Gospodarske krize moguće je preokrenuti u relativno
kratku roku, ali ne i demografske. Uz materijalni
napredak industrijska civilizacija nije osiguravala
spontano dostatno obnavljanje stanovništva i na taj
način dugoročno ekonomski održiv brojčani odnos između
triju temeljnih dobnih skupina u sastavu stanovništva -
mladih, u radnoj dobi, i starijih. Institucija obitelji
u doindustrijskim civilizacijama to je osiguravala, zbog
ekonomske nužde, spontano, bez poticaja izvana, ali uz
goleme žrtve (osobito visoka smrtnost dojenčadi, ali
znatno viša i u svim dobnim skupinama u usporedbi s
današnjom).
Obitelj u
klasičnom smislu - roditelji, djed i baka te više
djece - gotovo je stvar prošlosti. Pod pritiskom
vanjskih čimbenika stvorenih u industrijskoj
civilizaciji, obitelj mora svoje nekoć autonomne
funkcije prepustiti javnim ustanovama. A društva
(države) koja nisu razvila dovoljne kapacitete javnih
ustanova koja skrbe o djeci (jaslice, vrtići,
cjelodnevni boravci za školsku djecu nižih uzrasta)
dok im roditelji rade suočavaju se s nepovoljnim
demografskim trendovima. Gdje, dakle, državne
institucije nisu preuzele dio tih funkcija, neizbježan
je pad broja živorođenih.
Novi način privređivanja i novi sustav
vrijednosti preoblikovali su nekadašnju tradicionalnu
obitelj. Istovremeno se, u skladu s nametnutim
vrijednosnim sustavom, neprekidno širi lepeza
potrošačkih dobara, što, samo po sebi, pogoduje sve
većem broju obitelji s jednim djetetom ili bez djece.
Glavne društvene snage dugo su vremena bile usmjerene
na gospodarski rast, pri čemu je demografska strana
bila, uglavnom, dosta zanemarena. Dugogodišnje
smanjivanje broja živorođenih kao najvažniji čimbenik
te, drugi čimbenik manje težine, sve dulji životni
vijek, mijenjaju dobu strukturu stanovništva, u smjeru
rasta, brojem i udjelom, starijeg stanovništva. Ta se
pojava naziva demografsko starenje, za koju prošlost
ne nudi presedan, što bi bilo putokazom za rješavanje.
Sve manje rođenih
U
doindustrijskim društvima oblik privređivanja,
dominantno u poljoprivredi, dopuštao je vrlo ran
ulazak i vrlo kasan izlazak iz ekonomske aktivnosti,
što znači da je bio moguć i nužan rad djece i starijih
osoba. Stoga su tek najmlađi i najstariji bili
ekonomski teret. Obitelji su bile i umirovljenički
domovi relativno malena broja staraca, a djeca su bila
mirovinski fondovi.
Današnja bogata društva dio napretka duguju,
neprijeporno, dugoročnom smanjivanju nataliteta.
Brojni naraštaji poljoprivrednog stanovništva stalno
su popunjavali tržište radne snage izvan
poljoprivrede. No sve dok su postojali viškovi radne
snage u poljoprivredi koji su se odlijevali u
industrijski sektor, stvarao se dojam obilja radne
snage. Ekonomski napredak temeljen je i na priljevu
obilja jeftine radne snage iz poljoprivrede.
Tijekom
više od jednog stoljeća, iz godine u godinu, smanjivao
se broj rođenih. Svaki je naraštaj u odnosu na
prethodni bio malobrojniji, tako se, brojčano i
udjelom, najprije povećavao broj stanovnika u radnoj
dobi, da bi se ti brojniji naraštaji postupno
slijevali u stariju dob. Djeca i starije stanovništvo
u industrijskoj civilizaciji postali su ekonomski
teret. No visokorazvijena društva u početku su
zaobišla činjenicu da je brojna mladost štednja i
ulaganje za budućnost.
