- Gospodine Bagdasarov, zašto ste napravili
Hrvatsko-ruski rjeÄnik?
RjeÄnik sam napravio zato Å¡to smo u
Rusiji prije moga rjeÄnika imali jedino
Srpsko-hrvatsko-ruski rjeÄnik. Danas imamo zaseban
rjeÄnik koji se zove Hrvatsko-ruski. PoÄeo sam s 5.500
rijeÄi, koliko je objavljeno u prvom izdanju iz 1999.,
a RjeÄnik sada ima oko 35.000 rijeÄi.
- Å to RjeÄnik znaÄi za rusku
javnost i filologiju?
Ako polazimo od toga da hrvatski
moramo uÄiti odvojeno od srpskoga, a ne kao
srpskohrvatski, kako je prije bilo u Rusiji, onda su
svakomu Äovjeku koji želi izuÄavati hrvatski jezik
potrebne tri stvari. To su udžbenik, u naÅ¡em sluÄaju
hrvatskoga jezika, slovnica ili gramatika i
dvojeziÄnik. To je osnova za izuÄavanje jezika. U tom
smislu napisao sam najprije rjeÄnik, zatim slovnicu
hrvatskoga jezika te udžbenik koji je objavljen u
Sankt Peterburgu 2011. U posljednjih pet godina dodao
sam joÅ¡ znatan broj rijeÄi pa smo tiskali novi
Hrvatsko-ruski rjeÄnik. Polazeći od toga, sada imamo
ukupnu graÄ‘u, osnovu za izuÄavanje hrvatskoga jezika,
odvojeno od srpskoga jezika.
- Uložili ste silan trud. Što vas
je privuklo hrvatskom jeziku?
Obranio sam 1992. disertaciju o
razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, a nakon
toga poÄeo sam izuÄavati upravo hrvatski jezik, jer je
tada bilo malo struÄnjaka u podruÄju hrvatskoga jezika
u usporedbi s hrvatskom književnošću.
- U hrvatskoj javnosti stjeÄe se
dojam da ruska filologija nije spremna priznati
samosvojnost hrvatskoga jezika, već srpski i hrvatski
drži varijantama jednoga jezika. Je li to toÄno?
To nije toÄno. Na tri ili Äetiri
fakulteta u Moskvi, a također u Sankt Peterburgu,
koliko znam, hrvatski se jezik predaje odvojeno od
srpskoga. To se može provjeriti i na internetu. Ne
može se nigdje u Rusiji pronaći teÄaj srpskohrvatskoga
jezika niti se igdje na moskovskim ili petrogradskim
fakultetima i danas predaje srpskohrvatski. Takvo
mišljenje proizlazi iz nekih starih saznanja. Prije
naravno nije bilo tako. Prije je postojao samo
srpskohrvatski. U Rusiji je, međutim, danas situacija
bolja nego u nekim zemljama Europske Unije, gdje se na
fakultetima predaje tzv. BHS ili BHCS jezik kao
nekakav suvremeni surogat srpsko-hrvatskoga.
- Velik dio karijere posvetili ste
prouÄavanju razlika izmeÄ‘u hrvatskog i srpskog. U
Hrvatskoj međutim manji dio književnika i danas se ne
protivi unitaristiÄkoj jeziÄnoj koncepciji. Kako to
komentirate?
Na jednoj međunarodnoj konferenciji
ispriÄao sam jednu priÄu. Dobio jedan Hrvat sina i
nazvao ga Ivan. Pa pozvao svoje susjede na dođu na
gozbu. Oni su pili, jeli i na kraju jedan je susjed
doÅ¡ao pa kaže: "Gospodaru, znaÅ¡ u Äemu si kriv. U tom
da si svoga sina nazvao Ivan, a morao si nazvati ga
Jovan." Å to bi bilo koji otac i majka odgovorili tomu
susjedu? Prvo, svi su dobrodošli, morate podijeliti s
nama radost rođenja. Ali ja i moja žena imamo pravo
svoje dijete nazvati onako kako mi želimo. U toj
slikovitoj metaforiÄnoj priÄi odgovor je na vaÅ¡e
pitanje.
