KAKO SPRIJEČITI "OLUJU"

Kraj je srpnja 1995. godine, međunarodna zajednica nije učinila ništa da spriječi pad Srebrenice i Žepe, a sada ne poduzima ništa kako bi zaustavila svesrpske napade na 'zaštićenu zonu' Bihaća koju Srbi napadaju s okupiranog teritorija iz Hrvatske i BiH. Bio je to jasan znak Hrvatskoj i njezinom predsjedniku Tuđmanu da je međunarodna zajednica odustala od mirovnog plana Kontaktne skupine za BiH te da će politikom 'svršenog čina' i vojnom pobjedom Srba dopustiti prekrajanje na terenu i tako nagraditi srpske fašiste.

Diplomatsko sprječavanje "širenja sukoba", ili kako pomoći Miloševiću

Dok Srbi pokušavaju na brzinu osvojiti 'zaštićenu zonu' UN-a oko Bihaća, predsjednik Tuđman (29.7.1995) razgovara na Brijunima s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a Yasushiem Akashijem o stanju na tom području, ulozi hrvatskih Srba u tomu napadu te budućnosti političkih pregovora s predstavnicima pobunjenih hrvatskih Srba. Predsjednik Tuđman rekao je Akashiju da su za zaoštravanje krize u Hrvatskoj i BiH odgovorni isključivo agresivni Srbi koji učestalim napadima po objema državama sustavno krše sva moralna načela međunarodne zajednice, koja ne poduzima nikakve mjere kako bi zaustavila tu velikosrpsku agresiju. Hrvatske obavještajne službe osigurale su predsjedniku Tuđmanu točan i objektivan uvid u 'diplomatske igrokaze' i srpske planove.

Slijedom tih obavještajnih procjena predsjednik Tuđman donio je odluku da Hrvatska vojska u duhu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Splitske Deklaracije od 22. srpnja 1995. poduzme odlučne operacije (Ljeto-95) kako bi zaštitila strateške interese Republike Hrvatske i pružila pomoć BiH. Osim toga, na tom sastanku, predsjednik Tuđman rekao je Akashiju da Hrvatska pristaje na svake mirovne pregovore pa i na sastanak s predstavnicima pobunjenih hrvatskih Srba u Ženevi tijekom kojeg mora biti dogovoren termin i početak ozbiljnih i neodgodivih pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranih područja u ustavnopravni poredak Hrvatske. Kakav je 'objektivni' međunarodni diplomat Akashi, Tuđman je dobro znao iz izvješća hrvatskih obavještajnih službi koje su godinama uspješno prisluškivale Slobodana Miloševića i ostale srpske kolovođe. Ti razgovori nedvojbeno su pokazali da 'jugoslavenska diplomacija' ima značajan utjecaj na Akashija i to će se pokazati već slijedeći dan tijekom Akashijeva posjeta Kninu.

Mrkšić htio sastanak na Turnju, a hrvatski generali došli na sastanak u Knin

U nedjelju 30. srpnja Yasushi Akashi doletio je u Knin s britanskim helikopterom Sea King iz sastava snaga UN-a iz Zagreba kako bi razgovarao o novonastaloj situaciji s krajinskim teroristima, koji sada iz Hrvatske napadaju u drugu državu, i to zaštićenu zonu UN-a Bihać. Odmah po slijetanju, članovima delegacije i posadi helikoptera pridružio se i britanski obavještajni časnik za vezu bojnik Ronald Dengerfield. On će nakon početka 'Oluje' iz Knina sustavno slati preuveličane podatke o žrtvama kako bi demonizirao Hrvatsku vojsku i omogućio da se na temelju takvih fabriciranih izvješća provodi neopravdani diplomatski pritisak na Hrvatsku. Njegova izvješća toliko su odgovarala Carli Del Ponte da ga je Tužiteljstvo MKS-a pozvalo za svjedoka protiv generala Gotovine. Na sastanku u Kninu, u ime UN-a pregovaraju Yasushi Akashi, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, i zapovjednik mirovnih snaga UN-a francuski general Bernard Janiver.

