Nazor: Da su Gotovona i Markač ratni zločinci, Srbi bi doživjeli stradanje srebreničkih razmjera! Da je hrvatsko vodstvo zaista planiralo 'zločinački pothvat', gubitci protivničke strane tijekom Oluje i stradanja civila bili bi višestruko veći, u najmanju ruku srebreničkih razmjera. Žalosno je da su te činjenice svjesni više zapovjednici srpskih snaga u Oluji nego sudbeno vijeće i pojedinci u hrvatskoj koji se gotovo svakodnevno pojavljuju u medijima.

U povodu haaških presuda generalima Gotovini i Markaču, iznošenja podataka u obrazloženju presude o prekomjernom granatiranju kao prinosu etničkome 'čišćenju', broju ubijenih civila te uništenih domova i naselja, razgovarali smo s ravnateljem Memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata povjesničarom Antom Nazorom.

Jesu li generali Gotovina i Markač krivi za stradanja civila u Oluji?

Držim da je važno stvarati i njegovati svijest u društvu o tomu da počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju.

Sukladno tomu, u raspravi o Oluji moramo se sjetiti stradalih civila srpske narodnosti tijekom i nakon te operacije, jer se stradanja nevinih osoba ne smiju prešutjeti, ako želimo nametnuti kriterije Dobra. No optuženi hrvatski generali Gotovina i Markač nisu krivi za njihovo stradanje, a osuđeni su na visoke zatvorske kazne. Incidenti koji su se dogodili tijekom Oluje nisu posljedica zločinački isplanirane operacije, a to što se dogodilo nakon Oluje pitanje je učinkovitosti uspostave vlasti i sigurnosti na oslobođenom području, za što ne mogu biti odgovorni generali koji su zapovijedali u provedbi operacije.

PRESUDA JE DUBOKO NEPRAVEDNA

Hoće li ovakva presuda doprinijeti miru ili novim sukobima?

Njihovom osudom ne samo da pravda nije zadovoljena, niti su žrtve ubijene u Oluji dobile barem simboličnu zadovoljštinu, nego su osuđeni generali i njihove obitelji postali žrtve jer su kažnjeni za nešto što nisu učinili. Da su hrvatski generali zaista zločinci i da je hrvatsko vodstvo planiralo 'zločinački pothvat', gubitci protivničke strane tijekom Oluje i stradanja civila bili bi višestruko veći, u najmanju ruku srebreničkih razmjera. Žalosno je da su te činjenice svjesni više zapovjednici srpskih snaga u 'Oluji' nego sudbeno vijeće i pojedinci u Hrvatskoj koji se gotovo svakodnevno pojavljuju u medijima. Određivanje krivnje onako kako je to tužiteljstvo Haaškoga suda učinilo generalima Gotovini i Markaču ne može doprinijeti miru na ovim prostorima. Jednostavno, kad pravda nije zadovoljena, teško je ostati miran. Upravo povijest to potvrđuje.

Može li se reći da je presuda utemeljena na povijesnim činjenicama?

Gledano kroz prizmu povjesničara, ne mogu nego zaključiti da prvostupanjska presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču na Haaškome sudu, najblaže rečeno, nije utemeljena na povijesnim činjenicama. Iako sudske presude utvrđuju samo pravne aspekte kompleksnih povijesnih događaja te iako su ograničene na utvrđivanje kaznene odgovornosti i ne objašnjavaju povijesni kontekst nekoga događaja ili procesa, i dalje tvrdim da haaško tužiteljstvo nije dokazalo krivnju spomenutim hrvatskim generalima. Presuda je nepravedna, posebno kad se uzme kontekst vremena o kojem se govori u presudi jer Oluja je završetak jednoga procesa, krvavoga i dugotrajnoga, koji je uzrokovala velikosrpska politika. Oluja je zapravo posljedica takve beskompromisne i nemilosrdne politike koju je srbijansko vodstvo intenziviralo u 90-ima s ciljem 'da svi Srbi žive u jednoj državi'. Upravo zato, mnogi hrvatski branitelji takvu presudu doživljavaju kao nastavak srpske agresije i definitivnu potvrdu da presudama Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu pravda nije zadovoljena.

Stječe se dojam kao da se tom presudom želi prekrajati povijest.

Kao rijetko kada u zadnje vrijeme, u Hrvatskoj je postignut gotovo jedinstven stav prema toj presudi. Može li itko komu je stalo do istine prihvatiti takvu presudu o "udruženom zločinačkom pothvatu"? O tome je li presuda pravno ispravna, neka govore pravnici. Da je ona politički motivirana, može se pretpostaviti, no zato postoji državno vodstvo da zauzme primjeren stav i da se suprotstavi mogućim štetnim političkim posljedicama koje bi za Hrvatsku mogla imati takva presuda. No na historiografiju ne bi smjela utjecati niti jedna sudska presuda. Domovinski rat jest najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, kad se uzme u obzir da je u onako teškim političkim i vojnim okolnostima, kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je potom uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da, zašto i to ne spomenuti, nakon dugo vremena Hrvati nisu međusobno ratovali. Oluja je veličanstvena pobjeda koja je označila da se Hrvatska napokon obranila od pokušaja velikosrpske politike da zapadne granice 'Velike Srbije' uspostavi na crti Virovitica - Pakrac - Karlovac - dio Gorskog kotara - Karlobag. Za Hrvate ona je 'bitka svih bitaka' i to ne može promijeniti niti jedna presuda.

ZAŠTO SU POBJEGLI IZ PODUNAVLJA?

Što reći na obrazloženja u presudi o prekomjernom granatiranju kao načinu zastrašivanja i etničkoga čišćenja?

Sve optužbe o 'prekomjernom' ili 'neselektivnom' granatiranju Knina, Gračaca, Benkovca i Obrovca postaju smiješne kada se usporedi djelovanje hrvatskoga topništva po tim (hrvatskim!) gradovima s djelovanjem topništva JNA po ostalim hrvatskim gradovima tijekom Domovinskoga rata, ali i općenito, kada se usporedi s uporabom raketnih sustava i artiljerije u suvremenim ratovima. Želim reći da topništvo Hrvatske vojske ne samo da nije djelovalo neselektivno, nego je, prema svjedočenima sudionika operacije, planirana količina strjeljiva HV-a za topničku pripremu u Oluji bila ispod standarda koji suvremene i dobro opremljene vojske rabe u takvim prilikama. Podatak kako je tužiteljstvo Haaškog suda uspjelo dokazati da je od posljedica, kako oni kažu, 'neselektivnog' granatiranja Knina stradao jedan 'civil', a da u ostalim navedenim gradovima nisu zabilježena stradanja od granatiranja, potvrđuje da su takve optužbe neutemeljene.

Je li odlazak Srba prije Oluje posljedica 'čišćenja' ili okupacijske srpske politike?

Javnost treba objektivno informirati o događajima, uzimajući u obzir okolnosti u kojima su se dogodili, a podatci koji se pritom navode trebaju biti točni i cjeloviti. Tako se, prilikom isticanja, zasigurno preuveličanoga, broja od 150.000 izbjeglih stanovnika (uglavnom Srba) iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje, ne može prešutjeti činjenica da je njihov odlazak posljedica srpske politike (vodstva pobunjenih Srba iz Knina i njihovih mentora iz Beograda) od 90-e. Jednako tako, ne može se prešutjeti podatak da je u srpnju 1995. u Hrvatskoj bilo 384.664 prognanika i izbjeglica, velikim dijelom protjeranih s okupiranoga područja već 1991., koji se nisu mogli vratiti svojim domovima zbog isključive politike vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Takvu je politiku, kako pokazuju srpski izvori, podržavala većina Srba na okupiranom području, koji su potom izbjegli u Oluji.

Što kažu dokumenti s tim u svezi?

Kad bi se hladno i cinično, kao što to rade tužiteljstvo Haaškoga suda i sudac Orie, uzeli dokumenti srpske strane i rezultat koji su oni u tim dokumentima najavili, mogli bismo reći da je svaka rasprava o odlasku Srba s okupiranoga teritorija Hrvatske suvišna jer su oni tako sami odlučili (otišli su na temelju 'Odluke Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji', donesene 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati - broj: 2-3113-1/95, odnosno na temelju planova za evakuaciju koji postoje već od početka 1993.).

Naime, već u svibnju 1991. 99.80 posto Srba (od 79,48 posto, tj. 179.840 'glasača' izašlih na 'referendum') na području Hrvatske koje će se naći pod okupacijom (područje 11 općina: Benkovac, Vojnić, Vrginmost, Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Korenica, Kostajnica, Knin, Obrovac) odlučilo je da će to područje, ili biti Srbija ili će oni otići s toga područja, a dokumenti srpske strane potvrđuju da je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj njihovu podršku za takvu odluku imalo sve do Oluje. Njihov "predsjednik Vlade", pozivajući se upravo na cjelovitu potporu srpskoga naroda, krajem 1991. izjavio je:

'Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini.'

Zapravo sadržaj brojnih srpskih dokumenata, koji pokazuje zašto su propali svi mirovni pregovori hrvatske vlasti s predstavnicima pobunjenih Srba u Hrvatskoj, od 1990. do 1995., može se sažeti u toj izjavi Milana Babića. U prilog zaključku da su Srbi s okupiranoga područja otišli iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje zato što nisu željeli živjeti u Hrvatskoj govori i podatak iz Zbornika o srpskim izbjeglicama u izdanju Centra za strateške studije Univerziteta u Beogradu, da je od početka 1996. do kraja 1998. Hrvatsko podunavlje, od 128.316 stanovnika, napustilo 77.316 lica srpske nacionalnosti, usprkos tomu što je to područje mirnim putem reintegrirano u ustavnopravni poredak RH. Slično se dogodilo i u Sarajevu.

Ipak ne smiju se stvari generalizirati?

Ne smije se generalizirati, povjesničar ne smije zanemariti kontekst vremena o kojem piše. Naravno da nisu svi isti i da treba odvojiti ekstreme od ostalih Srba, da treba uzeti u obzir kako je gotovo stopostotna podrška ekstremnom vodstvu mogla biti uzrokovana informativnom blokadom, a odlazak iz Hrvatske strahom, kako od osvete, tako i od terora svojih sunarodnjaka, itd. Očito je da pravo ima svoje specifičnosti te da katkad i sudska odluka može biti u suprotnosti s povijesnim činjenicama i s pravdom.

NIJE POSTOJAO HRVATSKO-SRPSKI DOGOVOR O PRESELJENJU

Što je s podatcima o više od 600 ubijenih srpskih civila, čija se ubojstva pripisuju hrvatskim snagama?

Ni informacija o 'više od 600 ubijenih civila' nije precizna. S obzirom na broj takvih primjera, manje je važno to što nije riječ samo o civilima i da su neke od osoba navedenih na popisu umrle prije Oluje (iako autori knjige tvrde da je popis bez pogreške), važnija je činjenica da pripadnici hrvatskih snaga nisu odgovorni za sva navedena stradanja građana srpske narodnosti i njihove imovine u Oluji, kako se to sugerira. Dokumenti to izričito potvrđuju za dio stradalih, a za dio ubojstava nije poznat počinitelj, niti su poznate okolnosti u kojima su se ubojstva dogodila. Dakako, time se ne umanjuje odgovornost pojedinaca na hrvatskoj strani koji su tijekom i nakon Oluje počinili zločine.

Navedeni broj temelji se na izvještaju HHO-a Vojna operacija 'Oluja' i poslije. Na žalost, brojni navodi u knjizi nisu popraćeni potrebnim znanstvenim aparatom pa ostaje pitanje zašto su u nekim bilješkama navedeni potpuni podatci o izvoru za navedeni događaj, a neki događaji spomenuti bez navođenja izvora o tome. Jednako tako, taj vrijedan pokušaj prikupljanja podataka o nečasnim radnjama (ubojstva, pljačka i paljenje imovine) počinjenim tijekom i nakon Oluje, opterećenje nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkom i vojnom kontekstu operacije, odnosno isticanjem navodnoga dogovora Milošević- Tuđman o tzv. humanom preseljavanju stanovništva.

Ponovit ću, ovim primjedbama ne negira se činjenica da su pojedinci na hrvatskoj strani tijekom i nakon Oluje ubili srpske civile, već se na temelju uvida u raznovrsne izvore želi upozoriti na potrebu potpuno argumentiranog i preciznog iznošenja podataka, posebice kada se govori o tomu kako su žrtve stradale i tko ih je ubio. Primjerice, cjelovitosti informacije pridonio bi i podatak da je tijekom mandata zaštitnih snaga UN-a na istom području (tzv. UNPA zone) ubijeno više Hrvata nego što je ubijeno civila tijekom i nakon Oluje te da je, usprkos nazočnosti snaga UN-a, s toga (okupiranoga, ali međunarodno priznatoga) područja RH protjerana oko polovica od ukupnog broja Hrvata koji su tu ostali živjeti i nakon 1991.

Koje argumente možete navesti da nije bilo riječi o dogovoru o 'humanom' preseljenju?

Snimljeni razgovori na relaciji Knin-Beograd i memoarsko gradivo oficira SVK pokazuju da su srpske snage trebale izdržati nekoliko dana. Odluka o povlačenju nema veze ni s kakvim hrvatsko-srpskim dogovorom, kako neki insinuiraju, nego sa situacijom na terenu. Kad je vojno vodstvo RSK shvatilo da ne će održati crte, političko vodstvo RSK odlučilo se za egzodus. Neki drže da je to bio 'plan B', kako bi se iseljavanjem cjelokupnoga stanovništva nametnula krivica hrvatskom vodstvu za 'etničko čišćenje'. Izjave pojedinih izbjeglih Srba da su pod prijetnjom batina, pa čak i ubojstva, morali ići u kolone, govori tome u prilog. Uz to, spomenut ću i da je na oslobođenom području pružena skrb za 10.594 građana, većinom srpske narodnosti, te da su već do 18. kolovoza 1203 osobe (u 826 domaćinstava) na oslobođenom području primile novčanu pomoć, da je svim stanovnicima koji su ostali na oslobođenom području, a kojima je pomoć bila hitno potrebna, osigurano pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na to jesu li imali zdravstveno osiguranje, da su radi zaštite starih i nemoćnih na oslobođenom području odmah uspostavljeni centri za socijalni rad, itd., itd.

Što reći na izjavu da je 'broj od 600 ubijenih civila velik kao tri Ovčare'?

To je sramotna i netočna usporedba. Potrebno je podsjetiti da je iz vukovarske bolnice odvedeno i pogubljeno najmanje 266 osoba (200 tijela ekshumirano je iz masovne grobnice na Ovčari, sudbina 55 osoba još nije poznata, a tijela ostalih ekshumirana su iz drugih grobnica), te da Ovčara nije jedino mjesto na kojem su srpske snage počinile masovne zločine tijekom Bitke za Vukovar i nakon nje. Navedena usporedba, ne samo da nije precizna, nego je, u najmanju ruku, neprimjerena, posebice s obzirom na broj bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru.

ISPADA DA SU HRVATI SAMI SEBI UNIŠTAVALI KUĆE!

Ističe se broj od 22.000 zapaljenih kuća u Oluji i nakon nje.

Taj podatak iz knjige HHO-a 'Vojna operacija Oluja i poslije' koji se javnosti nameće kao nedvojben, nije točan, a istodobno se prešućuje činjenica da je do Oluje u napadima srpskih snaga (često upravo od 'komšija' iz vlastitih ili susjednih sela) u Hrvatskoj uništeno oko 200.000 stambenih jedinica, najvećim dijelom već 1991.

Detaljna raščlamba izvješća promatrača UN-a koji su bili zaduženi za promatranje stanja objekata na oslobođenom području RH i evidentiranje uništenih ili djelomično oštećenih kuća, pokazuje da je gore navedeni broj uništenih kuća višestruko (zasigurno za više od polovice) manji. Naime, prilikom isticanja mogućega broja kuća koje su hrvatske snage uništile tijekom Oluje treba uzeti u obzir da je 1210 kuća ili objekata navedenih na popisu promatrača uništeno (868) ili djelomično oštećeno (342) prije Oluje.

Jednako tako, u izvješću promatrača UN-a o kućama koje su uništile hrvatske snage nalaze se i kuće ili objekti na lokacijama na kojima su do početka rata živjeli isključivo Hrvati, pa proizlazi da su više od 800 kuća Hrvati sami sebi uništili (470) ili djelomično oštetili (338). Među uništenim kućama u izvješću promatrača UN-a navedeno je i 680 kuća (574 potpuno i 106 djelomično uništene) na lokacijama koje su tijekom okupacije bile na crti razdvajanja hrvatskih i pobunjeničkih snaga, te 1255 uništenih (635 potpuno i 620 djelomično) u zonama borbenih djelovanja. Dakako, ne može se reći da su svi objekti na crti razdvajanja i u zoni borbenih djelovanja oštećeni u borbama, ali je logičan zaključak da je veliki dio djelomično oštećenih objekata posljedica djelovanja topništva ili borbenih aktivnosti. Ovim podatcima treba dodati i kuće koje su uništene u naseljima u kojima je živjelo više od 70 posto ili 50 posto Hrvata, a treba uzeti u obzir da su određeni broj kuća prilikom povlačenja zapalili sami Srbi, o čemu svjedoči dokumentacija srpske strane.

Što se može zaključiti na osnovi izvješća promatrača UN-a?

Analiza metodologije rada promatrača UN-a pokazuje brojne i znatne nepreciznosti i nelogičnosti. Tako se na 91 lokalitetu u 43 naselja prema popisu stanovništva iz 1991. nalazilo 6247 domaćinstava, a u izvješću promatrača UN-a navodi se da su na tom istom prostoru pregledali ukupno 13678 kuća (ili objekata?), od čega je 10496 uništeno (4832 potpuno, a 5664 djelomično). To znači da su na tom području promatrači UN-a pregledali 7431 kuću više nego što ih je uopće bilo na popisu iz 1991., odnosno da su naveli da je uništeno 4249 kuća više nego što ih je uopće bilo na tom području prema popisu iz 1991. Primjerice, za selo Rodaljice u Benkovačkoj općini, u kojem su živjeli samo Hrvati, promatrači UN-a naveli su da je pregledan 701 objekt, da je od toga broja 118 kuća ili objekata potpuno oštećeno, a 230 djelomično oštećeno, iako je to selo prema popisu stanovnika iz 1991. imalo samo 43 objekta, a u njemu su živjeli isključvio Hrvati. Dakako, spomenutom raščlambom ne želi se prikriti činjenica da su pojedinci na hrvatskoj strani zapalili dio imovine izbjeglih srpskih građana (uostalom, na hrvatskim sudovima procesuiran je veliki broj slučajeva paljenja i pljačke vezane uz Oluju) nego ukazati na netočno i neobjektivno informiranje.

SRBI SU UBILI 323 DJECE!

Hrvatske žrtve u Domovinskom ratu sve više se prešućuju i ističu žrtve na srpskoj strani?

Po podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i od tijela u Ministarstvu zdravstva, u Domovinskom ratu na hrvatskoj je strani poginulo oko 12.500 osoba, a za 1009 nije poznata sudbina. Od toga više od polovice su civili. Među poginulima, uglavnom na slobodnom području Hrvatske, najmanje je 323 djece; više od 70 posto od toga broja stradalo je uslijed izravnoga neprijateljskoga djelovanja (od eksplozije granate, mine, raketiranja zrakoplova, snajpera i slično), a manje od 30 posto uslijed neizravnoga neprijateljskoga djelovanja (igranje vatrenim oružjem, ručnom bombom i slično).

Zašto se u hrvatskoj javnosti toliko zapostavljaju djeca žrtve rata?

U Vukovarsko-srijemskoj županiji u srpskoj su agresiji ubijena dva cijela razreda djece, od toga jedan samo u Vukovaru, gotovo isto toliko u Slavonskom Brodu, pola razreda ubijeno je u Dubrovniku, itd. Među ranjenim je civilima 1044 djece. Kao posljedica ranjavanja, u 188 djece evidentiran je različit stupanj tjelesne invalidnosti (u 56 vrlo teška, 92 teška, te u 40 umjerena tjelesna invalidnost). Bez jednoga roditelja ostalo je 5.497 djece, a 74 djece ostalo je bez obaju. Prema podatcima našega Centra, među smrtno stradalima u Domovinskom ratu (podatci vjerojatno nisu potpuni) na okupiranom području Hrvatske je oko 5.100 osoba, među kojima je 54 djece (mlađe od 18 godina): 25 je stradalo nesretnim slučajem, 10 je izvršilo samoubojstvo, za 5 nije poznat način stradanja, 8 je stradalo prilikom granatiranja, 3 su 'poginula u akciji' (vode se kao 'borci'), 1 je ubijen, a 2 su 'umrla poslije ranjavanja'. Istodobno, nije poznata sudbina za otprilike 800 osoba, uglavnom srpske narodnosti.

Agresori su topništvom razorili čitave gradove. Po Haaškom sudu ispada da je to učinjeno selektivno?

U prvoj godini rata stradalo je 590 naselja u 57 općina u Hrvatskoj, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 pretrpjela su teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Lipik, Otočac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i drugi). Od općina koje nisu potpuno okupirane, najviše stanova stradalo je u općinama Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Dubrovnik (13.900 ili nešto više od 50 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Novska (2984 ili oko 35 posto), Osijek (20.500 ili oko 34 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto stambenoga fonda), itd. Po podatcima iz 1992.. na privremeno okupiranom području najviše stanova uništeno je i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto), itd.

Koliko je stanova ukupno uništeno u agresiji?

Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova. Najveći dio razrušen je već 1991. kada je počinjena šteta procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

Piše: Marko Curać

Hrvatski list, broj 348, 26. svibnja 2011.