Otpisuju se dugovi, spašavaju se i gase firme, a javnost - ona široka - nema blage veze o tome šta se događa

Samo su dvije firme u svim ovim godinama iz stečaja izašle uspješno, ostale su nestale u magnovenju hrvatskoga kapitalizma.

Ima dobrih godinu dana da se u hrvatskoj javnosti stručno, a ponekad i pametno, raspravlja o predstečajnim nagodbama. Održano je mnogo okruglih stolova, panel-diskusija i monoloških razmišljanja. Redali su se ekonomski analitičari i pravosudni djelatnici, ali to nikoga nije zanimalo. Tek je Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu za kojeg dotad nitko nije čuo, uspio dići tlak ministru financija Slavku Liniću, ideologu tog novuma u hrvatskoj (post)tranziciji. A i taj je, kao prvostupanjski sudac u slučaju Dalekovoda, nešto trubio o nelegalnosti takvog načina otpisa dugova, pa ga i onaj tko je čuo, zapravo nije slušao.

Traje to tako skoro dvije godine. Otpisuju se dugovi, spašavaju se i gase tvrtke, a javnost - ona široka - nema blage veze o tome što se događa. A kako i bi? Predstečajna nagodba kao fraza zvuči sasvim pristojno. Kada je posljednji put SDP-ova koalicija bila na vlasti (2000-2003), nije bilo ni "pred" ni "nagodbe". Linić, otac i majka hrvatske državne blagajne, tada je zagovarao samo "stečaj". S preustrojem, eventualno."
Otpisuju se dugovi, spašavaju se i gase tvrtke, a javnost nema blage veze o tome što se događa. Predstečajna nagodba kao fraza zvuči sasvim pristojno.

Priča je sada potpuno drugačija. Predstečaj je zamijenio stečaj, jer se ovaj pokazao iznimno nedjelotvornim. U praksi to znači ovo: samo su dvije tvrtke (obje trgovačke i obje prepune gotovine: Tisak i Pevec) u svim ovim godinama iz stečaja izašle uspješno. Ostale su, kako tvrdi Linić (a u ovom mu slučaju zaista vrijedi vjerovati) nestale u magnovenju hrvatskoga kapitalizma.

Da ne bude zabune, Linić je na izvanrednoj konferenciji za novinare potkraj prošloga tjedna, a dan nakon objave Novog lista, čija je poslovično informirana novinarka najavila ukidanje tog instituta, ponosno predstavio rezultate predstečajnih nagodbi, koje je, pak, njegova (ne)formalna PR-služba dan prije već gurnula u Jutarnji list. Izdavač Jutarnjeg je Europapress holding vlasnika Nine Pavića, tvrtka koja je također u predstečajnoj nagodbi.

Malo komplicirano, ali vrlo važno za razumijevanje cijele priče. Linić od hrvatskih tiskovina čita samo riječki Novi list. Radi li to jer je i sam iz Rijeke, ili zato što je taj najstariji hrvatski dnevnik uglavnom na "lijevoj" strani, njegova je stvar. Teško je, ipak, povjerovati kako je slučajno baš putem Novog lista vlada neslužbeno najavila ukidanje famoznih predstečajnih nagodbi.

Uz "sitnu" pomoć države

Isti dan kada Novi list izlazi s tom najavom - zadržite pažnju - EPH-ov Jutarnji list, koji se u Hrvatskoj tretira kao Vjesnik, dok je njome suvereno vladao Franjo Tuđman, objavljuje detaljnu analizu s neformalnim nazivom "Zašto su predstečajne nagodbe najbolja stvar na svijetu". Vlasnik Jutarnjeg, EPH Media, u tom trenutku traži prihvaćanje plana vlastite nagodbe. Dakle, tekst u Jutarnjem je kao da ga je sama Linićeva daktilografkinja pisala.

Ovaj uvod bio je nužan da bi se shvatilo što se, zapravo, krije iza zvučnog naziva "predstečajne nagodbe", koju je i Aleksandar Stanković u HTV-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2", u kojoj je gostovao već spomenuti Kolakušić, pokušao "plastično" približiti gledateljima.

Stvar je, zapravo, vrlo jednostavna, kao i model krađe. Tvrtka A duguje nečega 100, ali joj na kraj pameti nije ni da isplati 10, a kamoli 100. Budući da svaka iole važnija kompanija ima tvrtke kćeri A1, A2, A3 i A4, lijepo se nagomilaju njihova potraživanja prema tvrtki A. Tu se, hrvatsko iskustvo kaže, nađe negdje i tvrtka B, koju vodi kompanjon vlasnika tvrtke A, a koja također, kao, potražuje znatan iznos od te tvrtke. Ima tu još onih vjerovnika C, D, E, F i tako dalje, koji nisu fiktivni i žele naplatiti realne dugove, ali oni su zasad nebitni, a priča će pokazati da će tako i ostati.

