Batelja smatra da je upravo Rivellijeva knjiga osnovna
platforma na temelju koje državne i crkvene vlasti u
Republici Srbiji vode bjesomučnu kampanju i hajku na
osobu blaženog Stepinca, a uoči završetka kauze o
proglašenju Stepinca svetim. Osim toga, na temelju
dokumenata opisuje odnos blaženog Stepinca prema
Srbima, Židovima i Romima te prema režimu NDH i
propituje ulogu Srpske pravoslavne crkve u Drugom
svjetskom ratu.
- U jednom od vaših nedavnih
intervjua naglasili ste kako ste uvjereni da što
prije trebate završiti ovu knjigu. Zašto? Kome je
namijenjena ova knjiga i koji joj je cilj?
- Nakon proglašenja blaženim
kardinala Alojzija Stepinca, Srpska Pravoslavna
Crkva je pojačano započela kampanju protiv svetačkog
i mučeničkog lika bl. Alojzija Stepinca. Toj
kampanji imala je poslužiti i knjiga Marka Aurelija
Rivellija objavljena naslovom "L'Arcivescovo del
genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano, e la
dittatura ustascia in Croazia, 1941-1945" [Nadbiskup
genocida. Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška
diktatura u Hrvatskoj od 1941. do 1945.], koju on
sastavio na klevetničkim tvrdnjama Viktora Novaka.
Nakon izlaska talijanskog izdanja te knjige 1999.
godine u Milanu, u nekim europskim zemljama zapazilo
se snažno protivljenje proglašenju svetim blaženog
Alojzija Stepinca.
Zapravo, ta propaganda imala je za cilj ocrniti
lik bl. Stepinca, a u svojoj bîti ona je usmjerena
na umanjivanje značenja Katoličke Crkve u hrvatskom
narodu i borbu protiv državne samostalnosti
hrvatskog naroda proglašavajući ga "ustaškim".
Znakovito se u tu promidžbu uključila i SPC.
Štoviše, u zadnje dvije godine otvoreno i
ostrašćeno.
Povijesni falsifikati
- Jeste li upoznali Rivellija?
Gosp. Rivelli je danas već pokojni.
Koliko mi je poznato umro je 2010. I to je sve što
znam. U Italiji on je poznat kao "popožder". On se u
svojoj raboti poslužio povijesnim falsifikatima u
odnosu na nadbiskupa Alojzija Stepinca, Katoličku
Crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Stoga njegova
knjiga nije "povijesna studija" napisana
"objektivno" već djelo koje donosi "vrlo zanimljive
činjenice o političkim
uvjetima u Kraljevini SHS, te uzrocima osnivanja
ustaškog pokreta u inozemstvu", koje on osobno ne
poznaje, ponajčešće ih krivo tumači, a neke i
falsificira. Naime, spomenuta Rivellijeva knjiga ne
samo da je puna netočnosti i krivih zaključaka, nego
je prepuna kleveta i krivotvorina.
A kad sâm autor za sebe tvrdi da posjeduje "strast prema
historijskim znanostima", a kaže da "po profesiji nisam povjesničar, to
je jedina knjiga koju sam napisao", onda ta tvrdnja dovodi u pitanje
pravičnost njegova pisanja i njegovu stručnost. Nažalost, ta je knjiga poslužila
za stvaranje iskrivljene predodžbe o bl. Alojziju Stepincu. Kao promicatelj
postupka za njegovo proglašenje svetim osjećam dužnost pružiti javnosti
činjenice potkrijepljene dokumentima da se ne bi i dalje zlorabila laž protiv
istine. Stoga se moja knjiga obraća svim ljudima dobre volje kao prigoda za
upoznavanje činjenica da bi mogli razlučiti izvornik od falsifikata,
istinu od laži.
-
Koliko dugo ste radili na ovoj knjizi?
- Lik i djelo bl. Alojzija Stepinca proučavam 35 godina. U pripremi kanonskog
postupka za proglašenje svetim kardinala Stepinca prikupljeno je preko 40.000
tisuća stranica dokumenata. Istraženi su arhivi crkvenih i državnih, domaćih i
međunarodnih arhiva. Značajan prinos za poznavanje činjenica čine dokumenti iz
arhiva jugoslavenske UDBE, Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije, arhiva
Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi, te svjedočanstva očevidaca, a među njima su
ne samo kardinali, biskupi, svećenici, časne sestre, Kristovi vjernici laici,
nego i pripadnici srpskog naroda, Židova, Poljaka, Slovenaca, Mađara i dr.
Svojski sam se založio da se sasluša Blaženikove stražare u Lepoglavi i Krašiću,
te nosioce javnih vlasti. Bili su to: Josip Hrnčević, Jakov Blažević, Nedo
Milunović, Josip Manolić, Josip Špiranec i drugi.
