|
Hoće li Hrvatska biti ista poslije 15. travnja?
I može li biti ista pošto sudac
Haaškoga suda priopći presudu hrvatskim generalima?
Hrvatska će fizički ostati ista, ni veća ni manja nego
dotad. Niti će u Slavoniji prestati rasti pšenica,
niti će se na gradskim terasama prestati ispijati
kave, školarci će nastaviti bučati na odmorima, opet
će se igrati nogomet.., neće se smanjiti Jadran.
Ali poslije
haaške presude Hrvatska vjerojatno neće biti kakvom je
bila. Vjerojatno ne zato što će je se presuda, ma
kakva bila, kolektivno dojmiti, nego vjerojatno više
zato što bi presuda iz Haaga mogla imati veliki, možda
i politički presudan utjecaj na budući međunarodni
položaj Hrvatske, na njezinu dugoročnu političku, čak
i na povijesnu sudbinu. |
Bez euforije ili žalosti
S obzirom na to da je svaka sreća ili
nesreća u biti uvijek tek osobna ili obiteljska
sudbina, nešto što u konačnici obilježi samo uski krug
najbližih, najvjerojatnije je da neće biti ni neke
velike euforije budu li presude generalima - Anti
Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku - povoljne.
Niti opće žalosti budu li bile nepovoljne. Čini se da
je u nas tako. Vjerojatno bi neki nacionalno
samosvjesniji narod u ovim slučajevima imao dovoljno
razloga i za zajedničku radost i za zajedničku tugu. U
nas to kao da i nije slučaj. Nesporno zaslužnoga i
slavnoga ratnika, generala Gotovinu, godinama se lovi,
hajka i vija k'o životinju, a Hrvati najvećma šute.
Jer im je vlast, koja je kao oporba na splitskoj Rivi
halabučila: "Ne damo naše generale!", kada se vratila
na vlast, prijetvorno priopćila da je "predaja
generala Gotovine uvjet za ulazak u EU". Onda je
napravljen i "akcijski plan" kako uhvatiti generala,
plan narodnim masama predstavljen kao nužni, no
nesumnjivo patriotski čin. Domoljubna ga je Hrvatina
sažela u naputak: "locirati, identificirati, uhititi,
transferirati".
Zločinački poduhvat
Kada je general Gotovina ulovljen, EU
je ostao jednako daleko kao i prije. Glavni je bukač s
Rive i pučki hipnotizer u međuvremenu pobjegao s
vlasti i završio u austrijskom bajboku, a HDZ-ov
advocatus diaboli ostao u Saboru i dalje narodu soliti
pamet. Sigurno će nešto smisliti i nakon haaške
presude. A o toj će presudi hrvatskim generalima
ovisiti hoće li i cijela Hrvatska nositi teret
kolektivne krivnje. Jer, ako Haag prihvati optužnicu o
"zajedničkom zločinačkom pothvatu", neće to biti samo
negiranje pravnoga principa o individualizaciji
krivnje nego još više stvaranje presedana o
kolektivnoj krivnji. Pod takvom mogućom presudom krije
se zapravo ne samo moguće proglašenje generalske
krivnje nego i krivnje cijeloga hrvatskoga ratnog
vojno-političkoga vrha za dvostruku agresiju. Na
unutarnju - za "etničko čišćenje Srba" u Hrvatskoj, i
za vanjsku, za "diobu Bosne i Hercegovine".
Jesu li i hrvatska vlast i puk svjesni
što znači ako hrvatskim generalima bude presuđeno za
"organizirani zločinački pothvat"? Hrvatska nakon
haaške presude generalima neće biti ista. Ne bi smjela
biti ista. Tamošnja presuda tiče se svih, ne samo
generala. Bez svijesti o tome Domovinski rat ne
izgleda samo kao obrambeni i oslobodilački, u koji se
išlo iskreno i iz patriotskog zanosa, nego kao himbena
vojna sa zločinačkim predumišljajem. Proglasi li Haag
to "istinom", nedavna će prošlost biti stubokom
preokrenuta, laž će postati "povijesna istina". U
takvoj mogućoj inverziji sve će biti preokrenuto. Ne
bude li o takvoj mogućnosti i zajedničke nacionalne
svijesti, sve što nam se dogodi neće biti "elementarna
nepogoda" nego grijeh naše pasivnosti, nesvjesnosti i
nesposobnosti naših političkih elita. Koliko li će nam
tek potom trebati godina da se lišimo opet nam moguće
kolektivne krivnje?
Milan
Jajčinović, Večernji list 16.3.2011.
|