U Jasenovcu skupa fašitsi i antifašisti
- U skorom popisu pučanstva Crkva se
zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u
vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni
za grob ne zna. Isto tako, u duhu istine, traži se i
popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput
Jasenovca gdje se neki od fašista vode na popisu kao
antifašisti, a umrli su i pokopani na nekom trećem
mjestu, što ruši znanstven vjerodostojnost. Je li
moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko
mugu pomoći crkvane matice?
O. Stojić: Zacijelo je taj popis
moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini.
Nažalost svi su izgledi da od toga neće biti ništa.
Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz
pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač
povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim
balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga
stoljeća, a nastavilo se tzv. Detužmanizacijom i
progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao
da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako
hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako
su postupili biskup Petar Čule, provincijali,
svećenici, franjevci... kad su u tišini poticali
župnike i župne vikare da popišu ubijene na njihovu
području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od
mladenačkih dana čak sjećam toga popisa koji je
postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je
svaki deseti, većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično
moglo bi se provesti i sada s obje strane granice. Ako
hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti,
neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene
matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu
takvi podaci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji
još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome
pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda
patetično, ali moram reći da nam povijest neće
oprostiti ako to barem ne pokušamo.
Hrvatsko pravosuđe ne želi istinu
- Dojam je da su se u Hrvatskoj
prestale istraživati žrtve poraća izuzevši neke
pojedinačne ili slučajne pronalaske. Štoviše, još
nismo u stanju osigurati dostojanstven pokop i
prijevoz već identificiranim žrtvama u Sloveniji.
Koliko se to može povezivati s ideološko-političkim
razlogom da se ne želi istina?
O. Stojić: Ništa se ne događa
slučajno. Nastoje nas ugurati u neka nova udruživanja,
a komunistička protunarodna ideologija izvrsno je
sredstvo za to. Zbog svega toga nije uputno govoriti i
istraživati komunistička zlodjela, nego ona koja će
služiti razaranju hrvatskoga hoda u slobodu. Gledajući
sve to, neki govore o udruženom zločinačkom pothvatu
protiv hrvatske države, aludirajući na, malo je reći,
sramotnu optužbu Haškog suda hrvatske borbe za
slobodu. Ipak, ne bi trebalo zanemariti da je sve
počelo i prije pojave spomenutog suda. Tako je npr.
Pod okriljem hrvatske države otkopana jedna od 13-ak
jama u Macelju, ona gdje su komunističke ubojice
zarpali pobijene svećenike, redovnike, bogoslove i
sjemeništarce. Iako im se znalo za ime i moglo ih se
lako identificirati pomoću DNK-analize, to nije
učinjeno. Kosti su im najprije skupno povađene poput
granja na cesti, umjesto da se pazilo da kosti jednog
tijela budu zajedno, nakon toga su stavljene u vreće
za smeće, dugo su stajale na tavanu bolnice, da bi tek
zalaganjem Crkve bile dostojno pokopane u Đurmancu.
Traljavo, slučajno...? Sigurno je da to nije slučajno!
Što uostalom reći za Jazovku, Hudu jamu, Tezno,
Kočevski rog, da spomenemo samo ona najveća stratišta
gdje počivaju kosti itekako mnogih Hrvata. Hrvatska
država trebala bi se brinuti za sve to, ali je
dolaskom SDP-aa na vlast najprije zaustavljen rad
Državnog povjerenstva za istraživanje žrtava iz Drugog
svjetskog rata i poraća, a nedugo nakon toga ono je i
raspušteno. Može i jedan drugi primjer. Podnese li se
prijava protiv nekoga za koga se zna ili postoje
čvrste indicije da je kao komunist počinio teške
zločine - a to se po zakonu mora učiniti županijskom
državnom odvjetništvu - nema zakonskog roka do kada
ono mora odgovoriti. Niti se izvješćuje dokle se
stiglo s izvidnim radnjama, nego čim osumnjičeni umre,
odmah sutradan pošalju obavijest da se daljnji
postupak obustavlja. Kad bi barem odbacili prijavu,
moglo bi se predmet predati nižem sudu gdje postoje
rokovi, odnosno gdje počinje teći procedura. Nije
potrebno previše pameti da bi se shvatilo što se
događa.