- Smatrate da svaki narod ima
pravo na svoj jezik koji može zvati svojim imenom.
Tako je. Svaki otac ima pravo nazvati
svoje dijete onako kako on to želi. I svaki Äovjek ili
narod mora to poštovati. Ako ne poštuje, onda drugi
ima pravo ne poštovati njega. Svaki narod, tako i
hrvatski, ima nepobitno pravo na vlastiti naziv jezika
i samostalni razvitak i nitko mu ga ne može niÄim
uskratiti, preinaÄiti na svoj naÄin ili bilo Å¡to
uvjetovati.
- Ali je li tu rijeÄ samo o tzv.
politiÄkoj korektnosti ili su hrvatski i srpski
razliÄiti jezici s obzirom na gramatiku, leksik.
Razlike postoje na razliÄitim razinama
jeziÄne strukture. To predajem i svojim studentima.
Dat ću vam primjer. Prije, kad se joÅ¡ uÄio
srpskohrvatski, zadavao sam studentima da prevode. Oni
prevode, ja Äitam. U istoj reÄenici ili tekstu tako bi
napisali npr. "kat", u drugoj reÄenici "sprat", u
trećoj "kruh", Äetvrtoj "hleb" ili "nasuprot
pozoriÅ¡tu" i "nasuprot kazaliÅ¡tu", "sliÄi bratu" i
"liÄi na brata". Govorio sam im: To nije realan tekst.
To je nepismenost. Morate poštovati ili jednu normu
ili drugu. InaÄe imate izmiÅ¡ljeni jeziÄni koktel kojim
nitko u stvarnosti ne govori i ne piše.
- U Hrvatskoj je nedavno objavljen
novi pravopis, koji je na inicijativu ministra Željka
Jovanovića pripremio Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje. Kakav je vaš stav o njemu?
O hrvatskom pravopisu napisao sam
desetak priloga. Ponavljam, hrvatski je pravopis stvar
dogovora. Polazeći od toga, samo slogom možete doći do
jednoga pravopisa. Ako ne bude sloge, neće biti ni
pravopisa.
- Kako postići pravopisnu slogu u
Hrvatskoj?
Prije nego Å¡to krenemo u neku akciju
moramo promisliti na koji ćemo naÄin doći do cilja.
Mislim da treba pozvati jednu i drugu stranu prije
pisanja pravopisa da za okruglim stolom dogovorom
rijeÅ¡e sitne razlike izmeÄ‘u razliÄitih pravopisa.
Treba ukljuÄiti sve subjekte jeziÄne politike: i
medije, i ugledne pravopisce, i Akademiju, i uÄitelje,
i udruge. Tek nakon konsenzusa treba ići u pisanje
novoga pravopisa.
- Iz poruka ravnatelja Instituta i
ministra dalo bi se zakljuÄiti da je pravopisna sloga
postignuta. Ali nekoliko institucija poput Matice
hrvatske i HAZU-a negativno se oÄitovalo o prijedlogu.
Kao prvo, Äini mi se da je Institut
pravopis poÄeo pisati u žurbi. A u žurbi je teÅ¡ko bilo
Å¡to dobro napraviti. Osobito u pravopisu. Ja bih
odabrao drugu, diplomatsku strategiju. Ako želimo
postići dogovor, potrebno je uspostaviti dijalog. A
toga nije bilo. I zato je takav rezultat. Mediji npr.
i dalje pišu podaci, a ne podatci, zadaci, a ne
zadatci, iako Pravopis propisuje drukÄije. Je li cilj
u tom smislu postignut? Nije.
- Pravopis Instituta ipak je
postao obvezan u Å¡kolama.
Ponavljam, to je pravopis bez sloge, a
bez dogovora nećete dobiti onaj uÄinak koji je
potreban. U kodificiranoj normi nema mjesta za
prosudbu Å¡to je preporuÄeno, a Å¡to dopuÅ¡teno,
prihvatljivo. U pravopisu se propisuje, a ne
preporuÄuje.
