Kuća je trošna, derutna, ali čista jer Jakovova supruga
čini sve kako bi je pretvorila u ugodan dom.
Bezuspješno, međutim. Vlažan dom bez hladnjaka, bez
ručka na stolu, sa dječakom koji bi bio nogometaš, ali
nema loptu, s tinejdžericom koja nerijetko uči uz
svijeću, jednostavno nije dom.
U želji da mu pomognemo, popričali smo s Jakovom,
ali nismo doznali puno. Jakov na spomen svoje djece
počinje jecati. Jer, njegova djeca su gladna, a on to
više ne može podnijeti. Toliko, da se pokušao
objesiti.
"Sve ću raditi, samo da prehranim djecu"
Ma zdrav sam, nemojte pisati za probleme s kičmom.
Sve ću raditi da prehranim djecu! Na građevini sve
znam raditi osim keramike i kamena... Imam i B
kategoriju, vozim, radio sam i u pogrebnom poduzeću,
ali to je sve na kratko. I branitelj sam, da, ali ne
tražim ništa, jer nisam ranjen! Međutim, ne vrijedi...
Nevolja me sustiže... Moja djeca... kazao je Jakov,
briznuo u plač i bacio mobitel.
Nakon toga javila nam se Vukovarka Svjetlana koja je
detektirala problem i hitno reagirala sa Stožerom za
obranu hrvatskog Vukovara: Ovdje sam, kod njih. Jakov
ne može pričati jer je potpuno slomljen. Svi se bojimo
da će "prijeći crtu" jer je već pokušao samoubojstvo.
Jakovljeva priča je mučna i teška, iako to ničim nije
zaslužio. Sad prezire sam sebe jer ovisi o dobrim
ljudima, a to ne želi. Želi raditi, želi dostojanstvo
za sebe i svoju djecu, ne želi nikome biti teret.
Jakovu su jednostavno sudbinski nepravedno karte krivo
posložene. Cijeli život se trudi, nikada ništa nije
tražio niti dobio. U pomoć uskočio jedino SOHV.
Kao mladić je na prijevaru pobjegao iz JNA i
priključio se HOS-u, a naknadno IX. gardijskoj
brigadi. Kao Riječanin bez doma koji je ovisio sam o
sebi, nakon rata ga naseljavaju u Knin, međutim, taj
je stan morao napustiti zbog Srbina povratnika sa
stanarskim pravom. Potom mu predlažu da tijekom mirne
reintegracije s obitelji dođe u Vukovar u kojem preko
APN-a naseljava devastiranu kuću. Cijeli život radi,
ali nikako da sebi, supruzi, dvojici sinova i kćerci
osigura normalan život.
Godinama je šutio i tonuo. Financijski i psihički. A
onda kada je djeci koja su se žalila da su gladna
morao reći kako nema hrane, odlučio se ubiti. Pomoć mu
je neophodna i to dugoročno. Jedini načini za to su
zapošljavanje Jakova i njegovog starijeg sina koji je
već radio kao zaštitar. Obzirom da nemaju stalan
posao, računi su blokirani, struja je pred
isključenje, drva za ogrjev nema, hladnjaka nema. U
ovoj kući nema ničega, samo suze i tuga - priča nam
potresena Vukovarka koja je sa članovima SOHV-a za
prvu ruku nesretnoj obitelji donijela nešto
namještaja, odjeće i hrane.
Iako je svojedobno o Jakovljevoj muci bila reportaža
na RTL-u, za pomoć se nije javio - nitko, a naročito
oni koji su zakazali u svim segmentima - institucije.
Od ministarstva branitelja, pa nadalje...
Svi oni koji žele pomoći skromnom Jakovu čiji sin
spava skinutim vratima položenim na pod, a na kojima
je vlažni madrac, koji ne žele da njegova djeca iz
dana u dan gledaju prazan tanjur i koji u konačnici ne
žele da Jakov zbog njihove gladi okonča svoj život,
pomozite na bilo koji način.
Pomoći može i dijeljenje teksta:
JAKOV KRIJANOVIĆ: 097/628-4047, Ulica Hrvoja Vukčića
Hrvatinića 9, 32000 Vukovar;
Novac možete uplatiti na jedini račun koji nije
blokiran, a to je račun njegovog posinka:
Valentin Hadžić, Erste banka IBAN:
HR1924020063206849853, a za uplate iz inozemstva:
ESBCHR22
Izvor:
www.hkz-kkv.ch
|