Podsjetit ću, Saša Kosanović je onaj lik koji se u travnju 2011. na vlastitom Facebook profilu pohvalio da nije "završio ništa, al' je odlučio raditi na HTV-u" pa je zahvalio "didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi (!)" što je u tome uspio.

Zaista, veliki pozitivac i krasan primjer pozitivne selekcije. S vremenom, kako to često biva, čovjek kojemu diploma nije bila potrebna za radno mjesto, koji nema ni potrebno znanje i stručnost za ono što radi, ne samo da nema obraza ostaviti se posla koji ne zna raditi, nego bez kompleksa želi kadrovirati, čak i po znanstvenim ustanovama, pa traži smjenu onih koji se ne slažu s njegovim stavovima, nakon što ih izmišljenim pričama, zamjenom teza i poluinformacijama pokušava diskreditirati.

Nedavno je u tjedniku "Novosti" (2. kolovoza 2013.), pod naslovom "Negativna historiografija", Saša Kosanović objavio tekst u kojem iznosi neistine o radu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Iako njegov lik i djelo ne zaslužuju poseban osvrt, jer njegove riječi i njegovi članci uglavnom nisu utemeljeni na pouzdanim izvorima, pa kao takvi nemaju nikakvu težinu, to činim budući da Kosanovićeve tvrdnje o određenim događajima iz povijesti Domovinskog rata zastupa i svako malo ponavlja određena skupina "pravednika" i "istinoljubaca", koja pod krinkom "suočavanja s prošlošću" i navodne "brige za žrtve" poluinformacijama i neistinama nastoji iskriviti ili barem relativizirati činjenice iz Domovinskog rata, a sve koji im se argumentirano suprotstave prikazati kao neobjektivne i hladne plaćenike zadužene za slijepu provedbu "službene istine", odnosno "državne politike". Zapravo, nakon što je uspio izjednačiti važnost izvora i tračeva, odnosno pomiješati uzroke i posljedice nekih događaja, te izmisliti "dokaze" da bi prokazao "neprijatelje istine", ostaje dvojba je li autor dok je pisao članak "negativna historiografija" bio nedovoljno informiran ili nedopušteno "pozitivan".

Podsjetit ću, Saša Kosanović je onaj lik koji se u travnju 2011. na vlastitom Facebook profilu pohvalio da nije "završio ništa, al' je odlučio raditi na HTV-u" pa je zahvalio "didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi (!)" što je u tome uspio. Zaista, veliki pozitivac i krasan primjer pozitivne selekcije. S vremenom, kako to često biva, čovjek kojemu diploma nije bila potrebna za radno mjesto, koji nema ni potrebno znanje i stručnost za ono što radi, ne samo da nema obraza ostaviti se posla koji ne zna raditi, nego bez kompleksa želi kadrovirati, čak i po znanstvenim ustanovama, pa traži smjenu onih koji se ne slažu s njegovim stavovima, nakon što ih izmišljenim pričama, zamjenom teza i poluinformacijama pokušava diskreditirati. Konkretno, nije istina da sam za ravnatelja Centra izabran radi "obrane službene istine o Domovinskom ratu", jer je Centar osnovan kao znanstvena ustanova, s ciljem znanstvenog, dakle objektivnog, istraživanja Domovinskog rata. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje Kosanović izmišlja mailove, odnosno njihov sadržaj, kako bi Centar prikazao kao ustanovu koja samo štiti državne interese (odnosno "ugled Republike Hrvatske") na uštrb istine. Navodi i da "vrijeđam žrtve Domovinskog rata", što se lako može provjeriti, no takva neistina traži odgovor i odgovornost. Kao i ostale tvrdnje, koje dobrim dijelom Kosanović preuzima iz nekih medija i prenosi na svoj način - "slobodnim" stilom.

Tako autor, valjda da bi dokazao da sam na mjesto ravnatelja 2005. izabran nezasluženo (na njegovu žalost, niti sam bio niti jesam član neke stranke, pa ne može "poentirati" da sam izabran "po stranačkoj pripadnosti"), navodi da sam tada bio "mlad i u javnosti nepoznat stručnjak, bez značajnijih stručnih referenci, koji je dotad radio u Ministarstvu obrane, kao predavač u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom, te na Katedri za vojnu povijest Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu". Pa sad, nekoga tko ima 37 godina možemo smatrati i mladim, no to je manje važno naspram činjenice da je taj "mladić", do izbora za ravnatelja Centra koji se bavi poviješću Domovinskog rata, već 12 godina predavao povijest dočasnicima i časnicima HV-a, dakle izravnim sudionicima Domovinskog rata na nižim i višim zapovjednim dužnostima, te s njima razgovarao o akcijama i operacijama i njihovim iskustvima. Koliko je to iskustvo važno za razumijevanje Domovinskog rata ostavljam na sud čitateljima, Kosanović to očigledno ne razumije.