Crkva se mora izboriti za istinu
- U Hercegovini ste potaknuli
osnivanje povjerenstva za otkrivanje i iskapanje
žrtava po dosada neistraženim grobištima i drugim
stratištima. Koliko su mjesne vlasti tome sklone i
može li se to preslikati na Republiku Hrvatsku?
O. Stojić: Osnivanje takvih
povjerenstava ovisi o svijesti ljudi koje treba
uključiti. U Hercegovini je takvo povjerenstvo
najprije nastalo u općini Široki Brijeg gdje je
objeručke prihvaćeno i nakon tog dobrog iskustva nije
bilo teško proširiti ga na općine Ljubuški, Neum i
Posušje. U tijeku je njegov ustroj i u još nekim
drugim općinama. Nešto slično je moguće napraviti i u
državi Hrvatskoj, možda ne na istoj zakonoskoj odredbi
na kojoj smo mi to napravili. Ipak, države s obje
strane granice još dugo to neće učiniti zbog
političkih procesa koji prevladavaju u njima. Zato nam
ne preostaje ništa drugo nego uzeti stvar u svoje
ruke. Jedna od najvažnijih zadaća jest popisati sva ta
stratišta i grobišta na području općine. Živih je
svjedoka, naime, svakim danom sve manje. A onda se
dođe do zanimljivih brojaka. Tako na području
"strašnog ustaškog Širogog Brijega" dosada imamo
zabilježeno 100-tinjak masovnih ili pojedinačnih
grobišta. Sva su nastala početkom veljače u nekoliko
dana kad su partizani osvojili to mjesto. Ne
zaboravimo da dotada bojišnice ondje jednostavno nije
bilo. U Ljuboškom, pak, imamo masovne grobnice u
kojima su poglavito uhićenici iz ljubuških tamnica.
Prošlo ljeto i na jednom i na drugom mjestu iskopali
smo po 28 tijela civila, vojnika i vjerojatno nekoliko
franjevaca. Vlastima u BiH-u prijavljujem ovom
prilikom popisane masovne grobnice u tim općinama, a
onima u državi Hrvatskoj masovnu grobnicu u Vrgorcu s
40-ak i onu na Biokovu sa 60-ak pobijeni, među kojima
je vjerojatno i skupina hercegovačkih franjevaca. Hoće
li se što pokrenuti?
Narod ne misli kao političari
- Komunisti su u svomu programu imali
nakanu uništenje vjere u narodu i Crkve kao
organizacije naroda Božjega pa su tako usmrtili 66
hercegovačkih franjevaca. Znade li se za jihova
grobišta?
O. Stojić: Dosada znamo za grobove
njih 31. Od toga su 22 pokopana u samostanskoj crkvi
na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 u Čitluku, 2 na
Kočerinu, 1 u Međugorju. Ljudi dolaze na njihove
grobove, mole se, a tijekom obljetnice ubojstva svih
hercegovačkih franjevaca, 7. Veljače, ispune prostranu
širokobriješku crkvu kazujući time što o svemu tome
misle. Posebno je dojmljlivo na Širokom Brijegu
vidjeti mladež koja prije škole svrati u crkvu i moli
se. Od svojih su roditelja naučili da su pobijeni
fratri mučenici za vjeru i dom i zato im se utječu u
zagovor. Zaključimo da se još ne zna za grobove njih
35. DNK analiza pokazat će jesu li trojica od njih
među ubijenim u masovnim grobnicama koje iskopasmo u
posljednje vrijeme.
Pozivaju se svjedoci istine
- Vodite vicepostulaturu postupka
mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojoj
je fazi proces i kako je s prikupljanjima dokumenata i
svjedoka? Zapravo, može li Hercegovina očekivati
uskoro svoje blaženike?
O. Stojić: Zadovoljan sam kako stvari
idu naprijed, iako to ne znači da ćemo uskoro nazočiti
svečanom proglašenju njihova mučeništva. Trenutno s
prikupljaju svjedočanstva još živućih svjedoka i
potrebna građa za službeni početak postupka. Mislim da
je to pri kraju i da ćemo u ne tako dugo vrijeme
dočekati da budu proglašeni slugama Božjim, što je
ustvari početak puta. Zahvaljujem ovom prilikom svima
onima koji su nam pomogli i pomažu u svemu tome,
naročito svjedocima i crkvenom sudu koji ih ispituje.
Svatko onaj tko misli da i sam može nešto pridonijeti,
neka stupi u doticaj s vicepostulaturom postupka
mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće" preko
podataka koje može naći na portalu www.pobijeni.info.
Ne mora to biti svjedočenje iz prve ruke, može to biti
svjedočenje o onome što se čulo od nekoga tko je to
vidio ili tek podatak koji bi vicepostulaturi mogao
pomoći ispuniti praznine u dosadašnjem tijeku
postupka.
Postojeći, a ne proglašeni sveci
- Zašto franjevci na području cijele
Bosne i Hercegovine, unatoč golemim žrtvama, nemaju
nijednog blaženika ni sveca?
O. Stojić: To bi se pitanje moglo
potegnuti i na čitavu Crkvu u Hrvata. Unatoč
mnogobrojnim svjedocima vjere, malo ih je proglašeno
mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Jedan od
odgovora zašto je to tako, zacijelo su i nepovoljne
povijesne okolnosti. Dok se borimo za goli život,
teško je misliti na nešto drugo. U takvim trenucima
skloni smo vjerovati da nije tako važno je li ntko
proglašen svetim, važnije je da on to jest. U
posljednje vrijeme puno se više čini na tom planu, pa
je konačno došlo i do toga da se pri HBK-u ustrojava
povjerenstvo, na čelu s biskupom Milom Bogovićem, koje
bi trebalo početi voditi sustavnu brigu o stradanju
Crkve u rvata u Drugome svjetskom ratu i poraću. O
njegovim namjerama i radu vjerujem da će se uskoro
puno toga čuti. Zacijelo će zahuktavanju rada pomoći i
skoro proglašenje blaćenima Drinskih mučenica. Valjda
će nekom tada pasti na pamet i da počne raditi na
postupcima mučeništva mnogobrojnih svjedoka vjere u
tursko vrijeme. Nisu progoni počeli tek u prošlom
stoljeću. A vjernici obilaze njihove grobove, mole se
i svjedoče o zadobivenim milostima.
Providnosna uloga biskupa Čule
- Koliko je vrijedan dokument biskupa
Petra Čule u kojem piše Svetoj Stolici o ubojstvu
fratara na Širokom Brijegu 7. Veljače 1945. Kao i
njegovo traženje da se ispitaju svjedoci? Kako je tada
reagirala Ozna?
