Vidjeli smo puno lijepih mjesta i prekrasnih gradova,
sreli zanimljive i drage ljude, uživali u posebnim
krajolicima, no jedno mi je pri srcu ostalo najdraže:
Prije dvije godine, sa prijateljima Darkom, Borom,
Herom i Hamerom, na putu motorima prema Moldaviji,
presli smo Karpate u namjeri da u Galiciji pronađemo
groblje iz I. svjetskog rata na kojem su pokopani
naši domobrani. Nije nam uspjelo, jer je u Ukrajini
bio žestoki rat i nije bilo moguće, ni sigurno, a ni
pristojno, dok ljudi ginu, vozikati se motorom, bez
obzira na namjere. Baš kao i prije sto godina, Rusi
su ponovo htjeli osvojiti Ukrajinu.
Rat još nije gotov, trenutno je krhko primirje, a
Krim je okupiran. U zapadnom dijelu zemlje itekako
se osjeća da je rat, puno je policije i vojske
posvuda, puno kontrolnih punktova i pregleda,
posebice na ulazu i izlazu iz zemlje. Sve podjeća na
jesen 91. u Hrvatskoj.
U takvom ozračju, preko lijepog planinskog lanca
Karpate, iz Rumunjske smo se spustili u ukrajinsku
pokrajinu Galiciju, koje se zasigurno sjećate barem
iz lektire po Krleži.
Po velikoj kiši i vjetru, mokri i zamagljenih
vizira na kacigama, pronašli smo malo i neobilježeno
selo Hlybivka, blizu malo većeg sela Bohorodchany, u
kojem nema ni birtije, tek mali "magazin sa
produkti". Nakon par prolazaka po selu, napipali smo
na uzvisini na kraju sela veliku i lijepu
grkokatoličku crkvu.
Po šturim opisima koje sam imao od ranije, nije
bilo jednostavno pronaći grobove, k tome još
neobilježene i zapuštene. Prošli smo čitavo groblje
100-tinjak metara pored crkve i nismo našli grobove,
dok nismo počeli pregledavati grobove uz samu crkvu,
gdje se obično pokapaju zaslužnici. Tu sam pronašao
manji kameni obelisk na kojem je natpis "25.
zagrebačkoj i 26. karlovačkoj domobranskoj
pukovniji". Oko obeliska je uredno pokošena
trava, a tek dok sam palio svijeću sam primijetio
oko obeliska male travnate uzvisine - potonule
humke.
S druge je strane crkve nedavno uređeno 20 grobova
sa kamenim križevima bez natpisa, i još otprilike
toliko uredno oblikovanih humaka. Za tako malo selo,
koje nema ni osnovne današnje sadržaje, uređenje i
održavanje ovoga groblja govori samo jedno: ZAUVIJEK
POŠTUJEMO ONE KOJI SU BRANILI NAŠE DOMOVE I NAŠ
NAROD!
Na tom je
groblju, iako je teško procijeniti, pokopano oko
pedesetak domobrana, a koliko je tek stotina
poginulo na Galiciji teško je reći. Ono što se pak
zasigurno zna iz vojnih povijesnih arhiva, da se
upravo ovih ljetnih mjeseci, prije točno sto godina,
na prostoru Galicije, odvijala jedna od najkrvavijih
bitaka I. svjetskog rata, gdje su Rusi pokrenuli
velike prodore, i gdje je poginulo preko milijun
vojnika. Zbog iznimne hrabrosti i pronicljivosti,
naše su domobrane nazivali "Vražjom divizijom".
Naposljetku, koliko mi je bilo teško razumjeti nebrigu našeg naroda i svih nam
mjerodavnih tijela, toliko sam bio sretan što sam barem nakratko bio uz te dobre
ljude. I svi ostali Ukrajinci koje smo sretali na planini i posebno lijepom
gradu Lavovu, bili su prema nama iznimno susretljivi i prijateljski, baš kao da
svi znaju da su ih naši pradjedovi još prije 100 godina branili od istog
neprijatelja.
