BEZ DVOGLASNIKA IE HRVATSKI JEZIK NIJE HRVATSKI
Odrednice pak, 'nov' i 'moderan', koje
se pojavljuju uz ovaj pravopis, bez ikakvoga su
pokrića, jednako kao i one 'sveobuhvatan', 'pomirben'
i 'jedinstven'. Pravopis koji je ponuđen u radnoj i u
konačnoj inačici zapravo je krpež sastavljena od
starih pravopisa, u kojoj je jasno samo jedno: IHJJ
nema jasnu predodžbu o tomu što je to hrvatski
standardni jezik i kakav bi trebao biti njegov
pravopis.
Da takvu
predodžbu ima, ne bi u nepuna tri mjeseca, tj. od 15.
travnja, kad se pojavila radna inačica, pa do 27.
lipnja, kad je objelodanjena tzv. konačna inačica,
stubokom promijenio stajalište o tako bitnoj činjenici
kakva je fonološki inventar hrvatskoga standardnoga
jezika, pa u konačnoj inačici izbacio dvoglasnik ie iz
njegova sustava. O kakvom je propustu riječ najbolje
govori podatak da je dvoglasnik ie sastavni dio
fonološkoga inventara modernih slovničkih priručnika i
rasprava još od zagrebačke filološke škole te i danas
živući član fonološkoga sustava svih triju hrvatskih
nariječja, štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga te
važna poveznica u fonološkoj i morfonološkoj slici
hrvatskoga jezika kao lingvističke cjeline. Bez
dvoglasnika ie u fonološkom inventaru hrvatski jezik
nije hrvatski.
Modernost pravopisa ne čini uvrštenje čizburgera,. celebrityja ili
bredpitovskih osmijeha, kako misle institutovci i kako se navodi u plitkim
novinarskim osvrtima, nego moderna lingvistička interpretacija građe te njezino
povezivanje u jedinstvenu cjelinu, u kojoj se raznovrsnim morfološkim
artikulacijama raščlanjuje građa te dopunjuje i isprepleće u jedinstvenu cjelinu
pravilnički i riječnički odsječak. Na žalost toga u ovom pravopisu nema pa je on
u odnosu na moderne pravopise u svijetu, pa i u neposrednom hrvatskom okružju
(primjerice slovenski ili srpski) zastario i neprivlačan.
VRLO LOŠA STRUKOVNA SLIKA INSTITUTA I
NJEGOVA RAVNATELJA
Činjenica što je prvi čovjek
pravopisnoga projekta, Željko Jozić, dijalektolog a ne
standardolog suvremenoga hrvatskoga jezika, višestruko
se odrazila i u institutskoj organizaciji rada na
pravopisu i u Jozićevim javnim istupima. U
organizaciji se, naime, Jozić morao osloniti na ljude
iz standardološkoga odjela među kojima, na žalost,
nema afirmiranih pravopisnih teoretičara i
normativista, a u javnim istupima nije znao
lingvistički suvislo elaborirati pravopisnu tematiku
niti usustaviti hrvatske pravopisne probleme, kako bi
se javnost upoznala s lingvističkim razlozima zbog
kojih treba pisati novi pravopis. Podcrtavam
lingvističkim razlozima jer Jozić, usuprot upućenoj
hrvatskoj javnosti koja u njem vidi isključivo nov
politički udar na hrvatski jezik, uporno tvrdi da je
institutski pravopis motiviran lingvističkim a ne
političkim razlozima.
U intervjuu portalu Hrvatskoga
kulturnoga vijeća u srpnju 2012. Jozić izjavljuje kako
je istraživanje hrvatskih govora, koji nam pred očima
svakodnevno nepovratno nestaju, mnogo važnije od
pravopisa i da će Institut pravopis odraditi gotovo
lijevom rukom. Svoje je stajalište temeljio na,
poslije stalno ponavljanoj, zabludi, kako je IHJJ kao
koncentracija najvećega broja lingvističkih doktora u
zemlji pod jednim krovom (njih 35) najpozvaniji da
piše pravopis. Kad se u travnju 2013. pojavila radna
inačica Hrvatskoga pravopisa, bilo je bjelodano da
koncentracija lingvističkih doktora ne znači istodobno
i koncentraciju pravopisnoga znanja.
Dapače, radna je inačica otkrila vrlo lošu strukovnu sliku
Instituta i njegova ravnatelja te otvorila ozbiljno pitanje je li Institut u
ovom trenutku uistinu sposoban napisati pravopis hrvatskoga jezika, napose dobar
pravopis. To ne znači da su institutski filolozi loši filolozi. Oni su zacijelo
dobri u svojim specijalističkim temama, ali nisu u pravopisnoj, koja je jedna od
najtežih jer traži izuzetnu kulturno-znanstvenu informiranost i opću izobrazbu.