Smanjivanjem
kratkoročnog ekonomskog tereta rađanja, odgoja i
obrazovanja mladih zanemarene su dugoročne
investicije. Sada se visokorazvijena društva nalaze u
škripcu među dvjema oštricama: na jednoj strani gotovo
se progresivno smanjuje priljev mladih u radnu dob, a
na drugoj se progresivno povećava priljev u
umirovljeničku dob. Ekonomisti to sažeto kažu: u
poljoprivrednim društvima tijek je bogatstva išao od
djece ka roditeljima zato jer su djeca bila radna
snaga i osiguranje roditeljima u starosti, u
industrijskim društvima situacija se mijenja, tijek
bogatstva ide od roditelja ka djeci. Pojednostavnjeno
rečeno dijete postaje skupo, a ujedno od roditelja
traži veliko odricanje od nametnutih vrijednosti
potrošačkog društva. Ipak, najrazvijenije europske
zemlje, koje to žele i ulažu, imaju i najbolje
demografske trendove, a žena je u tim društvima, opće
je uvjerenje, najravnopravnija, a čini se i
najslobodnija.
Problemi demografskog starenja
Tako su se ni dvadesetak godina od
početka ozbiljnijeg snižavanja nataliteta u većini
europskih zemalja pojavili problemi, s jedne strane
znatno se snizio prirodni priljev na tržište radne
snage, a s druge strane ubrzano raste udio
umirovljeničke populacije. Zato od 1980-ih primjetno
mjesto imaju teme demografskog starenja i niskog
fertiliteta. Problematika toga procesa sve više
zaokuplja pozornost nositelja tekuće gospodarske
politike.
Kako riješiti nepovoljan odnos u
brojnosti između ekonomski aktivne i umirovljeničke
populacije? Kako osigurati dovoljno novca za
održavanje mreže socijalnih ustanova za sve brojnije
starije stanovništvo, dok istovremeno vlasnici
kapitala traže ograničavanje socijalnih prava.
Napokon, tko će rađati i time snositi troškove buduće
radne snage? Kako posljedica dugogodišnjeg snižavanja
nataliteta: demografsko starenje, nosi još splet
raznorodnih problema?
Sva su ta pitanja nazočna u
visokorazvijenim, ali i u nekim srednje razvijenima
zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, gdje su demografski
procesi poremećeni zbog gospodarske nestalnosti,
iseljavanja te neprimjerenih i neučinkovitih javnih
politika koje su djelovale restriktivno na odluku o
imanju djece (nezaposlenost mladih, stambena
problematika, egzistencijalna nesigurnost, nedovoljni
kapaciteti u vrtićima). Jednostavno je nemoguće
izbjeći učinke dugogodišnjega snižavanja fertiliteta
(nataliteta), što je tijekom vremena oblikovalo sve
manji udio mladih, koji su nadomještali brojnije
starije naraštaje.
Iskustva razvijenih europskih zemalja
pokazala su da se imigracijom strane radne snage mogu
ublažiti, ali ne i u potpunosti ukloniti, ili
preokrenuti, negativni gospodarski učinci
dugogodišnjih nepovoljnih demografskih trendova. Ako
država nema dobru obiteljsku politiku koja omogućava
kombinaciju zaposlenosti izvan kuće i podizanje djece,
to djeluje destimulativno na odluku o rađanju djece
kako na domaće tako i na doseljeno stanovništvo.
Osobito malen sloj najbogatijega stanovništva, koji
preko različitih nadnacionalnih financijskih
institucija utječe na oblikovanje socijalne politike,
gotovo je u paničnu strahu za svoje bogatstvo i
nastoji smanjiti troškove rada te poreze i doprinose.
Bogati slojevi nastoje ograničiti rast troškova
socijalne države. Naravno, pritisci su kapitala
neizbježni, a nasuprot tomu socijalna mobilizacija i
pritisci na nositelje političke vlasti jedini su način
u artikuliranju društvenih potreba.
Iseljenički valovi iz Hrvatske
Hrvatska je od 1880-ih do početka 21.
stoljeća redovito gubila velik broj mladih. Kao da je
postojalo pravilo, kada su u radnu dob ulazili
brojniji naraštaji, gospodarske ili političke
okolnosti pogodovale su iseljavanju iz Hrvatske.
Tražeći glavne čimbenike sadašnjeg smanjena ukupnog
broja stanovnika i prirodnog smanjenja (veći broj
umrlih nego živorođenih) u Hrvatskoj treba, uz ostale
čimbenike, vrlo važnu ulogu dati dugoročnim učincima
četiriju jakih iseljeničkih valova tijekom 20.
stoljeća: prvi, od 1880-ih do Prvoga svjetskog rata i
odmah po završetku tog rata; drugi, na završetku
Drugoga svjetskog rata; treći, u 1960-im prema
zapadnoeuropskim zemljama (poznat pod nazivom "odlazak
na privremeni rad u inozemstvo") i posljednji četvrti
u 1990-im usmjeren prema zapadnoeuropskim i
prekomorskim zemljama.
