Uvođenje pravopisnih dvostrukosti povećava neujednačenost pisanja stranih riječi u jezičnoj praksi. Nedosljednost njihove daljnje službene, javne, školske porabe u knjigama, udžbenicima, školskim atlasima, novinama izaziva jezičnu eroziju.

U Prvopisu IHJJ, vjerojatno nakon njegove kritičke prosudbe radne inačice od strane pripadnika ukrajinske manjine u Hrvatskoj uvedeni su u pravopisni rječnik dvostruki oblici pisanja ukrajinskih zemljopisnih imena: Černobil i Černobilj (str. 188.), Dnjepar i Dnjipro (str. 200.), Dnepropetrovsk i Dnjipropretrovsk (str. 200.), Harkov i Harkiv (str. 231.) Kijev i Kijiv (str. 262.), Lavov i Ljviv (str. 277.) i dr. (v. Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.). To je rijedak primjer u normativnoj praksi kada umjesto da smanjimo broj dvostrukosti mi ih svjesno povećavamo. Sada pohrvaćenice (egzonimi) iz ukrajinskoga jezika u hrvatski ulaze ne samo posredno uz pomoć ruskoga izgovora nego i neposredno iz ukrajinskoga.

Oblici Černobil, Dnjepar, Dnepropetrovsk, Harkov, Kijev, Lavov preuzeti su iz ruskoga jezika, a Černobilj, Dnjipro, Dnjipropretrovsk, Harkiv, Kijiv, Ljviv iz ukrajinskoga. Uzgred budi rečeno da i sada hrvatska općila (mediji) rabe ukrajinska zemljopisna i vlastita imena upravo iz ruskoga jezika. Primjerice, "U Kijevu su pak pucali na policijska vozila." (Večernji list, 19.2.2014.); "Što je u Kijevu hladnije... (...) U jedanaest regija na zapadu zemlje - Žitomir, Lavov, Luck, Ternopolj, Rovno, Poltava, Vinica, Čemovci, Ivano-Frankovsk, Hmeljnicki i Černigov - oporbeni su prosvjednici... (...) U još nekoliko regija - Sumi, Čerkasi, Černigov, Zaporožje i Dnepropetrovsk - policija je uspjela." (Jutarnji list, 27.01. 2014.); "No, njegov brat Vladimir zato i dalje ostaje u ringu." (Večernji list, 19.12.2013.).

Ako prenosimo ukrajinska imena u hrvatsku latinicu bez ruskoga jezika posrednika, tada se ovo načelo mora primjenjivati i na druge jezike, na primjer, prema jezicima bivšega SSSR-a pa i drugih jezika osobito onih koji dolaze uz posredstvo engleskoga. Ako poštujemo jedan jezik, onda moramo poštivati i druge. Primjerice, Armenac sebe zove Hay, Haj, Armeniju - Haya-stan, [hajas'tan]), a glavni grad Armenije Erevan - Yerevan, ([jere'van]). O glavnom gradu Armenije u članku "Jerevan" Marko Kovačić piše: "Mogući su krivci za ovu dvojbu, odnosno uopće za pojavu oblika Erevan u hrvatskom, drugi jezici, konkretno ruski, turski, engleski i srpski. Hrvatski autori vjerojatno vide povezanost oblika Jerevan i Jermenija, odnosno vezu Jerevana s prejotiranim oblikom toponima Armenija, kakav se rabi u srpskome pa se obliku Erevan pribjegava u želji za odmakom od srpskog, no time se zanemaruje izvorna prejotacija i gubi se važna razlika između prejotiranih i neprejotiranih oblika." (Jezik, god. 59., br. 5., Zagreb, prosinac
2012., str. 199.).

Polazeći od nevedenoga moramo onda u normativnim priručnicima pa i šire rabiti oblike Haj, Haja-stan, Jerevan, a ne Armenac, Armenija i Erevan. Treba upozoriti čitatelje na ono što piše u Babić-Finka-Moguševu pravopisu iz 1996. godine: "Da bi se što je moguće više izbjegla neujednačenost i tako prekinulo s naslijeđem koje nije u skladu s našim vremenom, u pisanju se vlastitih imena iz jezika koji se ne služe ni latinicom ni ćirilicom valja držati načela da se ta imena pišu onako kako se u službenoj latiničnoj transkripciji pišu u naroda iz kojega potječju (St. Babić, B. Finka, M. Moguš, Hrvatski pravopis, 4. izd., Zagreb, 1996., str. 64.). Dubletni status oblika neizbježan je i sve više prodire u službenu i javnu porabu, ali nepoznavanje drugih izvornih jezika nikoga ne opravdava.

S druge pak strane, uvođenje pravopisnih dvostrukosti povećava neujednačenost pisanja stranih riječi u jezičnoj praksi. Nedosljednost njihove daljnje službene, javne, školske porabe u knjigama, udžbenicima, školskim atlasima, novinama izaziva jezičnu eroziju (podlokavanje jezičnih norma), nanosi štetu normi standardnoga jezika te samim tim takva će nesređenost opet upućivati normativce na nužnost standardizacije (izbora) i kodifikacije. Evo kakvu nedosljednost izaziva ili može izazvati uvođenje dvostrukih pravopisnih oblika: ""Prava" Ukrajina se proteže, naglašava, od Lviva na krajnjem zapadu, do Kijeva na Dnjepru, ..." (http://www. dnevno.hr).