O. Stojić: Biskup Petar Čule odigrao
je izvrsnu i rekao bih providnosnu ulogu u otkrivanju
istine o ubojstvu hercegovačkih franjevaca na Širokom
Brijegu. Ne samo a je o tome pisao Svetoj Stolici,
nego je, vjeujem, i najzaslužniji da je to ubojstvo
ušlo u tekst onoga glasovitog pastirskog pisma iz
rujna 1945. A tada je sve to značilo staviti glavu na
panj. Dođlo je, dakle, do toga da su s jedne strane
komunisti ocrnili ubijene fratre da su se protiv njih
borili s oružjem u ruci, a s druge strane Crkva je
jasno svjedočila da su nevini. Čim je počelo
ispitivanje prvih svjedoka, stvorila se Ozna i svu
skupljenu građu zaplijenila. Zabranili su,
podrazumijva se, da se nastavi u tome smjeru. Počela
su proganjanja i uhićenja. Tako se nastavilo sve dok
komunizam nije pao. Međutim, uvijek se našlo onih koji
se nisu bojali sve to istraživati i bilježiti tako da
su do nas došla i neka potpisana pismena svjedočenja
osoba koje su ondje bile i sve to vidjele. Ima i onih
koja zbog straha nisu potpisana, ali su žive osobe
koje su pribilježile svoja svjedočenja tako da mogu
zajamčiti njihovu vjerodostojnost. Često zastanem i
zavalim Bogu na načinu kako stignu do vcepostulature
ili kako saznam za osobu koja bi mogla svjedočiti.
Nema razlike između zločina komunizma
i nacizma
- Koliko su susretljivi u svojim
iskazima oni koji su počinili zločine nad brojnim
nevinim Hrvatima? Na koji način komuniciraju? Koliko
se pravdaju: takav je bio zakon? Pa zar i Hitler nije
radio po svom zakonu? Koja je razlika između
komunističkih i nacističkih zakona ili fašističkih?
O. Stojić: Oni koji su svojevoljno,
bez obzia zavedeni ili ne, sudjelovali u ubojstvima
vrlo se teško otvaraju, čak i onda kad postanu svjesni
kakvo su zlo napravili. Jedan od razloga jesu njihovi
sudrugovi u svemu tome. Unutar te skupine vladaju
jednostavno mafijaški zakoni. Kad je hrvatska država
bila jača nego što je to danas, njihovo otvaranje bilo
je puno lakše. Osječali su se zaštićenima
koliko-toliko ako progovore. Najviše govore oni koji
su silom nešto tako učinili, nazočili nečemu takvom,
slučajno to vidjeli ili čuli od nekoga tko se
jednostavni nije mogao othrvati govoru savjesti. Takvi
se ne pozivaju na zakon koji su morali provoditi. Oni
to osuđuju i kaju se. Kad čovjek sve to pogleda,
prouči povijesnu literaturu, shvati da između
komunističkih, nacionalističkih i fašističkih zakona
nema neke velike razlike. Zločij je u temelju svih tih
ideologija, jer su uostalom i nastali iz istog
korijena. Sjetimo se samo revolucionarnog sveučilišta,
hotela "Luks" u Moskvi gdje je i Josip Broz Tito,
deseti na rang-listi zločinaca, pekao svoj zanat.
Došlo j konačno vrijeme da se potpuno odbaci takva
ideologija. Pozivam sve one koji žele progovoriti da
to učine što prije. Ne mora to biti javno, ako to ne
žele. U vicepostulaturi je svako svjedočenje pod
prisegom i uz najviše moguće čovanje anonimnosti.
Podaci se samo rabe za potrebe postupla mučeništva
pobijenih franjevaca, i ni za što drugo.
Lanac zla konačno se mora raskinuti
- Može li se bez istine do pomirbe i
oproštenja, ali ne zaborava i potiskivanja? Koliko bi
istina olakšala u vođenju postupka istrage, a na
drugoj strani i dušu progonitelja ili počinitelja?
O. Stojić: Želimo li dobro svojoj državi i svome
narodu, moramo učiniti sve što je u našoj moći da što
prije dođe do prave istine o događajima koji su
obilježili našu suvremenu povijest. Ona će pomoći ne
samo da još živući krivci dođu do potrebe za kajanjem
već da i njihovi potomci progledaju i pokaju se za
svoj dio hoda krivim stazama. To opet vodi oproštenju
onih koji su pogođeni tim zlom, bilo još živućih ili
njihovih potomaka. Lanac zla konačno se mora
raskinuti. Bilo se to počelo događati u Domovinskom
ratu. Djeca i partizana, i ustaša i domobrana i....
zajedno su se borili i stvarali novu duhovnost u
društvu. Nažalost, pripadnici političkih stranaka koje
baštine propalu ideologiju, uz pomoć raznih saveznika,
čine sve da se podjele i nesporazumi u hrvatkom narodu
nastave što više. Želimo li dobru budućnost, moramo
što prije doći do pomirbe, iako to ne znači zaustaviti
istraživanja i gumicom prebrisati što se dogodilo.
