Novi predsjednik Hrvatskog sabora tom rečenicom dao je
za pravo svima onima koji tvrde da se osvojena moć
koristila u promicanje interesa onih koji drže moć, a ne
dobrobiti društva kao cjeline, da su najveću moć imale
manje skupine ljudi iz čega je proizišlo današnje stanje
podijeljenosti hrvatskog društva u dvije glavne skupine
- vladajuću manjinu i pokorenu većinu, na one koji
vladaju i one kojima se vlada i da ta vladavina nikako
nije bila vladavina nad jednakima i slobodnima, već na
nejednakima i neslobodnima, na većini koja se stalno i
samo pokorava, koja je isključena iz vladavine.
Potvrdio je predsjednik sabora takvim
svojim istupom već izrečenu konstataciju da je
vladavina naroda U Hrvatskoj tek prazna fraza kojom se
do sada legitimirala diktatura i totalitarizam tj.
onakvo uređenje u kojem hrvatski građanin nije bio
građanin u svojoj biti i punini, već građanin u
vladavini malobrojnih, što znači da nije imao
mogućnosti da sudjeluje u vladanju, da nije imao moć
sudjelovati u donošenju političkih odluka, u donošenju
zakona te kao takav vladati i ujedno se pokoravati
takvim svojim zakonima i pritom biti i ostati
slobodan. Potvrdio je predsjednik da je u Hrvatskoj na
snazi onakvo uređenje od kojeg koristi imaju samo oni
malobrojni, koji vladaju i nikome se ne pokoravaju.
Sa takvim svojim istupom, u trenutku
preuzimanja jedne veoma važne ustanove, novi
predsjednik Hrvatskog sabora predstavio se kao velika
novost, kao preobrazitelj, ali danas, kako izgleda, ta
preobrazba je potpuno izostala i nema joj naznaka.
Zato se postavlja opravdano pitanje, stoji li on iza
izrečenog i želi li doista učiniti korjenite i duboke
promjene u političkom životu Hrvatske i njenom
ustroju, ili je ta nova pojava, nakon Josipovićeve
(ne) pravde, još jedna demagogija u nizu proizišla iz
stranke koja se nekada zvala i strankom demokratskih
promjena, a u stvarnosti se do sada pokazala, kao
stranka demokratskih prevara.
Već ovo kratkotrajno vrijeme vladanja
SDP-a i njenih partnera pokazuje kako su oni
demokraciju samo iskoristili kao sredstvo pomoću kojeg
su se domogli i osvojili državni monopol nad silom, da
ne prihvaćaju i ne shvaćaju demokraciju kao vladavinu
naroda, da će im ona i ubuduće biti prazna forma u
funkciji preduvjeta mogućnosti pristupa i uzurpiranja
sredstava državne moći.
To nikako nije proizvoljna tvrdnja,
jer da su promjene namjera, da je namjera uspostaviti
društvo vladavine naroda, onda bi se već danas radilo
na tome da se uz dva postojeća sektora društva, onog
javnog (država) i onog privatnog ( tržište ) radilo i
na izgradnji i trećeg sektora bez kojeg nema
demokratskog društva i vladavine naroda, a to je
sektor građanskog (civilnog) društva, koje je
nezamjenjiva komponenta svakog ozbiljnog nastojanja na
demokratizaciji.
Civilno društvo jesu građani koji se
aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog
djelovanja, a takvog aktivnog djelovanja građana u
Hrvatskoj nema, time nema ni izgradnje institucija
demokratskog, političkog i pravnog sistema, a niti će
je biti bez aktivne participacije građana- državljana.
Bez njih je ta izgradnja prazna i nedjelotvorna, što
pokazuje slika današnje Hrvatske.
Civilno društvo, kao treći važni
sektor koji jedno društvo čini demokratskim, u
Hrvatskoj je marginalno i nije dijelom glavne matice
događanja. Građani u hrvatskom društvu ne sudjeluju
aktivno u oblikovanju politike, nema aktivnog i
odgovornog građanstva u hrvatskom društvu, nema
učinkovitosti i uplitanja, izostaje utjecaj građana na
vlast kako bi odgovorno ispunjavala svoja obećanja i
obveze.
Nema kritičkog propitivanja postojećeg stanja, nema
prave aktivnosti civilnog društva, nema živog
političkog angažmana javnosti i građana, kako bi se
stanje izmijenilo.
Sveukupno odlučivanje u Hrvatskoj
preuzeto je od strane centara ekonomske i političke
moći. Političke i ekonomske elite dominiraju nad svim
područjima života bez ikakvog upliva i utjecaja
građana. Utjecaj moći elita nad cijelim društvom je
neograničen. Najvažnije odluke donose oni, a te odluke
odražavaju njihov interes, a ne želju građana, koji
uopće ne mogu utjecati na politiku društva, ili
otvarati teme koje elite zanemaruju ili potiskuju.
