Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

POVIJEST NEĆE OPROSTITI AKO BAREM NE POKUŠAMO      (06.02.2011.)

Komisija HBK-a "Justitia et pax" u svom nedavnom priopćenju apelira na Vladu i Sabor da u obrasce za popis stanovništva uvrste i pitanje:

Ima li u vašoj obitelji žrtava komunizma?

Ističe se da je to prva, ali zacijelo i posljednja prilika da se prvi put popišu i ustanove prešućene, zatajene i prezrene, silno brojne žrtve komunističkog totalitarizma. O poteškoćama s kojima se suočavaju ljubitelji istine koja je pola stoljeća skrivana te o otkrivanju nepoznatih grobišta i procesu koji se vodi za širokobriješke i druge franjevce koje su partizani i komunisti ubili govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", književnik i novinar.

U Jasenovcu skupa fašitsi i antifašisti

- U skorom popisu pučanstva Crkva se zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni za grob ne zna. Isto tako, u duhu istine, traži se i popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput Jasenovca gdje se neki od fašista vode na popisu kao antifašisti, a umrli su i pokopani na nekom trećem mjestu, što ruši znanstven vjerodostojnost. Je li moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko mugu pomoći crkvane matice?

O. Stojić: Zacijelo je taj popis moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini. Nažalost svi su izgledi da od toga neće biti ništa. Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga stoljeća, a nastavilo se tzv. Detužmanizacijom i progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako su postupili biskup Petar Čule, provincijali, svećenici, franjevci... kad su u tišini poticali župnike i župne vikare da popišu ubijene na njihovu području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od mladenačkih dana čak sjećam toga popisa koji je postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je svaki deseti, većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično moglo bi se provesti i sada s obje strane granice. Ako hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti, neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu takvi podaci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda patetično, ali moram reći da nam povijest neće oprostiti ako to barem ne pokušamo.

Hrvatsko pravosuđe ne želi istinu

- Dojam je da su se u Hrvatskoj prestale istraživati žrtve poraća izuzevši neke pojedinačne ili slučajne pronalaske. Štoviše, još nismo u stanju osigurati dostojanstven pokop i prijevoz već identificiranim žrtvama u Sloveniji. Koliko se to može povezivati s ideološko-političkim razlogom da se ne želi istina?

O. Stojić: Ništa se ne događa slučajno. Nastoje nas ugurati u neka nova udruživanja, a komunistička protunarodna ideologija izvrsno je sredstvo za to. Zbog svega toga nije uputno govoriti i istraživati komunistička zlodjela, nego ona koja će služiti razaranju hrvatskoga hoda u slobodu. Gledajući sve to, neki govore o udruženom zločinačkom pothvatu protiv hrvatske države, aludirajući na, malo je reći, sramotnu optužbu Haškog suda hrvatske borbe za slobodu. Ipak, ne bi trebalo zanemariti da je sve počelo i prije pojave spomenutog suda. Tako je npr. Pod okriljem hrvatske države otkopana jedna od 13-ak jama u Macelju, ona gdje su komunističke ubojice zarpali pobijene svećenike, redovnike, bogoslove i sjemeništarce. Iako im se znalo za ime i moglo ih se lako identificirati pomoću DNK-analize, to nije učinjeno. Kosti su im najprije skupno povađene poput granja na cesti, umjesto da se pazilo da kosti jednog tijela budu zajedno, nakon toga su stavljene u vreće za smeće, dugo su stajale na tavanu bolnice, da bi tek zalaganjem Crkve bile dostojno pokopane u Đurmancu. Traljavo, slučajno...? Sigurno je da to nije slučajno! Što uostalom reći za Jazovku, Hudu jamu, Tezno, Kočevski rog, da spomenemo samo ona najveća stratišta gdje počivaju kosti itekako mnogih Hrvata. Hrvatska država trebala bi se brinuti za sve to, ali je dolaskom SDP-aa na vlast najprije zaustavljen rad Državnog povjerenstva za istraživanje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, a nedugo nakon toga ono je i raspušteno. Može i jedan drugi primjer. Podnese li se prijava protiv nekoga za koga se zna ili postoje čvrste indicije da je kao komunist počinio teške zločine - a to se po zakonu mora učiniti županijskom državnom odvjetništvu - nema zakonskog roka do kada ono mora odgovoriti. Niti se izvješćuje dokle se stiglo s izvidnim radnjama, nego čim osumnjičeni umre, odmah sutradan pošalju obavijest da se daljnji postupak obustavlja. Kad bi barem odbacili prijavu, moglo bi se predmet predati nižem sudu gdje postoje rokovi, odnosno gdje počinje teći procedura. Nije potrebno previše pameti da bi se shvatilo što se događa.

