"Donijela sam zemlju s OvÄare iz Vukovara kako bih
zasadila biljku koju ću staviti uz sliku svoga sina. Tu
ću biljku nazvati Nada, u nadi da se ljudska ludost
nikada više neće ponoviti i da nitko nikada neće
zaboraviti Vukovar. Nikada. Nadam se tome",
napisala je potkraj prošle godine Lyliane Fournier u
pismu zahvale nakon što je otišla iz Hrvatske za koju je
život dao njezin sin, vukovarski branitelj Jean-Michel
Nicolier.
Majka francuskog dragovoljca kući je ponijela jake,
neizbrisive slike: iz ruku predsjednika Ive Josipovića
tada je na PantovÄaku primila odliÄje Reda Nikole Å ubića
Zrinskog za junaštvo njezina sina, prvog odlikovanog
među 500 hrvatskih branitelja stranih državljana, a
kasnije tog dana koraÄala je vukovarskom Kolonom
sjećanja, prvi put boraveći u gradu u kojem je
25-godišnji mladić pronašao pa izgubio sebe, dok su joj
prilazili i grlili je njoj nepoznati ljudi, suborci
njezina sina.
Dvadeset godina nakon njegove smrti, Hrvatska se
odužila francuskom dragovoljcu. Lyliane Fournier vratila
se kući spokojnija nego što je bila kad je ovamo stigla,
shvativši da Jean-Michel nije gost samo u njezinim
molitvama. No, kao da susret s vrhovnim zapovjednikom,
postumno odliÄje ili prijava u registar branitelja, gdje
njegova imena predugo nije bilo, nekim ljudima nisu bili
dovoljni da mladom Francuzu vrate dug, pa je iz pera
književnice Nevenke Nekić ovih dana izišao i roman
"Jean ili miris smrti", intimna pripovijest o
sudbini dragovoljca u ratnom vrtlogu njemu daleke i
nepoznate zemlje. Jer, Jean-Michel u svom je domu u
francuskom Vesoulu vidio kadrove ranjene Hrvatske i
osjetio Božji poziv, pa ga ni majka nije uspjela
sprijeÄiti. Njoj je rekao: "Želim pomoći tim
ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se.
Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje."
ToÄno 20 godina poslije, u sijeÄnju 2011. Nevenka
Nekić vidjela je dokumentarni film Višnje Starešine
"Zaustavljeni glas" koji se bavio jednim drugim
vukovarskim herojem, Sinišom Glavaševićem. No, kadrovi
na marginama ovog filma ostavili su je bez daha.
Snimljeni su kamerom francuske televizije, Äiji su
reporteri u podrumu vukovarske bolnice pronašli ranjenog
sunarodnjaka koji odbija pobjeći pred nadolazećom
vojskom.
"Više puta predložili su mi da izađem iz grada i
vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u
Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u
zlu", rekao je nekoliko sati prije smrti, prije
nego Å¡to je odveden na OvÄaru, gdje su ga Äetnici
samljeli udarcima.
Snimaju i dokumentarac
No, Äudesna mirnoća i osmijeh s njegova lica Nevenku
Nekić potpuno su obuzeli, stoga je alarmirala
prijatelja Antuna Ivankovića, predsjednika Udruge dr.
Ante StarÄevića iz Tovarnika, s kojim je idućih deset
mjeseci bespoštedno tragala za njegovim korijenima sve
dok nisu pronašli Lyliane i doveli je u Hrvatsku.
Beskrajno dirnuta sudbinom mladog idealista,
profesorica Nekić u svoj je roman, osim majÄinih
pisama, utkala i dokumentarnu građu sa suđenja u
Beogradu i Vukovaru, novinske Älanke iz lokalnog,
francuskog medija koji je poÄetkom ratnih 90-ih pratio
majÄinu potragu za sinom, imaginarni dnevnik mladog
vojnika, ali i vrlo osobne emocije.
- Imao je duÅ¡u nježnog i Äestitog Äovjeka. Jean je
moj sin, kao i svoje majke - rekla nam je autorica ne
krijući da je iznimno teško pisala ovaj roman, koji će
Äitatelji moći potražiti u svim knjižarama nakladne
kuće Verbum, u muzeju Mjesto sjećanja - Vukovarska
bolnica te u Spomendomu OvÄara. A majka Lyliane, ona
je jednostavno ushićena.
- Nakon dolaska u Hrvatsku i Vukovar potkraj prošle
godine moj se život posve izmijenio. Iznenađena sam
Å¡to je o mom sinu svjetlo dana ugledala i knjiga,
posvećena njegovu životu i tragiÄnoj smrti u Vukovaru
1991. godine. Radujem se što će se roman prevesti i na
francuski jezik, a kako doznajem, u tijeku je i
snimanje dokumentarnog filma o Jean-Michelu u
produkciji naših prijatelja iz Udruge dr. Ante
StarÄevića iz Tovarnika - rekla je majka koja će, dok
ne doÄeka dan kad će svom sinu na grobu moći zapaliti
svijeću, doticati zemlju koju je donijela s OvÄare.
MajÄinu najveću bol stoga je autorica romana Nevenka
Nekić opisala sljedećim rijeÄima: "Ako naÄ‘eÅ¡ grob na
zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko od
Dunava, naći ćeÅ¡ Äarobni kljuÄ jednoga sna. OtkljuÄaj
ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice
stvoriti domovinu."
Vlakom sam
stigao u Zagreb 1991. i odmah otišao na ratište
Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, gradiću na
istoku Francuske. Nakon završetka gimnazije našao se na raskrižju puteva: tražio
se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio kako
Hrvatska pati i tada shvatio Å¡to je njegovo poslanje.
U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se
dragovoljac i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu stigao u
Vukovar, na SajmiÅ¡te. Najtežu bojiÅ¡nicu, koja se Äesto pomicala, gdje su voÄ‘ene
bitke "prsa o prsa". Prema svjedoÄenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i
herojstvo u obrani grada. Majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud:
"Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja
svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima."
Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana
kasnije iz bolnice je odveden na OvÄaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina
Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje
je Francuz. Nije se krio, javio se. Polumrtvog od batina, metkom ga je dokrajÄio
Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.
Piše Renata
Rašović
VeÄernji list
|