Budući da se Rivellijevu knjigu u naše doba uzima kao temeljac za napade na
svetu osobu kardinala Stepinca, posvetio sam joj osobitu pozornost. Razumije se,
nisam išao za tim da obeskrijepim svaku Rivellijevu lažnu tvrdnju, jer bi zato
trebalo nekoliko knjiga, ali sam iz svakog poglavlja uzeo onu koja je ciljano
izmišljena, krivotvorena ili tendenciozno protumačena s ciljem da prikaže
nadbiskupa Stepinca kao najvažnijeg podupiratelja ustaške vlasti, koji prešućuje
navodne ustaške zločine i tom šutnjom ih odobrava. Jer u knjizi ima i bezbroj
kontroverznih tvrdnji, mišljenja sam da je on potpisao knjigu koju mu je netko
preporučio i pomogao objaviti.
Puzanje i podilaženje
- Zbog čega u knjizi opisujete
ulogu SPC za vrijeme Drugog svjetskog rata? Kakva je
uloga SPC-a? Postoji li ikakva suradnja SPC-a sa
Stepincem?
- U svojoj
knjizi povezujem nadbiskupa Stepinca i SPC jer ona
sukladno s velikosrpskom politikom optužuje
nadbiskupa Stepinca da je aktivno podupirao
"nacističku i fašističku" tvorevinu NDH, da je
masovno "pokrštavao srpsko stanovništvo na
katoličanstvo i da je inspirirao genocid nad
srpskim, židovskim i romskim narodom". Činjenica je
da nadbiskup Stepinac ni jednom gestom nije izricao
hvalospjeve ni Hitlerovoj ni Mussolinijevoj vlasti
niti je pjevao ode Paveliću. Povijesna je činjenica
da je NDH postojala, kao što su u to doba postojale
i tolike druge zemlje koje priznaju povijesne
činjenice, ali time ne žele krivnjom i odgovornošću
opteretiti cijeli jedan narod samo zato što nije po
volji jednom drugom narodu.
Ovdje je temeljno pitanje isto ono koje je nadbiskup Stepinac postavio
komunističkim vlastima u sudnici: "Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast
bila 1941. godine? Da li pučist Simović u Beogradu? Ili izdajnička, kako je vi
zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Je
li se uopće može dva gospodara služiti?" Po nikakvom pravu ni konvencijama ne
može se nadbiskupa Stepinca optuživati zbog poštivanja zakonite vlasti. A čine
uljudnosti, službenih prijema i traženje prava za slobodno djelovanje Crkve nije
puzanje i podilaženje nego pravo koje proizlazi iz čovjekove naravi i prava
svakoga naroda na njegovu slobodu.
- Tvrdite da nema dokaza da je
Stepinac podržavao NDH ili progon Srba.
- Nitko neće dokazati da je
nadbiskup Stepinac savjetovao ili podržavao vlast
NDH u progonu Srpskog življa. Štoviše, sačuvani
dokumenti demantiraju takve optužbe i dokazuju da se
on pravovremeno zauzeo i za taoce Srbe, za uhićene
episkope i ljude svih društvenih slojeva te tražio
da budu poštivana prava srpskoga naroda i imovina
Srpske Pravoslavne Crkve.
- Što je onda bilo sa
primjerice srpskim manastirom u Orahovici? Stepinac
se kod Pavelića u listopadu 1941. zauzeo da se to
dodjeli katoličkoj Crkvi.
- Znam da ćete me pitati. Taj nekoć
katolički samostan, nadbiskup Stepinac nije tražio
za sebe, nego kao privremeni smještaj za redovnike
koje su iz samostana u Reichenburgu protjerali
Nijemci. Spomenimo i to da nadbiskup Stepinac nikada
nije gajio nesnošljivost prema srpskom narodu ili
SPC. Susretao se s njihovim episkopima, pohodio je
patrijarha Varnavu, a i njihov metropolit Dositej
vrlo se pohvalno očitovao o nadbiskupu Stepincu. Za
vrijeme Drugoga svjetskog rata, kako je u knjizi
navedeno, nadbiskup Stepinac je često intervenirao
za oslobađanje uhićenih episkopa SPC i pripadnika
srpskog naroda.
- Tko pokušava odgoditi
kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca? Je li to
uopće moguće? Što nas dijeli od proglašenja Stepinca
svecem?
- Postoje pokušaji da se
kanonizacija odgodi za vrijeme kad će biti manje
napetosti između hrvatskog i srpskog naroda u
"Regionu". Ni predsjednik Srbije ni patrijarh SPC
nisu javno obznanili što konkretno predbacuju bl.
Stepincu glede njegova ponašanja za vrijeme Drugoga
svjetskog rata. Koliko ja znam za to razdoblje je
"đavlov odvjetnik", prelat teolog u Kongregaciji za
svete u Rimu, rekao: "Njegove [Stepinčeve]
vrline sjaje poput sunca. Što se njegova krjeposnog
života tiče, on može po 'autocesti' doći do
proglašenja blaženim". Zato se veselim što će
oni koji imaju moguće prigovore glede Stepinčevih
krjeposti moći na temelju dokumenata doći do
spoznaja koje sada ignoriraju ili ne poznaju.
