Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

PRVI SVIBNJA I HRVATSKI RADNIK    (03.05.2011.)

Hrvatska braćo i sestre!

Proslavili smo, i trebali smo proslaviti, Deseti Travnja. Danas je Prvi Svibnja, ili, kako ga se sjećamo iz vremena jugotamnice naroda, takozvani "prvi maj". Nije li on blagdan, nije li on sinonim pokojnoga marksističkog komunizma, njegove demagogije i razbijanja naroda na suprotstavljene klase? Nije li, za razliku od nacionalnoga Desetog Travnja, to ipak internacionalni, nadnacionalni i protunarodni dan, kojega se bolje ne prisjećati?

 

Istina je da prvosbivanjske svečanosti korijene u socijalističkom pokretu XIX stoljeća. Nadnevkom se obilježavaju krvavi radnički prosvjedi iz Chicaga 1886, i isprva je uspomenu na ovu epizodu njegovao pokret međunarodne ultraljevice.

Ali radnika se može štovati i ako ga se ne mistificira u nekakvu posebnu, progresivnu, po definiciji poštenu klasu, koja ima povesti i dobiti rat protiv natražnjačke i neljudske buržoazije. Dapače, shvatimo li radništvo kao zbiljski stališ u cjelini narodnog organizma, koji valja čuvati zajedno, a ne razbijati na rivalske frakcije, odat ćemo i radniku primjereno mu štovanje.

Nije slučajno da se socijalistički "prvi maj" ubrzo počeo slaviti i u "buržujskim" državama liberalne demokracije, a jednako tako i u autoritarnim režimima nacionalnoga zdravlja i spasa, ustrojima radikalne desnice kakvi su, u protimbi spram tiranskoga komunizma kao i dekadentnoga parlamentarizma, počeli nicati diljem Europe dvadesetih godina prošloga stoljeća.


Prvi Svibnja obilježavaju jednako Roosevelt i Churchill, Staljin i Tito i Mao Zedong, Mussolini i Hitler. Dan hrvatskoga radnika slavio se i u godinama Nezavisne Države Hrvatske, koja je u najtežim uvjetima štitila radnički stališ, gradila radnička naselja, štovala dostojanstvo rada i radnika. U Ustaškim načelima, usput rečeno, zapisana je i skoro marksistička tvrdnja kako je izvor sviju vrijednosti - rad. Prvi put blagdan je u Hrvatskoj proslavljen 1942. Poglavnik je toga dana primio izaslanstva hrvatskih radnika i seljaka i govorio im o društvovnoj pravici u novostvorenoj Državi. A niti nekoliko dana pred slom 1945 nije se zaboravilo na Državni blagdan rada. Tom prigodom u zagrebačkoj Radničkoj komori govorio je državni savezničar (vođa sindikata) Ivan Oršanić, i zatražio da se Država mora uščuvati pod svaku cijenu. Ta bilo je vrijeme drugačijih prioriteta.

Danas se "pod svaku cijenu" ruši Država potonućem u Euniji. Danas se "pod svaku cijenu" ruše i dostojanstvo i prava hrvatskoga radnika. Važno je da su se nakotile već skoro bezbrojne parazitske udruge sindikata, koje se bez ikakva uspjeha beskrajno natežu sa svojim pajdašima iz vlasti, a bilo bi daleko bolje da se te sindikaliste časno pomete, da se sami pošteno maknu, te njihova izobilna, koliko i nezavrijeđena beriva podijele - umjesto ponižavajućega maksimirskog graha, umjesto gladi što ju je ovaj nenarodni regiment namijenio svojim podanicima - da se podijele hrvatskom radniku, kojega su puna usta otuđenim sindikalistima jednako kao i vladajućim izrodima.


Danas, umjesto da svim silama skrbi za hrvatski radnički stališ i cjelinu nacionalne zajednice, svojim usrljavanjem u Euniju izdajnička nam klika stavlja u izgled slobodnu invaziju nepreglednih masa egzota, čija će jeftina radna snaga hrvatske radnike još jednom otjerati u pečalbu, ovoga puta konačno bez povratka. I malo treba onima neosvještenima - jer još uvijek nije nacionalna svijest obuzela čitav narod, i mnogi se još nisu pomirili s propašću voljene im titovine - malo im dakle treba da zavape, nekažnjeno, kako se i priliči ovom liberalnom smeću od lažne države, kako je u juzi bilo bolje.

