Jesu li generali Gotovina i Markač krivi za stradanja
civila u Oluji?
Držim da je
važno stvarati i njegovati svijest u društvu o tomu da
počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati
počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili
vjeri pripadaju.
Sukladno tomu,
u raspravi o Oluji moramo se sjetiti stradalih civila
srpske narodnosti tijekom i nakon te operacije, jer se
stradanja nevinih osoba ne smiju prešutjeti, ako
želimo nametnuti kriterije Dobra. No optuženi hrvatski
generali Gotovina i Markač nisu krivi za njihovo
stradanje, a osuđeni su na visoke zatvorske kazne.
Incidenti koji su se dogodili tijekom Oluje nisu
posljedica zločinački isplanirane operacije, a to što
se dogodilo nakon Oluje pitanje je učinkovitosti
uspostave vlasti i sigurnosti na oslobođenom području,
za što ne mogu biti odgovorni generali koji su
zapovijedali u provedbi operacije.
PRESUDA JE
DUBOKO NEPRAVEDNA
Hoće li ovakva presuda doprinijeti
miru ili novim sukobima?
Njihovom osudom ne samo da pravda nije
zadovoljena, niti su žrtve ubijene u Oluji dobile
barem simboličnu zadovoljštinu, nego su osuđeni
generali i njihove obitelji postali žrtve jer su
kažnjeni za nešto što nisu učinili. Da su hrvatski
generali zaista zločinci i da je hrvatsko vodstvo
planiralo 'zločinački pothvat', gubitci protivničke
strane tijekom Oluje i stradanja civila bili bi
višestruko veći, u najmanju ruku srebreničkih
razmjera. Žalosno je da su te činjenice svjesni više
zapovjednici srpskih snaga u 'Oluji' nego sudbeno
vijeće i pojedinci u Hrvatskoj koji se gotovo
svakodnevno pojavljuju u medijima. Određivanje krivnje
onako kako je to tužiteljstvo Haaškoga suda učinilo
generalima Gotovini i Markaču ne može doprinijeti miru
na ovim prostorima. Jednostavno, kad pravda nije
zadovoljena, teško je ostati miran. Upravo povijest to
potvrđuje.
Može li se reći da je presuda
utemeljena na povijesnim činjenicama?
Gledano kroz prizmu povjesničara, ne
mogu nego zaključiti da prvostupanjska presuda
hrvatskim generalima Gotovini i Markaču na Haaškome
sudu, najblaže rečeno, nije utemeljena na povijesnim
činjenicama. Iako sudske presude utvrđuju samo pravne
aspekte kompleksnih povijesnih događaja te iako su
ograničene na utvrđivanje kaznene odgovornosti i ne
objašnjavaju povijesni kontekst nekoga događaja ili
procesa, i dalje tvrdim da haaško tužiteljstvo nije
dokazalo krivnju spomenutim hrvatskim generalima.
Presuda je nepravedna, posebno kad se uzme kontekst
vremena o kojem se govori u presudi jer Oluja je
završetak jednoga procesa, krvavoga i dugotrajnoga,
koji je uzrokovala velikosrpska politika. Oluja je
zapravo posljedica takve beskompromisne i nemilosrdne
politike koju je srbijansko vodstvo intenziviralo u
90-ima s ciljem 'da svi Srbi žive u jednoj državi'.
Upravo zato, mnogi hrvatski branitelji takvu presudu
doživljavaju kao nastavak srpske agresije i
definitivnu potvrdu da presudama Međunarodnoga
kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu pravda
nije zadovoljena.
Stječe se dojam kao da se tom
presudom želi prekrajati povijest.