- U svom novom rjeÄniku uz
pojedine rijeÄi navodite tumaÄenja koja sadržavaju
podatke iz povijesti, kulture, vjere i tradicije
Hrvata. Koliko su kultura i tradicija važne za
oblikovanje, razvoj pa i razlikovanje pojedinih
jezika?
Kultura je uvijek važan Äimbenik
jezika jer jezik je uvijek dio kulture. Ako ruskomu
Äitatelju nudimo neku hrvatsku rijeÄ koja se tiÄe npr.
katoliÄkoga nazivlja ili folklora, obiÄaja, i dajemo
samo prijevod na ruski jezik, njemu nije jasno o Äem
se radi. Moramo dati i neke podatke. U RjeÄniku stoga
npr. kod katoliÄkoga nazivlja Äesto dajem objaÅ¡njenje
katoliÄkoga naziva, a zatim usporedbu s pravoslavljem.
Onda Äovjek može dobiti cjelovitu sliku.
- Koliko je taj kulturni sloj
važan za samosvojnost hrvatskoga jezika?
Svaka zemlja ima svoju tradiciju i
svoju kulturu. Pa i Hrvatska ima svoju bogatu kulturu
i svoju povijest. Prije 1918. ona je bila odvojena od
srpske kulture i imala je svoju književnost. Došla je
politika, stvorili su jednu državu... I dalje se
hrvatska književnost i kultura razvijala samostalno
jer je bila samostalna. No politika je poÄela utjecati
sve jaÄe i jaÄe na jezik. Bilo je lakÅ¡e spojiti jezik
jer je on sliÄan. A Äini mi se, htjeli su joÅ¡, na neki
naÄin spojiti i književnost, Å¡to takoÄ‘er nije moguće.
To znaÄi da ne možemo jednu kulturu i drugu kulturu,
kao ni jezik, spojiti. Jer to će biti mješavina ne
znam koje kulture. I ne znam kojega naroda. Prema mom
mišljenju, jezik hrvatski i srpski, i hrvatska kultura
i srpska kultura, kao i bilo koja druga, moraju se
razvijati samostalno.
- Å to vam se Äini kao strancu,
jesu li Hrvati odveć uplaÅ¡en narod kad je rijeÄ o
iskazivanju nacionalnog osjećaja, bilo u jeziku,
kulturi, politici.?
Normalna je stvar kad bilo tko, bio on
Hrvat, Rus, Armenac ili Englez, voli svoju domovinu,
voli svoju kulturu i poznaje ju. Normalno je da Äovjek
voli svoju povijest, da u sluÄaju rata brani svoju
domovinu. To je normalan osjećaj svakoga Äovjeka, nije
ništa negativno. Posebice je taj osjećaj izražen danas
kada u vremenu globalizacije sve manje poznajemo
vlastite nacionalne i kulturne identitete i svoju
jeziÄnu i kulturnu baÅ¡tinu.
- Suprotno ovomu Å¡to govorite, u
većini hrvatskih medija nacionalizam se predstavlja
iskljuÄivo negativno.
Sve zavisi od toga Å¡to mi uklapamo u
pojam nacionalizam. No to je normalan pojam. Kada mene
pitaju tko sam, kažem: Ja sam Armenac, premda živim u
Rusiji. Moj sin, kao Å¡kolarac, kupio je rusku zastavu
za novac koji sam mu dao za sendviÄ i ona je i danas u
njegovoj radnoj sobi. To je normalna stvar. To ne
govori ništa o tome je li on više rodoljub od nekog
drugog, ali on ima na to pravo. ÄŒovjek se ne smije
sramiti svoga imena i podrijetla.
- ÄŒesto ste upozoravali na
pokušaje stvaranja umjetnoga BHS jezika kao
međunarodni plan krojenja tzv. Zapadnoga Balkana s
Hrvatskom kao podređenom pokrajinom. Koliko su snažne
takve tendencije?