Vaganje riječi
- Na koga mislite?
- Nalazimo se u vremenu teških
kleveta i insinuacija. Kad premijer Srbije
Aleksandar Vučić iznosi neistinu da su mu "familiju
ustaše pobile", i da se od njega traži "da kaže
nešto pozitivno o Stepincu koji je tražio izliku za
njihove zločine", onda je doista upitan svaki
prigovor sa srpske strane jer su njegovi roditelji
godine 1958. iz Bugojna odselili u Beograd i tamo
žive. Svi njegovi rođaci ostali su u Bugojnu. Nitko
od njegova roda za vrijeme Drugoga svjetskog rata
nije stradao.
A za vrijeme domovinskog rata njegovi
najbliži rođaci izbjegli su u Baško polje u Hrvatskoj, dobili su hrvatske
dokumente (putovnicu, domovnicu.), a po završetku rata vratili su se u Bugojno,
kao hrvatski državljani, i danas tamo žive. Kraj takvih činjenica doista se
moraju vagati riječi i treba liječiti srca i jezik od mržnje i klevete.
Istinita, objektivna i pravedna historiografija već je davno odbacila apsurdne
optužbe, poput Rivellijevih, protiv nadbiskupa Stepinca. Stoga se njegova
kanonizacija ne može bitno usporiti ni ugled Blaženika osporiti. Ove
intervencije i trenutno ili trajno protivljenje proglašenju svetim bl. Stepinca
potvrđuju da napadi na njegov sveti lik i djelo u protuhrvatskim i
protukatoličkim krugovima nisu ništa manje agresivni ni politički pogubni no što
su bili za njegova života.
- Rivellijevu knjigu nazivate
zločinom. Zašto? Je li ta knjiga tiskana u
Hrvatskoj? Ako mislite da je ta knjiga pamflet zašto
joj dajete na važnosti?
- Spomenuta knjiga Marka Aurelija je
politički pamflet. Ona ne bi imala nikakvu važnost
da se SPC njezinim sadržajem ne nabacuje blatom na
svetački lik bl. Alojzija Stepinca i Katoličku
Crkvu. Budući da je ta knjiga napisana na temelju
falsifikata, iskrivljujući povijesne činjenice i
dokumente, ona ne samo da dezinformira javnost nego
kvari javno mnijenje i unosi zlu krv među narode.
- O kojim se falsifikatima
radi?
- Kad Rivelli tvrdi da je ustaški
režim dao ubiti mitropolita Dositeja i njegovo mrtvo
tijelo obeščastiti, kleveće ne samo jedan društveni
poredak nego iznosi neistinu jer je mitropolit
Dositej četiri posljednje godine života živio u
Beogradu, u samostanu "Vavedenje" na Topčiderskom
brdu i njegovo mrtvo tijelo nije nabijeno na kolac,
nego su ga mitropoliti i vladike po obredima SPC
svečano sahranili u samostansku grobnicu. Dakle,
daleko od ustaša.
Odakle Rivelliju pravo predbaciti NDH
da je dala ubiti episkopa"svetitelja" Nikolaja Velimirovića, za kojega se uopće
ne zna da je nogom stupio na tlo NDH, a zadnjih desetak godina živio je u
Libertyvilleu u SAD-u? Dakle, nespojivo s NDH. To se u intelektualnom području
slobodno nazove zločinom, jer je protiv istine, pravde i poštenja. A ubiti
istinu i obeščastiti pravdu doista je zločin. Osim toga, posljedice te
zločinačke Rivellijeve rabote osjećaju se i u Republici Hrvatskoj.
Naime, s Rivellijevim imenom i naslovom objavljena je u nakladi "Cipetić", u
Kastvu 2002. godine, knjiga pod naslovom "Zatajeni genocid. Nezavisna Država
Hrvatska 1941.-1945.". Nažalost, to izdanje s talijanskim izvornikom nema
gotovo nikakve veze osim imena autora i naslova knjige. Još je žalosnije što je
srpska propaganda Rivellijevu knjigu zlorabila i proširila klevetama i objedama
protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca i NDH. Treba napomenuti i to da se jedan
jedini primjerak te knjige nalazi u zaštićenom fondu jedne knjižnice grada
Zagreba. Nema je ni Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Dakle, knjiga
je tiskana i potajice se njome širi mržnja u Republici Hrvatskoj, a njezina
zloćudnost nije uopće dostupna široj javnosti. Postoji još jedno izdanje
Rivellijeve knjige i objavljeno je na ćirilici u Nikšiću 1999. godine. I to
izdanje odiše dodatnom propagandom, mržnjom, na nadbiskupa Stepinca. Dok to sve
čovjek stavi u neke odnose prolazi vrijeme, a lažne tvrdnje osvajaju
prijestolja. Nadamo se, da neće i Božje.
Sramotni sud
- Kritičari predbacuju Stepincu
suradnju sa Nijemcima i ustašama. Stepinac kaže kako
nije bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. U
jednom trenutku žestoko ga kritizira Katolička
mladež. Kako to komentirate?