Kao rijetko kada u zadnje vrijeme, u
Hrvatskoj je postignut gotovo jedinstven stav prema
toj presudi. Može li itko komu je stalo do istine
prihvatiti takvu presudu o "udruženom zločinačkom
pothvatu"? O tome je li presuda pravno ispravna, neka
govore pravnici. Da je ona politički motivirana, može
se pretpostaviti, no zato postoji državno vodstvo da
zauzme primjeren stav i da se suprotstavi mogućim
štetnim političkim posljedicama koje bi za Hrvatsku
mogla imati takva presuda. No na historiografiju ne bi
smjela utjecati niti jedna sudska presuda. Domovinski
rat jest najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, kad
se uzme u obzir da je u onako teškim političkim i
vojnim okolnostima, kakve su bile 1990. i 1991.,
stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od
nemilosrdne srpske agresije, da je potom uspjela
izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane
dijelove svoga teritorija te da, zašto i to ne
spomenuti, nakon dugo vremena Hrvati nisu međusobno
ratovali. Oluja je veličanstvena pobjeda koja je
označila da se Hrvatska napokon obranila od pokušaja
velikosrpske politike da zapadne granice 'Velike
Srbije' uspostavi na crti Virovitica - Pakrac -
Karlovac - dio Gorskog kotara - Karlobag. Za Hrvate
ona je 'bitka svih bitaka' i to ne može promijeniti
niti jedna presuda.
ZAŠTO SU
POBJEGLI IZ PODUNAVLJA?
Što reći na obrazloženja u presudi
o prekomjernom granatiranju kao načinu zastrašivanja i
etničkoga čišćenja?
Sve optužbe o 'prekomjernom' ili
'neselektivnom' granatiranju Knina, Gračaca, Benkovca
i Obrovca postaju smiješne kada se usporedi djelovanje
hrvatskoga topništva po tim (hrvatskim!) gradovima s
djelovanjem topništva JNA po ostalim hrvatskim
gradovima tijekom Domovinskoga rata, ali i općenito,
kada se usporedi s uporabom raketnih sustava i
artiljerije u suvremenim ratovima. Želim reći da
topništvo Hrvatske vojske ne samo da nije djelovalo
neselektivno, nego je, prema svjedočenima sudionika
operacije, planirana količina strjeljiva HV-a za
topničku pripremu u Oluji bila ispod standarda koji
suvremene i dobro opremljene vojske rabe u takvim
prilikama. Podatak kako je tužiteljstvo Haaškog suda
uspjelo dokazati da je od posljedica, kako oni kažu,
'neselektivnog' granatiranja Knina stradao jedan
'civil', a da u ostalim navedenim gradovima nisu
zabilježena stradanja od granatiranja, potvrđuje da su
takve optužbe neutemeljene.
Je li odlazak Srba prije Oluje
posljedica 'čišćenja' ili okupacijske srpske politike?
Javnost treba objektivno informirati o
događajima, uzimajući u obzir okolnosti u kojima su se
dogodili, a podatci koji se pritom navode trebaju biti
točni i cjeloviti. Tako se, prilikom isticanja,
zasigurno preuveličanoga, broja od 150.000 izbjeglih
stanovnika (uglavnom Srba) iz Hrvatske uoči i tijekom
Oluje, ne može prešutjeti činjenica da je njihov
odlazak posljedica srpske politike (vodstva pobunjenih
Srba iz Knina i njihovih mentora iz Beograda) od 90-e.
Jednako tako, ne može se prešutjeti podatak da je u
srpnju 1995. u Hrvatskoj bilo 384.664 prognanika i
izbjeglica, velikim dijelom protjeranih s okupiranoga
područja već 1991., koji se nisu mogli vratiti svojim
domovima zbog isključive politike vodstva pobunjenih
Srba u Hrvatskoj. Takvu je politiku, kako pokazuju
srpski izvori, podržavala većina Srba na okupiranom
području, koji su potom izbjegli u Oluji.
Što kažu dokumenti s tim u svezi?