Od druge polovice 20. stoljeća
useljavanja iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku
djelomično su nadoknađivala iseljavanja iz Hrvatske.
Ako razmotrimo razdoblje od druge polovice 20.
stoljeća do danas, onda su 1960-e početak
intenzivnijih nepovoljnih demografskih procesa. Između
1961. i 1971. više od pola milijuna seoskoga
stanovništva odlilo se u dvama migracijskim
smjerovima: jedan prema, prvenstveno, velikim
hrvatskim gradovima, a drugi prema inozemstvu. Između
popisa 1961. i 1971. broj stanovnika grada Zagreba, u
današnjem prostornom obuhvatu, povećao se za oko
152.000, Rijeke za oko 31.000... U spomenutom
međupopisnom razdoblju iz Hrvatske je iselilo oko
293.000 osoba, ponajprije prema zapadnoeuropskim
zemljama, a od toga broja oko 80 % otišlo je na rad u
inozemstvo iz seoskih naselja. Ako imamo u vidu da je
u seoskim naseljima tada bio zamjetno viši natalitet,
onda je to jedan od važnih čimbenika ubrzana
snižavanja nataliteta. Popisi bilježe povratnike, ali
su više nego nadoknađeni novim iseljavanjima. Konačno,
posljednji iseljenički val između 1991. i 2001. odnio
je velik broj mladih ljudi. U navedenome vremenu iz
Hrvatske prema zapadnoeuropskim i prekomorskim
zemljama iselilo se oko 200.000 osoba, velikom većinom
mladih.
Smjernice za napredak
Istraživanja
pokazuju da se u Hrvatskoj između različitih činitelja
koji su utjecali ili još utječu na odluku o planiranju
manjega broja djece najviše ističu egzistencijalni
problemi: nesigurna nezaposlenost, loši stambeni
uvjeti i financijski trošak podizanja djece. Skupni
učinak desetljećima prisutnih nepovoljnih procesa koji
su utjecali na pad broja živorođenih kao i procesa
uvjetovanih ratom, nezaposlenošću, stambenom
problematikom, postupnim oblikovanjem novoga
socijalnog sustava, očituje se nepovoljnim
demografskim kretanjima. Na temelju istraživanja u
Hrvatskoj možemo zaključiti da bi se povećao broj
živorođene djece kada bi bili manje istaknuti
egzistencijalni problemi. Stoga se činitelji niskog
nataliteta razlikuju od istih u razvijenim zemljama.
Bez obzira s koje političke opcije i u kojem se
kontekstu razmatraju suvremeni demografski problemi,
uvijek treba poći od činjenice da pronatalitetna
politika ima, naravno i u hrvatskim uvjetima,
socijalni karakter. Treba, dakle, oblikovati takve
uvjete da je osoba slobodna hoće li će imati djecu ili
neće. Ako mlade muče osnovi problemi kao što su
stambena i nesigurna zaposlenost, ugrožena su im
temeljna ljudska prava. Bez stana i sigurne
zaposlenosti ne može se mlada osoba odlučiti na djecu
iako je želi. Onaj tko podiže djecu ulaže u buduću
radnu snagu, koja će doprinositi boljitku cjelokupnoga
društva, a ne samo roditeljima.
U uvjetima smanjene motivacije za
rađanjem, a u hrvatskim uvjetima i materijalnim
mogućnostima, društvo treba snositi dio troškova
buduće radne snage. Ujedno se širokom infrastrukturom
za pomoć zaposlenoj ženi i majci nastoji rasteretiti
dvojna uloga žene s djecom. Dakle, onima koji žele
imati djecu nastoji se i omogućiti i pokazati da je to
s gledišta društva kao cjeline poželjno. Treba, dakle,
provoditi sve mjere predviđene Nacionalnom
populacijskom politikom. Kako se situacija bude
mijenjala, bit će potrebno pojedine mjere dopunjavati
ili davati naglasak na one koje će dati najbolje
rezultate. Pokazalo se da svaka mjera dosad provedena
u okviru Nacionalne populacijske politike daje
rezultate. Držimo da su preostale one mjere čije bi
provođenje zamjetno povećalo broj živorođenih u
Hrvatskoj.
Anđelko
Akrap
Vijenac, 8. rujna 2011.
Matica hrvatska
|