Crkva se mora izboriti za istinu

- U Hercegovini ste potaknuli osnivanje povjerenstva za otkrivanje i iskapanje žrtava po dosada neistraženim grobištima i drugim stratištima. Koliko su mjesne vlasti tome sklone i može li se to preslikati na Republiku Hrvatsku?

O. Stojić: Osnivanje takvih povjerenstava ovisi o svijesti ljudi koje treba uključiti. U Hercegovini je takvo povjerenstvo najprije nastalo u općini Široki Brijeg gdje je objeručke prihvaćeno i nakon tog dobrog iskustva nije bilo teško proširiti ga na općine Ljubuški, Neum i Posušje. U tijeku je njegov ustroj i u još nekim drugim općinama. Nešto slično je moguće napraviti i u državi Hrvatskoj, možda ne na istoj zakonoskoj odredbi na kojoj smo mi to napravili. Ipak, države s obje strane granice još dugo to neće učiniti zbog političkih procesa koji prevladavaju u njima. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti stvar u svoje ruke. Jedna od najvažnijih zadaća jest popisati sva ta stratišta i grobišta na području općine. Živih je svjedoka, naime, svakim danom sve manje. A onda se dođe do zanimljivih brojaka. Tako na području "strašnog ustaškog Širogog Brijega" dosada imamo zabilježeno 100-tinjak masovnih ili pojedinačnih grobišta. Sva su nastala početkom veljače u nekoliko dana kad su partizani osvojili to mjesto. Ne zaboravimo da dotada bojišnice ondje jednostavno nije bilo. U Ljuboškom, pak, imamo masovne grobnice u kojima su poglavito uhićenici iz ljubuških tamnica. Prošlo ljeto i na jednom i na drugom mjestu iskopali smo po 28 tijela civila, vojnika i vjerojatno nekoliko franjevaca. Vlastima u BiH-u prijavljujem ovom prilikom popisane masovne grobnice u tim općinama, a onima u državi Hrvatskoj masovnu grobnicu u Vrgorcu s 40-ak i onu na Biokovu sa 60-ak pobijeni, među kojima je vjerojatno i skupina hercegovačkih franjevaca. Hoće li se što pokrenuti?

Narod ne misli kao političari

- Komunisti su u svomu programu imali nakanu uništenje vjere u narodu i Crkve kao organizacije naroda Božjega pa su tako usmrtili 66 hercegovačkih franjevaca. Znade li se za jihova grobišta?

O. Stojić: Dosada znamo za grobove njih 31. Od toga su 22 pokopana u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 u Čitluku, 2 na Kočerinu, 1 u Međugorju. Ljudi dolaze na njihove grobove, mole se, a tijekom obljetnice ubojstva svih hercegovačkih franjevaca, 7. Veljače, ispune prostranu širokobriješku crkvu kazujući time što o svemu tome misle. Posebno je dojmljlivo na Širokom Brijegu vidjeti mladež koja prije škole svrati u crkvu i moli se. Od svojih su roditelja naučili da su pobijeni fratri mučenici za vjeru i dom i zato im se utječu u zagovor. Zaključimo da se još ne zna za grobove njih 35. DNK analiza pokazat će jesu li trojica od njih među ubijenim u masovnim grobnicama koje iskopasmo u posljednje vrijeme.

Pozivaju se svjedoci istine

- Vodite vicepostulaturu postupka mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojoj je fazi proces i kako je s prikupljanjima dokumenata i svjedoka? Zapravo, može li Hercegovina očekivati uskoro svoje blaženike?

O. Stojić: Zadovoljan sam kako stvari idu naprijed, iako to ne znači da ćemo uskoro nazočiti svečanom proglašenju njihova mučeništva. Trenutno s prikupljaju svjedočanstva još živućih svjedoka i potrebna građa za službeni početak postupka. Mislim da je to pri kraju i da ćemo u ne tako dugo vrijeme dočekati da budu proglašeni slugama Božjim, što je ustvari početak puta. Zahvaljujem ovom prilikom svima onima koji su nam pomogli i pomažu u svemu tome, naročito svjedocima i crkvenom sudu koji ih ispituje. Svatko onaj tko misli da i sam može nešto pridonijeti, neka stupi u doticaj s vicepostulaturom postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće" preko podataka koje može naći na portalu www.pobijeni.info. Ne mora to biti svjedočenje iz prve ruke, može to biti svjedočenje o onome što se čulo od nekoga tko je to vidio ili tek podatak koji bi vicepostulaturi mogao pomoći ispuniti praznine u dosadašnjem tijeku postupka.

Postojeći, a ne proglašeni sveci

- Zašto franjevci na području cijele Bosne i Hercegovine, unatoč golemim žrtvama, nemaju nijednog blaženika ni sveca?

