Povjerenje je supstancija od koje je sazdana bezbrižnost dječačića kojeg otac baca visoko u zrak i koji se slobodno pušta pasti u očeve ruke. Riječ je o očekivanju da drugi s nama ima najbolje namjere. Od povjerenja su sazdani životni mostovi kojima prelazimo rijeke i provalije. Povjerenje čini ljudske suodnose mogućima. U temeljima je ljubavi, prijateljstava i suradnje. Potrebno je u suodnosu muža i žene, roditelja i djece, među članovima obitelji, među prijateljima i susjedima, između poslodavaca i zaposlenika, liječnika i pacijenata, glasača i političara, institucija i građana, pa i medija i njihovih korisnika.

Povjerenje stoji u vezi s čašću i karakterom. Smatramo da ga zaslužuje čovjek koji je pošten, koji drži do svoje riječi. Želimo, naravno, da i drugi nas same doživljavaju upravo takvima. Povjerenje drugih prema nama osnažuje naše samopovjerenje. Podloga je za novu hrabrost i kreativnost, a i preduvjet za više povjerenja prema drugima. Povjerenje je dobro koje može stvoriti novo dobro.

Povjerenje je moguće povećati njegom suodnosa. Uz simpatiju i poštivanje ključne su otvorena komunikacija i neprijetvornost. Pri tome je uvijek potrebno vrijeme. Triba s čoikom poist vriću soli, da vidiš kakav je, govorilo se u Lici. Iz niza pozitivnih stečenih iskustava - pažnje, iskrenoga zanimanja, pomaganja, pouzdanosti, diskrecije i kompetencije - zaključujemo da je slično moguće očekivati i u budućnosti. Proces međutim nikada ne završava. Povjerenje je uvijek moguće izgubiti ili uskratiti. Trajan trud naravan je tijek procesa.

Puno povjerenje najčešće ipak i nije moguće. Ideal naime nije u skladu s ljudskom naravi te je očekivanje nerealno. Ponekad će nas razočarati i bliski prijatelji, a ponekad i mi njih. Dobro je stoga sačuvati mali oprez te njime pokušati predusresti sitne povrede i razočaranja. Slijepo povjerenje može u nepovoljnim slučajevima čak otvoriti vrata i pravoj zlorabi. Samozavaravanje je osobito sklizak teren. Ponekad naime rano uočavamo znakove prijevare, no nastojimo ih ignorirati. Pri svemu naravno treba znati primijeniti pravu dozu opreza. Pretjerano nepovjerenje ljude čini ogorčenim cinicima te ih onesposobljuje za život.

Postizanje ravnoteže između povjerenja i skepse zadaća je s kojom se trajno suočavamo. Maleno dijete uči iskustvom u odnosu prema svojim roditeljima. Doživi li razumijevanje i bezuvjetnu toplinu, izrast će u čovjeka sposobnog za emocionalno vezanje, svladavanje opterećenja, pomaganje i primanje pomoći. Dijete koje je pak moralo rasti uz nepouzdane roditelje, imat će manje povjerenja u ljude i manje povjerenja u vlastite snage. U mladosti razvitak velikim dijelom ovisi o društvenom, kulturnom i gospodarskom ambijentu - mladež demokratskih i razvijenih društava pokazuje više optimizma, osobito u ocjenjivanju vlastite budućnosti, negoli mladež u neslobodnim i zapuštenim zemljama - a u odrasloj dobi o iskustvu u braku te u radnoj sredini. U starosti povjerenje se oblikuje u procesu kojim vlastitom životu pokušavamo dati zaokručeni smisao u svim vidovima, pa i u njegovoj jednokratnosti i prolaznosti.

Ponekad se čuje tvrdnja da je povjerenja među ljudima u ranijim vremenima bilo više. Svi znamo da se u mnogim našim selima vrata najčešće i nisu zaključavala. Ipak, sjetimo se, bilo je izdaja najrazličitijih vrsta! I nije moguće zaključiti da je vjere bilo više negoli danas. Eto, žene danas češće svjesno prije braka ulaze u trudnoću, čemu možda možemo prigovarati na više načina, no činjenica je da je u odluci sadržano povjerenje da će se odgovornost dijeliti, najčešće u nešto kasnijem braku, a što je vrsnost povjerenja, među ženom i muškarcem, o kakvoj u ranijim vremenima nije bilo ni govora.

Načelno, od povjerenja se napreduje, od laži se propada. U našem složenom svijetu povjerenje je veliko dobro. Trajno mu treba težiti (pridržavajući si malu dozu skepse). Zrelo povjerenje odnosi se na nadu u krajnju pouzdanost i solidarnost drugih ljudi, na osjećaj sigurnosti u vlastitu osobu, te i na sveobuhvatno pouzdanje u svijet kakav on jest - čudesan, nespoznatljiv, pun tajni. Odnosi se i na povjerenje u Boga, ako je ikako moguće.

Piše: Maja Runje