Osim jedne
posebne povezanosti zbog sličnih ratnih strahota
koje smo imali, Ukrajina nam se dopala još zbog
koječega. Primjerice, litra točene pive, u nekom
planinskom selu, u takozvanom magazinu, koštala je
3.5 kune. Marlboro je 7 kuna. Večera, noćenje i
doručak u lijepom planinskom hotelu na poznatom
karpatskom skijalištu Bukovel su koštali 60 kuna.
Zanemarit ću ceste na kojima ima više rupa nego
asfalta, vozni park u rasponu od onoga kaj ni naši
cigići nebi uzimali k'o staro željezo pa do terenaca
velikih k'o lokomotiva. Čini mi se da već sad mogu
reći da mi je Ukrajina ostavila najdublje dojmove na
ovom putovanju.
Nije daleko od toga ni Bjelorusija, u koju smo ušli iz Ukrajine, i koja nas je
uvelike iznenadila krivom slikom koje smo imali, ponajviše zbog opakih medijskih
laži koje nam serviraju zapadni medijski servisi. Zemlja je besprijekorno
uređena, nema pedlja neobrađene ili zapuštene zemlje, nema nezaposlenih, nema
beskućnika, azilanata, nema klošara ni cugera na cesti, nema grafita ni
zapuštene fasade niti opuška na cesti, nema gužve u metrou, tramvaju ili
trolejbusu. Nema zapadnih supermarketa, ali u ničemu ne oskudijevaju. Voze
normalne aute, a litra supera je ispod 4 kune. Ceste su besprijekorne, ravne,
bez ijednog blagog zavoja, po 300 - 400 km. Svako pa i najmanje pravilo posebnim
ukazom donosi predsjednik Lukašenko. I zato je svugdje red, rad i stega. Hoteli
su 20 katne socijalističke betonjare, ali uredni, održavani i jeftini.
Na putu prema Litvi, na toj ravnici od ceste, po jakoj kiši i vjetru preticao
sam šleper sa 130 km na sat koji me još dodatno zaflitao vodom koju sipa oko
sebe. U tom trenutku mi je pukla nova prednja guma na motoru i jedva sam se
zaustavio bez pada. (Moji prijatelji motoristi znaju kak' je to prilično veselo
iskustvo.) Još se nisam ni sabrao, a već se zaustavio čovjek u autu i ponudio
pomoć. Bio je s nama na kiši cijelo vrijeme dok smo nekim postupkom hladne
vulkanizacije pokrpali gumu. Kada se netko od nas zaustavio na cesti po kiši i
strancu ponudio pomoć?
Bez želje za idealiziranjem, navodim samo viđeno. A da postoji i naličje
medalje, uvjerili smo se na izlasku iz zemlje. Umjesto očekivanog laganog
prolaza granice, čekali smo u neznatnoj koloni 3.5 sata, nebi li skupili
potrebnih 13 pečata na raznoraznim deklarackama, kontrolnim listima, pasoškima
od mašinka i koječega još.
Mogu se pohvaliti da sam to stojički i sjedečki podnio, bez imalo uzrujavanja
i bez ijedne psovke. Doduše, da budem iskren do kraja, moja je duša izdržala,
ali tijelo ne, i pukao sam tamo gdje sam najtanji, u trbuščiću. Najmanje tri
grčevita napada sa porođajnim bolovima završavala su u obruču opasanom
bodljikavom žicom, vojskom sa psima, kamerama i stražama, kamiondžijama.
Tek kad vas tak' nešto spopadne shvatite da je ljudska mašta i snalažljivost
beskrajna.
Brest i
Minsk su gradovi koji nemaju starije građevine, jer
su ih Njemci sravnili do temelja. No zato, Vilnius,
Riga i Tallin su impozantni gradovi, prekrasne
arhitekture, trgova, restorana i kafića.
To je sve lijepo za vidjeti, no ništa očaravajuće, jer smo slično već gledali
kojekuda, pa naravno i u našoj najljepšoj Hrvatskoj. Sutra se počinjemo vraćati
prema domaji, opet preko Latvije i Litve, pa Varšave i Krakova, te preko Velikih
tatri u Slovačku.
Do skora javljanja ili viđenja, primite lijepe Davorove i moje pozdrave.
Zdenko Mlakar
www.hkz-kkv.ch
|