- Ja
vjerujem u istinitost riječi "nisam bio persona
grata ni Nijemcima ni ustašama" koje je nadbiskup
Stepinac izgovorio na onom sramotnom komunističkom
sudu 1946. godine. Štoviše, pojasnio ju je optužbom
svojih tužitelja: "Paveliću nikada nisam položio
prisegu, kako su to učinili mnogi i mnogi činovnici,
koji se i danas nalaze u vašoj službi, prema tome
sam bio daleko od toga da budem ustaša." Dr. Ante
Ciliga koji je dvadesetih godina 20. stoljeća bio
istaknuti jugoslavenski komunistički aktivist, a
nakon Drugoga svjetskog rata disident, svjedoči o
nadbiskupu Stepincu: "Strancu koji misli da je
rat Beograda protiv katoličke crkve počeo s Titom, s
dolaskom komunizma na vlast u Jugoslaviji, s
hapšenjem 1946. zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i
poslije njegovog imenovanja godine 1952. kardinalom,
varaju se. Oni zaboravljaju ili ne poznaju s te
strane povijest prve Jugoslavije. Varaju se također
i oni, koji misle, da je to čisto vjerski rat, oni
koji predviđaju, da je osnova i polazna točka tog
vjerskog rata nacionalni spor i rat srpsko-hrvatski,
koji od 1918. neprekidno traje i drži Jugoslaviju u
stalnoj ne samo političkoj nego i državnoj krizi."
Ako je tako činjenično stanje prosuđivao jedan komunist koji nadbiskupa
Stepinca sigurno nije doživljavao kao svoga vjerskog poglavara ili političkog
istomišljenika, onda su suludi svi prigovori o navodnoj sprezi zagrebačkog
nadbiskupa Alojzija Stepinca s dr. Antom Pavelićem dok se on još nalazio u
Italiji, dakle, davno prije Drugoga svjetskog rata. Da se razumijemo, Pavelić je
bio vlast u Zagrebu, kao što je Milan Nedić bio vlast u Beogradu. Volio bih
vidjeti jednu jedinu rečenicu, a kamoli govor jednog srpskog episkopa,
mitropolita, jereja ili arhijevreja koji je Nediću predbacio zločine koji su
učinjeni nad srpskim narodom, svećenicima SPC i pripadnicima
drugih naroda pod njegovom i njemačkom vlašću.
Stoga u svojoj knjizi iznosim brojne dokumente koji pokazuju odlučan,
kršćanski i ljudski obrazloživ stav nadbiskupa Stepinca i prema Paveliću i prema
predstavnicima njemačke vlasti u Zagrebu, pa i onda kad je radi toga stava
dobivao i prijetnje. I na ovom području Rivelli se upleo u područje koje ne
poznaje pa je brkajući govore nadbiskupa Stepinca u različitim prigodama ili
njegove okružnice posložio u krivo vrijeme i na krivo mjesto, a sve je to učinio
u nakani, kako je to svojevremeno učinio i Viktor Novak, a na crkvenom sudištu,
koje je ispitivalo glas svetosti nadbiskupa Stepinca, bivši djelatnik UDBE Josip
Manolić, prikazao riječima: "A što vi mislite, ako želite nekoga osuditi da ćete
ga prikazati u pozitivnom svjetlu. Morate ga nabacati najcrnjim blatom."
Kod te spoznaje veličina nadbiskupa Stepinca izranja još snažnija jer je
kršćanski autentična. Naime, u svom djelovanju i naučavanju branio je
dostojanstvo ljudske osobe i njezino pravo na slobodu jer je dijete Božje i tko
dira čovjeka dira samu "zjenicu" Božjega oka. Takvim naukom prožeti su brojni
njegovi govori i pisma nosiocima vlasti NDH u kojima se zauzimao za Židove,
Srbe, Rome, Poljake, Slovence, članove Komunističke partije i Hrvate koji se
nisu mogli složiti s postupcima ondašnje vlasti.
Slabo upozorenje
- U svojoj knjizi navodite da
je Beograd bio Judenfrei. Koga točno citirate? Prema
navodima iz knjige ispada da SPC nije digla glas
protiv provođenja rasističkih zakona na području
Srbije.
- Vrlo je zgodno ovo Vaše pitanje.
Nažalost, velik dio hrvatske javnosti, a još manje
srpske javnosti nije upoznat s genocidom koji su nad
Židovima i Romima izvršili njemački gospodari i
srpska kvislinška vlast u stvaranju Nove Srbije,
"očišćene od Židova". Nošenje vrpci bilo je naređeno
svim Židovima, ograničen njihov upis u škole,
zabranjeno vođenje zanatskih radnji, posebnom
uredbom imovina "jevreja . ako se nalazi na srpskom
području pripada Srbiji bez ikakve naknade", a
provodeći borbu za čistoću rase srpska vlast je
naredila da se svi Židovi moraju prijaviti i
registrirati; "a potom su bili likvidirani".