Kad bi se
hladno i cinično, kao što to rade tužiteljstvo
Haaškoga suda i sudac Orie, uzeli dokumenti srpske
strane i rezultat koji su oni u tim dokumentima
najavili, mogli bismo reći da je svaka rasprava o
odlasku Srba s okupiranoga teritorija Hrvatske suvišna
jer su oni tako sami odlučili (otišli su na temelju
'Odluke Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj
evakuaciji', donesene 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati -
broj: 2-3113-1/95, odnosno na temelju planova za
evakuaciju koji postoje već od početka 1993.).
Naime, već u svibnju 1991. 99.80 posto Srba (od 79,48
posto, tj. 179.840 'glasača' izašlih na 'referendum')
na području Hrvatske koje će se naći pod okupacijom
(područje 11 općina: Benkovac, Vojnić, Vrginmost,
Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Korenica,
Kostajnica, Knin, Obrovac) odlučilo je da će to
područje, ili biti Srbija ili će oni otići s toga
područja, a dokumenti srpske strane potvrđuju da je
vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj njihovu podršku za
takvu odluku imalo sve do Oluje. Njihov "predsjednik
Vlade", pozivajući se upravo na cjelovitu potporu
srpskoga naroda, krajem 1991. izjavio je:
'Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili
se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati
na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za
ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj,
stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u
Krajini.'
Zapravo
sadržaj brojnih srpskih dokumenata, koji pokazuje
zašto su propali svi mirovni pregovori hrvatske vlasti
s predstavnicima pobunjenih Srba u Hrvatskoj, od 1990.
do 1995., može se sažeti u toj izjavi Milana Babića. U
prilog zaključku da su Srbi s okupiranoga područja
otišli iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje zato što nisu
željeli živjeti u Hrvatskoj govori i podatak iz
Zbornika o srpskim izbjeglicama u izdanju Centra za
strateške studije Univerziteta u Beogradu, da je od
početka 1996. do kraja 1998. Hrvatsko podunavlje, od
128.316 stanovnika, napustilo 77.316 lica srpske
nacionalnosti, usprkos tomu što je to područje mirnim
putem reintegrirano u ustavnopravni poredak RH. Slično
se dogodilo i u Sarajevu.
Ipak ne smiju se stvari
generalizirati?
Ne smije se generalizirati,
povjesničar ne smije zanemariti kontekst vremena o
kojem piše. Naravno da nisu svi isti i da treba
odvojiti ekstreme od ostalih Srba, da treba uzeti u
obzir kako je gotovo stopostotna podrška ekstremnom
vodstvu mogla biti uzrokovana informativnom blokadom,
a odlazak iz Hrvatske strahom, kako od osvete, tako i
od terora svojih sunarodnjaka, itd. Očito je da pravo
ima svoje specifičnosti te da katkad i sudska odluka
može biti u suprotnosti s povijesnim činjenicama i s
pravdom.
NIJE POSTOJAO HRVATSKO-SRPSKI DOGOVOR
O PRESELJENJU
Što je s podatcima o više od 600
ubijenih srpskih civila, čija se ubojstva pripisuju
hrvatskim snagama?
Ni
informacija o 'više od 600 ubijenih civila' nije
precizna. S obzirom na broj takvih primjera, manje je
važno to što nije riječ samo o civilima i da su neke
od osoba navedenih na popisu umrle prije Oluje (iako
autori knjige tvrde da je popis bez pogreške), važnija
je činjenica da pripadnici hrvatskih snaga nisu
odgovorni za sva navedena stradanja građana srpske
narodnosti i njihove imovine u Oluji, kako se to
sugerira. Dokumenti to izričito potvrđuju za dio
stradalih, a za dio ubojstava nije poznat počinitelj,
niti su poznate okolnosti u kojima su se ubojstva
dogodila. Dakako, time se ne umanjuje odgovornost
pojedinaca na hrvatskoj strani koji su tijekom i nakon
Oluje počinili zločine.
