"Poštovani gospodine Pupovac
S uvažavanjem sam pročitala Vaše
pismo, u kojemu ste izrazili zabrinutost zbog
narastanja "atmosfere netolerancije i poruka
mržnje prema političkim etničkim i drugim manjinama
u našoj zemlji".
U vrijeme svoje službe u državnoj
upravi, a posebno u vrijeme dok sam bila ministrica
u Vladi Republike Hrvatske, sudjelovala sam u
nastojanjima izgradnje hrvatskog društva na
temeljima snošljivosti, odnosno tolerancije, čemu
ste i Vi davali svoj doprinos. Bila sam tada
uključena u zajedničke napore da manjinama u
hrvatskom društvu osiguramo i promičemo najviša
ustavna jamstva njihovih prava. Izražavam
zadovoljstvo što smo time Republiku Hrvatsku učinili
primjernom državom u zaštiti manjinskih nacionalnih,
vjerskih i drugih prava na europskoj i svjetskoj
razini. Uvjerena sam i danas da je to dobar put kako
bismo hrvatsko društvo učinili prostorom
snošljivosti i suživota kao aktivnog dioništva svih
u nastojanju za promicanjem ljudskih prava, općega
dobra i, kako navodite, priznavanja "političkih
i identitetskih razlika".
Uvelike sam suglasna s Vama u
tvrdnji da je u hrvatskom društvu porasla
nesnošljivost. Posebno snažno osjetila sam to odmah
nakon povratka u Hrvatsku u rujnu 2014. godine,
nakon šestogodišnjeg izbivanja radi diplomatskih
dužnosti, koliko god sam tijekom godina rada izvan
Hrvatske bila povezana s Domovinom. Ipak, vrativši
se u Zagreb, osjetila sam tada ogromno razočaranje i
brigu jer je Hrvatska očito otišla unatrag kad je
riječ o međusobnom uvažavanju i poštovanju. Bila sam
vrlo neugodno iznenađena sveopćim pesimizmom i vrlo
niskom razinom političke komunikacije, kao i
neprimjerenim i nadasve neodgovornim etiketiranjem.
Imala sam potrebu i tada to javno
isticati. Nažalost, takvo ozračje nesnošljivosti
drastično sam doživjela upravo u izbornoj noći nakon
prvoga kruga predsjedničkih izbora, kada je bivši
predsjednik Vlade Republike Hrvatske izrekao
rečenicu "ili mi ili oni".
Moj program bio je, i danas je,
zajedništvo, pa je moje zaprepaštenje bilo tim veće
što sam od onih koji formalno prisežu na toleranciju
doživjela isključivost i poziv na radikalizaciju
političkih razlika, sve do poziva na neku vrstu
društvene eliminacije. Želimo li, dakle, govoriti o
uzrocima koji su potaknuli "narastanje
netolerancije i jačanje poruka mržnje", ne
možemo mimoići takve radikalizirajuće poruke i ne
upitati se koliko su one ohrabrivale istomišljenike,
kao i neistomišljenike, na slične postupke. Samim
time, poštovani gospodine Pupovac, u suglasju s Vama
da je u Hrvatskoj porasla nesnošljivost, ipak moram
jasno kazati da taj proces nije započeo "nakon
formiranja i izbora nove Vlade", nego mnogo
prije. Nažalost, u toj retorici se ustrajava, pa
predsjednik sada vodeće oporbene stranke u Hrvatskoj
ističe drskost i bezobrazluk kao navodno jedini
jezik koji "neki" razumiju, i obećava "pokazat
ćemo im što je pakao" ("We'll give them
hell!"). Stoga je neizbježno upitati se nisu li
naposljetku i Vaša osobna negativna iskustava bar
djelomice posljedica takvog višegodišnjeg, namjernog
ili nenamjernog, stvaranja ideoloških i
svjetonazorskih napetosti? Dakako, isto tako želim
istaknuti neprihvatljivost bilo kojeg zaoštravanja
javnoga diskursa od drugih aktera na političkoj
sceni. U tome smislu posebice smatram potpuno
neprihvatljivim izvikavanje ustaškog pozdrava "Za
dom spremni", koji šteti nacionalnoj koheziji,
državljanskom zajedništvu i interesima Republike
Hrvatske.