Široj javnosti sam vjerojatno bio nepoznat, no stručnoj, nakon sudjelovanja na međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima, nakon do tada objavljenih znanstvenih i stručnih radova u međunarodno priznatim znanstvenim časopisima ("A1 časopisi") te nakon što sam prije 2005. vodio sekciju za Vojnu povijest na II. kongresu hrvatskih povjesničara u Puli - "Hrvatska i europske integracije kroz povijest", zasigurno nisam. Iako, i šira javnost je imala priliku do tada upoznati moj rad kroz primjerenu medijsku promociju dvojezične (hrvatsko-engleske) knjige Povijest Hrvata - ilustrirana kronologija (Multigraf, Zagreb, 2003.), čiji sam bio inicijator i jedan od dvojice autora. Upravo je to djelo, na kojemu sam radio više godina, uz diplomu prof. povijesti (i magisterij iz povijesti) te iskustvo stečeno u radu s dočasnicima i časnicima HV-a na HVU, zaslužno za to što sam predložen na ravnateljsko mjesto u novoosnovanom (2005.) HMDCDR-u, jer je naišlo na pozitivne kritike struke i javnosti.

Između ostaloga, kritike su isticale da se u njemu hrvatska povijest ne prikazuje "crno-bijelim" pristupom, nego upozorava i na njezine tamne strane. Kosanović očigledno nije imao u rukama tu knjigu, jer bi u protivnom znao da se u njoj navode i zločini pripadnika hrvatskih postrojbi. Niti je imao u rukama knjige HMDCDR-a, u kojima se jasno osuđuju svi zločini - bez obzira na to tko ih je, kada i u ime koga počinio (npr. Uvod u fotomonografiju "Oluja pobjede", Zagreb, 2007.), no pritom se ne dopušta manipulacija s brojem žrtava, niti se dopušta optuživanje Hrvatske za događaje za koje nije odgovorna. Otkako sam ravnatelj HMDCDR-a, u svojim javnim nastupima to sam više puta ponovio, naglasivši da će hrvatsko društvo sazreti tek kad će se svi zločini - i oni iz razdoblja 1941.-1945., kao i oni iz 1991.-1995. (dakako, i oni iz poraća) osuditi na temelju jednakih kriterija! Sve to Kosanović prešućuje te bezobrazno i neistinito navodi da "vrijeđam žrtve koje je Domovinski rat posijao diljem Hrvatske". Jadno i nisko, za čovjeka koji se predstavlja kao moralna vertikala...

Prešućuje i da je upravo na moju inicijativu, kao ravnatelja HMDCDR-a, na temelju izvora "RSK" započela izrada baze podataka poginulih građana na okupiranom području RH u Domovinskom ratu, dakle uglavnom građana srpske narodnosti; zaključno s 31. ožujkom 2013. u bazu su unijeti podatci za 6025 poginulih, ubijenih i nestalih osoba (3661 poginulih, 832 ubijenih, 424 samoubojstava, 314 smrti nakon ranjavanja, 14 ubijenih u zatočeništvu, 90 nepoznatih okolnosti stradavanja i 690 nestalih) te 1212 osoba umrlih prirodnom smrću (od broja 6025 bilo je 3458 boraca, 1481 civil, a za 1086 osoba nije poznat status). Toliko o Kosanovićevoj "kolorističkoj" objektivnosti, nasuprot "crno-bijelom" radu Centra. Cilj izrade spomenute baze podataka je odavanje pijeteta prema svakom stradalniku, navođenjem imena i prezimena te okolnosti njegova stradanja, ali i onemogućavanje manipulacije brojem poginulih.

