Ispočetka neuspjesi i porazi antifašizma nisu bili
bjelodani. Između ostalog i stoga što su bili pre- i
pri-krivani poteškoćama poslijeratne denacifikacije, no
smatram da su u posljednjih najviše desetak godina to
postali. Spomenuta bjelodanost utvrđenog
neuspjeha antifašizma pobuđuje na razmišljanje o
razlozima.
Smatram uputnim ponajprije upozoriti da se neuspjeh
antiašizma dade argumentirati i potpuno formalno. Sam
je naziv uvelike mišljen programaski, kao naziv za
pokret koji se hoće suprotstaviti fašizmu ili njegovim
ostacima te onemogućiti njegov eventualni ponovni
nastanak, a kako i antifašizam dijeli sudbinu ostalih
pokreta s prefiksima anti-, protu-, post- utoliko što
ostaje uvjetovan svojim predloškom, što pak
onemogućava da se od njega dovoljno emancipira da bi
postigao željeni cilj, na taj način viđena narav
antifašizma ostaje zarobljena samim fašizmom.
Ovdje nemam namjeru, a ni mogućnost, razmatrati bit
fašizma kao ni analizirati razloge poteškoća u
definiranju njegova pojma (na što je upozoreno na
samom početku). Pokušat ću na pitanje o razlozima
neuspjeha antifašizma odgovoriti iz jednog gotovo
sistematski zapostavljanog rakursa - iz rakursa
psihičke strukture na kojoj počiva antifašizam. U tome
ću se pokušaju ogranrčiti na zagonetku koju različitim
intenzitetom, ali uglavnom nedovoljno plodotvorno,
razmatraju brojne društvene znanosti: što to određene
kolektivne - ili društvene - pojave čini
prihvatljivima? Kojim se motivima, dakle psihičkim
sadržajima ili pak "mehanizmima" njihova nastanka
hrane njihovi sljedbenici? Na kojim psihičkim
procesima počivaju?
Pitanje o psihičkim osnovama fašizma, s obzirom na
njegovu prirodu, dio je šireg pitanja o psihičkim
osnovama totalitarizma. I premda smatram da brojni
autori, koji izjednačuju bit nacizma i socijalizma
nedovoljno razlikuju programske i povijesne kako
pretpostavke tako i konsekvencije tih dvaju pokreta i
poredaka, naizgled ću, u krajnjoj liniji, postupiti
jednako njima jer sam uvjeren da su svakodnevne pragme
(ranog) socijalizma i nacizma srodne, kako s obzirom
na političko-totalitarnu prirodu tako i na njihove
masovno-psihičke pretpostavke i posljedice.
Smatram da nas neki aspekti geneze socijalističkih
država prlbližavaju odgovorima na postavljena pitanja.
Najveći dio ovostoljetnog političkog pokreta i iz
njega izraslih poredaka socijalizma slijedi
nasilno-revolucionarni i izrazilo voluntaristički
program.
Ubrzo nakon uspostave vladavine Boljševičke partije
u Rusiji, spletom unutarnjth prilika (napose
neorganiziranost nove vlasti kao i sveopća bijeda,
uvećana velikim ratnim stradanjima) i vanjskih
okolnosti (inozemna intervencija i oružani otpor zvan
"bijeli teror", međunarodna izolacija). posebno nakon
u krvi ugušene pobune mornara u Kronstadtu 1919.
godine, boljševička vlast ukida opozicijske političke
partije te postaje jedinom dopuštenom političkom
organizacijom u državi.
Tako monopolizirana Partija počinje
upravljali sferama "društva" (industrijom,
energetikom, kulturom, zdravstvom, školstvom ... ) a
funkcioneri te jedine preostale "političke"
organizacije svoj program sve neskrivenije, ali
vehementnije poistovjećuju s vlastitim viđenjem
interesa države, s jedne, odnosno naroda - ponajprije
proletarijata kao njegove avantgarde a kasnije i
naroda u cjelini - s druge strane. Tim zbivanjima
radnička demokracija sovjeta, kao zamisli novog načina
uređenja odnosa među ljudima ali i načina upravljanja
državom, nepovratno pada pod čvrstu kontrolu Partije i
postaje njezina puka transmisija, što onemogućava da
se sovjetima ostvare njihove elementarne namjere, da
postanu institucije neposredne demokracije.
Na taj je
način uspostavljen "crvcni teror" ne samo kao
protuteža bijelome već prvenstveno kao način opstanka
prve zemlje socijalizma. čime je utemeljeno golo
nasilje kao oblik postojanja tog novog poretka. Kao
obrazloženje neizbježnosti političke uporabe sile
uzimana je činjenica da se socijalizam, umjesto
očekivane svjetske revolucije proletarijata, izolirano
gradi u jednoj zemlji. Na koncu se "crvenl teror"
protegnuo na sve socijalističke države, kao imanentan
način njihova funkcioniranja.
