Upravo u kontekstu tih činjenica, iskazanih na toj
saborskoj sjednici, iznimno snažno potvrđena je važnost
sadržaja lovranske poruke hrvatskih biskupa koja je
važan poziv i poticaj na slogu, zajedništvo, stvaranje
ozračja nade i djelovanje za boljitak Hrvatske usprkos
zbivanjima i okolnostima u kojima se stvara ozračje
nesigurnosti, dezorijentiranosti, nepovjerenja,
razjedinjenosti, u kojima se širi strah, gube kriteriji,
zanemaruju prave vrijednosti, a partikularni (osobni i
stranački) interesi stavljaju ispred zajedničkoga dobra.
Više je nego znakovita činjenica da političari ni na
kojoj razini nisu uopće javno progovorili o toj
lovranskoj poruci, niti se itko složio s njom ili s
njezinim dijelom, niti je osporio poruku ili koji njezin
dio. Dogodilo se ignoriranje - ponašanje kao da hrvatski
biskupi uopće ništa nisu rekli.
Sasvim je sigurno da se političari ne
bi tako ponašali da se o kojem problemu neke manje
društvene skupine oglasila koja od "kvalificiranih"
nevladinih udruga s manje od desetak dlanova.
Političari, sudeći po toj ignoranciji, dobronamjernu
poruku vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj uzimaju de
facto kao povod da još jednom svojim prešućivanjem
neizravno iskažu svoju superiornost, svoju bahatost,
svoju neupitnost. Slično su se ponijeli inspiratori i
komesari glavne struje javnoga mnijenja u hrvatskom
društvu pa su mediji minimalno dali prostora toj
poruci, a vodeći dnevnici nisu u svojim tiskanim
izdanjima dali ni retka. Jedan od tih dnevnika,
usprkos činjenici što njegovi čitatelji nisu prije
bili upoznati sa sadržajem biskupske poruke, objavio
je povodom te poruke komentar: hrabru lekciju Crkvi o
pristojnom ponašanju, i to tražeći da Crkva postupa, a
da bi joj se - što god učinila - moglo iznova
prigovarati.
Mnogo toga izrečenoga u saborskoj
raspravi o (ne)povjerenju predsjednici Hrvatske vlade
ne zaslužuje uopće da ude u zapisnik saborske
sjednice, a kamoli da bude zapamćeno ili komentirano -
pa se nameće pitanje zašto je uopće ta rasprava bila
stavljena na dnevni red. Premda ne treba ni na koji
način osporavati demokratsko pravo opozicije da
provjerava kakvu potporu u parlamentu ima vlada, ipak
treba upitati zašto su se u ovom povijesnom času
parlamentarne političke stranke trebale baviti same
sobom, djelovati za očuvanje ili ispunjenje svojih
ambicija i interesa, zanemarujući pritom stvarno
zajedničko dobro svih hrvatskih građana i Hrvatske.
Naime, nije moguće ne prepoznati snažan dojam da je
u tome bilo politikantske namjere da se povodom
povratka u saborske klupe bivšega predsjednika
Hrvatske vlade pruži prilika za sabornička
"preslagivanja" i "razvrstavanja" koja bi eventualno
rezultirala rušenjem vlade i izvanrednim
parlamentarnim izborima. Premda je parlamentarno
rušenje vlade također normalna demokratska praksa, u
kontekstu političkih, ukupno društvenih i gospodarskih
prilika u Hrvatskoj, rušenje vlade i izvanredni izbori
u ovome času ne pružaju nikakvo jamstvo da bi to
pridonijelo stvarnom boljitku hrvatske nacije i
države. Posebno nema toga jamstva ako bi na tim
izvanrednim izborima pobijedili rušitelji sadašnje
vlade koje već dugo navijački ustoličuje glavna struja
javnoga mnijenja, a nema toga jamstva ni u slučaju da
bi na izvanrednim izborima ponovno pobijedila sadašnja
vladajuća koalicija.
Naime, veliki je i, može se reći,
ključni hrvatski problem što većina sada etabliranih
političara, bez obzira na stranku kojoj pripadaju,
nije voljna niti sposobna ni definirati, a kamoli
primjereno se boriti i ostvarivati stvarne hrvatske
nacionalne ciljeve i interese. Nitko politički
uravnotežen od hrvatskih vladalačkih struktura i
nositelja vlasti ne očekuje nikakvo sukobljavanje,
bilo sa susjednim zemljama bilo s Europskom Unijom ili
drugim važnim faktorima međunarodne politike, ali
očekuje da Hrvatska, osovljena na vlastite noge, bude
respektirana kao partner, a ne da srlja, ponižava se i
miri s neistinom o daljnjoj i novijoj prošlosti.
Ključno je osovljavanje na vlastite noge koje nisu
ostvarile sve dosadašnje političke garniture nakon
završetka procesa mirne reintegracije okupiranih
hrvatskih područja. Pripadnici tih političkih
garnitura, bez obzira na stranačku pripadnost, i čak
bez obzira na svoju veću ili manju inficiranost
komunističkim totalitarizmom, toliko su potrošeni i
umiješani u sva najveća suvremena hrvatska zla da
zaista nisu sposobni dovršiti nužnu demokratsku
tranziciju ukupnoga hrvatskog društva, osloboditi ga
prosječnom čovjeku nevidljivih ali vrlo snažnih okova
onih interesa koji su smrtni neprijatelji prosperiteta
hrvatskoga naroda i hrvatske države. Tako velika
apstinencija osoba s pravom glasa već je više puta
neizravno očitovala da nemaju kome dati svoje
povjerenje i svoj glas, a broj tako razočaranih
politikom i političarima u sadašnjim okolnostima samo
može rasti.
Očito su nastupile okolnosti u kojima se na
političkoj sceni trebaju pojaviti, predstaviti i
etablirati nove političke snage koje će demokraciju
ostvarivati, a ne samo proklamirati, koje će zakone,
donesene po kriteriju općega dobra čitave zajednice ne
samo donositi nego i provoditi, koje će hrvatski
društveni poredak izgrađivati na vrijednostima za koje
su pale tolike žrtve, a ne na osluškivanju ičijih
tajnih diktata. Da bi se takve snage mogle stvarno
pojaviti na hrvatskoj političkoj sceni, traži se da se
mnogi pojedinci odreknu svojih ambicija i interesa te
dadu prostor onima koji žele stvarno služiti.
Ivan
Miklenić, Glas Koncila
10.11.2010. |