Bez obzira na sudsku presudu, a uz suosjećanje s
obiteljima žrtava, posebice nevino ubijenih civila,
činjenica je da spomenuti generali nisu zločinci,
činjenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno
granatiran i činjenica je da Hrvatska 'Olujom' nije
provela 'udruženi zločinački pothvat', odnosno da nije
odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske.
Za to, kao i za nužnost pokretanja oslobodilačke
vojno-redarstvene operacije kao jedinog mogućeg rješenja
problema okupiranog teritorija Republike Hrvatske, u
kojoj su, nažalost, neizbježene i civilne žrtve,
odgovorna je isključiva politika srpskog vodstva.
Dakako, uz takvu politiku, za
incidente i ubojstva srpskih civila odgovorni su i
neposredni počinitelji zločina, no to sigurno nisu
zapovjednici hrvatske vojske i policije, ni tadašnja
hrvatska politika koja je učinila sve što je mogla u
onakvim okolnostima da civilne žrtve budu što manje.
Primjerice, u akciji pod nazivom 'Spasimo život',
pokrenutoj nakon 'Oluje', na oslobođenom području
zbrinuto je 10.594 osoba, od toga 70,4 % Srba.
Nevjerojatno je kako oni koji i dalje
prozivaju Hrvatsku da je odgovorna za odlazak Srba s
toga područja zanemaruju kontekst vremena i povijesne
izvore, posebice odluke srpskog vodstva, samozvane
referendume, izjave da neće živjeti 'u bilo kakvoj
hrvatskoj državi' ili, primjerice, činjenicu da je
hrvatsko Podunavlje tijekom mirne reintegracije, dakle
bez obzira na prestanak borbenih djelovanja i
garancije međunarodne zajednice, napustilo 77.316
osoba srpske narodnosti, od ukupno 128.316 stanovnika
na tom području (dakle, više od 60 % Srba na tom
području).
Nažalost, mnogi su podlegli autoritetu institucije,
odnosno tezama Haškog tužiteljstva, iako bi trebali
priznavati samo autoritet činjenica. Što uopće misliti
o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i
videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili
da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Markač nisu
zločinci...? Što misliti o onima koji neistinama i
poluinformacijama već 15-ak godina neprestano truju
medijski prostor u Hrvatskoj?
Tako dopisnik iz Italije i sada moralizira o
tijesnoj većini u žalbenom vijeću prilikom donošenja
odluke o odbacivanju prekomjernog granatiranja, ne bi
li dokazao kako je pravomoćna presuda dvojbena, opet
zanemarujući činjenicu da fotografije, video zapisi i
pisani izvori, čak i oni srpske strane, jasno pokazuju
da je o tome besmisleno raspravljati. To je isti onaj
dopisnik, koji nas je nakon prvostupanjske presude
pokušao uvjeriti kako je 'čista matematika', odnosno
smanjenje broja Srba u Hrvatskoj s oko 12 % na oko 4,5
%, dokaz da je Hrvatska počinila etničko čišćenje i da
svi koji govore suprotno - lažu, bezobrazno
zaboravljajući činjenicu da brojeve u historiografiji
treba znati analizirati, odnosno odrediti uzroke i
posljedice njihova smanjenja ili rasta.
Naravno da
spomenuti dopisnik ne uvažava relevantne izvore koji
objašnjavaju razloge takvoga smanjenja broja, a s
kojima bi morao biti upoznat ako piše o toj temi, te
da ga ne zanima povjesni kontekst i cjelovit prikaz
toga povjesnog razdoblja, no to mu ne smeta da optuži
Hrvatsku za etničko čišćenje. Kao da je 'Odluku
Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji',
donesenu 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati (broj:
2-3113-1/95), potpisao Franjo Tuđman, a ne predsjednik
Republike Mile Martić (odluka je potom 'ovjerena u
Glavnom štabu SVK u 17.20 sati').
I u ponedjeljak je u večernjoj emisiji HTV-a rečeno,
primjerice, da hrvatska država nije ništa poduzela da
kazni počinitelje, odnosno da nitko nije osuđen za
zločine počinjene nad srpskim civilima u ili nakon
'Oluje', iako je do 1999. 'pravomoćnom presudom za
ubojstvo na kazne zatvora od 1 do 15 godina' osuđeno
12 osoba: Zvonimir L., Miloš M., Dane K., Mario D.,
Veselko B., Zoran Š., Darko S., Ivica L., Ivica S.,
Ivica D., Mirsad N., Robert S., a na kaznu zatvora u
trajanju od 20 godina osuđen je Perica Č. Istodobno,
vođeni su postupci zbog kaznenog djela ubojstva u selu
Varivode, Gošići i Očestovo, a protiv osoba koje su
sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i
neposredno nakon 'Oluje' (pljačka i palež) na
hrvatskim sudovima do rujna 1999. na odgovarajuće
kazne osuđene su 1492 osobe hrvatske nacionalnosti.
Ogledalo licemjerja
U toj je emisiji, pravednik s brkovima, koji ovih
dana telefonom iz Zagreba tješi Savu Štrpca,
ucviljenog zbog propalog plana da Hrvatsku proglasi
zločinačkom tvorevinom i tako izbori legitimitet za
'Republiku Srpsku Krajinu', ispalio u medijski prostor
novu dezinformaciju, otprilike - 'da se ubojstva
ostale djece u Hrvatskoj ne mogu usporediti s
ubojstvom ubijene Aleksandre Z., jer su stradala u
granatiranju'.
Ubojstvo djevojčice Aleksandre i
njezine majke stravičan je zločin, s kojim se hrvatsko
društvo suočilo i osudilo ga, no čovjek koji se bavi
pitanjem ljudskih prava i žrtava u Domovinskom ratu,
ako to ne radi selektivno, trebao bi znati i napokon
javno reći da to nije jedini primjer tako brutalnog
ubojstva, primjerice, da su djeca Dario (rođ. 1986.) i
Tomislav (rođ. 1989.) J. ubijeni u studenom 1991. u
selu Kostrići, da je u pokušaju izlaska iz opkoljenog
Vukovara 18. studenoga uhićen i hladnim oružjem ubijen
13-godišnji Igor Č., da su djeca Slobodan (rođ. 1981.)
i Goran (rođ. 1987.) Č. ubijena 18. siječnja 1992. u
Erveniku hicem iz puške, a tijela su im potom
zapaljena... Ubili su ih pripadnici srpskih postrojbi.
Zar je problem spomenute zločine
staviti u istu rečenicu? Zar je problem, prilikom
prozivanja za Varivode, Grubore i Gošiće, u istoj
rečenici spomenuti naselja Antin, Antunovac, Baćin,
Balinci, Beli Manastir, Berak, Bilje, Bogdanovci,
Bruška, Bučje, Cerić, Cetingrad, Čakovci, Čanak,
Četekovac, Ćelije, Dalj, Donji Čaglić, Drežnik, Drniš,
Erdut, Ernestinovo, Ervenik, Glina, Glinsko Novo Selo,
Glinska Poljana, Grabovac, Gređane, Hrvatska
Kostajnica, Hum, Ilok, Ivanovo Selo, Jankovci (Novi i
Stari), Jasenice, Joševica, Kijevo, Korlat, Kostrići,
Kraljevčani, Kusonje, Lipik, Lisičić, Lovas, Lovinac,
Maja, Marinci, Medviđa, Mikluševci, Mohovo, Nadin,
Negoslavci, Okučani, Pakrac, Pakrački Vinogradi,
Petrinja, Pecki, Petrovci, Plavićevac, Poljanak,
Saborsko, Selište, Skela, Smilčić, Smoljanac, Slunj,
Sonković, Sotin, Struga, Svinjarevci, Široka Kula,
Škabrnja, Šopot, Tenja, Tordinici, Tovarnik, Vaganac,
Viduševac, Voćin, Zemunik Donji, i druga stratišta
diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni
hrvatski branitelji i civili? Kad se navode
neprocesuirani zločini nad Srbima, zar je problem
spomenuti koliko je neprocesuiranih zločina nad
Hrvatima, primjerice za 145 masovnih grobnica u kojima
su žrtve srpskih zločina, pa da se vidi je li to zbog
nacionalnosti žrtava ili zbog nećeg drugog? S obzirom
na to da bi se trebali držati načela da sve žrtve
zaslužuju pijetet, a posebno ubijena djeca, bez obzira
na njihovu nacionalnost, kako je moguće da su u
medijima u Hrvatskoj spomenuti zločini neravnomjerno
zastupljeni?
Tragikomično je gledati ovih dana rad uredništva
pojedinih tiskovina koje su dan nakon donošenja
oslobađajuće presude svoje novine omotali posterom
Ante Gotovine, a na dan izricanja presude na
naslovnici tih novina nije bilo ni slova o tome, kao
da je riječ o nekoj privatnoj parnici u Haagu, a ne o
događaju od iznimnog nacionalnog značaja. Da ne
spominjem što su pojedinci pisali i govorili, a kako
danas govore...
Posebno su licemjerni oni koji su nakon izricanja drakonske
prvostupanjske presude u travnju 2011. prozivali sve koji nisu prihvatili takve
presude Haškog suda "da nisu sposobni suočiti se s prošlošću", a generalima su
javno poručili da 'još nije kasno da se pokaju'. Tada su takve presude za njih
bile 'pravične', a sada su 'skandalozne', iako je riječ o istom sudu čiju su
objektivnost i stručnost dizali u nebo i predstavljali kao neosporni autoritet.
Nevjerojatno je da su pojedini mediji vodstvima raznih nevladinih udruga, upitne
stručnosti kad je riječ o Domovinskom ratu, u zadnjih 10-ak godina posvetili
toliko prostora.
Oni su odgovorni za pokušaj da se raznim poluinformacijama i
netočnim podacima teze haških tužitelja o 'Oluji' u Hrvatskoj prihvate kao
konačna istina. Njihovi pokušaji danas su ogledalo licemjerja, kao što je knjiga
'Gotovina - stvarnost i mit' (Zagreb, 2010.), spomenik svim lešinarima, čiji je
cilj opravdati unaprijed zadani zaključak, a ne povijesna istina.
Mnogi od njih ni ovih dana ne kriju svoj jal. Tako ona veličina od pjesnika,
osebujne frizure, zamjera Hrvatima 'da više vole generale nego pjesnike'. Onome
koji je svojim umijećem pisanja dobio značajne nagrade, ako je sitne duše,
zaista mora biti teško pomiriti se s činjenicom da bi njemu, kao čovjeku,
zapljeskao tek poneko, možda članovi obitelji i pokoji kolega (vjerojatno ne iz
iste redakcije). On neće ili ne može razumijeti da milijuni Hrvata i građana
Hrvatske vole Antu Gotovinu i Mladena Markača zbog njihovih ljudskih kvaliteta i
svega dobroga što su učinili za Hrvatsku, a ne zbog toga što su generali...
Onog drugog pisca, komedijaša sa šeširom, generalova imenjaka,
kojeg ljudi u Hrvatskoj shvaćaju toliko ozbiljno, koliko i njegovu izjavu o
'jednoj ozbiljnoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji', ne treba ni
komentirati. To je ona dobričina koja nogometašu Zvonimiru Bobanu ne može
oprostiti što je diplomirao povijest, pa kako će se onda pomiriti s činjenicom
da će jedan general 'oskudnog općeg obrazovanja' - kako ovih dana ističu
zabrinuti 'intelektualci' - ostati upamćen kao važan sudionik najsjajnijeg
razdoblja hrvatske povijesti, a da se njega i svih takvih 'intelektualaca' za
koju godinu skoro nitko neće sjećati.
Ne znam tko su to 'mi' u njegovoj
izjavi da 'smo mi u Hrvatskoj jedanaest godina trpjeli zbog generalovih
postupaka' i tko je to zapravo trpio, s obzirom na to da se spomenuto 'mi' neki
dan jasno i masovno očitovalo po trgovima hrvatskih gradova što misle o
generalima i koliko njima zamjeraju za desetljeće trpljenja. Čudno ili ne, oba
spomenuta pisca kolumnisti su istih novina.
