Nakon što je društvena imovina političkim aktom postala
državnom (što je u onom povijesnom trenutku zacijelo
bilo potrebno), Hrvatski je sabor donio zakon o
privatizaciji na tragu poznate teze da je država loš
gospodar a pritom je odredio takva pravila igre da baš
političari na vlasti tom imovinom upravljaju, i to tako
da de facto za svoje procjene, postupke i odluke nikome
ne odgovaraju. Privatizacija je tako već za prošle,
hadezeovske vlasti, a to se nesmiljeno nastavlja i za
sadašnje koalicijske vlasti, postala ne samo najveći
kamen smutnje u hrvatskom društvu nego i prava rak-rana
hrvatskoga gospodarstva koje se razvija tako mučno,
sporo i našim konkretnim okolnostima neprimjereno.
Posljedice toga, koje su već sada
vidljive, jesu nezaposlenost koja se stvarno ne
smanjuje (usprkos od političara nametnutim
statističkim bravurama) te potpuna neizvjesnost što će
biti s čitavim privrednim granama u hrvatskom
gospodarstvu, a to znači i s novim desecima tisuća
sada još kako-tako zaposlenih. S obzirom na nuždan
prijelaz iz socijalističkoga u tržišno gospodarstvo,
privatizacija je neprijeporno potrebna, osobito u onim
segmentima koji nemaju posebnu stratešku važnost za
cijelu naciju, ali je upitna kad je riječ o dobrima
koja imaju stratešku važnost za cijelu naciju.
Upravo u ovo doba globalizacije,
đtoviše njezina najgoreg oblika - globalizma, Hrvatska
bi jako dobro morala definirati koja su to dobra sa
strateškom važnošću za cijelu naciju, a za sto je
nuždan konsenzus svih relevantnih političkih,
kulturnih, gospodarskih i etičkih faktora. Sve dosada
naši vladajući političari, nekadašnji i današnji,
propustili su to učiniti omogućujući na taj način, ako
ne baš izravno sebi, onda svakako svojima, različite
pogodnosti i povlastice na štetu općega dobra,
zaposlenika, mnogih lokalnih zajednica. Na taj način,
zacijelo bolje nego itko drugi na svijetu, potvrđuju
tezu da je država (čitaj: političari) loš gospodar.
Ne bi li redovita ljudska razboritost
zahtijevala da se pri privatizaciji najprije vodi
strogo briga da se ispune zahtjevi hrvatskih
nacionalnih interesa, a tek potom interesi drugih
političkih faktora, pojedinaca ili tvrtkâ? Budući da
se dosada vladajući političari, kako nekadašnji tako i
današnji, nisu pokazali dovoljno odgovorni i
osjetljivi za hrvatske nacionalne interese, ne bi li
bilo potrebno da se raspiše referendum s jasnim
pitanjem: je li većina građana za to da se
privatiziraju i dobra koja imaju stratešku važnost za
cijelu naciju ili je većina protiv toga? Osim toga
redovita razboritost poznaje kao oblik gospodarenja
dobrima i davanje određenih dobara na vremenski
ograničenu (ako je potrebno i 99 godina) koncesiju,
čime bi se omogućilo određenim fizičkim i pravnim
osobama, domaćim ili stranim, da ispune neke svoje
gospodarske interese a da dobra koja imaju stratešku
važnost za cijelu naciju ne budu u biti stvarno
nepovratno otuđena. Ne bi li za kompleks "Sunčani
Hvar" i druga hotelska poduzeća na Jadranu, pogotovo
ako je turizam hrvatska strateška privredna grana, bio
model koncesije daleko bolji i prihvatljiviji od
otuđenja s nepredvidivim posljedicama?
Zbivanja oko prodaje kompleksa
"Sunčanoga Hvara", nakon najnovijega istupa
predsjednika Hrvatskoga sabora kojim je najavio da će
Hrvatska seljačka stranka tražiti - kao stoji u
nedjeljnim dnevnicima - "istragu neovisnih stručnjaka
koji će utvrditi pravu istinu o slučaju "Sunčani
Hvar", otkrivaju da su na djelu neke čudne igre kojima
se nastoji prikriti nečiji veliki apetit i veliki
interes. I smjena Nadzornoga odbora Hrvatskoga
privatizacijskog fonda i odbijanje da se slučaj
"Sunčanoga Hvara" stavi na raspravu u Hrvatski sabor,
zacijelo je samo dio te igre i stvaranje dimne zavjese
pred javnošću.
Sve to pokazuje da vladajući
političari zasada nemaju političke volje za
istjerivanje odgovornosti onih koji su umiješani u tu
aferu. Ili pak otkriva da ni čelni ljudi u Vladi nisu
u cijelom slučaju posve nevini. Sve to pokazuje da je
potrebna hitna rasprava u Hrvatskome saboru, jer
nijedna Vlada, pa ni ova, nema mandat koji bi joj
dopustao gaženje hrvatskih nacionalnih interesa.
Također je sve očitije da cijeli taj slučaj zaslužuje
ne samo pozornost nego upravo hitno postupanje
Državnoga odvjetništva.
Hrvatska je nacija umorna od
neodgovornih političara, kao i onih koji sprečavaju
postivanje i istjerivanje odgovornosti. Postaje sve
jasnije da je vladajuća politika u Hrvatskoj sve više
lišena etike, primjene etičkih zasada i načela u
postupanjima i odlukama, a to budi zabrinutost za
budućnost čitave nacije, njezina gospodarstva,
međunarodnoga ugleda. Politika lišena etike, kratkoga
je daha, nema perspektive, ali može izazvati vrlo
dalekosežne loše posljedice.
Kako istodobno razumjeti kontroverzu
da Predsjednik Republike Hrvatske, kako je izjavio u
subotu 8. veljače, ne zna za protokol o namjeri za
kupnju Željezare "Sisak", doslovno rekavsi da "to sa
zdravim razumom nema nikakve veze", a nedjeljne dnevne
novine objavljuju faksimil toga protokola s
Predsjednikovim vlastoručnim potpisom? U sto se to
pretvara postupanje hrvatskih vladajućih političara?
Kamo to plovi hrvatski državni brod? Kakvi su to
interesi važniji od općega dobra čitave hrvatske
nacije?
Glas
Koncila, 07/2003.
|