Teško mi je o tom govoriti jer ne
živim u Europskoj Uniji ni u BiH, međutim, pronašao
sam na internetu podatak da se u Zenici može steći
magisterij BHS jezika. Također u nekim vrtićima i
Å¡kolama u Austriji djeca se poduÄavaju jeziku i on se
zove BHS, što nije normalno. Još jednom ponavljam:
koliko je zemalja priznalo Hrvatsku? Sve zemlje. Svaka
zemlja, ako priznaje neovisnost druge države, prvo
Äita i priznaje ustav. Zatim ide priznavanje države.
Ako priznaješ državu, priznaješ njezin ustav. U Ustavu
Republike Hrvatske, u Älanku 12. jasno piÅ¡e da je
hrvatski jezik u Hrvatskoj službeni jezik.
- Tko ima koristi od tih
inicijativa?
Oni koji žele upravljati tzv. regijom.
To je mnogo lakše ostvariti ako svi govore jednim
jezikom, ako imaju jedno mišljenje i jedan stav.
- Izjašnjavaju li se hrvatski
intelektualci dovoljno o aktualnim politiÄkim, odnosno
jeziÄnim problemima?
Mislim da ne govore dovoljno. Govoriti
javno o problemima profesije kojom se bavi - to je
dužnost i Äovjeka i znanstvenika. Intelektualac mora
javno reći Å¡to misli. StruÄnjaci moraju iskazati svoju
poziciju o pojedinom pitanju ili se ne trebaju baviti
strukom uopće.
- Rusija ima Äak dva zakona o
jeziku, a Hrvatska nema nijedan. Treba li Hrvatskoj
jeziÄni zakon?
Mnoge zemlje imaju takav zakon o
jeziku i ne vidim razloga zašto ga i Hrvatska ne bi
imala. ProÄitao sam da pojedine institucije rade na
pisanju novoga prijedloga Zakona o jeziku. Smatram da
već imate pripremljen nacrt zakona o jeziku koji su
sastavili Hrvatski laburisti. Ako želite dobar
rezultat, morate na tom svi zajedno raditi, a ne
svatko za sebe.
- Pripremate knjigu Pogled iz
Rusije koja će rasvijetliti hrvatsko-armenske kulturne
kontakte. O kakvoj je knjizi rijeÄ?
Knjiga će biti objavljena u Rijeci i
sastoji se od dvaju dijelova. Prvi je dio posvećen
kroatistici i sastoji se od kroatistiÄkih radova koje
sam napisao u posljednje dvije-tri godine. A drugi dio
posvećen je Armeniji. Armenija je prva kršćanska
država na svijetu koja je kršćanstvo prihvatila još
301. godine, kada ga je kralj Tridat proglasio
državnom religijom. U knjizi će izići i dva Älanka u
kojima govorim o starim armensko-hrvatskim kontaktima,
o Äemu su kod vas pisali: Tihomil MaÅ¡trović, Slavko
Harni i Vinicije Lupis.
- Koji su to kontakti?
Sveti Vlaho, zaštitnik Dubrovnika,
primjerice, rođen je u Armeniji i bio je biskup
armenskoga grada Sebaste. Gjuro Armeno Baglivi,
medicinski pisac, profesor teoretske medicine na
rimskom arhiliceju i lijeÄnik pape Inocenta XII. i
Klementa XI, također je bio Armenac, rođen u
Dubrovniku u drugoj polovici 17. stoljeća. Isusovac
Josip Marinović iz Perasta, koji je djelovao u drugoj
polovici 18. stoljeća napisao je prvu povijest
Armenaca na Zapadu, a fra Vincencije Kelez u 19.
stoljeću bio je hrvatski misionar u Armeniji i dobar
poznavatelj armenskoga i turskoga jezika. Također,
pišem o mehitaristima, armenskim benediktincima koji
su u mehitaristiÄkoj tiskari u BeÄu od 1815. do 1986.
objavili brojne hrvatske knjige. U njoj su tiskali i
hrvatski politiÄki dnevnik Novi pozor, koji je
promicao hrvatske nacionalne interese u
Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Goran Galić, Vijenac 513 |