Stvar je, zapravo, vrlo jednostavna, kao i model krađe. Tvrtka A duguje nečega 100, ali joj na kraj pameti nije ni da isplati 10, a kamoli 100.

Dolazimo do najvažnijeg dijela predstečajnih nagodbi, koji je omogućen nečim što se zove "diskrecijsko pravo" Ministarstva financija, odnosno Fine. Jer, poduzeće A duguje - osim tvrtkama A1, A2, A3, A4, B - ponešto i državi i bankama, ali i tvrtkama C, D, E, F... Ako je uz pomoć svojih "povezanih" kompanjona uspjela sakupiti 75 posto glasova vjerovnika - uz "sitnu" pomoć države - tvrtka A se vrlo lako mogla riješiti većine dugova te pravim vjerovnicima, onima kojima uistinu duguje, može bez straha pokazati rogove i tijekom više godina isplatiti im onih 10 s početka priče.

Upravo je po tom modelu prošla većina velikih tvrtki u Hrvatskoj koje su završile u predstečajnoj nagodbi. Onih kompanija A. I to upravo na štetu srednjih i malih poduzetnika, kao što je to u više navrata rekao sudac Kolakušić, kojeg se sada u medijima želi pod svaku cijenu diskreditirati. Najprije su mu otkrili sklonost fotografiranju djevojaka, a onda proširili informaciju da ulazi u buduću HDZ-ovu vladu Tomislava Karamarka, što je sudac s indignacijom demantirao. Kolakušić je već više puta o tome govorio, ali ga nitko nije slušao.

Linić je ostao posljednji

Priča o predstečajnim nagodbama ipak se, korak po korak, zakotrljala medijima, za što je prije svih zaslužan populistički portal Index.hr, koji je jašio baš na primjeru Pavićeva EPH-a. Činjenica da je s njim povezana Slobodna Dalmacija, koja nije ušla u predstečajnu nagodbu, navedena kao razlog silnom dugovanju ostalih kompanija iz zdruga EPH-a, ipak je bila previše, s obzirom na to da je država EPH-u otpisala silne milijune kuna. Slično je s drugim kompanijama, poput Dalekovoda ili Instituta IGH.

Premda Linić tvrdi da ukupni otpis ne prelazi milijardu kuna (gotovo 145.000 eura), opravdavajući ga sa sačuvanih 25.000 radnih mjesta, gorak se okus teško može isprati. Netko je opet dobio novac u džep a netko ga je opet izgubio, opće je mišljenje, iza kojeg je stao i premijer Zoran Milanović, pa je dojučerašnjega stratega ekonomske politike pokušao marginalizirati. Već je to davno napravio s Linićevim sudruzima iz devedesetih, onima koji su Savez komunista Hrvatske reformirali u SDP. Politički, odnosno kadrovski, za njih tamo više nije bilo mjesta. Linić je ostao posljednji.

Netko je opet dobio novac u džep a netko ga je opet izgubio, opće je mišljenje, iza kojeg je stao i premijer Zoran Milanović.

Proteklih je tjedana tako primio niz šamara. Prvi je smjena njegova prijatelja s mjesta pomoćnika Branka Šegona. Za Šegona se utvrdilo da mu je tvrtka dobila povlašteni kredit od Hrvatske banke za obnovu i razvoj, pa ga je morao smijeniti Milanović izravno, jer Linić to nije želio učiniti. Onda je premijer nekoliko dana na tiskovnim konferencijama prao vlastiti obraz zbog kupnje limuzina za potrebe vlade usred krize, da bi potom uslijedila najava promjene famoznog Zakona o predstečajnim nagodbama, koji se do sada više puta mijenjao, ali isključivo vladinim uredbama, a ne - kako to Ustav traži - putem Hrvatskog sabora.

Dakle, tražbine vjerovnika ubuduće bi trebao utvrđivati sud, a ne više Ministarstvo financija i njegova tijela, što znači da bi ona tvrtka A vrlo teško "prodala" priču o priznavanju dugovanja tvrtkama kćerima i kompanjonkama. "Plastično" se to može objasniti na primjeru Rene Sinovčića (stručnog suradnika nogometnog kluba Zadar), koji je pronašao "dužnika" u dojučerašnjem prijatelju Daliboru Zebiću (dugogodišnjem treneru Zadra), pritom se opravdavajući otprilike ovako: "Zašto ne bih - kad mogu!?"

E, sada to više neće moći.

Piše: Goran Borković, Al Jazeera