Istina je da sam dao izjavu da će Centar taj popis objaviti, no to su odgodili događaji koji su uslijedili nakon te izjave, a vezani su uz međusobne tužbe Hrvatske i Srbije, odnosno uz popise i tvrdnje Save Štrpca. Zbog toga su me neki, kojima su očito važniji interesi podnositelja srpske protutužbe nego države u kojoj žive, optužili da "skrivam srpske žrtve", što nije točno. Naime, isti su prešutjeli da sam javno izjavio, upravo zbog poštivanja žrtava, da će svakome tko zatraži uvid u podatke iz baze podataka Centra o stradanju člana/ova svoje obitelji na okupiranom području RH tijekom Domovinskog rata, Centar to omogućiti.

Istina je i da ne želim zaboraviti "da sam bio zaposlenik MORH-a i sudionik rata", što je za Kosanovića valjda dovoljan razlog da mi se zabrani javno djelovanje. Istina je i da sam se "usudio" javno izjaviti da sam na to ponosan, što je nekim "intelektualcima" bilo dovoljno za zaključak kako ne mogu objektivno obavljati dužnost na koju sam postavljen. Neki su pak zaključili da ne mogu biti objektivan niti zato što me plaća država, pa sam eto "plaćenik" koji samo provodi državnu politiku (kao da i njih netko ne plaća, možete zamisliti kako takvi "pozitivci" s gnušanjem odbijaju primiti plaće od svojih poslodavaca, sve zbog istine...).

Takvi zanemaruju činjenicu da je HMDCDR utemeljen kao znanstvena ustanova i da je, bez obzira na sve navedeno, odnosno neovisno o mojim emocijama i ponosu, kao i kod drugih znanstvenih ustanova u Hrvatskoj i svijetu, važno samo to koliko su moje izjave utemeljene na izvorima, u ovom slučaju izvorima o Domovinskom ratu. To je ujedno odgovor i na Kosanovićevu tvrdnju da je Centar osnovan samo zato da bi branio "službenu istinu" o Domovinskom ratu, neovisno o njenoj znanstvenoj utemeljenosti. Takvo Kosanovićevo pisanje u skladu je s nakaradnom promidžbom koja se nameće javnosti da su samo voditelji nekih nevladinih udruga i pojedini novinari neovisni, objektivni, stručni, pravedni, dobri, pametni, lijepi i sve najpozitivnije, a da u državnim (znanstvenim) ustanovama sjede neosjetljivi i neobjektivni paraziti, podložni jedino stranačkoj ili državnoj stezi. Zaista je zanimljiva činjenica da gotovo svi povjesničari, koji u istraživanju Domovinskog rata poštuju znanstvenu metodologiju, imaju drugačije zaključke o događajima iz toga razdoblja povijesti od pojedinih novinara i aktivista iz nevladinih udruga koji su iznimno često zastupljeni u medijima.

Kao primjer moje netolerancije prema neistomišljenicima Kosanović navodi da sam u emisiji "prije nekoliko godina gotovo izazvao incident" i "povišenim tonom nisam dao Pusiću da mi odgovori". Kao "pravi" i "objektivan" novinar, "pozitivac" Kosanović mogao se barem potruditi navesti koja je to emisija i kada je bila, da bi čitatelj sam mogao pogledati o čemu je riječ i objektivno, na temelju snimke, zaključiti tko kome nije dao govoriti (riječ je o emisiji "Puls nacije", emitirana 2. svibnja 2011. na 1. programu HTV-a). Uvid u spomenutu emisiju jasno pokazuje da Kosanoviću činjenice nisu najvažnije, da je površan i sklon "slobodnoj interpretaciji" viđenoga (ili prepričanog) događaja. Izdvojit ću jedan komentar na tu emisiju:

"Uploaded on Feb 2, 2012; 2. 5. 2011., HTV, Puls Hrvatske. Tema: Kažnjavanje zločina i poštivanje žrtava. http://www.youtube.com/watch?v=wMW1IPh6cPk:
Gosti I.Z.Č. i Zoran Pusić (predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava) tvrde kako je Hrvatska vojska tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije Oluja pobila 670 srpskih civila. Ante Nazor, povjesničar i predsjednik Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dokazuje kako nije HV odgovoran za sve žrtve koje su stradale na razne načine; u međusobnim zločinima, panici i neredu, samoubojstvima, gaženjem civila prilikom bijega srpskih tenkova. Č. i Pusić prekidaju Nazora i ne dopuštaju mu da dokaže kako govori istinu ...".