Brojni logori u Srbiji u kojima su
ubijani Židovi do danas su obavijeni šutnjom, a bilo bi dobro znati ili
dokumentom dokazati na koje je načine SPC u to doba štitila progonjene Židove.
Štoviše, Srbija je postala "zemlja u kojoj je pitanje jevreja i pitanje cigana
rešeno, a Beograd 'jedini veći grad Evrope očišćen od Jevreja, da je postao
'Judenfrei'".
Čitatelji će u mojoj knjizi moći vidjeti u dvostupačnom rasporedu kako u to
doba postupa Katolička Crkva i nadbiskup Stepinac prema Židovima i Romima, a
kako prema njima postupa SPC. Razumije se da nisam osobno mogao istražiti arhive
u Beogradu i drugim srpskim gradovima, pa sam se poslužio knjigom spisateljice
Ljubice Štefan "Srpska pravoslavna crkva i fašizam" u kojoj je ona u detalje
prikazala taj odnos. A taj odnos zavrjeđuje i šire proučavanje.
Svakako da ću ovu svoju knjigu poslati i gospodinu Zuroffu da se i on uvjeri
tko je Židovima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio prijatelj i podupiratelj,
a tko je radio na istrebljenju Židovskog naroda na području nekadašnje
Kraljevine Jugoslavije. Kad se sve činjenice i dokumenti prouče bit će vidljivo
da "antisemitizam nije bio skoncentriran samo u katoličkom delu Jugoslavije"
nego da je došlo do tih razmjera, kako je ustvrdio očevidac, da u Srbiji
"jevrejsko pitanje više ne postoji". Primjerke knjige poslat ću i srbijanskom
predsjedniku Nikoliću i srbijanskom premijeru Vučiću.
- Neki smatraju kako je
Stepinac nije dovoljno glasno upozoravao na rasne
zakone i progone Židova, Srba, Roma odnosno da je to
činio tek u drugoj polovici NDH.
- Između brojnih propovijedi
nadbiskupa Stepinca u kojima je javno osudio rasne
zakone izabirem propovijed koju je 27. ožujka 1938.
izgovorio katoličkim akademičarima i akademičarkama:
"Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti
na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije,
jer bi inače moralo biti u stanju ispuniti sve
težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A
da to ne može, jasno je. A na koncu konca, sa smrću
prestaju i sve rasne razlike (.). Zato se čovjek na
sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj
rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima.
Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma,
onda nije ljubav nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog
opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da
tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije
čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga
oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih
naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s
ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime
narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu - Oče naš, koji jesi na nebesima!"
Na
svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. blaženi
je Alojzije najotvorenije osudio rasizam: "A što su
pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da
se i o tome upitamo u doba kad su klasne, rasne i
narodnosne teorije postale prvim predmetom
raspravljanja među ljudima. Prva stvar koju tvrdimo
jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom
ništica.
'Svi su narodi', govori prorok, 'kao ništa pred Njime i smatra ih za ništa i
ništavilo' (Iz 40, 17) (...). Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji
jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka,
kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu
životni duh (Post 2, 7) (...). Pripadnici te rase mogu biti više ili niže
kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu
živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa, koja od Boga
proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg,
zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenoga po Sinu Božjem Isusu Kristu,
vladaru svih naroda (.).
Zato je Katolička Crkva uvijek
osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime
klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija." Slične misli ponovio je i u
propovijedi ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943.: "Mi smo uvijek
naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li
se o Hrvatima, Srbima, židovima, ciganima, katolicima, muslimanima,
pravoslavnima ili kome drugome (...). Katolička Crkva ne pozna rasa koje
gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao
tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a
ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i
Europejac.
Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i
zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao
čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog
podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke
Crkve! (...). Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini,
bila ona obojana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete
Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak,
čast, jer je pisano - ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na
bližnjega svoga (...). I ljuto bi se varao, tko bi mislio, da iza ovoga poretka
nema sankcije za prestupnike."
- Kako se bl. Stepinac prema
NDH ponašao u početku stvaranja, dakle 1941. a kako
pred raspad te države odnosno potkraj rata? Neki
govore da je u početku bio blagonaklon prema
Pavelićevom režimu, a kada je bilo jasno da Njemačka
gubi rat, krenuo je kritizirati vlast. Kako to
komentirate?
- Javno izgovorena riječ nadbiskupa
Stepinca dovoljno govori i o njegovom odnosu prema
Pavelićevom režimu i ustaškoj vlasti. O tome sam
opširno pisao u prvoj knjizi trilogije: "Blaženi
Alojzije Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi" i
mislim da ne treba ponavljati i pravdati Nadbiskupov
stav. Osim toga u samoj sam se knjizi i na to
osvrnuo. Stoga će istinit pogled na njegovu osobu i
djelovanje pridonijeti novim spoznajama koje
falsifikatori povijesti prešućuju. Čini mi se vrlo
znakovitom tvrdnja dr. Ante Cilige: "U napetoj,
nervoznoj, a u cjelini uzeto, ipak blijedoj i sivoj
atmosferi Pavelićeva režima, samo jedna osoba
iskače, stoji ravna i više Pavelića, Nadbiskup
Stepinac.