Otvoreni je teror u Sovjetskom Savezu prakticiran na
različitim područjima i u valovima, različitim
intenzitetom u različitim razdobljima. Nakon prve
stabilizacije režima, partijski aparat razvija posebne
oblike pridobivanja i privoljavanja stanovništva za
"socijalizam u jednoj zemlji", u čemu su korištene
posebno razvijane metode sekundarne socijalizacije.
Pridobivanje i privoljavanje odvija se prvenstveno
putem karizme vođe. Sama ćinjenica postojanja
politićkog vođe implicira da se političko tijelo
pretvara u sljedbeništvo, a njegovi članovi u
sljedbenike, što znači agente tuđe volje koji usvajaju
i izvršavaju vođine, dakle sebi izvanjske odluke. U
konačnici postali nećijim političkim sljedbenikom
znači od potencijalnog političkog subjekta pretvoriti
se u pukog agenta, u krajnjoj liniji objekta vođine
politike.
Vođa je biće potpuno drugačijeg statusa, jer mu je
priznat puni psihički integritet. On jedini
funkcionira kao subjekt, što postaje stvaranjem svoje
karizme i aure, čiji mu sjaj služi ne samo kao
magnetna snaga za sljedbenike odnosno kao sredstvo za
njihovu afektivnu mobilizacjju već i kao garant
ispravnosti zastupanog političkog programa. Između
vođe i vođenih, karizme političkog vođe i njegovih
sljedbenika uspostavljaju se odnosi između osobe
prvoga reda i preostalih bića drugog reda. Karizmat
kroz svoju karizmu biva tretiran kao osoba posebne
vrste i gotovo nadnaravnih karakteristika a u svom
voditeljstvu kao osoba prvorazredne društvene
funkcije. Prema takvoj osobi kao i prema takvoj
društvenoj funkciji svi sljedbenici se - uglavnom -
odnose na jednak način, upravo kao sljedbenici. Stoga
se oni, u svom sljedbeničkom odnosu i statusu,
međusobno izjednačuju u odnosu na vođu, u čemu
apstrahiraju od svojih osobnih specifičnosti koje, u
slijeđenju vođe, postaju ne samo suvišne već i štetne.
Stoga sljedbenički odnos, tendencijski ili faktički,
ukida osobne razlike i individualne karakterlstike,
čime sljedbenici bivaju pretvoreni u "masu".
Istovremeno razvitku aure vođe (u socijalističkom
slučaju najčešće se - retrospektivno - govorilo o
"kultu ličnosti") sistematski je razvijan kolektivni
ponos zbog same činjenice bivanja državljaninom prve
zemlje socijalizma, zbog herojske borbe njezina naroda
za opstanak odnosno zbog samožrtvovanja za izgradnju
novog poretka. Tako izgrađen "ponos" redovito je
rezultirao osjećajem superiornosti prema drugima koji
nemaju isticane karakteristike.
Politički gledano, "socijalizam u jednoj zemlji"
postao je jednopartijskom državom, građenoj na
kombinaciji partijsko-policijskog terora i
ideologiziranog privoljavanja stanovništva za
socijalistički projekt. S obzirom na uspostavljeni i
stimulirani tip odnosa među ljudima, riječ je o
zajednici, ali zajednici bez modernog odnosno civilnog
društva i njegovih institucija. Vjerojatno jedini
segment prepoznatljive društvenosti očitovao se u
fetišiziranju tehnike i njezine uloge u izgradnji
socijalističkih odnosa (poznata Lenjinova izreka
"Socijalizam = sovjeti + elektrifikacija").
Psihički gledano, uspostavljena je vrlo posebna
kombinacija terora i privole, praćena razvitkom sretne
svijesti kao snažne proizvodne snage, koja je
završavala u "kolektivnom narcisizmu" kao istovremeno
mobillzacionom psihičkom faktoru izgrađenom na
zajedničkom osjećaju kojim je sugeriran racionalno
pojmljiv sadržaj da ljudi koji grade socijalizam u
jednoj zemlji kao viši stadij društvenih odnosa stoje
na samome vrhu svjetske povijesti, što ih čini
superiornima svima ostalima.
Magnetski ali još više garancijski faktor vođine
karizme dovodio je do izjednačavanja, objedinjavanja
različitih pojedinaca. Time je, pak, ne samo njegovana
mitotvorna iluzija o jedinstvu naroda i nacije (bez
potrebnog razlikovanja toga dvoga) već su istovremeno
ukidane individualne razlike, te pretvaranje naroda
kao političog faktora u masu koja je predmet
manipuliranja odnosno "subjekt" vršenja tuđe volje.
Tako uspostavljena masovna psihologija sebi je
imanentnim antiindividualizmom onemogućavala uspostavu
modernoga društva i njegovih institucija, građenih
upravo na pojedinačnim interesima i voljama.