Janviera pamtimo po njegovim 'uspješnim' pregovorima s Ratkom Mladićem u Zvorniku nakon kojih su Srbi, pod okriljem UN-a, počinili najveći zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Nakon 'opsežnih' petosatnih razgovora UN-ova dvojca s Milanom Martićem, Milanom Babićem i generalom Milom Mrkšićem, uspjeli su sklopiti sporazum od šest točaka koji bi ponovo trebao omogućiti Srbima, da pod okriljem UN-a, nastave svoj zločinački put prema Velikoj Srbiji. Dok je Akashi s generalom Janvierom letio prema Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe o tom 'sporazumu' već izvijestile predsjednika Tuđmana. Sadržaj tih izvješća nije iznenadio Tuđmana. Prateći vojnu i političku situaciju, on je imao odgovor koji će u sljedećih nekoliko dana otpuhati 'Olujom' sav smrad koji se nakupio tijekom četiri godine okupacije Hrvatske. Kada je Akashi sletio u Zagreb, žmirkajući očima, priopćio je da je postigao sporazum s 'kninskim vođama' u šest točaka. Prva točka sporazuma 'obavezuje kninsko vodstvo da nema nikakvih postrojbi ili vojnika u bihaćkom džepu', iako u tom trenutku svi znaju da Korpus specijalnih snaga tzv. VRSK napada Bihać.

Druga točka sporazuma predviđa 'da neće biti granatiranja, tenkovskih napada niti otvaranja bilo kakve vatre na bihaćku enklavu s teritorija pod srpskom kontrolom' iako u tom trenutku srpske raketno-topničke jedinice i avijacija iz Udbine napada Bihać. Treća točka sporazuma predviđa da 'snage UN-a, imaju pravo da motre granično područje između bihaćke enklave i područja pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba kako bi vidjeli da li se prve dvije točke sporazuma poštuju' iako je u hrvatskom misijom UNCRO nadzor međunarodne granice jedina od glavnih zadaća snaga UN-a. U četvrtoj točki toga sporazuma Akashi je dogovorio da je, zamislite, general Mrkšić, srpski zapovjednik u Kninu 'izrazio spremnost da se bilo kad, a najranije sutra u 14 sati, susretne sa zapovjednikom Hrvatske Vojske u Turnju'.

U petoj točci Akashi je dogovorio 'da su Srbi također pristali da razgovaraju o uspostavi promatračkih postaja mirovnih snaga UN-a na planini Dinara i kontroli graničnih prijelaza pod nadzorom mirovnih snaga'. Nakon bezuspješnog britanskog pokušaja da iskrca snage za brzo djelovanje na Dinaru sredinom srpnja, ovo je bio drugi pokušaj da se po okriljem UN-a spriječi hrvatski obuhvat Knina i tako obezvrijedi operacija 'Ljeto-95' koja je bila ključ za uspjeh 'Oluje'. U šestoj točki Srbi su 'velikodušno' pristali da ne sprečavaju dostavu humanitarne pomoći u bihaćku enklavu ukoliko se prema njima propuste svi humanitarni konvoji'. Dok je Akashi izlagao svoja 'diplomatska postignuća' na Plesu u Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe već izvijestile predsjednika Tuđmana o sastanku u Bosanskom Petrovcu srpskih generala, njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja treba početi 5.08. 1995, o tiskovnoj konferenciji generala Ratka Mladića u Kninu na kojoj on bahato najavljuje srpski protuudar na livanjskom pravcu duž Dinare i sveopći napad na hrvatske snage.

Tuđmanov brzi odgovor

Nakon što je predsjednik Tuđman službeno oko 21 i 30 sati toga dana primio telefaks od Akashija s priloženim prijedlozima kninskih terorista, Akashi nije trebao dugo čekati. Odgovor je već bio spreman. U svom odgovoru Tuđman je izrazio čuđenje što Akashi nigdje u sporazumu ne spominje UNCRO, mirovne snage koje su pod tim nazivom dobile mandat za djelovanje u Republici Hrvatskoj rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, a nasuprot tome Akashi veliča 'kninsko vodstvo' i tzv. RSK koja nema nikakav međunarodni subjektivitet. Tuđman je podsjetio 'zaboravnog' Akashija da je Hrvatska u okviru misije UNCRO postavila zahtjev da te snage preuzmu nadzor nad međunarodno priznatim granicama između Republike Hrvatske i BiH, ali istodobno također između Republike Hrvatske i Srbije, odnosno SRJ, što je bilo posebno aktualno jer je i tih dana dolazilo do novih prebacivanja postrojba i opreme jugoslavenske vojske preko Dunava u Hrvatsku.

Iz tih razloga Tuđman je rezolutno odbio mogućnost da se da se promatrači UN-a rasporede samo u području Dinare. Bilo je jasno da Srbi žele ponovno izigrati predstavnike UN i UNCRO u svoju korist. Dalje, u svom odgovoru predsjednik Tuđman podsjetio je Akashija na razgovor u subotu 29. srpnja 1995., kada mu je izričito priopćio 'da hrvatske vlasti ne će voditi pregovore s Milanom Martićem, koji je od međunarodnog suda u Haagu stavljen na listu ratnih zločinaca, a također niti s ikim drugim u njegovo ime', da pregovori mogu otpočeti ako se u roku 24 sata pusti u promet naftovod koji prolazi kroz okupirano područje, da odmah otpočnu izravni razgovori o otvaranju svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja te da se istodobno vode razgovori o neodložnoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranim područjima.

Galbraithov modificirani plan Z-4, koji je trebao spasiti Srbe

Sada kada Akashijev plan za pomoć Srbima nije uspio, u nastojanju da se spriječi 'širenje sukoba', međunarodna je diplomacija 3. kolovoza Ženevi pod predsjedanjem Torvalda Soltemberga posljednji put pokušala problem u Hrvatskoj riješiti mirnim putem. U očekivanju napadne operacije 'VAGANJ-95' pod vodstvom generala Mladića, Srbi su glatko odbili taj mirovni plan. Paralelno s tom inicijativom, američki veleposlanik Peter Galbraith pokušao je na 'osnovu modificiranog i popravljenog plana Z-4' postići dogovor s Milanom Babićem. Babić je prihvatio taj Galbraithov plan, no bilo je kasno. Taj neformalni sastanak američkoga veleposlanika s Babićem Tuđmanu nije značio ništa, on nije mogao poništiti službeni stav srpske delegacije iz Ženeve. Rat se činio neizbježnim, međunarodni političari vođeni uskim interesima svojih država, razletjeli su se jedni do drugih kako bi 'pronašli neko rješenje' koje zapravo nisu ni tražili za naš problem. Za daljnje ponižavanje Hrvatske Tuđman im neće dati priliku!

Bio je 3. kolovoza. Prema obavještajnim podatcima, planirana svesrpska napadna operacija tajnog naziva 'Vaganj-95' počet će 5. kolovoza u 6 sati ujutro. Predsjednik Tuđman nije mogao više čekati. Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga zapovjedio je Hrvatskoj vojsci da 4. kolovoza u 5 sati ujutro počne i izvrši planiranu oslobodilačku operaciju 'Oluja'. Vojno redarstvena operacija 'Oluja' započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je samo 84 sata, do 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je srpska vojska priznala poraz činom predaje. Ono što je izgledalo nemoguće, sada je stvarnost. Samo nekoliko dana nakon Akasijeva i Mrkšićeva bahatog prijedloga za sastanak u Turnju, hrvatski su generali s vojskom zakazali sastanak Mrkšiću u Kninu, no on ih nije čekao, pobjegao je sa svojim 'glavnim štabom', oficirima, vojskom i narodom. Međunarodna zajednica potpuno je zatečena briljantnom operacijom Hrvatske vojske, padom Knina tzv. Krajina više ne postoji, pokazalo se da su procjene američke i britanske obavještajne službe da će Srbi poraziti Hrvate potpuno promašene. Neosporna i brza pobjeda Hrvatske vojske počela je mijenjati ravnotežu snaga u regiji. To se ne će svidjeti mnogim međunarodnim silama koje imaju različite interese na Balkanu pa će oni kroz niz diplomatskih podmetanja i obavještajnih operacija pokušati sve da ponište postignuća hrvatske pobjede. Mlada hrvatska država sa svojom diplomacijom, obavještajnim službama, policijom i vojskom teško je izlazila na kraj s takvim podvalama 'osvjedočenih' demokrata i 'boraca' za ljudska prava.