Nema procjene političkih mjera i programa koje se
donose i provode. Građani ne mogu inicirati i
su-određivati te programe i mjere. Jednom riječju
građani ne predstavljaju politički faktor, odnosno
predstavljaju, kao i do sada, samo periodično i to
prilikom izbora kad se sabor raspušta - da se izabere
novi - a onda čim se obave izbori prestaju biti faktor
u slijedeće četiri godine. Nikakva je to vladavina
naroda tj. njegovo učešće i ravnopravnost u vladanju.
Bez građanskog angažmana i
sudjelovanja promjene zato predstavljaju tek jednu
farsu. Predstavljaju demokraciju bez smisla i sadržaja
u kojoj se demokracija uspostavlja bez protu-moći
društva. Bez protu-moći, bez sudjelovanja građana nema
afirmacije demokratskih vrednota u Hrvatskoj.
Izostanak toga znači da neće tako skoro biti
uspostavljena vladavina naroda i da će ista i dalje
trajati 12 sati, onoliko koliko traju izbori.
Špremova demokracija ista je kakva je
bila i jučer. To je defektna, manjkava demokracija,
jer ne osigurava uvjete za razvoj i za aktivno i jako
civilno društvo. Moguće ju je upotpuniti i izgraditi
samo uz ulogu civilnog društva čiji izostanak znači i
izostanak demokratskog pluralizma, poštovanja ljudskih
prava, dobru vladavinu, povezanost društva. Izostanak
civilnog društva znači tiraniju na djelu. Za Hrvatsku
to znači da promjenom vlasti tiranija nije dovršena te
da će prestati jedino stvaranjem opće strategije
jačanja civilnog društva, koje je u današnjoj
Hrvatskoj najslabiji sektor.
Koliko je taj sektor u Hrvatskoj slab
govori činjenica da današnje organizacije civilnog
društva gotovo malo ili ni malo surađuju u pripremi,
donošenju i primjeni različitih političkih zakona i
odluka, dok je mobilizacija građana kroz te
organizacije potpuno zapostavljena.
Mnoge nevladine organizacije, koje dobiju ili
računaju na novčanu potporu vlade ili lokalne vlasti,
ne kritiziraju vladu i njene postupke, ne upliću se u
(ne) rad vlade i stoga kod njih izostaju njihove prave
i konkretne akcije u promociji demokracije, a
razvijaju se mehanizmi samocenzure.
Mnoge od njih su i pod velikim utjecajem politike i
političkih stranaka, tako da politika ima svoje prste
u civilnom društvu, što dovodi u pitanje i samu
civilnost pojedinih organizacija. Zbog jednog i drugog
civilno društvo nije i ne može biti relevantan
čimbenik koji drži odgovornim, kako vladu, tako i
gospodarstvo.
Što je u Hrvatskoj još primjetno je da
su veoma male aktivnosti organizacija u informiranju i
obrazovanju građana, ta da civilnom društvu nedostaju
ljudi koji su spremi javno zagovarati boljitak i
napredak, socijalnu osviještenost, slobodu, prava,
odgovarajuću naknadu za rad, redovite plaće, pa i samu
organizaciju građana u obrani prava i inzistiranja na
odgovornosti i ograničenosti države.
Bez civilnog društva, kao nužnog
sektora i preduvjeta za vladavinu naroda i dalje će u
Hrvatskoj postojati neodgovornost i neograničen
utjecaj političke i ekonomske moći nad cijelim
društvenim životom, a tezu kako će narod vladati je
obična prevara koju zastupaju upravo oni koji vladaju
umjesto naroda. Jedan od takvih je Boris Šprem tipični
hrvatski "političar", koji jedno govori, a drugo čini.
Jedan je to u nizu "vrijednih", "časnih" i "uzoritih"
ljudi sa sramotnim običajem laganja i jedino što je u
svemu tome istinito i sigurno je činjenica da on tu
svoju sramotu ničim neće i ne može saprati (Sirah
20,26).
Ta sramota vidljiva je već sada u činjenici da je
predsjednik Hrvatskog sabora, samoproglašeni
preobrazitelj, tek obična lutka na koncu, jer je
ustanova, kojoj on predsjeda obični servis moćnika
društva, servis u kojem se poslušno i pokorno
potvrđuju unaprijed donesene odluke.
Jer je ustanova kojom on predsjeda bez moći pozvati
na promjene, pozvati na odgovornost i bez funkcije
bilo kakve kontrole nad drugim organima, suprotno tome
sama podliježe odgovornosti i kontroli drugim
organima.
Niti
predsjednik niti ustanova kojom on ravna ne
predstavlja, a trebala bi, čimbenika društvenog
stvaralaštva i razvijenog života, ne predstavlja ni
volju naroda iz razloga, jer je ta ustanova zarobljena
i pod diktatom totalitarnih sila i zato će u Hrvatskoj
i dalje postojati vladavina tiranije, a "vladavina
naroda" trajat će kao i do sada samo 12 sati, koliko
traju izbori.
Omrčen, Mirko
|