Situacija vezana za sukob s Europskom unijom i
nerazumljivom i sramotnom pokušaju Hrvatske da promjenom
zakona onemogući istragu i suđenje okrivljenim za
zločine koje je učinila Udba u Njemačkoj, kao i sramotno
ponašanje hrvatskih političara koji idu tako daleko, da
čak hrvatske branitelje u Vukovaru proglašavaju
šovinistima i neprijateljima demokracije i pravne
države, otvorila je mnoga pitanja.
Jedna od tih aktualnih tema je
odgovor na pitanje je li potrebno pokretanje novih
zahtjeva za provođenjem lustracije pripadnika
represivnog komunističkog sustava. Otvorilo se i
pitanje je li Franjo Tuđman načinio veliku pogrješku
što nije proveo lustraciju, nego je svojom politikom
pomirbe uključio sve u obranu Hrvatske, bez obzira na
ideološko opredjeljenje i prošlost. Ustvari postavlja
se pitanje je li hrvatski narod odnosno Franjo Tuđman
kao vođa u procesu stvaranja i obrane države mogao
doći do slobode i samostalne i suverene države, bez
profesionalaca udbaša i kosovaca. Dakle, jesu li u
borbi za slobodu Hrvatskoj nužno trebali udbaši,
nalogodavci ubojstava i ljudi krvavih ruku? Jesu li
Tuđman i njegova ekipa pogriješili kada su pod
hrvatski barjak pozvali sve od ustaša do udbaša, dakle
sve koji su spremni bez obzira na svoju prošlost
boriti se za slobodu hrvatskog naroda i za samostalnu
i suverenu državu.
Povijesna je činjenica da su se pozivu
Tuđmana odazvali mnogi udbaši i kosovci i mnogi bivši
komunisti, komunistički diplomati i političari koji bi
došli pod udar zakona da je provedena lustracija.
Mnogi od njih su dobili značajne dužnosti i položaje u
hrvatskoj državi, mnogi su postali ključni ljudi u
novoj politici. Nikako se ne može osporiti i veliki
doprinos nekih od njih u stvaranju i obrani hrvatske
države. Josip Manolić je bio jedan od najbližih
suradnika Tuđmana u najtežim danima. Josip Boljkovac
je bio ministar unutarnjih poslova u vrijeme rata, a
Josip Perković jedna od ključnih osoba u stvaranju
hrvatskih obavještajnih službi i u borbi protiv
stranih obavještajnih službi. Tu su i mnogi drugi koji
ne samo da nisu lustrirani niti su na bilo koji način
odgovarali za svoju represivnu djelatnost u bivšem
režimu, nego su čak postali vrlo moćni ljudi tako da
se danas u Hrvatskoj govori, s obzirom da su ostali na
ključnim položajima i dobili nove položaje, da je Udba
jača nego ikada.
Njemačka traži čiste račune
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju
hrvatska vlast suočila se s novim problemima. Njemačka
kao najmoćnija država Europske unije nije se dala
prevariti i vrlo je energično preko Europske unije
zatražila da joj se isporuči Josip Perković, jedan od
ključnih ljudi bivšeg sustava ali i novog sustava, čak
bi se moglo reći i bliski suradnik predsjednika
Tuđmana i Gojka Šuška u kojega su oni imali veliko
povjerenje. S obzirom da je Josip Perković bio šef
Udbe i kao šef odgovoran je za ubojstva emigranata
izvršenih u Njemačkoj.
Sadašnja vlast, koja ne želi da se sazna istina o komunističkim
zločinima, odlučila se na riskantni potez, sukob s Njemačkom i Europskom unijom,
kako bi pod svaku cijenu spriječili da se na njemačkim sudovima otvori rasprava
o tome tko su bili nalogodavci ubojstava hrvatskih emigranata. Ustvari pokazalo
se da sadašnja vlast, koja vuče korijenje iz bivše komunističke vlasti, živi u
smrtnom strahu da bi se izručivanjem Josipa Perkovića otvorio proces utvrđivanja
nalogodavaca. Povijesni dokumenti koji se ipak otkrivaju potvrđuju da su
nalogodavci bili ljudi iz vrha Saveza komunista, za vrijeme života to je bio
Tito, a poslije njegove smrti izvršni komiteti Centralnih komiteta komunista u
republikama. Tako bi se došlo do centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i
ljudi iz tih komiteta koji su kasnije kao i Manolić i Perković odigrali vrlo
pozitivnu ulogu u borbi za samostalnu Hrvatsku i njenu obranu od velikosrpske
agresije.
Dakle, nova vlast ne štiti Perkovića
nego štiti sebe, jer se boji utvrđivanja istine o
Savezu komunista Hrvatske i ključnim ljudima koji po
zapovjednoj odgovornosti mogu postati odgovorni za
učinjene zločine. Kako sam u to vrijeme stvaranja i
obrane hrvatske države bio jedan od ključnih ljudi
pretvaranja Saveza komunista Hrvatske u Hrvatske
socijaldemokrate, kako sam bio i potpredsjednik Ratne
vlade i bliski suradnik Franje Tuđmana mogu, i kao
sudionik i svjedok tih povijesnih burnih događaja,
pokušati doprinijeti odgovoru na pitanje zašto mislim
da Franjo Tuđman nije pogriješio kada je umjesto
lustracije proveo politiku nacionalne pomirbe kao
bitnu pretpostavku, bez koje bi teško stvorili i
obranili samostalnu i suverenu državu.