Kako je francuski general Janvier prikrivao svoju nesposobnost

Još prije početka 'Oluje', zbog događaja u BiH oko Srebrenice i Žepe, francuski i britanski časnici koji su bili najbrojniji u UN-u, a kako bi prikrili svoju ulogu u zločinima, potrudili su se da onemoguće neovisno izvještavanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti. Tim protuzakonitim potezom, omogućeno je da zapovjednici vojne komponente misije kao izravni sudionici događaja prepravljaju informacije radi prikrivanja ili pogodovanja određenoj strani u sukobu. Upravo tako je francuski general Bernard Janvier u misiji u Hrvatskoj onemogućio vojnim promatračima to neovisno izvještavanje! Da zapovjednici borbenih snaga u središtu UN-a u Zagrebu nisu zabranili vojnim promatračima UN-a izravno izvješćivanje Vijeću sigurnosti UN-a, optužnica protiv hrvatskih generala vjerojatno nikada ne bi bila napisana.

Kako se školovani i civilizirani časnici razvijenih demokratskih zemalja ponašaju u postrojbama UN-a, najbolje ilustrira ponašanje zapovjednika 'sektora JUG' u Kninu, kanadskog generala Foranda. On je u svom zapovjedništvu imao časnike i vojnike Kenije, Kanade, Republike Češke i Jordana. U skladu sa svojim 'visokim' standardima, on tolerira šverc svojih vojnika, krađu goriva, zažmiri na šverc oružja, dopušta svojim vojnicima da primaju seksualne usluge od lokalnih žena koje su Srbi natjerali na prostituciju itd. Njemu propisi UN-a ne znače ništa, on funkcije u svom stožeru ne dodjeljuje po činovima, kompetencijama i znanju, nego po boji kože. Tako je na funkciju glavnog obavještajnog časnika u Kninu stavio svoga Kanađanina kapetana Phila Berikoffa iako je u tom odjelu imao dva bojnika kenijske vojske. Oni su crnci pa njihove kompetencije i činovi nisu bili dovoljni za imenovanje - čak je i Berikoff bio začuđen tim potezom svog generala.

Kako su se kanadski časnici bavili špijunažom protiv Hrvatske

Kada je 1. kolovoza u Knin došao jordanski pukovnik koji je trebao, prema imenovanju, zamijeniti kanadskog pukovnika Leslija na mjestu Načelnika stožera 'Sektora jug', to se nije svidjelo generalu Forandu pa je protivno pravilima UN-a otezao tu smjenu. Svi su pretpostavljali da će hrvatska operacija početi svakoga trenutka, a Forandu je bilo puno lakše podmetanje i fabriciranje informacija ako u lancu zapovijedanja ima sve kanadske časnike. Upravo će pukovnik Leslie postati tvorac najgnusnijih laži protiv Hrvatske i jedan od najvažniji svjedoka tužiteljstva protiv hrvatskih generala u Haagu. Kada je napokon ta smjena obavljena, 10. kolovoza, i kada je Leslie premješten u stožer UNCRO-a u Zagrebu, on je i dalje protivno pravilima UN-a i okvirima misije u Hrvatskoj, sada kao zapovjednik stožera UNCRO-a, vodio kanadsku obavještajnu mrežu koja je na sve načine pokušavala podmetnuti dokaze da je Hrvatska vojska počinila ratni zločin bezobzirno granatirajući grad i bolnicu.