Usprkos stanovitih nedostataka u procjeni nekih aspekata
hrvatske političke situacije i nedovoljno utemeljenog optimizma, Stepinčeva
veličina dominira duhovno i politički već tada u hrvatskom narodu (...). Kad sam
se našao pred Nadbiskupom Stepincem u njegovom uredu i uvidio pred sobom ne samo
poznatog čovjeka željezne volje, nego i pravog asketu, živog sveca (...).
Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s
Nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka."
A nadbiskup Stepinac nije bio čovjek
koji bi časovito mijenjao svoje uvjerenje. Volio je
Katoličku Crkvu, volio je svoj hrvatski narod i
vjeran savjesti nije se ustručavao poraditi na
njegovoj slobodi i temeljnim pravima čovjeka. A kad
pitate o odnosu nadbiskupa Stepinca prema dr. Anti
Paveliću na početku Drugoga svjetskoga rata i na
kraju rata, onda moramo imati na umu da je i dr.
Paveliću skrenuo pozornost da država mora biti
utemeljena na istini i na pravdi i da je to ponovio
Josipu Brozu Titu u razgovoru 4. lipnja 1946. Dakle,
prolaze režimi, a ostaje istinoljubivost i čestitost
svojstvena onima koji se ne boje Božjega suda.
Bez potpisa
- Jedna od kritika bl. Stepinca
koja se ponavlja je i njegova uloga o nasilnom
prelasku 240 tisuća Srba na katoličanstvo. Kako to
komentirate? Isto tako mnogi nadbiskupu Stepincu
upućuju kritike da nije javno osudio kler koji je
svim srcem stao uz ustaški režim. Kako to
komentirate?
- Što se tiče vjerskih prijelaza u
Kraljevini Jugoslaviji, sâm nadbiskup Stepinac je
ustvrdio da je preko 200.000 katolika bilo
prisiljeno prijeći u SPC. A vjerski prijelazi u NDH
nije započela Katolička Crkva, nego politička vlast
na svoju ruku. Svaki dobronamjeran čovjek, nakon
uvida u izvorne dokumente, može se osvjedočiti u
istinitost Blaženikovih riječi koje je izrekao na
sudu: "Dovedite mi ovamo jednog jedinog Srbina koji
je mojim potpisom bio prisiljen prijeći u Katoličku
Crkvu." A jer SPC sustavno podgrijava problem
vjerskih prijelaza pripisujući ih želji Katoličke
Crkve i nadbiskupu Stepincu, posvetio sam toj
problematici posebno poglavlje u knjizi.
Poznato je da je nadbiskup Stepinac
morao premještati svećenike, koji su pokušali u skladu kanonskih zakona vršiti
vjerske prijelaze, jer su im Srbi prijetili smrću. Štoviše, mnogi su i ubijeni
jer njihovom zahtjevu nisu trenutno udovoljili. Zadojena mržnjom na Katoličku
Crkvu i lažnom propagandom komunistička je vlast poubijala više svećenika pod
lažnom optužbom da su prevodili pravoslavce u Katoličku Crkvu, a oni su spasili
na tisuće svojih sumještana, Srba pravoslavne vjere. Na taj način učinjena je
nepravda i Katoličkoj Crkvi i njezinim svećenicima. To je nepravda koju bi
trebalo cjelovito proučiti i smjestiti u kontekst povijesti kako bi se izbjegle
paušalne ocjene i lažne optužbe nevinih ljudi.
U knjizi sam naveo i činjenice koje pokazuju da je istodobno dok je vlast u
NDH nastojala vjerskim prijelazima riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj, SPC
nasilno prevodila u srpsko pravoslavlje slovenske i albanske katolike i četnička
vlast, koju je SPC svesrdno podržavala,
ogorčavala život hrvatskih katolika na području Srbije.
- U knjizi ste poprilično oštri
u ocjenama SPC-a i njenoj ulozi u Drugom svjetskom
ratu. Bojite li se reakcije?
- Čini mi
se varljivim Vaš dojam navodne oštrine u mojoj
knjizi. Rivellijeve klevete nisu uznemirile moje
srce, ali jesu izazov svakom zdravom razumu.
Dokumente sam poredao vremenski i za svako pojedino
područje: odnos prema Židovima, srpskom narodu i
SPC-u, logorima, svećenicima, Nijemcima, Talijanima,
pitanje vjerskih prijelaza te vjersku problematiku
iz koje je vidljivo da je SPC u svojem djelovanju na
hrvatskom području djelovala u vidu ne navještaja
pravoslavlja nego utjelovljenju svetosavlja. A to
otvara rane koje proizlaze iz činjenice da je SPC u
Kraljevini Jugoslaviji nastojala biti povlaštena
državna Crkva i provoditi vjerski prozelitizam.