U to vrijeme bili smo bez bilo kakve podrške za samostalnu
Hrvatsku, čak štoviše, Milošević i JNA su imali podršku da vojnom silom zadrže
Hrvatsku u Jugoslaviji. Bili smo bez svoje Hrvatske policije (70 % policajaca
bili su Srbi). Bili smo razoružani i bilo nam je zabranjeno stvarati vlastitu
vojsku, bio je uveden embargo na uvoz oružja, bili smo optuživani da je svaka
ideja samostalne hrvatske države ustaška ideja, da je Tuđmanova Hrvatska obnova
Pavelićeve ustaške Hrvatske.
Pomirba - spasonosna ideja
U takvoj situaciji Tuđmanova
strategija da pozove u obranu Hrvatske i stvaranju
hrvatske države sve Hrvate ma gdje bili i ma kakvog
ideološkog opredjeljenja bili, ako su se spremni
uključiti u obranu Hrvatske, bila je spasonosna ideja
bez koje ne bi stvorili svoju državu. Dakle, kasniji
događaji su pokazali da je takva politika Franje
Tuđmana dovela do naše pobjede i da smo ostvarili
samostalnu državu, da smo ju obranili u uvjetima kada
je to izgledalo gotovo nemoguće. Dakle, Franjo Tuđman
nije pogriješio što je odbio lustraciju.
Međutim, ostaje otvoreno pitanje jesu li napravljene pogrješke
nakon što je Hrvatska međunarodno priznata nakon 1997. kada je konačno
uspostavljena hrvatska vlast na cijelom teritoriju hrvatske države što tada nije
izvršena djelomična lustracija. Ona bi bila vjerojatno provedena da se Tuđman
nije razbolio. Današnja situacija u Hrvatskoj pokazuje da je u određenom obliku
ona i danas potrebna, da je uvjet da se sazna istina o komunističkim zločinima i
da se konačno u Hrvatskoj prestane braniti komunistički režim kao navodno
demokratski režim.
Lustracija bi trebala biti dobro
smišljena, relativno uska ali temeljita, trebalo bi
utvrditi barem političku odgovornost svih onih ljudi
koji su u bivšem sustavu bili dio represivnog
komunističkog aparata, koji su i osobno sudjelovali u
sustavu represije. To se odnosi na udbaše koji su
sudjelovali na ovaj ili onaj način u pripremanju ili
izvršavanju ubojstava, koji su imali ulogu u represiji
prema neistomišljenicima. To se odnosi na suce i
tužitelje pa i svjedoke koji su lažno svjedočili i
koji su na taj način direktno odgovorni za represiju
nad nevinim ljudima.
Ta lustracija bi više bila politička nego krivična ali bi ona
onemogućila da i dalje u hrvatskoj državi i hrvatskom društvu ključne pozicije
drže sudionici komunističkog represivnog aparata. Dakle, treba nam istina. Treba
politička osuda svih onih koji su bili dio represivnog aparata. Mislim da
njihovu krivnju i potrebu utvrđivanja krivnje ne mogu amnestirati i eventualne
njihove zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske. Za zasluge treba im odati
priznanje ali ta priznanja ne mogu skinuti odgovornost za eventualnu krivnju
koju su učinili kao dio represivnog aparata bivše države. Posebno je opasno za
Hrvatsku ako u vrhu države nasljednici, ljudi koji su bili dio represivnog
aparata, da bi obranili njihovu čast sprječavaju utvrđivanje istine i provođenje
barem djelomične političke lustracije.
Mora se u Hrvatskoj konačno utvrditi
mogu li i dalje biti suci, tužitelji i ljudi koji su
na montiranim političkim procesima osuđivali nevine
ljude. Mora se konačno u Hrvatskoj utvrditi postoji li
odgovornost pojedinih partijskih funkcionera koji su
bili politički nalogodavci represije ili su bili na
čelu tijela koji su provodili represiju bez obzira na
njihove kasnije zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske.
Mora se konačno reći istina i o pojedinim
intelektualcima, profesorima koji su lažno svjedočili
protiv studentskih čelnika i na kraju bili dio
represivnog aparata a danas su gotovo službeni tumači
demokracije i javni sudci koji presuđuju o svim
događajima u Hrvatskoj. Dakle, u Hrvatskoj danas ima
mnogo ljudi koji nemaju moralno pravo biti tumači
demokracije, slobode i ljudskih prava, koji nemaju
moralno pravo biti savjest hrvatskog društva.
I na kraju mislim da ideja pomirbe
nije u suprotnosti s potrebom djelomične lustracije
ljudi represivnog komunističkog režima koji su i danas
na ključnim pozicijama u društvu i koji sprječavaju da
se u Hrvatskoj konačno završe ideološke borbe crvenih
i crnih. A te borbe se mogu završiti samo na istini.
Tek kada utvrdimo istinu onda će nas prošlost prestati
progoniti, onda će hrvatski narod moći graditi novo
zajedništvo koje nam je potrebnije nego ikad.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
hrvatski-fokus.hr |