Navedeni broj temelji se na izvještaju HHO-a Vojna
operacija 'Oluja' i poslije. Na žalost, brojni navodi
u knjizi nisu popraćeni potrebnim znanstvenim aparatom
pa ostaje pitanje zašto su u nekim bilješkama navedeni
potpuni podatci o izvoru za navedeni događaj, a neki
događaji spomenuti bez navođenja izvora o tome.
Jednako tako, taj vrijedan pokušaj prikupljanja
podataka o nečasnim radnjama (ubojstva, pljačka i
paljenje imovine) počinjenim tijekom i nakon Oluje,
opterećenje nametanjem neargumentiranoga razmišljanja
o političkom i vojnom kontekstu operacije, odnosno
isticanjem navodnoga dogovora Milošević- Tuđman o tzv.
humanom preseljavanju stanovništva.
Ponovit ću,
ovim primjedbama ne negira se činjenica da su
pojedinci na hrvatskoj strani tijekom i nakon Oluje
ubili srpske civile, već se na temelju uvida u
raznovrsne izvore želi upozoriti na potrebu potpuno
argumentiranog i preciznog iznošenja podataka,
posebice kada se govori o tomu kako su žrtve stradale
i tko ih je ubio. Primjerice, cjelovitosti informacije
pridonio bi i podatak da je tijekom mandata zaštitnih
snaga UN-a na istom području (tzv. UNPA zone) ubijeno
više Hrvata nego što je ubijeno civila tijekom i nakon
Oluje te da je, usprkos nazočnosti snaga UN-a, s toga
(okupiranoga, ali međunarodno priznatoga) područja RH
protjerana oko polovica od ukupnog broja Hrvata koji
su tu ostali živjeti i nakon 1991.
Koje argumente možete navesti da
nije bilo riječi o dogovoru o 'humanom' preseljenju?
Snimljeni razgovori na relaciji
Knin-Beograd i memoarsko gradivo oficira SVK pokazuju
da su srpske snage trebale izdržati nekoliko dana.
Odluka o povlačenju nema veze ni s kakvim
hrvatsko-srpskim dogovorom, kako neki insinuiraju,
nego sa situacijom na terenu. Kad je vojno vodstvo RSK
shvatilo da ne će održati crte, političko vodstvo RSK
odlučilo se za egzodus. Neki drže da je to bio 'plan
B', kako bi se iseljavanjem cjelokupnoga stanovništva
nametnula krivica hrvatskom vodstvu za 'etničko
čišćenje'. Izjave pojedinih izbjeglih Srba da su pod
prijetnjom batina, pa čak i ubojstva, morali ići u
kolone, govori tome u prilog. Uz to, spomenut ću i da
je na oslobođenom području pružena skrb za 10.594
građana, većinom srpske narodnosti, te da su već do
18. kolovoza 1203 osobe (u 826 domaćinstava) na
oslobođenom području primile novčanu pomoć, da je svim
stanovnicima koji su ostali na oslobođenom području, a
kojima je pomoć bila hitno potrebna, osigurano pravo
na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na to jesu li imali
zdravstveno osiguranje, da su radi zaštite starih i
nemoćnih na oslobođenom području odmah uspostavljeni
centri za socijalni rad, itd., itd.
Što reći na izjavu da je 'broj od
600 ubijenih civila velik kao tri Ovčare'?
To je sramotna i netočna usporedba.
Potrebno je podsjetiti da je iz vukovarske bolnice
odvedeno i pogubljeno najmanje 266 osoba (200 tijela
ekshumirano je iz masovne grobnice na Ovčari, sudbina
55 osoba još nije poznata, a tijela ostalih
ekshumirana su iz drugih grobnica), te da Ovčara nije
jedino mjesto na kojem su srpske snage počinile
masovne zločine tijekom Bitke za Vukovar i nakon nje.
Navedena usporedba, ne samo da nije precizna, nego je,
u najmanju ruku, neprimjerena, posebice s obzirom na
broj bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz
Domovinskoga rata u Vukovaru.
ISPADA DA SU HRVATI SAMI SEBI
UNIŠTAVALI KUĆE!
Ističe se
broj od 22.000 zapaljenih kuća u Oluji i nakon nje.
Taj podatak
iz knjige HHO-a 'Vojna operacija Oluja i poslije' koji
se javnosti nameće kao nedvojben, nije točan, a
istodobno se prešućuje činjenica da je do Oluje u
napadima srpskih snaga (često upravo od 'komšija' iz
vlastitih ili susjednih sela) u Hrvatskoj uništeno oko
200.000 stambenih jedinica, najvećim dijelom već 1991.
Detaljna raščlamba izvješća promatrača UN-a koji su
bili zaduženi za promatranje stanja objekata na
oslobođenom području RH i evidentiranje uništenih ili
djelomično oštećenih kuća, pokazuje da je gore
navedeni broj uništenih kuća višestruko (zasigurno za
više od polovice) manji. Naime, prilikom isticanja
mogućega broja kuća koje su hrvatske snage uništile
tijekom Oluje treba uzeti u obzir da je 1210 kuća ili
objekata navedenih na popisu promatrača uništeno (868)
ili djelomično oštećeno (342) prije Oluje.
Jednako tako, u
izvješću promatrača UN-a o kućama koje su uništile
hrvatske snage nalaze se i kuće ili objekti na
lokacijama na kojima su do početka rata živjeli
isključivo Hrvati, pa proizlazi da su više od 800 kuća
Hrvati sami sebi uništili (470) ili djelomično
oštetili (338). Među uništenim kućama u izvješću
promatrača UN-a navedeno je i 680 kuća (574 potpuno i
106 djelomično uništene) na lokacijama koje su tijekom
okupacije bile na crti razdvajanja hrvatskih i
pobunjeničkih snaga, te 1255 uništenih (635 potpuno i
620 djelomično) u zonama borbenih djelovanja. Dakako,
ne može se reći da su svi objekti na crti razdvajanja
i u zoni borbenih djelovanja oštećeni u borbama, ali
je logičan zaključak da je veliki dio djelomično
oštećenih objekata posljedica djelovanja topništva ili
borbenih aktivnosti. Ovim podatcima treba dodati i
kuće koje su uništene u naseljima u kojima je živjelo
više od 70 posto ili 50 posto Hrvata, a treba uzeti u
obzir da su određeni broj kuća prilikom povlačenja
zapalili sami Srbi, o čemu svjedoči dokumentacija
srpske strane.
Što se može zaključiti na osnovi
izvješća promatrača UN-a?
Analiza metodologije rada promatrača
UN-a pokazuje brojne i znatne nepreciznosti i
nelogičnosti. Tako se na 91 lokalitetu u 43 naselja
prema popisu stanovništva iz 1991. nalazilo 6247
domaćinstava, a u izvješću promatrača UN-a navodi se
da su na tom istom prostoru pregledali ukupno 13678
kuća (ili objekata?), od čega je 10496 uništeno (4832
potpuno, a 5664 djelomično). To znači da su na tom
području promatrači UN-a pregledali 7431 kuću više
nego što ih je uopće bilo na popisu iz 1991., odnosno
da su naveli da je uništeno 4249 kuća više nego što ih
je uopće bilo na tom području prema popisu iz 1991.
Primjerice, za selo Rodaljice u Benkovačkoj općini, u
kojem su živjeli samo Hrvati, promatrači UN-a naveli
su da je pregledan 701 objekt, da je od toga broja 118
kuća ili objekata potpuno oštećeno, a 230 djelomično
oštećeno, iako je to selo prema popisu stanovnika iz
1991. imalo samo 43 objekta, a u njemu su živjeli
isključvio Hrvati. Dakako, spomenutom raščlambom ne
želi se prikriti činjenica da su pojedinci na
hrvatskoj strani zapalili dio imovine izbjeglih
srpskih građana (uostalom, na hrvatskim sudovima
procesuiran je veliki broj slučajeva paljenja i
pljačke vezane uz Oluju) nego ukazati na netočno i
neobjektivno informiranje.
