Nakon smrti Josipa Broza SFRJ se suočila s ozbiljnom
gospodarskom i političkom krizom, koja je vrhunac
dosegnula potkraj 1980-ih godina. Premijer Ante Marković
krizu je pokušao riješiti reformama koje su trebale
omogućiti prijelaz s planskoga na tržišno gospodarstvo,
no provedene reforme otvorile su Pandorinu kutiju
građanskih sloboda i time se pridružile ostalim
procesima koji su nezaustavljivo vodili demokratizaciji
društva. Slabljenjem krutosti komunističkoga sustava u
pojedinim jugoslavenskim republikama i pokrajinama
jačale su političke opcije i ideje koje su dotad bile
zatomljene proklamiranim načelom "bratstva i jedinstva",
kao i Titovim autoritetom. Konačno, u siječnju 1990,
dolazi do raspada Saveza komunista Jugoslavije.
U Srbiji su tijekom 1980-ih godina
jačale ideje o neriješenom srpskom nacionalnom pitanju
u okviru federativne Jugoslavije, odnosno o
ugroženosti Srba u autonomnim pokrajinama, kao i onih
koji žive izvan granica Srbije. Nezadovoljstvo je
najviše proizlazilo iz odredbi Ustava iz 1974, kojim
je Jugoslavija bila u stanovitoj mjeri
decentralizirana, a republike, dijelom i pokrajine,
dobile su neke ovlasti samostalnih država. Prema
shvaćanjima srpskih političko-intelektualnih krugova,
srpski narod time je rascjepkan u nekoliko republika i
pokrajina te se sve glasnije zahtijevala
centralizacija federalne Jugoslavije. S druge strane,
u vrhu JNA također je vladalo snažno nezadovoljstvo
procesima koji su se odvijali, a koje je vojni vrh
doživljavao kao dezintegraciju države.
U rujnu 1987. na čelo Saveza komunista
Srbije došao je Slobodan Milošević. On je vrlo brzo
shvatio potencijal srpskoga političkog nezadovoljstva,
koji je, godinu prije, kada je u beogradskim Večernjim
novostima objavljen nacrt Memoranduma SANU, dobio i
teorijsku podlogu. Ostvarivanje konačno proklamirana
cilja "Svi Srbi u jednoj državi" kretao se u početku
od ideje preustroja jugoslavenske federacije u
centraliziranu državu, u kojoj bi primjenom načela
"jedan čovjek - jedan glas" Srbi osigurali dominaciju
u odnosu na ostale narode, do ideje "velike Srbije",
koja bi obuhvatila sva područja u Jugoslaviji u kojima
živi srpsko stanovništvo, ili su od geostrateškog i
gospodarskog interesa.
Projekt je uspio mobilizirati gotovo sve političke čimbenike u
Srbiji te Srpsku pravoslavnu crkvu i srpske intelektualce okupljene oko SANU.
Tijekom 1988. i 1989. tzv. "antibirokratskom revolucijom", odnosno njezinim
osnovnim svojstvima - mitinzima te instrumentalizacijom medija, ponajprije
dnevnih novina Politika, smijenjena su čelništva u Vojvodini i Crnoj Gori, a
zatim su ustavnim amandmanima praktički ukinute autonomne pokrajine Vojvodina i
Kosovo. Postavljanjem novih čelništva u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori, Srbija
je osigurala prevlast u Predsjedništvu SFRJ. "Antibirokratska revolucija"
primarno je bila usmjerena protiv političkih protivnika Slobodana Miloševića,
najprije u Beogradu, zatim u autonomnim pokrajinama, a kada su oni suspendirani,
usmjerena je na Miloševićeve protivnike u drugim republikama. Uslijedili su
mitinzi u Hrvatskoj, koji su ikonografijom, parolama i četničkim obilježjima
slali otvorene šovinističke i velikosrpske poruke.
Demokratske promjene
U sklopu sloma komunističkoga sustava u zemljama istočne Europe
tijekom 1989, kao i demokratizacijskih i dezintegracijskih procesa unutar
Jugoslavije, SKH je na 11. kongresu održanu od 11. do 13. studenog 1989. donio
odluku o uvođenju višestranačkoga političkog sustava te održavanju slobodnih
izbora.
