Najnovija zbivanja u procesima privatizacije otkrivaju da je opće dobro u Hrvatskoj sve ugroženije, pa ta pitanja osim sto su politička i gospodarska sve više postaju u prvome redu sudbinska za čitavu naciju, a to znači i etička, te se tiču svih dobronamjernih u našoj zemlji. Nijedna vjernička savjest ne može biti ravnodušna u situaciji kad se radi o temeljnim materijalnim i gospodarskim preduvjetima i pretpostavkama zajedničkoga života u Hrvatskoj.

Nakon što je društvena imovina političkim aktom postala državnom (što je u onom povijesnom trenutku zacijelo bilo potrebno), Hrvatski je sabor donio zakon o privatizaciji na tragu poznate teze da je država loš gospodar a pritom je odredio takva pravila igre da baš političari na vlasti tom imovinom upravljaju, i to tako da de facto za svoje procjene, postupke i odluke nikome ne odgovaraju. Privatizacija je tako već za prošle, hadezeovske vlasti, a to se nesmiljeno nastavlja i za sadašnje koalicijske vlasti, postala ne samo najveći kamen smutnje u hrvatskom društvu nego i prava rak-rana hrvatskoga gospodarstva koje se razvija tako mučno, sporo i našim konkretnim okolnostima neprimjereno.

Posljedice toga, koje su već sada vidljive, jesu nezaposlenost koja se stvarno ne smanjuje (usprkos od političara nametnutim statističkim bravurama) te potpuna neizvjesnost što će biti s čitavim privrednim granama u hrvatskom gospodarstvu, a to znači i s novim desecima tisuća sada još kako-tako zaposlenih. S obzirom na nuždan prijelaz iz socijalističkoga u tržišno gospodarstvo, privatizacija je neprijeporno potrebna, osobito u onim segmentima koji nemaju posebnu stratešku važnost za cijelu naciju, ali je upitna kad je riječ o dobrima koja imaju stratešku važnost za cijelu naciju.

Upravo u ovo doba globalizacije, đtoviše njezina najgoreg oblika - globalizma, Hrvatska bi jako dobro morala definirati koja su to dobra sa strateškom važnošću za cijelu naciju, a za sto je nuždan konsenzus svih relevantnih političkih, kulturnih, gospodarskih i etičkih faktora. Sve dosada naši vladajući političari, nekadašnji i današnji, propustili su to učiniti omogućujući na taj način, ako ne baš izravno sebi, onda svakako svojima, različite pogodnosti i povlastice na štetu općega dobra, zaposlenika, mnogih lokalnih zajednica. Na taj način, zacijelo bolje nego itko drugi na svijetu, potvrđuju tezu da je država (čitaj: političari) loš gospodar.

Ne bi li redovita ljudska razboritost zahtijevala da se pri privatizaciji najprije vodi strogo briga da se ispune zahtjevi hrvatskih nacionalnih interesa, a tek potom interesi drugih političkih faktora, pojedinaca ili tvrtkâ? Budući da se dosada vladajući političari, kako nekadašnji tako i današnji, nisu pokazali dovoljno odgovorni i osjetljivi za hrvatske nacionalne interese, ne bi li bilo potrebno da se raspiše referendum s jasnim pitanjem: je li većina građana za to da se privatiziraju i dobra koja imaju stratešku važnost za cijelu naciju ili je većina protiv toga? Osim toga redovita razboritost poznaje kao oblik gospodarenja dobrima i davanje određenih dobara na vremenski ograničenu (ako je potrebno i 99 godina) koncesiju, čime bi se omogućilo određenim fizičkim i pravnim osobama, domaćim ili stranim, da ispune neke svoje gospodarske interese a da dobra koja imaju stratešku važnost za cijelu naciju ne budu u biti stvarno nepovratno otuđena. Ne bi li za kompleks "Sunčani Hvar" i druga hotelska poduzeća na Jadranu, pogotovo ako je turizam hrvatska strateška privredna grana, bio model koncesije daleko bolji i prihvatljiviji od otuđenja s nepredvidivim posljedicama?

Zbivanja oko prodaje kompleksa "Sunčanoga Hvara", nakon najnovijega istupa predsjednika Hrvatskoga sabora kojim je najavio da će Hrvatska seljačka stranka tražiti - kao stoji u nedjeljnim dnevnicima - "istragu neovisnih stručnjaka koji će utvrditi pravu istinu o slučaju "Sunčani Hvar", otkrivaju da su na djelu neke čudne igre kojima se nastoji prikriti nečiji veliki apetit i veliki interes. I smjena Nadzornoga odbora Hrvatskoga privatizacijskog fonda i odbijanje da se slučaj "Sunčanoga Hvara" stavi na raspravu u Hrvatski sabor, zacijelo je samo dio te igre i stvaranje dimne zavjese pred javnošću.

Sve to pokazuje da vladajući političari zasada nemaju političke volje za istjerivanje odgovornosti onih koji su umiješani u tu aferu. Ili pak otkriva da ni čelni ljudi u Vladi nisu u cijelom slučaju posve nevini. Sve to pokazuje da je potrebna hitna rasprava u Hrvatskome saboru, jer nijedna Vlada, pa ni ova, nema mandat koji bi joj dopustao gaženje hrvatskih nacionalnih interesa. Također je sve očitije da cijeli taj slučaj zaslužuje ne samo pozornost nego upravo hitno postupanje Državnoga odvjetništva.

Hrvatska je nacija umorna od neodgovornih političara, kao i onih koji sprečavaju postivanje i istjerivanje odgovornosti. Postaje sve jasnije da je vladajuća politika u Hrvatskoj sve više lišena etike, primjene etičkih zasada i načela u postupanjima i odlukama, a to budi zabrinutost za budućnost čitave nacije, njezina gospodarstva, međunarodnoga ugleda. Politika lišena etike, kratkoga je daha, nema perspektive, ali može izazvati vrlo dalekosežne loše posljedice.

Kako istodobno razumjeti kontroverzu da Predsjednik Republike Hrvatske, kako je izjavio u subotu 8. veljače, ne zna za protokol o namjeri za kupnju Željezare "Sisak", doslovno rekavsi da "to sa zdravim razumom nema nikakve veze", a nedjeljne dnevne novine objavljuju faksimil toga protokola s Predsjednikovim vlastoručnim potpisom? U sto se to pretvara postupanje hrvatskih vladajućih političara? Kamo to plovi hrvatski državni brod? Kakvi su to interesi važniji od općega dobra čitave hrvatske nacije?

Glas Koncila, 07/2003.