Bilo je bolje nego u Hrvatskoj? Ma nemojte! Nekome je, u ponečemu, časomice, prividno, i bilo bolje negoli sada, u ovoj podgrijanoj posthrvatskoj minijugoslaviji. Da je doista Hrvatske Države, ne bi nitko imao razloga predavati se nedostojnoj jugonostalgiji. Da je Hrvatska Država uistinu nacionalna, ona bi bila i socijalna. Jer nacionalist nikada ne će svojega brata ostaviti da gladuje, da prebire po smeću kako bi se prehranio, da besposlen trune prepušten posvemašnjem uzaluđu i beznađu, da bolestan umire pred bolnicom jer nema novaca platiti liječnika.


Kada nema kruha, pokušava se cirkusom bez kruha. Već drugi put crna se kraljica Jaca srdačno ljubi s vojnikom Purdom, kojega se eto i dokraja instrumentaliziralo ne bi li bankrotirani Hadeze još jednom zasjeo na vlast. Zabavlja se narod navodnim spasonosnim pothvatima kojima će Haaški generali... što? Biti oslobođeni? Biti osuđeni na blaže kazne? Zabavlja se, cjelodnevno, podaničku rulju spektakularnim vjenčanjem jednoga britanskoga kneza, kako bi stradalnici mogli načas zaboraviti na nevolje što im ih je osigurala nenarodna vlast, i kako bi usred takozvane "republike Hrvatske" dali oduška svojim zatomljenim monarhističkim instinktima.

Danas je slijedila i nova zabava: Svaka čast velikomu papježu Ivanu Pavlu II, svjetovno Karolu Józefu Wojtyłi, koji je svojom karizmom markantno obilježio razdoblje crkvene povijesti, i Crkvino je da ga štuje blaženikom, sutra svecem. Dotični je Papa, iako nije mogao, a zacijelo niti htio iz okvira zadanih problematičnim Drugim Vaticanumom, višestruko zadužio i Hrvatsku, koju je iskreno volio i čiji je jezik, kao nadareni poliglot, također naučio. Ali se dobro sjećamo i nespretne izjave pontifeksove sa zagrebačkoga Hipodroma, da će se Sava opet morati ulijevati u Dunav. Ne, ne će se ulijevati, ako Hrvat hoće opstanka. Nikada više jugoslavije, a to znači i ove na manjem prostoru, koja nas danas izgladnjuje. A niti nečega nalik juzi, što je u sadašnjemu času svakako monstruozna "europska unija".


Pokojnoga se Papu slavi, novi nam Papa naskoro stiže u posjet. Pozdravimo ga, nekoć uglednog konzervativnog teologa Josepha Ratzingera, koji je, na čelu onoga što je ostalo od davne sv. Inkvizicije, naslijedio našega kardinala Franju Šepera. Papa Benedikt XVI, dobro si došao u Hrvatsku, ako to nije zato da bi pomogao utjerati nas u novo ropstvo, misleći da nam činiš uslugu. A glede Titotrga, gdje će u Kazalištu imati neke susrete, mislim da je naivno od Pape očekivati neki znak prosvjeda. Njegov je predšasnik Pavao VI primio samoga Tita skupa s Jovankom, još gore dakle nego što je Trg, i nije ga nimalo smetalo. Niti ovaj Papa u toj ipak razmjerno marginalnoj stvari ne će se miješati u unutarnje poslove Erhazije. Titotrg neka miču Hrvati. Ali mirnim prosvjedima (opet jedan ovih dana slijedi) to zacijelo ne će postići.


I kada već povezah Prvi Svibnja s kršćanskim temama, podsjećam i na današnji katolički blagdan sv. Josipa Radnika, tesara iz kuće Davidove, zaručnika Bogorodičina, kojega je 1687. Hrvatski sabor proglasio nebeskim zašitnikom Kraljevine Hrvatske.

Živio hrvatski radnik, živio rad hrvatske nacije na svoje vlastito dobro, moralno i materijalno! Borba se nastavlja, nacionalna i socijalna!

Za Dom Spremni! - Naprijed u Boj!

Mladen Schwartz

28 - 2011

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch