Hoće li Hrvatska biti ista poslije 15. travnja?

I može li biti ista pošto sudac Haaškoga suda priopći presudu hrvatskim generalima? Hrvatska će fizički ostati ista, ni veća ni manja nego dotad. Niti će u Slavoniji prestati rasti pšenica, niti će se na gradskim terasama prestati ispijati kave, školarci će nastaviti bučati na odmorima, opet će se igrati nogomet.., neće se smanjiti Jadran.

Ali poslije haaške presude Hrvatska vjerojatno neće biti kakvom je bila. Vjerojatno ne zato što će je se presuda, ma kakva bila, kolektivno dojmiti, nego vjerojatno više zato što bi presuda iz Haaga mogla imati veliki, možda i politički presudan utjecaj na budući međunarodni položaj Hrvatske, na njezinu dugoročnu političku, čak i na povijesnu sudbinu.

Bez euforije ili žalosti

S obzirom na to da je svaka sreća ili nesreća u biti uvijek tek osobna ili obiteljska sudbina, nešto što u konačnici obilježi samo uski krug najbližih, najvjerojatnije je da neće biti ni neke velike euforije budu li presude generalima - Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku - povoljne. Niti opće žalosti budu li bile nepovoljne. Čini se da je u nas tako. Vjerojatno bi neki nacionalno samosvjesniji narod u ovim slučajevima imao dovoljno razloga i za zajedničku radost i za zajedničku tugu. U nas to kao da i nije slučaj. Nesporno zaslužnoga i slavnoga ratnika, generala Gotovinu, godinama se lovi, hajka i vija k'o životinju, a Hrvati najvećma šute. Jer im je vlast, koja je kao oporba na splitskoj Rivi halabučila: "Ne damo naše generale!", kada se vratila na vlast, prijetvorno priopćila da je "predaja generala Gotovine uvjet za ulazak u EU". Onda je napravljen i "akcijski plan" kako uhvatiti generala, plan narodnim masama predstavljen kao nužni, no nesumnjivo patriotski čin. Domoljubna ga je Hrvatina sažela u naputak: "locirati, identificirati, uhititi, transferirati".

Zločinački poduhvat

Kada je general Gotovina ulovljen, EU je ostao jednako daleko kao i prije. Glavni je bukač s Rive i pučki hipnotizer u međuvremenu pobjegao s vlasti i završio u austrijskom bajboku, a HDZ-ov advocatus diaboli ostao u Saboru i dalje narodu soliti pamet. Sigurno će nešto smisliti i nakon haaške presude. A o toj će presudi hrvatskim generalima ovisiti hoće li i cijela Hrvatska nositi teret kolektivne krivnje. Jer, ako Haag prihvati optužnicu o "zajedničkom zločinačkom pothvatu", neće to biti samo negiranje pravnoga principa o individualizaciji krivnje nego još više stvaranje presedana o kolektivnoj krivnji. Pod takvom mogućom presudom krije se zapravo ne samo moguće proglašenje generalske krivnje nego i krivnje cijeloga hrvatskoga ratnog vojno-političkoga vrha za dvostruku agresiju. Na unutarnju - za "etničko čišćenje Srba" u Hrvatskoj, i za vanjsku, za "diobu Bosne i Hercegovine".

Jesu li i hrvatska vlast i puk svjesni što znači ako hrvatskim generalima bude presuđeno za "organizirani zločinački pothvat"? Hrvatska nakon haaške presude generalima neće biti ista. Ne bi smjela biti ista. Tamošnja presuda tiče se svih, ne samo generala. Bez svijesti o tome Domovinski rat ne izgleda samo kao obrambeni i oslobodilački, u koji se išlo iskreno i iz patriotskog zanosa, nego kao himbena vojna sa zločinačkim predumišljajem. Proglasi li Haag to "istinom", nedavna će prošlost biti stubokom preokrenuta, laž će postati "povijesna istina". U takvoj mogućoj inverziji sve će biti preokrenuto. Ne bude li o takvoj mogućnosti i zajedničke nacionalne svijesti, sve što nam se dogodi neće biti "elementarna nepogoda" nego grijeh naše pasivnosti, nesvjesnosti i nesposobnosti naših političkih elita. Koliko li će nam tek potom trebati godina da se lišimo opet nam moguće kolektivne krivnje?

Milan Jajčinović, Večernji list 16.3.2011.