Integrativna osnova takvih kolektiva nije bila
spoznat i uopćiv vlastiti interes već afektivna
mobilizacija, potaknula i pospješivana sudbinskom
borbom protiv "unutarnjih nepriatelja" i "izdajica"
zajedničke stvari.
Ostavimo li po strani talijanski fašizam, valja se
podsjetiti na neke osnovne karakteristike nacizma.
Nakon demokratskog dolaska na mjesto kancelara
Njemačke, Hitler ukida oporbene političke partije,
eliminira potencijalne suparnike u vlastitoj partiji
već 1934., poistovjećuje interese svoje partije s
interesima države i naroda na osnovu rasne čistoće i
prava (naj)jačih. Tehnika postaje laičkim,
ovozemaljskim božanstvom.
Modelsko-politički gledano, (i) Hitler uspostavlja
jednopartijsku državu, partijsko-milicijsko-policijski
teror totalne kontrole podanika, dakle totalitarni
sistem. Novouspostavljeni odnosi među ljudima nisu oni
karakteristični za društvo već za (bezdruštvenu)
zajednicu, koja dokida oblike modernog društva i
njegovih institucija.
Psihički gledano, i ovdje se radi o kombinaciji
terora i privole. Osnovni sadržaj Hitlerove "politike"
u početku je bio razvitak očaja i pobune protiv
unutarnjeg neprijatelja (prvenstveno Židova ali i
nedovoljno odlučnih, dakle kolebljivih i slabih
pripadnika SA) a kasnije pobjedničke arogancije
superiornosti. Taj je osjećaj pak završio u
kolektivnom narcisizmu, izvođenom iz pripadnosti
nadmoćnoj germanskoj rasi kao i njezinim onovremenim
pobjedama.
I u slučaju nacizma na djelu je snažni karizmatski
vođa kao magnetičar-hipnotizer i garant ispravnosti
dominirajuće politike. On djeluje na osnovi
masovno-psihologijskog anti-individualizma kojem kao
integrativna osnova služi afektivna mobilizacija, s
tendencijom ukidanja (osobnog) rasuđivanja, sažetog u
sloganu - država misli za tebe. Fuehrer misli za
državu. Hitlerova politička pragma početne impulse
dobiva od presudne borbe protiv unutarnjeg, a kasnije
i vanjskog neprijatelja.
Bez mogućnosti, a nadam se i potrebe dokumentiranja
ovdje uporabljenih karakterizacija, nadaju se ranije
spomenute paralele (rano)socijalističke i nacističke
svakodnevne pragme.
Krajem tridesetih godina, uvidi u unutarpolitički
teror socijalizma pridonose njegovu ozbiljnom
raščarobljenju. Nakon "noči dugih noževa" čak je i
pristašama rasne politike postalo jasnim da SS-režim
počiva na zločinu.
Bez obzira na ideologijske i programske pretpostavke
kao i proklamirane (svjetsko)povijesne konzekvencije
ovih dvaju sistema, vjerujem da nije nužno podrobno
dokazivati njihove totalitarne naravi.
Uloga Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu
znatno je promijenila poglede na tu zemlju i njezinoga
vođu. Ratni saveznici, oni koji su se suprotstavili
nacizmu kao prijetnji opstanku kulture pa i
čovječanstva uopće, zadobili su epitete boraca za
slobodu i napredak ljudskog roda. Ključni doprinos
Sovjetskoga Saveza u pobjedi nad fašizmom pridonio je
takvom gledanju na tu zemlju te novom, premda
kratkotrajnom, ponovnom začarobljenju socijalizma kao
i potiskivanju spoznaja o političkim procesima,
unutarnjepolitičkom teroru i političkoj prirodi prve
socijalističke države.
Zbog
značenja Sovjetskog Saveza u zaustavljanju i vojnom
slamanju Hitlerove soldateske, antifašizam, nakon rata
smatran civilizacijskom obavezom par excellence,
postaje gotovo monopolom poslijeratnih komunista
Europe. Euforično višegodišnje slavlje pobjede nad
fašizmom i zanos obnove ratom razrušenih krajeva
zakriva činjenicu kako je riječ o jednakoj, ili pak
srodnoj psihičkoj shemi funkciontranja fašizma i
(socijalističkog) antifašizma, bez obzira na njihova
dijametralna sadržajna određenja.
U tome je slučaju (socijalistički) antifašizam
proizvodio jednake - u najmanju ruku srodne - psihičke
rezultate kao njegov negirani predložak. Stoga,
ostavši pokretom manifestacione prirode, bez bitnih
samosvojnih određenja i bez elemenata
liberalno-političke tradicije, antifašizam nije mogao
donijeti bitno drugačiji međuljudski ustroj u odnosu
na osporavani predložak.
U tome su, čini mi se, razlozi njegova neuspjeha.
Gvozden
Flego |