Sukladno odlukama 11. kongresa,
Hrvatski sabor odlučio je pristupiti raspravi o
promjeni Ustava SR Hrvatske. Političku odluku o
slobodnim izborima Sabor je proveo u veljači 1990.
nizom zakonskih akata. Tim odlukama dan je zakonski
temelj za uvođenje demokratskoga sustava, koji je
tijekom 1990. i 1991. vodio stvaranju samostalne
Hrvatske. Na izborima održanim u travnju i svibnju
1990. pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica pod
vodstvom Franje Tuđmana, osvojivši 42,3% glasova,
odnosno 205 od ukupno 356 zastupničkih mjesta u
Saboru. Prema broju glasova slijedila ga je stranka
Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih
promjena, reformirana stranka hrvatskih komunista,
osvojivši 35,3% glasova i 107 mjesta, te zatim
Koalicija narodnog sporazuma s osvojenih 15% glasova
te 21 zastupničkim mjestom.
Konstitutivna sjednica višestranačkoga
Hrvatskog sabora održana je 30. svibnja 1990, a uskoro
zatim, 25. srpnja, Sabor je usvojio ustavne amandmane
kojima su iz Ustava i naziva Republike i njezinih
tijela izostavljene socijalističke oznake i ukinuta
ideologijska obilježja grba i zastave. Novi Ustav,
često zvan "božićni", proglašen je 22. prosinca 1990.
Hrvatska je njime ustrojena kao suverena država
hrvatskoga naroda i njezinih državljana pripadnika
drugih naroda i manjina, država parlamentarne
demokracije, vladavine prava i tržišnoga gospodarstva.
Tijekom 1991, u ozračju sve većih
napetosti, koje su bile uzrokovane pobunom dijela
srpskoga stanovništva u Hrvatskoj i pritiscima iz
Beograda (koji je bio središte pobune), nastavljen je
proces osamostaljenja. Hrvatski sabor usvojio je 21.
veljače Rezoluciju o prihvaćanju postupka za
razdruživanje sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga
poretka Republike Hrvatske, pri čemu je naglašeno da u
slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju
republički. Zatim je 19. svibnja održan referendum o
hrvatskoj samostalnosti. Na njega je izašlo 83,56%
građana Hrvatske (od 3.652.225 koji su imali pravo
glasa). Od toga se 93,24% glasača izjasnilo za
samostalnu i suverenu Hrvatsku, dok se 92,18% glasača
odlučilo protiv ostanka Hrvatske u Jugoslaviji.
Hrvatski sabor, u koordinaciji sa
Slovenskim parlamentom, proglasio je 25. lipnja 1991.
Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske
te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne
Republike Hrvatske. Sabor je istoga dana donio i
Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u
Republici Hrvatskoj, kojom su Srbima zajamčena sva
ljudska, nacionalna i građanska prava. Tom je odlukom
Sabora de facto završen proces razdruživanja Hrvatske
od drugih republika SFRJ, no na sastanku ministarske
trojke Europske zajednice s predstavnicima republika,
Predsjedništva SFRJ, Saveznog izvršnog vijeća i JNA,
održanom na Brijunima 7. srpnja 1991, dogovoreno je
uvođenje tromjesečne odgode na odluku o osamostaljenju
Hrvatske i Slovenije.
JNA u službi Velike Srbije
Nespremna za sukob s nadmoćnim
neprijateljem, Hrvatska je nastojala pod svaku cijenu
izbjeći otvoreni rat, no tijekom srpnja 1991. srpska
pobuna prerasla je u otvorenu agresiju JNA i
srpsko-crnogorskih snaga na RH. Svjesna moguće osude
međunarodne zajednice, JNA je agresiju provodila u ime
zaštite Jugoslavije, no de facto je u ljeto i jesen
1991. djelovala kao srpska vojska. Prema zabilješkama
srpskog člana Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića,
Slobodan Milošević i Jović su 5. lipnja 1991. od
tadašnjega saveznog sekretara narodne obrane Veljka
Kadijevića zatražili koncentriranje snaga JNA na
liniji "Karlovac-Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek,
Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj
način pokriti sve teritorije gde žive Srbi" kao i
potpuno eliminiranje Hrvata i Slovenaca iz JNA. "Bili
smo kategorični", svjedoči Jović te navodi kako
"Kadijević bez ikakve diskusije prihvata" postavljene
mu zahtjeve. U sljedećim mjesecima JNA otvoreno
nastupa u službi velikosrpske agresije.
