"Donijela sam zemlju s Ovčare iz Vukovara kako bih
zasadila biljku koju ću staviti uz sliku svoga sina. Tu
ću biljku nazvati Nada, u nadi da se ljudska ludost
nikada više neće ponoviti i da nitko nikada neće
zaboraviti Vukovar. Nikada. Nadam se tome",
napisala je potkraj prošle godine Lyliane Fournier u
pismu zahvale nakon što je otišla iz Hrvatske za koju je
život dao njezin sin, vukovarski branitelj Jean-Michel
Nicolier.
Majka francuskog dragovoljca kući je ponijela jake,
neizbrisive slike: iz ruku predsjednika Ive Josipovića
tada je na Pantovčaku primila odličje Reda Nikole Šubića
Zrinskog za junaštvo njezina sina, prvog odlikovanog
među 500 hrvatskih branitelja stranih državljana, a
kasnije tog dana koračala je vukovarskom Kolonom
sjećanja, prvi put boraveći u gradu u kojem je
25-godišnji mladić pronašao pa izgubio sebe, dok su joj
prilazili i grlili je njoj nepoznati ljudi, suborci
njezina sina.
Dvadeset godina nakon njegove smrti, Hrvatska se
odužila francuskom dragovoljcu. Lyliane Fournier vratila
se kući spokojnija nego što je bila kad je ovamo stigla,
shvativši da Jean-Michel nije gost samo u njezinim
molitvama. No, kao da susret s vrhovnim zapovjednikom,
postumno odličje ili prijava u registar branitelja, gdje
njegova imena predugo nije bilo, nekim ljudima nisu bili
dovoljni da mladom Francuzu vrate dug, pa je iz pera
književnice Nevenke Nekić ovih dana izišao i roman
"Jean ili miris smrti", intimna pripovijest o
sudbini dragovoljca u ratnom vrtlogu njemu daleke i
nepoznate zemlje. Jer, Jean-Michel u svom je domu u
francuskom Vesoulu vidio kadrove ranjene Hrvatske i
osjetio Božji poziv, pa ga ni majka nije uspjela
spriječiti. Njoj je rekao: "Želim pomoći tim
ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se.
Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje."
Točno 20 godina poslije, u siječnju 2011. Nevenka
Nekić vidjela je dokumentarni film Višnje Starešine
"Zaustavljeni glas" koji se bavio jednim drugim
vukovarskim herojem, Sinišom Glavaševićem. No, kadrovi
na marginama ovog filma ostavili su je bez daha.
Snimljeni su kamerom francuske televizije, čiji su
reporteri u podrumu vukovarske bolnice pronašli ranjenog
sunarodnjaka koji odbija pobjeći pred nadolazećom
vojskom.
"Više puta predložili su mi da izađem iz grada i
vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u
Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u
zlu", rekao je nekoliko sati prije smrti, prije
nego što je odveden na Ovčaru, gdje su ga četnici
samljeli udarcima.
Snimaju i dokumentarac
No, čudesna mirnoća i osmijeh s njegova lica Nevenku
Nekić potpuno su obuzeli, stoga je alarmirala
prijatelja Antuna Ivankovića, predsjednika Udruge dr.
Ante Starčevića iz Tovarnika, s kojim je idućih deset
mjeseci bespoštedno tragala za njegovim korijenima sve
dok nisu pronašli Lyliane i doveli je u Hrvatsku.
Beskrajno dirnuta sudbinom mladog idealista,
profesorica Nekić u svoj je roman, osim majčinih
pisama, utkala i dokumentarnu građu sa suđenja u
Beogradu i Vukovaru, novinske članke iz lokalnog,
francuskog medija koji je početkom ratnih 90-ih pratio
majčinu potragu za sinom, imaginarni dnevnik mladog
vojnika, ali i vrlo osobne emocije.
- Imao je dušu nježnog i čestitog čovjeka. Jean je
moj sin, kao i svoje majke - rekla nam je autorica ne
krijući da je iznimno teško pisala ovaj roman, koji će
čitatelji moći potražiti u svim knjižarama nakladne
kuće Verbum, u muzeju Mjesto sjećanja - Vukovarska
bolnica te u Spomendomu Ovčara. A majka Lyliane, ona
je jednostavno ushićena.
- Nakon dolaska u Hrvatsku i Vukovar potkraj prošle
godine moj se život posve izmijenio. Iznenađena sam
što je o mom sinu svjetlo dana ugledala i knjiga,
posvećena njegovu životu i tragičnoj smrti u Vukovaru
1991. godine. Radujem se što će se roman prevesti i na
francuski jezik, a kako doznajem, u tijeku je i
snimanje dokumentarnog filma o Jean-Michelu u
produkciji naših prijatelja iz Udruge dr. Ante
Starčevića iz Tovarnika - rekla je majka koja će, dok
ne dočeka dan kad će svom sinu na grobu moći zapaliti
svijeću, doticati zemlju koju je donijela s Ovčare.
Majčinu najveću bol stoga je autorica romana Nevenka
Nekić opisala sljedećim riječima: "Ako nađeš grob na
zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko od
Dunava, naći ćeš čarobni ključ jednoga sna. Otključaj
ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice
stvoriti domovinu."
Vlakom sam
stigao u Zagreb 1991. i odmah otišao na ratište
Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, gradiću na
istoku Francuske. Nakon završetka gimnazije našao se na raskrižju puteva: tražio
se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio kako
Hrvatska pati i tada shvatio što je njegovo poslanje.
U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se
dragovoljac i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu stigao u
Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala, gdje su vođene
bitke "prsa o prsa". Prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i
herojstvo u obrani grada. Majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud:
"Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja
svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima."
Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana
kasnije iz bolnice je odveden na Ovčaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina
Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje
je Francuz. Nije se krio, javio se. Polumrtvog od batina, metkom ga je dokrajčio
Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.
Piše Renata
Rašović
Večernji list
|