Koliko je to bila organizirana operacija kanadske vojske, vidi se po sastanku tih časnika koji su se bavili špijunažom u Hrvatskoj s Načelnikom glavnog stožera Kanadske kopnene vojske generalom Mauricom Barilaom koji je održan 31. kolovoza u Primoštenu. Po tom sastanku vidljivo je da pukovnik Leslie svoje izmišljotine nije plasirao zbog samopromocije, već da je to bila službena politika Kanade i njenih saveznika, prvenstveno Velike Britanije. Već prvog dana 'Oluje', uz pomoć fabriciranih informacija iz Knina, Carl Bildt u Beogradu odmah je proglasio predsjednika Tuđmana 'ratnim zločincem' zbog napada na Knin. Uz pomoć kanadskog pukovnika Leslija i Carla Bildta rođena je teza o 'prekomjernom granatiranju' Knina.

Odmah nakon što su sve europske države osudile Hrvatsku zbog 'eskalacije' sukoba, svi svjetski mediji prenijeli su izmišljotinu na 'salveti' prepredenog britanskog lažljivaca Paddyja Ashdowna, koji je tvrdio da je baš njemu osobno predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 'odao' svoju ekspanzionističku i aneksionističku politiku spram Bosne i Hercegovine. Ta laž ponavljana tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown ponovi i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića. Ta salveta trebala je obrisati poraz britanske politike na Balkanu i unijeti novi razdor između Hrvatske i BiH, a poglavito između predsjednika Tuđmana i hrvatskog naroda zbog činjenice da je po toj 'salveti' istočna Slavonija s Vukovarom prepuštena Jugoslaviji tj. Srbiji.

Na temelju tih lažnih informacija, vođene su neformalne konzultacije u Vijeću sigurnosti za donošenje rezolucije o Hrvatskoj, hrvatske obavještajne službe uspjele su presresti niz poruka između Akashija koji je bio u Zagrebu i Sjedišta UN-a u New Yorku. Iz tih informacija bilo je vidljivo da Velika Britanija u ime Kontaktne skupine predlaže da se Hrvatska proglasi kao prijetnja svjetskom miru i agresor primjenom Poglavlja VII Povelje UN-a u preambuli rezolucije o Hrvatskoj. Takav britanski prijedlog, za koji nisu postojali valjani dokazi, odbila je NR Kina. Kroz hrvatske diplomatske kanale slani su mnogi dokazi kojima je hrvatska Vlada skupa s predsjednikom Tuđmanom uspjela uvjeriti međunarodnu zajednicu da se Hrvatska ponaša odgovorno koliko je to moguće u ratu. Pritisnute hrvatskim dokazima, članice Vijeća sigurnosti na kraju su zaključile da na Hrvatsku treba izvršiti samo politički pritisak da poštuje međunarodno humanitarno pravo.

Tajna izviješća UN-a s ciljem kompromitacije Hrvatske

U tajnom obavještajnom izvješću koje je za UN pripremao stožer generala Janviera u Zagrebu s naslovom: 'Pad Krajine - moguća objašnjenja i predviđanja za budućnost', časnici UN-a navode kako su očekivali da će tzv. VRSK uspješno odbiti hrvatske napade ili barem usporiti napredovanje Hrvatske vojske te da će Srbi nakon nekoliko dana pokrenuti kontranapad. Argumente za to su pronalazili u nepristupačnom terenu koji je lako braniti i novim časnicima Vojske Jugoslavije koji su došli u tzv. Krajinu s generalom Mrkšićem. Smatrali su da je 'hrvatska ofenziva došla prerano za tzv. VRSK', jer general Mrkšić koji je došao iz Jugoslavije s 3000 novih vojnika nije imao dovoljno vremena da od svibnja do kolovoza reorganizira, uvježba i pokrene tzv. VRSK i 'mobilne snage', tzv. Korpus specijalnih snaga. Dalje, u izvješću UN-ovci navode da je teško shvatiti zašto je tzv. VRSK napadala zaštićenu zonu UN-a Bihać kada je bilo jasno da Hrvatska vojska jedva čeka neki povod da napadne tzv. Krajinu.

