|
Draga moja
Grozničavo sam u ovom sobičku
pokušavao naći riječi kako da ti kažem, nisam te želio
vidjeti uplakanu. Sve ove dane i noći pripremao sam
se, kao osuđenik pred smrt koji treba dati izjavu,
birao sam riječi pa ih brisao, zamišljao pokrete sa
kojim ćeš dočekati moje riječi. Na kraju bih najrađe
udarao pesnicama po zidovima, vrisnuo iz sveg glasa,
htio sam da na moj plač svi dotrčitite, da mi kažete
kako je sve zabuna.
Tisuću puta sam se pitao zašto ja,
zašto meni, dok nisam shvatio kako je sudbina
neizbježna, tu neizbježnost sam pokušao razumijeti u
svojim mislima. Uzalud. Jedino me ta neizbježnost
sudbine sprečavala da prolupam, da vičem i plačem, što
bi bilo jedino logično u ovom trenutku. Ne, ja ništa
ne poduzimam, navodno se odmaram glupo buljeći u
strop, po nekakvoj nevidljivoj liniji motam svoje
misli sve dok mi se ne zavrti u glavi. |
Tako ležeći, draga moja, bila je lažna slika moje
ležernosti, u meni je kuhalo i razdiralo razumijevanje
za svijet oko mene. Tješio sam se mislima iz prošlosti,
htio sam tako izbrisati sadašnje misli, nekakvom
prijatnijom prošlošću sam htio zamijeniti ovu okrutnu
stvarnost. Jer kako drugačije objasniti sam sebi ovu
nerazumljivu neminovnost, zašto ja, zašto se to događa
što se događa, u tom kovitlacu mrsko zamornih,
nepovezanih i zamršenih misli nema niti jedne jedine
riječi objašnjenja, međutim svaki put se sledim kada se
glava razbistri od saznanja da je naš život ništa drugo
nego ruski rulet, samo što mi toga nismo svjesni. A to
je jedino dobro u svemu.
Bože moj, eto ponovo se obraćam Bogu
kao i nebrojeno puta ovih zadnjih dana, kako je čovjek
bio zaokupljen sticanjem i očuvanjem već stečenog.
Kako nije primjećivao sve one male stvari koje život
znače. Eto draga moja, kad sam ti zadnji put rekao da
te volim, kao da su riječi prigušene udaljenošću
izlazile iz mojih usta, nerazumljive. Kako da ti
pričam o ljubavi, a da izbjegnem onu kičavost koju si
tako mrzila, uz svu strepnju i nesigurnost. Draga
moja, volim te kao ovaj prostor koji me okružuje, jer
prostor je sve, ovaj zrak što ga udišemo, ovaj komad
zemlje na kojoj živimo, ove slike iz mašte koje smo
zajedno crtali, oni zahtjevi prema životu koje smo
imali, ona ravnoteža, red, mogućnost koju smo imali,
sve si to ti draga moja. Vidim te kako govoriš,
prostor je ništa, neopterećena ovim mislima
sadašnjosti, molim te nemoj svoj razum ogriješiti onom
skučenošću ljubavnih romana, jer ti romani imaju
nekakve sive i opasne zahtjeve prema životu.
Već te vidim kako mi govoriš, šta je s tobom jer ovo ti ne
priliči, za tebe sam oduvijek bio otvorena knjiga, priznajem ponekad mi je to
smetalo ali kroz ove dane i noći naučio sam mnogo toga, naučio sam kako priznati
poraz sa jednim bezbrižnim smiješkom. Draga moja, istina nas nikada nije
razdvajala i ja ti moram reći, nekakva glupa bolest u krvi, neprimijetna,
bezbolna, ona je kriva ako sam se zadnjih dana neupadljivo povlačio. Oprosti mi,
moja šutnja nije tiho bježanje od odgovornosti, nego neizmjerna žalost što ćeš
morati sanjariti nasamo. Ako doktori ovaj puta budu u pravu, možda ti neću biti
u prilici reći moj mučni položaj, kad budeš čitala ovo znaćeš da sam našao svoje
vječno utočište. Oprosti mi što ti neću ništa reći, ne želim ti lagati, ali ovaj
jedini put želim da ova laž bude obostrano prihvaćena.
Znam da ćeš mi reći, zašto ti nisam rekao, mogli smo još tisuću
stvari uraditi zajedno, godina je duga, ali vjeruj mi nisi ni svjesna koliko
svakodnevne male stvari dobiju na važnosti, nekoj novoj vrijednosti, možda sam
se ponekad prekomjerno divio maloj sitnici, oprosti mi to je zbog uzbuđenja, jer
sam htio da svaki događaj ostavi traga u duši, kao što bi usijano željezo na
koži ostavilo ožiljak, vječno, u prvom trenutku bolno, ali vidljivo za čitav
život.
Oprosti mi, i meni je ponekad bilo
mučno, počeo bi se neumjesno ponašati, glumio sam ponekad grozničavo odbijanje,
a najradije bih te objeručke prihvatio i priljubio svoju glavu na tvoje grudi
tako da ti čujem kucanje srca i isplakao se kao malo dijete, i rekao ti sve,
grubo otvoreno kako to djeca umiju. Zašto ti ovo sada pišem, ne želim da plačeš
kad budem odlazio, želio sam da odem sa podignutom glavom pobjednika, kao da sam
prošao sva bojišta, a nisam, jer ovaj put ne želim ti reći da sam gubitnik, nego
nisam pobjeđivao. Ne želim osjetiti sažaljenje u pogledu zbog odlaska koji se
približavao, jer draž onog prvog dana s tobom nije niti jednog trenutka postajao
bljeđi i slabiji. A ja sam znao da sam bio spreman i ta stalna spremnost mi je
smetala u ponašanju sa tobom i drugima, postao sam krut, ćutljiv, ograničavao
sam se.
Zato nemoj biti tužna i nemoj stvoriti oko sebe
obruč hladne odbojnosti, nego živi onako kako smo nebrojeno puta do najmanje
sitnice proživljavali budućnost. Voli te tvoj muž.
Boris B. Iko
|