Bez obzira na Kosanovićevu interpretaciju te emisije, ponovit ću da žalim za svakom nevinom žrtvom, no da prilikom navođenja okolnosti stradanja civila srpske narodnosti u "Oluji" treba uzeti u obzir činjenicu, utemeljenu na srpskim izvorima, da je bilo slučajeva samoubojstava i da su srpski tenkovi prešli preko dijela kolone srpskih izbjeglica prilikom povlačenja (bježanja) prema BiH. Da je Kosanović pročitao samo knjigu Žene Krajine - rat, egzodus i izbeglištvo (Vesna Nikolić-Ristanović, Slobodanka Konstantinović-Vilić, Nataša Mrvić-Petrović, Ivana Stevanović, Branislava Knežić, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja Beograd, Beograd, 1996.), znao bi o čemu pričam.

Kosanovićeva površnost potvrđena je i navodom da se "rat po Nazoru nije mogao izbjeći jer je za Srbe i Stipe Šuvar bio ustaša". Istina je da sam više puta izjavio da se rat mogao izbjeći samo da je Hrvatska pristala na strogu centralizaciju Jugoslavije s dominacijom Srbije i Srba ili da je pristala na amputaciju teritorija RH prema zamišljenim granicama Velike Srbije... Nažalost, zbog tadašnje beskompromisne velikosrpske politike, čija se isključivost i bahatost temeljila na oružanoj snazi JNA, rat se zaista nije mogao izbjeći. A kad se pogledaju snimci srpskih mitinga po Hrvatskoj 1989. i 1990., naravno, uz druge izvore, postaje jasno koliko je neodrživa teza da je Franjo Tuđman kriv za pobunu Srba u Hrvatskoj i agresiju Srbije na RH, jer su "mitingašima" ustaše bile i Stipe Šuvar i Ivica Račan.

To su naprosto činjenice koje Kosanović, očigledno, ne želi prihvatiti ili ih ne razumije. A zaključak u koji potom Kosanović uvlači ubojstvo Josipa Reihla-Kira je insinuacija i izvlačenje rečenica iz konteksta, što samo pokazuje infantilnost, zapravo tendencioznost, s kojom on tumači povijest. Komentar u nastavku njegove rečenice, vezan uz događaje u Borovu Selu, odnosno uz odgovornost pojedinaca za slanje hrvatske policije u Borovo Selo, pokazuje pak njegovu neinformiranost, jer je to što sam o tome izjavio na "jednom od brojnih predavanja" zapravo citat visokopozicioniranog sudionika događaja u Borovu Selu i sastanka uoči toga događaja, koji je i javnost imala prilike ćuti u serijalu o Vukovaru, prikazanom na HTV-u (isto je rečeno i pred stotinjak specijalaca iz Domovinskog rata na tribini održanoj u zgradi Županijske skupštine u Vinkovcima, 2. svibnja 2010., nakon polaganja vijenaca na spomenik ubijenim hrvatskim policajcima u Borovu Selu). Takav komentar pokazuje da je Kosanović zaostao na informacijama iz novina, kao izvoru koji najčešće koristi u svom radu te da ne poznaje (ili ga ne zanimaju) svjedočenja sudionika pojedinih događaja.

To potvrđuje i njegov "krnji" komentar "slučaja Alavanja" (pitanje prvog ubijenog/poginulog hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu), u kojem navodi samo podatke koji sugeriraju zaključak kakav on želi nametnuti, a prešućuje druge dokumente i podatke (primjerice, da je spomenuti Alavanja prvi na "zvaničnom spisku poginulih boraca RSK"), što je omiljen pristup u radu "objektivnih" i "pozitivnih" autora poput njega. Zapravo, cijeli Kosanovićev članak "Negativna historiografija" pokazuje da njemu nije stalo čitatelju prezentirati činjenice, nego ocrniti odabranu metu. Budući da sam o tome javno govorio i naveo dokumente na kojima temeljim svoju tvrdnju, samo ću ponoviti zaključak da je prvi ubijeni hrvatski branitelj Josip Jović. Svi drugi koje "stručnjaci" Kosanovićeve razine navode kao prve poginule branitelje umjesto Josipa Jovića nisu poginuli štiteći teritorijalnu cjelovitost i ustav RH, odnosno nisu branili Hrvatsku.