O. Stojić: To bi se pitanje moglo potegnuti i na čitavu Crkvu u Hrvata. Unatoč mnogobrojnim svjedocima vjere, malo ih je proglašeno mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Jedan od odgovora zašto je to tako, zacijelo su i nepovoljne povijesne okolnosti. Dok se borimo za goli život, teško je misliti na nešto drugo. U takvim trenucima skloni smo vjerovati da nije tako važno je li ntko proglašen svetim, važnije je da on to jest. U posljednje vrijeme puno se više čini na tom planu, pa je konačno došlo i do toga da se pri HBK-u ustrojava povjerenstvo, na čelu s biskupom Milom Bogovićem, koje bi trebalo početi voditi sustavnu brigu o stradanju Crkve u rvata u Drugome svjetskom ratu i poraću. O njegovim namjerama i radu vjerujem da će se uskoro puno toga čuti. Zacijelo će zahuktavanju rada pomoći i skoro proglašenje blaćenima Drinskih mučenica. Valjda će nekom tada pasti na pamet i da počne raditi na postupcima mučeništva mnogobrojnih svjedoka vjere u tursko vrijeme. Nisu progoni počeli tek u prošlom stoljeću. A vjernici obilaze njihove grobove, mole se i svjedoče o zadobivenim milostima.

Providnosna uloga biskupa Čule

- Koliko je vrijedan dokument biskupa Petra Čule u kojem piše Svetoj Stolici o ubojstvu fratara na Širokom Brijegu 7. Veljače 1945. Kao i njegovo traženje da se ispitaju svjedoci? Kako je tada reagirala Ozna?

O. Stojić: Biskup Petar Čule odigrao je izvrsnu i rekao bih providnosnu ulogu u otkrivanju istine o ubojstvu hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu. Ne samo a je o tome pisao Svetoj Stolici, nego je, vjeujem, i najzaslužniji da je to ubojstvo ušlo u tekst onoga glasovitog pastirskog pisma iz rujna 1945. A tada je sve to značilo staviti glavu na panj. Dođlo je, dakle, do toga da su s jedne strane komunisti ocrnili ubijene fratre da su se protiv njih borili s oružjem u ruci, a s druge strane Crkva je jasno svjedočila da su nevini. Čim je počelo ispitivanje prvih svjedoka, stvorila se Ozna i svu skupljenu građu zaplijenila. Zabranili su, podrazumijva se, da se nastavi u tome smjeru. Počela su proganjanja i uhićenja. Tako se nastavilo sve dok komunizam nije pao. Međutim, uvijek se našlo onih koji se nisu bojali sve to istraživati i bilježiti tako da su do nas došla i neka potpisana pismena svjedočenja osoba koje su ondje bile i sve to vidjele. Ima i onih koja zbog straha nisu potpisana, ali su žive osobe koje su pribilježile svoja svjedočenja tako da mogu zajamčiti njihovu vjerodostojnost. Često zastanem i zavalim Bogu na načinu kako stignu do vcepostulature ili kako saznam za osobu koja bi mogla svjedočiti.

Nema razlike između zločina komunizma i nacizma

- Koliko su susretljivi u svojim iskazima oni koji su počinili zločine nad brojnim nevinim Hrvatima? Na koji način komuniciraju? Koliko se pravdaju: takav je bio zakon? Pa zar i Hitler nije radio po svom zakonu? Koja je razlika između komunističkih i nacističkih zakona ili fašističkih?

O. Stojić: Oni koji su svojevoljno, bez obzia zavedeni ili ne, sudjelovali u ubojstvima vrlo se teško otvaraju, čak i onda kad postanu svjesni kakvo su zlo napravili. Jedan od razloga jesu njihovi sudrugovi u svemu tome. Unutar te skupine vladaju jednostavno mafijaški zakoni. Kad je hrvatska država bila jača nego što je to danas, njihovo otvaranje bilo je puno lakše. Osječali su se zaštićenima koliko-toliko ako progovore. Najviše govore oni koji su silom nešto tako učinili, nazočili nečemu takvom, slučajno to vidjeli ili čuli od nekoga tko se jednostavni nije mogao othrvati govoru savjesti. Takvi se ne pozivaju na zakon koji su morali provoditi. Oni to osuđuju i kaju se. Kad čovjek sve to pogleda, prouči povijesnu literaturu, shvati da između komunističkih, nacionalističkih i fašističkih zakona nema neke velike razlike. Zločij je u temelju svih tih ideologija, jer su uostalom i nastali iz istog korijena. Sjetimo se samo revolucionarnog sveučilišta, hotela "Luks" u Moskvi gdje je i Josip Broz Tito, deseti na rang-listi zločinaca, pekao svoj zanat. Došlo j konačno vrijeme da se potpuno odbaci takva ideologija. Pozivam sve one koji žele progovoriti da to učine što prije. Ne mora to biti javno, ako to ne žele. U vicepostulaturi je svako svjedočenje pod prisegom i uz najviše moguće čovanje anonimnosti. Podaci se samo rabe za potrebe postupla mučeništva pobijenih franjevaca, i ni za što drugo.