Svojedobno je veliki hrvatski jezikoslovac i vrstan leksikograf Kruno Krstić u
sličnoj zgodi, kada se Leksikografski zavod bio našao na raskrižju i u
kadrovskim problemima, rekao da Zavodu 'ne trebaju doktori od tankoga crijeva
crne udovice nego eruditi Da Vincijcva tipa'.
Ako je IHJJ želio u hrvatskoj
kulturnoj sredini zauzeti mjesto prve znanstvene
ustanove u pitanjima hrvatskih jezičnih i pravopisnih
norma, onda se za to morao pripremiti na odgovarajući
način i obaviti nužne predradnje. Do Jozićeva
ustoličenja on je to bio i započeo: pod ravnateljstvom
dr. sc. Dunje Brozović-Rončević utemeljio je Hrvatsku
jezičnu riznicu, pokrenuo projekt strukovnoga nazivlja
Struna, izradio Školski rječnik hrvatskoga jezika te
od 2005. udomio Vijeće za normu hrvatskoga
standardnoga jezika, sastavljeno od najboljih
kroatista s hrvatskih kroatističkih katedara i
uglednih kulturnih djelatnika.
Očekivalo se da će Institut imenovati i savjetodavno strukovno
vijeće, sastavljeno od izvaninstitutskih leksikografa i vrsnih znalaca pojedinih
znanstvenih područja i disciplina koji su, uz uredničko institutsko vijeće,
trebali pod pokroviteljstvom Vijeća za normu izraditi, između ostaloga, i nacrt
velikoga znanstvenoga pravopisa hrvatskoga jezika sa sadržajem koji bi pokrio
višedesetljetna strukovna očekivanja hrvatske akademske zajednice. Namjesto
toga, kao grom iz vedra neba sustigla nas je 2012. odluka ministra Željka
Jovanovića o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, na što
IHJJ uopće nije reagirao, iako je ostao bez glavnoga znanstvenoga oslonca i
potpore. Projekt velikoga znanstvenoga pravopisa, pretvorio se u 46 stranica
pravopisne radne kupusare bez rječnika, s pravopisnim pravilima normativno
hijerarhiziranim na temelju kriterija koji ne mogu izdržati ni strukovnu ni
pravnu kritiku. Nedostatak strukovnoga tijela koje bi pratilo i usmjeravalo
izradbu pravopisa i više je nego očigledan. Vijeće za normu i te kako je moglo
pomoći.
Dok u susjednim državama takva
strukovna tijela uživaju najveću potporu kulturne
javnosti i politike, objavljuju svoje odluke, jezične
savjete i naputke u izdanjima koja obasežu gotovo 500
stranica, u nas se ukidaju i raspuštaju. Činjenica što
je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika
ukinuto, a onda pokrenut projekt pravopisa,
nedvosmisleno kazuje da Ministarstvu, a onda i ovoj
Vladi, nije do dobroga i uređenoga hrvatskoga
pravopisa nego do novoga politikantstva. Pisati danas,
uza sve znanstvene spoznaje i izrađene sinteze
povijesti hrvatskoga pravopisanja, "novi" hrvatski
pravopis da bi se riješile pravopisne frustracije
dijela hrvatskih jezikoslovaca i ideologemi
proizvedeni u krugu britansko-američke služinčadi iz
vrha hrvatske politike, tipa neću/ne ću,
pogreška/pogrješka, naprimjer/na primjer i to nazivati
znanošću ispod je razine logike, zdrave pameti i
strukovnoga dostojanstva.
Ono što posebno valja komentirati jest
duboka javna šutnja nakon objave konačne inačice na
mreži 27. lipnja. Izuzmu li se prigodni tekstovi u
povodu samoga predstavljanja, ozbiljnih pravopisnih
odjeka u javnosti nema ni zborom ni tvorom.
Pokroviteljsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja te
'napredni' portali i 'napredna' dnevna i tjedna
glasila nisu krenuli pisati dc i tc u postavama tipa
napredci, zadatci, kako propisuje novi pravopis, a
'nazadni' su ostali pri strjelici i pogrješki kao i
dosad. Znači li to da smo dobili još jedno pravopisno
mrtvorođenče ili se čeka, za jesen najavljena, knjižna
inačica po onoj staroj dalmatinskoj 'Carta canta'? Što
god bilo, nije dobro, jer ako se već ulupao toliki
porezni novac u izradbu 'novoga' pravopisa kao
sveopćega javnoga dobra u obliku godišnjih plača
polovice institutskih zaposlenika, onda bi se trebalo
tim javnim dobrom početi i služiti. Činjenica da se to
ipak ne čini, kazuje da je nešto pošlo po zlu.
Piše: dr. Nataša Bašić, leksikografkinja
Izvor: Hrvatski tjednik |