To će biti najvidljivije u propovjedi koju je patrijarh Varnava održao na
pravoslavnu Novu godinu 1938. godine u kojoj je kormilarom SPC-a prozvao sv.
Savu, a istodobno bl. Alojzije Stepinac govori o Kristu Gospodinu kao jedinom
kormilaru Crkve. Želio bih istaknuti da problematika koja usklađuje odnose SPC-a
i Katoličke Crkve nisu prekapanje grobova i prebrojavanje kostiju, jer je za to
zadužena politička vlast, nego suživot i približavanje idealu jedinstva
Kristovih vjernika u vjerovanju i slavljenju sakramenata.
Nažalost, još do danas nisam vidio ekumenskih susreta gdje bi
patrijarh SPC molio Oče naš s apostolskim nasljednikom Katoličke Crkve. Dakle,
odnose između Katoličke Crkve i SPC-a ne bi smjeli zasjeniti svjetovni,
politički, događaji, nego rasvijetliti vjerovanje u Krista Gospodina koji je u
nauku i jedne i druge Crkve. Sigurno bi za takva promišljanja bilo dobro
proučiti učenja pojedinih teologa SPC-a o padovima grješnog čovječanstva:
Adamovom, Judinom i papinom padu. Mislim da od tuda proizlazi više psiholoških
poteškoća i naboj koji se onda u političkom diskursu samo jasnije artikuliraju.
Irinejeva uloga
- U knjizi je i poglavlje
Zaštitnik srpskog naroda. Kako gledate na ulogu
SPC-a danas oko kanonizacije bl. Stepinca?
- U povijesti Crkve nije se dogodilo
da bi se jedna Crkva miješala u kanonsko proglašenje
svetima pripadnika druge Crkve. Nije mi poznato čime
SPC obrazlaže svoj stav kada dovodi u pitanje
Stepinčevu kanonizaciju. Da se očitovala prije
beatifikacije sigurno da bi se na poseban način na
to i odgovorilo, ali ovo naknadno priopćenje ne može
poništiti postignute stupnjeve znanstvenog
istraživanja i sam čin beatifikacije. Niti Sveti
Otac ne dovodi u pitanje proglašenje svetim bl.
Alojzija Stepinca. Čini mi se da je njegova nakana
da srpsku stranu suoči s činjenicama i dokumentima.
Da se jednom zauvijek razluče falsifikati od
izvornika i činjenice od kleveta. U tom vidu
Postulatura je javnosti podarila zbirku od 691
dokumenta na temelju kojih je dovršen postupak o
krjeposnom životu bl. Alojzija Stepinca.
- Što mislite o pismu
srbijanskog predsjednika Nikolića papi Franji vezano
za kanonizaciju Stepinca?
- O pismu predsjednika Nikolića
nemam što reći jer je ono tajno, njegov sadržaj nije
objavljen u javnosti. Ta tajnovitost trebala bi
pojačati određene sumnje i prigovore. Stoga sam u
svojoj knjizi pokušao iznošenjem činjenica prikazati
stvarno stanje stvari da se ne bi kasnije moralo
govoriti, ponavljati Isusovu opomenu: "Brate zašto
gledaš trn u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne
vidiš?"
- Kakva je uloga patrijarha
Irineja? Što konkretno smeta SPC-u i kojom
dokumentacijom oni raspolažu?
- Pitate
me, kojem dokumentacijom raspolaže SPC u provođenju
svoje taktike. Pretpostavljam da to nisu knjige
poput "Magnum Crimen", "Varvarstvo u ime Hristovo",
"Vatikan protiv Jugoslavije", "Prekrštavanje Srba za
vreme Drugog svetskog rata", "Vatikan i Jasenovac"
koje idu u književnu vrstu "istorijsko-političke
literature", a po porijeklu i obliku su "nesumnjivo
jednostrane". Jer do najnovijeg doba nije
konkretiziran niti jedan prigovor SPC-a protiv
proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca moglo bi se
i u ovoj prigodi dogoditi ono što se dogodilo više
puta kroz povijest. Naime, da se SPC približila
Katoličkoj Crkvi želeći ishoditi neku korist, a kad
ju je dobila okrenula joj je leđa.
Tako je bilo s miropomazanjem kojim je papa Honorije III. dao pomazati Stevana
Prvovjenčanog za srpskog kralja, a koje je njegov brat Sava premazao
pravoslavnim miropomazanjem; ili traženje priznanja Marčanske biskupije i unije
koju su Srbi kasnije napustili. Slično se dogodilo i s Dalmatinskom unijom. Mene
veseli što se Beograd želi približiti Vatikanu. To je doista milosni trenutak da
traže prijateljstvo i blizinu "sa crnim poglavarom crne internacionale". Neka
svaki čitatelj ove knjige dođe do onih spoznaja koje će mu omogućiti pravednu
prosudbu povijesnih događaja povezanih uz Drugi svjetski rat i odnos Srba i
Hrvata u njemu te osobu bl. Alojzija Stepinca koja je te odnose oplemenila
kršćanskim zazivom mira i darom kršćanske ljubavi.