Da Kosanović zna o čemu piše, ne bi se čudio izrazima kao što su "niska razina kolateralnih žrtava" ili "incident". Neka pročita knjigu Goli život - socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II (Zagreb, 2007.), za čijeg se autora sigurno ne može reći da "provodi službenu državnu istinu", i neka tamo pogleda razne definicije i što se u vojnoj historiografiji podrazumijeva pod "niskom razinom kolateralnih žrtava". Doduše, knjiga ima 1000 stranica, što zahtjeva vremena za čitanje... No, i o tome sam već pisao pa ću samo zaključiti da, uz iskreno žaljenje za svaku nevinu žrtvu, ostajem pri tvrdnji da su zločini nad srpskim civilima u "Oluji" incidenti pojedinaca ili određenih grupa, a ne plan hrvatskog vodstva (ne želim isticati da je to potvrđeno i na Haškom sudu, jer povjesničari svoje zaključke temelje na izvorima, a ne na sudskim presudama). U svakom slučaju, da je hrvatsko vodstvo u "Oluji" imalo zločinačke namjere, kao što sugerira Kosanović, danas bi govorili o srpskim žrtvama srebreničkih razmjera, ili barem razmjera zločina na Ovčari ili u Baćinu, kad se u obzir uzmu broj žrtava i područje na kojem su ubijene...

U tom kontekstu, Kosanović se izruguje mojem pozitivnom vrednovanju "Oluje", navodeći da na ljude koji su je proveli gledam kao na "mitska bića kojima se valja diviti do vječnosti". Nemam što reći na takvu "dosjetku", osim podsjetiti da je zahvaljujući demokratskim promjenama u Hrvatskoj u 1990-im prestalo razdoblje u kojem je predsjednik bio bezgrješan i kao takav imao doživotan mandat te u kojem su i njegovi suborci bili bezgrješni, zapravo mitska bića, a svi protivnici čudovišta. Stoga suvremeni hrvatski povjesničari, u koje ubrajam i kolege iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, imaju slobodu pisanja, ali i obvezu zaključivanja na temelju izvora, a ne u okvirima navodne "službene istine" ili na temelju neprovjerenih podataka. Upravo u skladu s time je i zaključak da će "Oluja" ostati zapisana kao jedna od najznačajnijih vojnih operacija u hrvatskoj povijesti i da je, unatoč nastojanjima raznih Kosanovića da je prikažu kao zločinački pothvat, provedena u skladu s međunarodnim pravilima ratovanja. To nema veze s mitologijom, niti s crno-bijelim prikazom povijesti, to su naprosto činjenice! Kosanović je jedino u pravu kad kaže da ću se ljudima koji su planirali i proveli "Oluju", osim onim malobrojnim koji su počinili zločine, diviti do vječnosti, jer da nije bilo "Oluje" Knin i neki drugi hrvatski gradovi danas bi bili u sastavu četničke Velike Srbije. Njemu je to možda svejedno, ali meni nije.

Kosanović proziva naš Centar i zbog pomoći obrani hrvatskih generala u Haagu, no to govori ponajviše o njemu, pa tu prozivku ne treba posebno komentirati. Tek ću napomenuti da se u izvješću o radu Centra jasno navodi da je Centar bio na raspolaganju svima koji su tražili njegove usluge, što je, uostalom, zadaća arhivske ustanove. Povratne informacije koje imamo od korisnika usluga našega Centra iz raznih dijelova svijeta, pozitivne su i pokazuju da djelatnici Centra svoj posao rade profesionalno i odgovorno.

Kosanovićevo neznanje o problematici o kojoj piše očituje se i u izjednačavanju jedne znanstvene ustanove - arhiva, s državnim odvjetništvom, o čemu svjedoči njegovo navođenje pitanja mailom, koja u sadržaju kakvom ih on navodi u članku Centar nikad nije dobio, a posebno nije odgovorio na način i u kontekstu u kojem to navodi Kosanović. Nevjerojatna "sloboda interpretacije" kao kompenzacija za nedostatak argumenata!