Tada će to, naime, postati samo povijest, a mi ćemo,
okupani oprostom, zajednički snažno krenuti naprijed.
Istina obvezuje svakog vjernika
- Obvezuje li katolike da u svojoj
molitvi i boli trpe i šute o teškim zločinima ili
svojim glasom i svim legalnim sredstvima trebaju
tražiti i zagovarati istinu?
O. Stojić: Ako je zadaća vjernika
katolika da bude služitelj istine, a jest, onda nema
nikakvo pravo biti mazohist i trpjeti zlo umjesto da
ga prokaže i učini sve da do njega više ne dođe. Neki
su očito krivo shvatili nauk Drugoga vatikanskog
sabora o približavanju svijetu, miru, oprostu i
sličnome. Koncil nije rekao da pritom izgubimo svoju
bit, već samo da prilagodimo način svoga govora da bi
nas ovo suvremeno vrijeme moglo razumjeti. Uostalom,
to je zadaća za sva vremene. I Isus je govorio
ondašnjim, a ne današnjim rječnikom Stoga se katolici
moraju što prije probuditi i prestati trpjeti da im
kojekakvi skorojevići oblikuju sutrašnjicu. Osobito bi
se morali više posvetiti razvoju javnih glasila u
svome duhu, isto tako školstva i kulture. Trebali bi
se prestati neprestano oslanjati na crkvene strukture
i čekati da one to učine. U krajnjem smislu, to i nije
njihova zadaća. Crkvene strukture moraju nam tumačiti
Božju riječ, a na puku je Božjem zajedno s njima
ostvarivati je u svakodnevnom životu. Vjerujem da bi
tada katolištvo procvjetalo jer bi jednostavno
pokazalo svoje pravo lice. Pustimo, dakle, čekanje i
samosažalijevanje, a uporabimo svoju glavu i darove
koje nam je Bog dao, očito ne da ih bacimu u zapečak.
Bit će nam tada svima bolje!
Kod nas kao da je vrijeme stalo
- U hrvatskoj je donesena deklaracija
na europsku rezoluciju o osudi komunističkih zločina,
dakle oni se samo slažu. Kako j to u BiH-u?
O. Stojić: BiH je još uvijek čardak ni
na nebu ni na zemlji, pa je tako i stim. Bilo kakav
ozbiljniji dokument, posebno glede komunističkih
zločina, nemoguće je donijeti na razini države. A
hrvatski narod nakon inozemnoga nasilnog ugasnuća
Herceg-Bosne nema svog političkog okvira u kojem bi to
barem za sebe učinio. Kod nas kao da je vrijeme stalo.
Partizanski filmovi i povratak u prošlost postaju
nešto prirodno. Obnavljaju se partizanski spomenici, a
samo koju stotinu metara dalje ti su isti ubili nevine
franjevce i puk. Tupi s o antifašizmu, a zaboravlja se
istina da se ne može biti antifašist ako u isto
vrijeme nisi i antikomunist. I tako život ide dalje,
dok oni koji povlače konce ne reknu da je svega toga
dosta i da se treba ozbiljno ponašati, ili dok ne
upale fitilj novih sukoba na ovim prostorima. Sve je
moguće. Pitanje je samo koji će izbor prevladati u
određenom trenutku. Bilo kako bilo, na nama je stvarti
mir, a oni neka odgovaraju za svoja djela.
Vlado
Čutura
Glas koncila,
6. veljače 2011.
Vezani
članak:
|
