu za veleposlanike.
Tako donedavni u Parizu držao je u 21. stoljeću istaknutu fotografiju diktatora u svojemu uredu i to nije bilo suspektno. Produživan mu je mandat zbog obveze djece na tamošnjim školama, fakultetima. Sad je pitanje je li veleposlanik poslan u Pariz da zastupa državu i promiče njezine interese ili je sve bilo podređeno školovanju djece. Privatno iznad državnih dužnosti postalo je uobičajena praksa. Nakon skorih lokalnih, kao uostalom nakon nacionalnih izbora, opet će se analitičari čuditi maloj izlaznosti birača te predlagati mjere kako bi se spriječila građanska opstrukcija lošim politikama. Građani već duže vrijeme "razotkrivaju", ili im se u aferama "razotkriva" bit hrvatske politike. Prepoznaju razloge propadanja Hrvatske, rasplamsale svjetonazorske i ideološke sukobe, dok druge države u EU ostvaruju svekolik napredak. Na izborima se ne biraju predstavnici građana, nego predstavnici stranaka, preferencijalno glasovanje tek je mazanje očiju.
Ako birači u nekome izbornom ciklusu prepoznaju svoje reprezentante, vrlo brzo se razočaraju jer se počnu ponašati po načelu osobnih razloga i klijentelizma. Koliko uhljeba su "borci za pravdu" ubacili pod državnim i javnim poduzećima bez kompetencija, nikad nije proanalizirano. I novi naraštaji u politici prepoznaju izvor sigurne zarade. Jedan od zastupnika nije završio studij elektrotehnike. Zadovoljio se stupnjem prvostupnika inženjera elektrotehnike, baccalaureusa, jer je u politici najvjerojatnije uočio mnogo sigurniji profit, negoli kao diplomirani inženjer elektrotehnike. Osim toga, mnogo je lakše baviti se politikom i podražavati ionako napete živce birača, negoli se mučiti s ispitima na zahtjevnome FER-u. Sve dok se političare u Hrvatskoj ne bude pitalo za opipljive rezultate, nema sreće.
Što znače podatci o rastu BDP-a i nekih drugih gospodarskih indikatora, kad u Hrvatskoj ima gotovo 200 000 nezaposlenih. Ne radi se samo zločin prema nerođenoj djeci, vlasti rade zločin prema mladim ljudima za koje ne stvaraju uvjete za zapošljavanje, već ih puštaju ili čak nagovaraju na odlazak na rad u inozemstvo. Ne pružiti nekome priliku da se rodi, ništa nije veći zločin od nepružanja mladom čovjeku prilike da uđe u svijet rada. Radna su mjesta u državnim i javnim poduzećima, državnoj i lokalnoj upravi, pod kontrolom političke i njima ovisne upravljačke vrhuške. Natječaji koji se otvaraju mamac su za naivce jer prije nego što su otvoreni, netko već radi ili se unaprijed zna tko će biti zaposlen. Sve je unaprijed skrojeno.
Situacija sliči na opskrbu mlijekom Moskve u vrijeme Hazjajina. Pred praznim prodavaonicama bili su dugi redovi građana, a Moskvom su kružili kamioni s natpisom: mlijeko. Stvarao se privid da mlijeka ima, a mlijeka nije bilo. Tako je i s radnim mjestima. S povremenim natječajima samo se stvara privid o novim radnim mjestima i razvidnosti kod zapošljavanja. Glavno je pitanje kako promijeniti smjer Hrvatske i okrenuti se gospodarskome razvoju, podizanju standarda građana ili, da parafraziramo Vitezovića – kako oživjeti Hrvatsku. Može li se to postići postojećim političkim elitama ili treba stvoriti "nove rojeve" koji će izroditi novu maticu? Može li se to postići na osnovi postojećega izbornog zakonodavstva već na lokalnim izborima ili treba sačiniti novo, koje će prokrčiti put prema oživjeloj Hrvatskoj, umjesto beskonačnih ideoloških i svjetonazorskih sukoba na kojima dobro žive i zarađuju pseudopolitičke elite. Ako u Hrvatskoj uskoro ne dođe do gospodarske, demografske, političke, kulturne i mnoge druge obnove, banut će na vrata neželjena budućnost.
Marko Curać,
Hrvatski tjednik
|