SRBI SU UBILI 323 DJECE!
Hrvatske žrtve u Domovinskom ratu
sve više se prešućuju i ističu žrtve na srpskoj
strani?
Po podatcima Uprave za zatočene i
nestale Ministarstva obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti i od tijela u
Ministarstvu zdravstva, u Domovinskom ratu na
hrvatskoj je strani poginulo oko 12.500 osoba, a za
1009 nije poznata sudbina. Od toga više od polovice su
civili. Među poginulima, uglavnom na slobodnom
području Hrvatske, najmanje je 323 djece; više od 70
posto od toga broja stradalo je uslijed izravnoga
neprijateljskoga djelovanja (od eksplozije granate,
mine, raketiranja zrakoplova, snajpera i slično), a
manje od 30 posto uslijed neizravnoga neprijateljskoga
djelovanja (igranje vatrenim oružjem, ručnom bombom i
slično).
Zašto se u hrvatskoj javnosti
toliko zapostavljaju djeca žrtve rata?
U Vukovarsko-srijemskoj županiji u
srpskoj su agresiji ubijena dva cijela razreda djece,
od toga jedan samo u Vukovaru, gotovo isto toliko u
Slavonskom Brodu, pola razreda ubijeno je u
Dubrovniku, itd. Među ranjenim je civilima 1044 djece.
Kao posljedica ranjavanja, u 188 djece evidentiran je
različit stupanj tjelesne invalidnosti (u 56 vrlo
teška, 92 teška, te u 40 umjerena tjelesna
invalidnost). Bez jednoga roditelja ostalo je 5.497
djece, a 74 djece ostalo je bez obaju. Prema podatcima
našega Centra, među smrtno stradalima u Domovinskom
ratu (podatci vjerojatno nisu potpuni) na okupiranom
području Hrvatske je oko 5.100 osoba, među kojima je
54 djece (mlađe od 18 godina): 25 je stradalo
nesretnim slučajem, 10 je izvršilo samoubojstvo, za 5
nije poznat način stradanja, 8 je stradalo prilikom
granatiranja, 3 su 'poginula u akciji' (vode se kao
'borci'), 1 je ubijen, a 2 su 'umrla poslije
ranjavanja'. Istodobno, nije poznata sudbina za
otprilike 800 osoba, uglavnom srpske narodnosti.
Agresori su topništvom razorili
čitave gradove. Po Haaškom sudu ispada da je to
učinjeno selektivno?
U prvoj godini rata stradalo je 590
naselja u 57 općina u Hrvatskoj, od kojih je 35 do
temelja uništeno, a 34 pretrpjela su teška oštećenja
(među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci,
Osijek, Pakrac, Lipik, Otočac, Gospić, Dubrovnik,
Karlovac i drugi). Od općina koje nisu potpuno
okupirane, najviše stanova stradalo je u općinama
Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Dubrovnik (13.900 ili
nešto više od 50 posto), Valpovo (5775 ili oko 49
posto), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Novska
(2984 ili oko 35 posto), Osijek (20.500 ili oko 34
posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto),
Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Slavonski Brod (7475
ili oko 21 posto stambenoga fonda), itd. Po podatcima
iz 1992.. na privremeno okupiranom području najviše
stanova uništeno je i oštećeno u općinama Vukovar
(25.590 ili 91 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85
posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Petrinja (7083
ili oko 58 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto),
Drniš (5016 ili oko 53 posto), Otočac (3507 ili oko 42
posto), itd.
Koliko je stanova ukupno uništeno
u agresiji?
Procjenjuje se da je u agresiji na
Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano
područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko
210.000 stanova. Najveći dio razrušen je već 1991.
kada je počinjena šteta procijenjena na oko 3,2
milijarde američkih dolara.
Piše: Marko
Curać
Hrvatski list, broj 348, 26. svibnja 2011.
|