Usprkos tomu, ideolozi projekta "Svi
Srbi u jednoj državi" svoje su namjere skrivali iza
ideje očuvanja Jugoslavije, politike koju je
zagovarala međunarodna zajednica. Stavove nekolicine
glavnih kreatora stvaranja proširene Srbije vrlo dobro
oslikava zapis sastanka, održana 28. rujna 1991. u
Beogradu (objavljen u knjizi Borisava Jovića
Posljednji dani SFRJ), kojem su prisustvovali Slobodan
Milošević, Branko Kostić, Momir Bulatović, Blagoje
Adžić i Veljko Kadijević. Raspravljajući o budućnosti
JNA, odnosno zahtjevu Kadijevića da ona i službeno
postane vojska Srbije i Crne Gore, Jović zaključuje:
"Nama politički razlozi ne dozvoljavaju da
iz Jugoslavije. To bi za budući rasplet jugoslavenske
krize Srbiju i Crnu Goru vodilo u nepovoljnosti, a tu
srpsko-crnogorsku vojsku u poziciju 'agresora' na
srpskim prostorima van Srbije."
Politika fiktivnog održavanja na životu države koja se u
stvarnosti raspala bilo je višestruko korisna; Hrvatsku je teško pogodila odluka
Vijeća sigurnosti UN-a o embargu na uvoz svih vrsta oružja u Jugoslaviju, koja
je usvojena na prijedlog ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara.
S obzirom na vojni potencijal JNA i golemu nadmoć u naoružanju JNA i srpskih
postrojbi u odnosu na hrvatske oružane snage, uvođenjem embarga srpskom agresoru
omogućeno je lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a poslije i u Bosni i
Hercegovini.
U vrijeme žestokih napada JNA i
pobunjenih Srba istekao je tromjesečni moratorij koji
je Europska zajednica nametnula na proglašenje
hrvatske samostalnosti. Dan prije, 7. listopada 1991,
zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore u Zagrebu.
Meta napada bio je predsjednik Franjo Tuđman, koji je
upravo tada u Banskim dvorima imao sastanak s
predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i
predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antom
Markovićem.
Sljedećega dana, 8. listopada 1991, na
dramatičnoj sjednici održanoj u podrumu zgrade INA-e u
Šubićevoj ulici u Zagrebu, Sabor je proglasio Hrvatsku
samostalnom državom. Odluka se temeljila na volji
građana iskazanoj na referendumu i na odluci
Hrvatskoga sabora od 25. lipnja 1991. U odluci je
stajalo da Hrvatska "raskida državno-pravne sveze na
temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i
pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ. Republika
Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima
dosadašnje federacije - SFRJ. Republika Hrvatska ne
priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg
tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ."
Istovremeno, Hrvatska je priznala samostalnost i
suverenost ostalih republika bivše SFRJ i izrazila
spremnost uspostaviti, održavati i razvijati odnose s
onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu.
Sabor je utvrdio i da JNA i srpski teroristi provode
agresiju na Hrvatsku, u okviru koje je izveden i
pokušaj atentata na predsjednika Republike. Zasigurno,
riječ je o jednom od najvažnijih događaja u hrvatskoj
povijesti, koji se stoga obilježava i slavi svake
godine kao Dan neovisnosti.
U ratu s daleko nadmoćnijim
neprijateljem Hrvatska je, najviše zahvaljujući
hrabrosti i požrtvovnosti njezinih branitelja,
sljedećih mjeseci uspjela obraniti samostalnost, a
zatim je još godinama trpjela okupaciju trećine
teritorija. Međunarodnim priznanjem Hrvatske 15.
siječnja 1992. te primanjem u Organizaciju ujedinjenih
naroda 22. svibnja 1992. završen je proces međunarodne
afirmacije proglašene samostalnosti Republike
Hrvatske.
Hrvatska u razdoblju od 1989. do 1992.
prošla težak put. Proces demokratizacije društva,
odnosno prijelaz iz komunističkog sustava u sustav
parlamentarne demokracije praćen je procesom stvaranja
samostalne države. No za razliku od ostalih zemalja
bivšega komunističkog bloka, u kojima su se odvijali
jedan ili oba ta procesa (primjerice Češka i
Slovačka), situaciju u Hrvatskoj iz temelja je
otežavao otpor dijela njezinih građana protiv
navedenih promjena te zatim i otvorena agresija na
njezin teritorij. Samostalna i suverena država plaćena
je krvavim ratom i petogodišnjom okupacijom dijela
teritorija, čije posljedice i danas osjećamo.
Piše:
Janja Sekula Gibač, Vijenac broj 537 |