Nakon dolaska na vlast aktualne koalicije dogodilo se
nekoliko, čisto nasilnih postupaka glede hrvatskog
jezika, od izmjene naziva ministarstava, ukidanja Vijeća
za normu hrvatskoga standardnog jezika, do donošenja
Pravilnika o izboru u znanstvena zvanja, koji će u
konačnici utrnuti mnoge humanističke časopise na
hrvatskom jeziku. Neki u svemu tome prepoznaju duh bana
Khuena
Hedervaryja. Kako se odcijepiti, u svojoj državi, od
jedne takve podmukle jezične politike?
Potezi koje
ste nabrojali, a moglo bi se dodati još i drugih,
doista su simptomatični. Kad spominjete bana Khuena,
zbilja se nameću neke usporednice današnjega položaja
s ondašnjim. I tada je Hrvatska bila samobitan priznat
državni entitet, kako se danas rado kaže. Hedervary je
kao nuštarski vlastelin imao hrvatsko-slavonski
indigenat, zavičajnost, i bio joj je legalno
postavljen na čelo kao ban, a zapravo je po nalogu
Budimpešte radio na tome da skrši njezinu Nagodbom
zajamčenu autonomiju.
Hrvatska je vlada radila protiv Hrvatske. Taj je ban uz pomoć jezikoslovaca
koji su politički bili mađaroni, u odlučnom povijesnom trenutku standardizirao
hrvatski književni jezik isključujući iz njega njegovu duboku povijest i njegovu
tronarječnost, što su dva lica njegova bitnog identiteta. Khuen je pri tome imao
na usluzi najbolje hrvatske jezikoslovce svojega vremena. Današnji mađaroni to
nemaju. To je bitna razlika. A inače, kako me pitate, ne osjećam se kompetentnim
davati političke savjete.
Mogu li se podcijeniti u tom
pogledu inozemne interesne skupine koje se zauzimaju
za jezičnu unifikaciju Zapadnog Balkana?
O tome malo što znam pa Vam za to
pitanje nisam dobar sugovornik. Rekao bih samo da bi
zapravo svi moćni i jaki iz Beograda, gdje se s
Dunavom sastaju Tisa, Sava i Morava, svoj utjecaj
rasprostrli koliko samo dalje mogu. Samosvojan
hrvatski jezik nije pri tome od pomoći.
Probni baloni da se hrvatski pretvori
u srpskohrvatski
U Institutu za hrvatski jezik i
jezikoslovlje ubrzano se radi na novom pravopisu.
Sumnje su u taj pothvat velike jer su uklonili s
mrežnih stranica zaključke Vijeća za normu koji ipak
nisu vlasništvo tog Instituta nego javno dobro.
Očito je da se tu valja novi val
politički poticanog jezičnoga nasilja zamagljenog
populističkom retorikom. Zaključci Vijeća, držali ih
oni na svojim mrežnim stranicama ili ne, trajna su
činjenica. Njihova je težina u argumentima kojima su
obrazloženi. Za odnos prema njima bit će svatko, tko
propisuje pravopisna rješenja, odgovoran pred
poviješću.
Upozoravate na vrlo djelotvornu
ugroženost hrvatskog jezika. Na što ponajprije
mislite?
Hrvatski jezik ugrožen je time što se
oko njegove norme stalno i uporno stvara nemir, što se
ne dopušta da se postojeći uzus smireno slegne i
kristalizira, što se potiskuje iz znanstvenih
publikacija i znanstvene nastave pa od toga prijeti
opasnost da u dinamičnom razvoju današnjega svijeta
prestane biti standardni jezik i postane nešto kao
lokalni folklorni suvenir.
Ako se to dogodi, bespredmetan je njegov status
službenoga jezika u hrvatskoj državi i u Europskoj
Uniji. Očito je i nastojanje da se ne poštuje njegova
individualnost. Prevodilačka služba haaškoga sudišta
osobito je uočljiv primjer za to.
Unatoč tome što je Ustav odredio
službeni jezik hrvatski, njega se na sve načine
degradira, ponajprije u medijima. Tko tome ponajviše
doprinosi?
Hrvatski standardni jezik u javnoj
porabi, pa i u medijima, dobro funkcionira. Nervoza
oko toga u velikoj je mjeri neopravdana i nepotrebna.
Ali to ne znači da se u pojedinim tekstovima pojedinih
medija ne uočuju nedvojbeni pokušaji, reklo bi se
probni baloni, da se uspostavi srpskohrvatski, da se
dokidaju obilježja hrvatskoga jezika. Ima ih, očito,
koji sve potiho rade na tome.
Mediji su uglavnom opstruirali
objavu zaključaka Vijeća za normu. Neki su već tada u
tome uočavali ono što se danas događa u pogledu
jezika.
Istina je da su najutjecajniji mediji
pokazivali slabo razumijevanje za rad Vijeća, pa i
izrazito protivljenje, čak zloćudno neprijateljstvo.
Njihovi su gazde to od njih tražili. Ovo što se danas
događa oko hrvatskoga jezika nije došlo preko noći,
nego se dugo i sustavno pripravljalo.
Treba li Hrvatski sabor donijeti
zakon o hrvatskom jeziku i njegovoj uporabi?
Hrvatskoj treba zakon koji propisuje
porabu hrvatskoga jezika i zabranjuje njegovo
potiskivanje na bilo koji način. Ne treba joj zakon o
tome kakav treba biti hrvatski jezik. To je stvar
naobrazbe i valjanoga školovanja. Takav bi zakon
hrvatskomu jeziku i Hrvatskoj nanosio samo štetu.
Zahuktava se bitka za hrvatski jezik
Zašto hrvatske kulturne ustanove,
primjerice HAZU i Matica hrvatska, ne bi predložile
jedan takav zakon?
Doista, zašto ne bi?
Što mislite o nakani vlasti da
postavi ćirilične natpise u Vukovaru?
Mislim da je ćirilici kao drugom pismu
u Hrvatskoj mjesto svagdje gdje živi primjeren broj
pučanstva srpske nacionalnosti. To, naravno, vrijedi i
za Vukovar. Ali tamo je zbog užasnog stradanja od
bestijalne velikosrpske agresije u bliskoj prošlosti
danas potrebna osobita osjetljivost i obzirnost.
U časopisu "Kolo" napisali ste
"posljednja se bitka bije za jezik, možda je pred nama
još jedan narodni preporod". Znate li da narod željno
iščekuje taj preporod?
Ta bitka sada kao da se doista počela
zahuktavati. A tko zbilja želi preporod, mora ga i sam
pokretati, a ne iščekivati da ga drugi pokrenu za
njega. I veliki preporodi počinju.
Piše: MARKO CURAĆ
Izvor: Hrvatski tjednik
14.03.2013. |