Pisanje riječi Lviv je loš utjecaj engleskoga na hrvatski. U hrvatskom jeziku je uobičajeno preuzimati izvorno pisanje stranih imena. Kad se radi o jezicima koji nemaju latinicu, treba preuzimati izvorni oblik i prilagoditi ga fonemskomu sustavu. Dakle, ne Lviv ili Lavov nego Ljviv kako to Ukrajinci izgovaraju, a hrvatski jezik ima te glasove. Navest ćemo još jedan primjer pravopisne mješavine: "Nakon što je sletjela u Kijev iz Har-kiva..." (http://www.24sata.hr). Do nužnoga pravopisnoga rješenja i prilagodbe hrvatskomu jeziku pohrvaćenica može se doći samo zajedničkim radom skupine strukovnjaka (toponomastičara) koji znadu konkretne strane jezike i znanstvenika iz područja drugih disciplina.

Ako se promjene ne mogu provesti dosljedno i prema drugim jezicima, onda valja prije sve ozbiljno i bez žurbe pripremiti, a zatim možda ići u akciju tiskanja novoga pravopisa. Pravopisanje stranih imena je vrlo škakljivo pitanje.

Pravopisne nedoumice

U pravopisnom rječniku nalazimo kraticu ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnoga oslobođenja Hrvatske) bez stilske odrednice pov. (povijesni) (v. str. 475.). Ovaj promašaj valja žurno ispraviti jer neupućeni porabnik, pogotovu učenik ili stranac koji uči hrvatski može pomisliti da i sada postoji "najviše tijelo narodne vlasti u Hrvatskoj koje se bori za oslobođenje Hrvatske od fašizma". Takvi promašaji nedopustivi su u službenom Pravopisu koji teži biti jedinstven, konačan i općeprihvaćen diljem Hrvatske.

Neobično je da se u pravopisnom rječniku uz pojedine natuknice daju značenja riječi ili navode pokrajinske riječi i njihova definicija iako ih mnogi govornici rabe. Primjerice, u pravopisnom rječniku nalazimo: Misal po zakonu rimskoga dvora (prva objavljena knjiga na crkvenoslavenskome jeziku hrvatske redakcije iz 1483., hrvatski prvotisak) (str. 293.). Izučavaju li učenici hrvatski prvotisak u školama? Tada valja još navesti objasnidbe što znači Bašćanska ploča, Povaljska listina, Vinodolski zakon, Misal kneza Novaka, Šibenska molitva i mnogo što drugo iz bogate hrvatske etnolingvokulturne baštine. "Hrvatski glagoljički prvotisak crnim i crvenim slovima, točno 22. veljače 1483. godine, po starom, Julijanskom kalendaru. Bilo je to samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove Biblije u Mainzu godine 1455., a devet godina prije otkrića Amerike 1492.

Stručnjaci smatraju da je otisnut u nakladi od oko 260 primjeraka. Ima 440 str., dimenzija 19x26 cm." (http:// www.croatianhistory.net). Koliko je poznato, Misal po zakonu rimskoga dvora dio je nastavne cjeline - Hrvatska srednjovjekovna književnost. Hrvatsko srednjovjekovlje dio je programa za prvi razred, njim završava školska godina. Postoji nekoliko čitanaka u kojima učenici upoznavaju Misal po zakonu rimskoga dvora, na primjer, D. Dujmović-Markusi, Književni vremeplov 1.: čitanka za 1. razred gimnazije, Profil, Zagreb, 2014.; M. Solar, S. Zrinjan, V. Sorčik, Baštine riječi 1., Alfa, Zagreb, 2014.; M. Bekić-Vejzović, L. Farkaš i dr., Čitanka 1, Školska knjiga, Zagreb, 2014. Pravopisci moraju prvo osvijestiti što pripada pravopisu i samo to unositi u pravopisni rječnik.

U školski pravopisni rječnik uključene su i strane riječi koje se ne bi smjele rabiti u hrvatskom standardnom jeziku: buffet, cafe [kafe], celebrityjev, intermezzo [intermeco], interregnum > međuvlađe, međuvlašće, jacuzzi, output-analiza > analiza izlaza, paparazzov [paparacov], sommelier, wellness-centar i sl. (str. 180., 181., 182., 242., 254., 347., 349., 421., 467.).

Prema našemu mišljenju Hrvatski pravopis IHJJ-a, koji je preporučen za porabu u osnovnim i srednjim školama, nije do kraja koncepcijski sređen jer organizacijom sadržaja i načinom opisivanja u mnogočem nije školski pravopis. Zanimljivo je da su ocjenjivači navedeni pravopis recenzirali ponajprije kao opći, obvezujući, službeni pravopis, a MZOS je dalo preporuku samo za porabu u osnovnim i srednjim školama. Taj pravopis, koji je preporučen za porabu u školama, trebalo je ocjenjivati kao pravopisni pruručnik za školu, a ne kao "obvezujući standard u svim djelatnostima i ustanovama u državnoj mjerodavnosti" ili kao "službeni pravopis u javnoj upotrebi". Pravopis je sastavljen, nažalost, u žurbi i bez strukovne sloge subjekata jezične politike.

Piše: Artur Bagdasarov, Hrvatsko slovo