U svome pismu spomenuli ste kao
žrtve "prijetnje i izljeva govora mržnje"
više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s
Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi
da među osobama koje ste naveli ima i onih koji
svojim javnim djelovanjem godinama provociraju,
iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske
javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju
Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a
implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući
tako ozračje napetosti, isključivosti i
netolerancije. To nikako ne navodim kao opravdanje
vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim
nedopustivim. Smatram međutim kako u prosudbi
neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i
činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti
nijednom nisu reagirale na takva izrugivanja i
provokacije, treba biti objektivan.
Kao hrvatska predsjednica dužna sam
štititi dostojanstvo svih građana, svih manjina, no
vjerujem da ćete se složiti, i dostojanstvo
hrvatskog naroda i vrjednote na kojima je stvorena
hrvatska država. Utoliko, kada već, premda izvan
potrebnog kritičkog konteksta, navodite spomenute
osobe kao one koje su - zaključiti je prema Vašem
mišljenju - zadužile hrvatsko društvo, a ipak su
izvrgnute prijetnjama i uvredama, što, ponavljam, ne
opravdavam, bilo bi jednako potrebno navesti bar
neke osobe koje su doživjele uvrede, poniženja, pa i
represiju samo zato što su kao hrvatski branitelji,
pripadnici drukčije političke opcije ili jednostavno
kao hrvatski državljani izražavali svoje mišljenje
ili uvjerenje. Kako, primjerice, okvalificirati ono
što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred
Rijeke, da prolaznik pljune na nj' i dobaci mu "ustašo!"?
Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav
gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja
tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj
netko možda iza riječi "tolerancija" i "suživot"?
Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam
nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se
izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira
samo stoga što sam žena.
Želim biti vrlo jasna: onako kako
treba osuditi postupke koji su upereni protiv
ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva
političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj,
tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju
hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu.
Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i
poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje
nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme
većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju
ne mogu nazivati "performansima", "novinarskim" ili
"umjetničkim slobodama" ili "satirom". U potpunosti
podržavam slobodu govora i umjetničke slobode,
uključujući i satiru. Isto tako međutim držim da
sloboda izražavanja pretpostavlja odgovornost i da
nikada ne smijemo prijeći granicu nakon koje javna
riječ postaje sredstvom uvrede drugoga. Kada je
jedan hrvatski tjednik u vrijeme dok sam još bila
ministrica prenio karikature proroka Muhameda
objavljene u stranom tisku, rekla sam tada da se ne
slažem s njihovim objavljivanjem jer sloboda
izražavanja mora znati razlučiti granicu kada
prelazi u vrijeđanje drugih.
Isto tako gledam i na uvredljiv tekst u "Novostima",
tjedniku koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a financiraju ga hrvatski porezni
obveznici, u kojemu se izruguje hrvatska himna. Zar je to, kako njegovo
izlaženje opravdava glavni urednik lista, doista "satira"? Podsjetit ću još samo
na istovrsnu "satiričku" zluradost u spomenutom tjedniku zbog pada dvaju Migova
HRZ-a, a sve bez reakcije izdavača i nadležnih državnih tijela unatoč evidentnom
vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda. Nisu li i to događaji koji itekako
stvaraju kontekst "atmosfere netolerancije", na koju opravdano
upozoravate? Koliko mi je poznato, takvi postupci nisu osuđeni ni od jednog
pojedinca ili organizacije koje ste u svom pismu naveli kao žrtve "prijetnje
i govora mržnje", kao ni od jedne druge organizacije ili pojedinca koji se
samozvano smatraju čuvarima demokracije i tolerancije.
U svojem pismu napisali ste da se
nedavno u Zagrebu u "najgoroj totalitarnoj
(fašističkoj) maniri" ubacivalo letke
neprimjerena sadržaja u poštanske sandučiće. Smatram
to sasvim neprihvatljivim, ali dužna sam upitati zar
je "totalitarna manira" samo fašistička?
Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je
on ne manje od fašizma nastao i održavao se raznim
oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to
desetljećima? Slijedom toga, jednako se postupa kada
je riječ o kvalificiranju zločina tijekom i nakon
drugoga svjetskoga rata. Ako se, naime, nedjela
jedne ratne strane opravdano nazivaju fašističkim
zločinima, jer oni to jesu, i ne mogu se ničim
opravdati, dok se međutim ratni i poratni zločini
druge strane opravdavaju osvetom ili floskulom da
"svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo
mu nije sudskim procesom dokazana krivnja",
kako smo nedavno mogli čuti od jedne saborske
zastupnice, onda je to vrlo zabrinjavajuće i štetno
za društveni mir i narodno zajedništvo.
Kada se dakle govori o stvaranju atmosfere "mržnje, straha i
potencijalnog nasilja", onda valja imati na umu da izjave poput spomenute
ne samo obezvrjeđuju načelo presumpcije nevinosti nego vrijeđaju desetke tisuća
hrvatskih, i ne samo hrvatskih obitelji, čiji su članovi mučeni i ubijeni nakon
završetka drugog svjetskoga rata. To je okolnost koja tim zločinima daje dodatnu
težinu. Moji nona i nono, koji su bili pripadnici partizanskog pokreta, znali su
me, srećom, poučiti da razlikujem domoljubni antifašizam, koji jest naša
povijesna vrjednota, od mržnje, nasilja i osvete. Treba li podsjetiti na to da
za te zločine nitko nije osuđen unatoč brojnim spoznajama o njihovim
naredbodavcima i počiniteljima? Nažalost, upravo se to razdoblje hrvatske
prošlosti, kako sam pokazala, često zlorabi za jednostrana etiketiranja.
Podsjetit ću samo koliko je u proizvodnji ozračja ideološke isključivosti
iskorištavana "svastika" na Poljudu, a da počinitelji, i samim time ni
motivi, nisu utvrđeni. Najlakše je lijepiti etikete i diskreditirati i
diskvalificirati ljude, ali to nije prihvatljivo i tome ću se usprotiviti.
Kako sam spomenula, moja politička
platforma, na kojoj sam dobila izbore, jest
zajedništvo, a ne razdor. Želim da svi Republiku
Hrvatsku osjećaju kao svoju domovinu i svoju državu,
da u njoj mogu ostvariti svoje životne težnje u
ozračju građanske ravnopravnosti, snošljivosti i
mira. Međutim, isto tako očekujem da tom ozračju svi
hrvatski državljani daju dužan prinos, pri čemu
posebice smatram odgovornim ljude koji po naravi
svoje javne službe imaju veće mogućnosti utjecati na
stvaranje javnoga ozračja. Suglasna sam stoga s Vama
da posebnu odgovornost u tome imaju i "politički
čuvari ustavnosti i zakonitosti". Očekujem od
svih, a posebice od apostrofiranih, da primjenjuju
jednaka mjerila u svojim javnim istupima. Očekujem
od svih, a posebice od apostrofiranih, da se
usprotive provokacijama i iritacijama svih vrsta,
jednako onima koje vrijeđaju bilo koju manjinu, kao
i bilo koju većinu. Snošljivost i izgradnja suživota
stvar je uzajamnog uvažavanja, a ne beskrajnog
jednostranog "popuštanja radi mira u kući"
i voluntarističkog ideološkog arbitriranja.
Želim da hrvatsko društvo na temelju
istinske snošljivosti, uvažavanja i otvorenosti
istini prevlada razdiobe koje ga opterećuju.
Vjerujem stoga da bi otvoren dijalog u političkim i
znanstvenim forumima o tim pitanjima i prijeporima
pridonio, ako ne jedinstvenim odgovorima, a ono
svakako umanjivanju napetosti i širenju demokratske
kulture i uvažavanju različitosti. Osobno, rado ću
sudjelovati na tematskom okruglom stolu koji bi
organizirao Klub zastupnika nacionalnih manjina
Hrvatskoga sabora, a koji bi uključio sve koji su
zainteresirani za unaprjeđenje ozračja dijaloga,
uvažavanja i suživota u duhu državljanskog
zajedništva u našoj Domovini. Nadam se da u takvu
nastojanju imam Vašu potporu.
S poštovanjem,
Kolinda
Grabar-Kitarović, predsjednica.hr
|