Oni tvrde u izvješću da je general Mrkšić namjerno napao zaštićenu Bihać da bi dao povod Hrvatskoj vojsci za napad, a s obzirom na događaje u Srebrenici, svjestan da međunarodna zajednica ne će intervenirati protiv Hrvatske. U drugom dijelu izvješća UN-ovci se bave 'teorijom zavjere' po kojoj je 'sve dogovoreno između Miloševića i Tuđmana' navodeći sljedeće argumente: Milošević je poslao generala Mrkšića u tzv. Krajinu s ciljem da osigura kontroliran pad tzv. Krajine kako bi za Jugoslaviju osigurao ukidanje gospodarskih sankcija. Brzi pad tzv. Krajine osigurao bi Beogradu alibi da nije bilo 'dovoljno vremena' za intervenciju Vojske Jugoslavije. Brzi bijeg političkog i vojnog vodstva na samom početku hrvatskog napada, navode 'obavještajni stručnjaci' samo je potvrda toga 'dogovora'. Kada je u pitanju sektor Istok, tj. istočna Slavonija s Vukovarom, UN-ovi obavještajci su smatrali da će taj dio Hrvatske biti prepušten Jugoslaviji i ako dođe do sukoba u istočnoj Slavoniji u slučaju hrvatskoga napada i intervencije Vojske Jugoslavije, to će biti samo potvrda da 'dogovor' nije poštovan.

U dijelu izvješća koji se bavi Hrvatskom vojskom, UN-ovi obavještajci navode da je Hrvatska na svoju vojsku i policiju trošila trideset posto (30 posto) državnog proračuna i da je usprkos embargu uspjela naoružati i opremiti svoju vojsku. Priznaju da je Hrvatska vojska prošla trnovit put od stvaranja, reorganizacije i uvježbavanja za složene operacije. Vojni stručnjaci bili su iznenađeni brzinom kojom je Hrvatska vojska ovladala uporabom svih rodova u složenim vojnim operacijama. U 'Oluji', navode UN-ovci, Hrvatska vojska izgledala je koordinirano, od početka operacije provodila je konstantan pritisak na svim smjerovima napada, elektroničkim ratovanjem onesposobila je srpske veze, psihološko-propagandnim operacijama širila je dezinformacije. Takvim modernim načinom ratovanja dovela je srpsku vojsku do raspada, osvajanjem Knina i bijegom vojnog i političkog vodstva prestala je postojati tzv. Republika Srpska Krajina.

Napokon, predsjednik Tuđman 'Vlakom slobode' doputovao je iz Zagreba u Split kao što nam je i obećao. Na prepunoj splitskoj rivi mnoštvu se obratio riječima: Vjerovao sam u Vas, u hrvatskoga čovjeka, u ribara, u težaka, u pravog hrvatskoga intelektualca, vjerovao sam u hrvatsku mladež, vjerovao sam zrele hrvatske ljude... Splitska riva gromoglasno je uzviknula: Vukovar, Vukovar...

Hrvatska će se nakon toga još dugo boriti za svoju pravdu. Generali i ratni heroji biti će zatvarani, neki će i umrijeti u zatvoru, sva izmišljena i fabricirana izvješća međunarodnih moćnika, sve 'diplomatske inicijative', sve britanske 'salvete', svi izmišljeni 'dogovori' Tuđmana i Miloševića, izdajnička Mesićeva politika, svi predani dokumenti, transkripti i izmišljeni topnički dnevnici nisu mogli izbrisati veličanstvenu pobjedu kakva je bila 'Oluja'.

Autor: Joško Buljan
Hrvatski tjednik
14.08.2014.