Kosanoviću je sramotna i saborska Deklaracija o Domovinskom ratu (jednom prilikom javno sam izjavio da me saborska deklaracija obvezuje kao građanina RH, ali da kao znanstvenik njezin sadržaj mogu prihvatiti samo nakon kritičke analize, te da, osim djelomično jedne formulacije, njezin sadržaj odgovara činjenicama). Prema njegovu mišljenju (ili kako bi on napisao - "po Kosanoviću") ona je - citiram ga - "unakažena presudama haškog suda bosanskim Hrvatima i tisućama dokumenata obrađenih tijekom godina istraživanja tih događaja od strane haškog tužiteljstva". I tom rečenicom Kosanović pokazuje da ne može pobjeći od jednostranog pristupa povijesti - prema njegovu razmišljanju (u skladu s izjavama voditelja pojedinih nevladinih udruga) sve što kaže haško tužiteljstvo je zakon, odnosno konačna istina!

O tisućama dokumenata koje je prikupila obrana hrvatskih generala, ni govora. Pa samo ono što je objavljeno u knjigama generala Praljka, zaslužuje barem spomen. Toliko o Kosanovićevoj objektivnosti i crno-bijeloj tehnici. Već sam pisao i o tome, pa ću samo ponoviti da se zbog zločina koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskih snaga i koje nitko razuman ne negira ili opravdava, ne može osuditi cijela hrvatska politika u BiH. Ponovit ću i da se stidim zbog zločina koje su moji sunarodnjaci počinili u BiH (i drugdje), no da sam istodobno ponosan na onu većinu Hrvata koji su časno branili svoje domove u BiH (i drugdje) i koji su pomogli u obrani i oslobađanju BiH od srpske agresije i okupacije. Jednako tako, bez obzira na to što će donijeti drugostupanjska presuda, činjenica je da Hrvatska nije bila agresor na BiH, niti se Hrvatsku može uspoređivati sa Srbijom, a predsjednika Tuđmana s Miloševićem. Naprotiv, da nije bilo Hrvatske i Hrvata, odnosno hrvatskih snaga, ne bi bilo ni današnje BiH - u okolnostima kakve su bile 1992. i 1995. zasluga Hrvatske i Hrvata za obranu i oslobađanje BiH ogromna je!

Kosanovićeva "slobodna interpretacija" je i tvrdnja da "ratujem protiv novinara i nevladinih udruga koje se ne uklapaju u sliku službene istine". Ta rečenica odaje mentalitet prošlih vremena, u kojem se svako mišljenje koje je u suprotnosti s odabranim "pravovjerjem", čak i kad je utemeljeno na izvorima, naziva ratovanjem, vjerojatno protiv njegove "tranzicijske pravde i istine". Kosanoviću je zasmetalo i moje prozivanje pojedinaca i nekih nevladinih udruga "za širenje laži i krivo interpretiranje događaja iz rata", što se "posebno odnosi na broj i način smrti žrtava vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske i policije" (citat iz Kosanovićeva teksta).

S obzirom na to da je javnost dobro upoznata s činjenicama vezanim uz oslobodilačku operaciju "Oluja", držim da to nema potrebe posebno komentirati. Uostalom, neka sam predloži kako nazvati kad netko preuveličava broj žrtava i zapaljenih kuća da bi optužio Hrvatsku i njezino vodstvo za zločinački pothvat, te isto nastavi raditi čak i nakon što je upoznat s izvorima koji to jasno demantiraju. Mogu samo zamisliti kako bi nas razni Kosanovići prozivali da je drugostupanjska presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču bila drugačija. Smjena s dužnosti koju obavljamo vjerojatno ih ne bi zadovoljila. Istodobno, za izrečene laži u medijima o Hrvatskoj, hrvatskim snagama i hrvatskim generalima nitko od autora nije se ni ispričao.

Na kraju, mogu zaključiti da je tekst Saše Kosanovića objavljen u tjedniku "Novosti" na tragu njegova dosadašnjeg rada ili, da budem slikovit, Stojanovićeva pisanja u "Srbobranu" početkom 20. stoljeća. Napisano potvrđuje da takvi ne drže mnogo do činjenica. Naravno da ne vodim rat protiv novinara i nevladinih udruga, kako mi to pripisuje Kosanović, nego kao povjesničar govorim o događajima iz prošlosti na temelju izvora, što, očigledno, nekima smeta. Uostalom, o radu našeg Centra već se očitovala struka. Spomenuti Kosanović nema ni potrebno znanje ni stručnost da bi mogao komentirati rad neke znanstvene ustanove, no to je već problem medija za koje radi.

Ante Nazor, dnevno.hr