Brbljanje i pravda
Da ne bi bilo zabune, zato što smatram da svi počinitelji zločina trebaju biti
kažnjeni, postojanje sudova za ratne zločine i dalje smatram civilizacijskim
iskorakom, ali pod uvjetom da uvažavaju činjenice i pravila ratovanja, da ne
djeluju politički, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da se jasno
odrede prema agresoru, jer se samo kažnjavanjem agresora može preventivno
djelovati na sprječavanje novih ratova, odnosno agresija. A to sigurno nije
Haški sud, jer za to ni nema mandat.
Stoga ću ponoviti ono što sam rekao na promociji izdanja našega
Centra 9. studenoga 2012., dakle prije izricanja pravomoćne presude, da ne
prihvaćanje onakve prvostupanjske presude nije pitanje odnosa prema Haškom sudu,
nego pitanje odnosa prema činjenicama, te da prihvaćanje onakvih objašnjenja u
presudi ne bi bilo 'suočavanje s prošlošću', nego pomirba s nepravdom! Izricanje
onakvih drakonskih kazni usprkos očitim činjenicama koje nisu uzete u obzir,
mnogi su s pravom doživjeli kao političku odluku.
Pod dojmom takve presude i procesa vezanih uz Srebrenicu,
Vukovar, Dubrovnik i generala Mladića, odnosno zbog propusta u svom radu i
vidljivog taktiziranja, koje se može opisati kao politikanstvo, smatrao sam da
sve kozmetičarke svijeta neće moći uljepšati Haško lice pravde. Ni ova
pravomoćna presuda, koju smatram pravednom, neće znatnije ublažiti takvo
mišljenje, jer Haški sud zbog prevelikih ambicija, a površnog rada svoga
tužiteljstva ne može opravdati očekivanje da će njegovim presudama pravda biti
zadovoljena.
Može li se, primjerice, opravdati pokušaj haškog tužiteljstva
da presudama nevinim ljudima zadovolji statistiku, odnosno može li se
nepravednim presudama, kakva je bila prvostupanjska presuda generalima Gotovini
i Markaču, postići pravda i ispuniti jedna od (političkih) zadaća Haškog suda -
pomirenje u regiji? Može li se sud koji više godina drži nevine ljude u zatvoru
bez prava na odštetu smatrati pravednim?
Može li se zanemariti činjenica da spomenuti Haški sud nije podnio tužbu
protiv zapovjedništva JNA (Veljko Kadijević, Života Panić, Blagoje Adžić ...),
čak ni za razaranje Vukovara i pokolj na Ovčari, i reći da je taj sud 'bio
uspješan u procesuiranju onih koji snose najveću odgovornost za najteže zločine
počinjene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji', kao što je to nedavno izjavio
glavni tužitelj?
Kakva je to pravda kad se generalu Mladiću sudi za zločine
počinjene u BiH, ali ne i za zločine u Hrvatskoj? Kakva može biti
vjerodostojnost tužiteljstva, pa onda i suda koji na temelju nejednakih
kriterija tužiteljstva donosi osuđujuće presude (poput prvostupanjske presude
generalima Gotovini i Markaču), koje tvrdi da je Knin prekomjerno granatiran, a
to isto ignorira kad su u pitanju Vukovar, Vinkovci, Osijek, Županja, Nova
Gradiška, Novska, Sisak, Karlovac, Slavonski Brod, Lipik Pakrac, Daruvar,
Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i brojna druga naselja?
Netko je već rekao da je to ruganje pravdi i stanovnicima
spomenutih gradova. To smo 'brbljali', kako nas proziva sveznajući sveučilišni
profesor Žare P., prije ove pravomoćne presude, pa ćemo 'brbljati' i dalje. Za
sve bisere koje je on prosuo po medijima u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina,
posebice o 'Oluji', primjeren je puno teži glagol od 'brbljati'. Nije problem
pogledati što je sve netko govorio i pisao... Sve ovo samo pokazuje koliko su u
krivu svi koji traže da se 'zvanična historija o ratovima u SFRJ' temelji na
haškim presudama, te koliko bi tako pisana povijest bila površna i neprecizna.
Ovu završnu rečenicu napisao sam s mislima na proces šestorici
Hrvata iz BiH koji se također vodi u Haagu, a u kojem je tužiteljstvo u svojoj
završnoj riječi također izreklo neke teze koje su besmislene, poput spomenutih
teza iz prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču.
Autor: Ante
Nazor
Izvor: dnevno.hr
|