Ne smijemo izgubiti s vida ni brojne zahvale spašenih Srba niti svjedočanstva
onih Srba koji su zajedno s nadbiskupom Stepincem spašavali Srbe u Drugom
svjetskom ratu, a o tome ću progovoriti na skorom simpoziju o odnosu nadbiskupa
Stepinca i SPC.
-
Prije dva mjeseca svoje viđenje o nadbiskupu
Stepincu u svojoj knjizi napisao je i Josip Manolić.
Javno ste kritizrali neke njegove tvrdnje u
demantiju kojeg ste poslali Jutarnjem listu.
- Svakako da sam pročitao Manolićevu knjigu "Politika i domovina". U
spomenutoj knjizi gospodin Manolić ničim nije stavio prigovor na moj rad ili
moje tvrdnje. Štoviše, on je bio jedan od krunskih svjedoka za Stepinčevo
proglašenje blaženim. Ja sam se u spomenutom demantiju osvrnuo samo na ono što
je on iznio kao djelatnik UDBE u svom poslu u kojem je bio šef, a podređeni su
izvršavali njegove naloge onako i onoliko koliko su mogli, smjeli i htjeli.
Svakako je neprimjereno optužiti vlč. Miju Pišonića da je želio potplatiti
liječnike za očuvanje Stepinčeva srca od uništenja.
Neprimjereno je i optuživo je hvaliti se uništenjem zaplijenjenog Stepinčevog
srca, jer je to otimačina i zločin nad mrtvim tijelom. U spomenutom demantiju
nisam se osvrtao na njegove tvrdnje o drugu Branku Ileju za kojega kaže da je
"odbio svaki razgovor s Kaptolom o temu Stepinac". Manolić to može reći za sebe,
ali ja sam s dr. Ilejom razgovarao nakon njegove operacije i doznao pojedinosti
koje Manolić vješto sakriva. Čudi da se Stepinčeva dokumentacija iz Lepoglave
čuvala ili još i danas čuva u zatvoru u Remetincu. Čemu ta konotacija?
Osim toga, Manolić tvrdi da je cjelokupan originalan dosje "Stepinac" predan
kardinalu Franji Kuhariću. Taj dosje ne postoji u Arhivu Postulature ni u
ostavštini kardinala Kuharića. Ja nikada nisam sreo gospodina Ognjena Krajačića
za kojega gosp. Manolić tvrdi da mi je dao nekakve dokumente. Ja sam gosp.
Manoliću zahvalan što su neki drugi djelatnici Ministarstva unutrašnjih poslova
RH proslijedili Postulaturi elaborate o zapljeni i spaljivanju Stepinčeva srca o
čemu ću detaljno progovoriti u knjizi: "Uzroci bolesti i smrti kardinala
Alojzija Stepinca" koja će, nadam se, uskoro biti objavljena. Žalosno da
Katoličkoj Crkvi, Zagrebačkoj nadbiskupiji do dana današnjega nije dana
dokumentacija o boravku nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi u kojoj se prema
Manolićevom očitovanju nalazi liječnički bilten nadbiskupa Stepinca,
lepoglavskog uznika. Treba spomenuti i to da do danas ni jedno pismo koje mu je
tisuće vjernika poslalo kao ohrabrenje u Lepoglavu nije vraćeno Zagrebačkoj
nadbiskupiji. Bilo bi vrijedno radi povijesti znati i sudbinu onih koji su
iskazali tu hrabrost.
Politikantsko smeće
- Sada Rivellijevu knjigu nazivate genocidom
istine. Uzimate li si za pravo da je vaše tumačenje
jedino ispravno?
- Vaše
mišljenje da ja sebi prisvajam pravo na istinu nije
istinito. Ja sebi ne prisvajam pravo na istinu, ali
se oslanjam na dokumente, na činjenice, ne na
njihovu mistifikaciju i njihove falsifikate.
Izmisliti klevete da je nadbiskup Stepinac dolazio u
Jasenovac i ubijao zatvorenike, da je dr. Pavelić
prije odlaska iz zemlje došao u Nadbiskupski dvor
radi pripreme plana povratka doista je bespredmetno.
To je politikansko smeće. I državotvorna politika
hrvatske vlade, kad bi je bilo, i sve
kulturno-obrazovne i znanstvene ustanove u Republici
Hrvatskoj i Katolička Crkva trebale bi na uljudan
način braniti svoj obraz i svoju čast. Svi moramo
poslužiti istini. To sam ja učinio. Stoga si ne
prisvajam pravo na istinu, jer je istina samo jedna.
Svaki čitatelj ove moje knjige može se u to
uvjeriti. Rivelli to nije učinio jer za to nije bio
osposobljen niti je poznavao materiju o kojoj je
pisao. Zato će čitatelji Rivellijeve knjige, a ona
je, čini mi se, kamen temeljac današnjega stava SPC
o blaženom Alojziju Stepincu.
Jutarnji list,
www.hkz-kkv.ch |