Lanac zla konačno se mora raskinuti

- Može li se bez istine do pomirbe i oproštenja, ali ne zaborava i potiskivanja? Koliko bi istina olakšala u vođenju postupka istrage, a na drugoj strani i dušu progonitelja ili počinitelja?
O. Stojić: Želimo li dobro svojoj državi i svome narodu, moramo učiniti sve što je u našoj moći da što prije dođe do prave istine o događajima koji su obilježili našu suvremenu povijest. Ona će pomoći ne samo da još živući krivci dođu do potrebe za kajanjem već da i njihovi potomci progledaju i pokaju se za svoj dio hoda krivim stazama. To opet vodi oproštenju onih koji su pogođeni tim zlom, bilo još živućih ili njihovih potomaka. Lanac zla konačno se mora raskinuti. Bilo se to počelo događati u Domovinskom ratu. Djeca i partizana, i ustaša i domobrana i.... zajedno su se borili i stvarali novu duhovnost u društvu. Nažalost, pripadnici političkih stranaka koje baštine propalu ideologiju, uz pomoć raznih saveznika, čine sve da se podjele i nesporazumi u hrvatkom narodu nastave što više. Želimo li dobru budućnost, moramo što prije doći do pomirbe, iako to ne znači zaustaviti istraživanja i gumicom prebrisati što se dogodilo. Tada će to, naime, postati samo povijest, a mi ćemo, okupani oprostom, zajednički snažno krenuti naprijed.

Istina obvezuje svakog vjernika

- Obvezuje li katolike da u svojoj molitvi i boli trpe i šute o teškim zločinima ili svojim glasom i svim legalnim sredstvima trebaju tražiti i zagovarati istinu?

O. Stojić: Ako je zadaća vjernika katolika da bude služitelj istine, a jest, onda nema nikakvo pravo biti mazohist i trpjeti zlo umjesto da ga prokaže i učini sve da do njega više ne dođe. Neki su očito krivo shvatili nauk Drugoga vatikanskog sabora o približavanju svijetu, miru, oprostu i sličnome. Koncil nije rekao da pritom izgubimo svoju bit, već samo da prilagodimo način svoga govora da bi nas ovo suvremeno vrijeme moglo razumjeti. Uostalom, to je zadaća za sva vremene. I Isus je govorio ondašnjim, a ne današnjim rječnikom Stoga se katolici moraju što prije probuditi i prestati trpjeti da im kojekakvi skorojevići oblikuju sutrašnjicu. Osobito bi se morali više posvetiti razvoju javnih glasila u svome duhu, isto tako školstva i kulture. Trebali bi se prestati neprestano oslanjati na crkvene strukture i čekati da one to učine. U krajnjem smislu, to i nije njihova zadaća. Crkvene strukture moraju nam tumačiti Božju riječ, a na puku je Božjem zajedno s njima ostvarivati je u svakodnevnom životu. Vjerujem da bi tada katolištvo procvjetalo jer bi jednostavno pokazalo svoje pravo lice. Pustimo, dakle, čekanje i samosažalijevanje, a uporabimo svoju glavu i darove koje nam je Bog dao, očito ne da ih bacimu u zapečak. Bit će nam tada svima bolje!

Kod nas kao da je vrijeme stalo

- U hrvatskoj je donesena deklaracija na europsku rezoluciju o osudi komunističkih zločina, dakle oni se samo slažu. Kako j to u BiH-u?

O. Stojić: BiH je još uvijek čardak ni na nebu ni na zemlji, pa je tako i stim. Bilo kakav ozbiljniji dokument, posebno glede komunističkih zločina, nemoguće je donijeti na razini države. A hrvatski narod nakon inozemnoga nasilnog ugasnuća Herceg-Bosne nema svog političkog okvira u kojem bi to barem za sebe učinio. Kod nas kao da je vrijeme stalo. Partizanski filmovi i povratak u prošlost postaju nešto prirodno. Obnavljaju se partizanski spomenici, a samo koju stotinu metara dalje ti su isti ubili nevine franjevce i puk. Tupi s o antifašizmu, a zaboravlja se istina da se ne može biti antifašist ako u isto vrijeme nisi i antikomunist. I tako život ide dalje, dok oni koji povlače konce ne reknu da je svega toga dosta i da se treba ozbiljno ponašati, ili dok ne upale fitilj novih sukoba na ovim prostorima. Sve je moguće. Pitanje je samo koji će izbor prevladati u određenom trenutku. Bilo kako bilo, na nama je stvarti mir, a oni neka odgovaraju za svoja djela.

Vlado Čutura

Glas koncila, 6. veljače 2011.

Vezani članak:

Stopama pobijenih

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch