Sve što su prije izbora obećali narodu, narod im je
poslije izbora omogućio da si prisvoje i imaju. Kupuju
se stalno novi luksuzni službeni automobili, namještaju
podobni stranački kadrovi, povećavaju plaće u državnoj
upravi, ali se zato narod sve jače guli poreznom
agresijom.
Nakon što je izvjesni Pavelić,
ministru Jakovini odobrio pristojan kredit u eurima,
isti ga je odmah, sasvim slučajno, imenovao direktorom
Hrvatskih šuma! Dotični ministar ima privatnu tvrtku i
pravi se da ne zna kako je to sukob interesa. Duguje
državi porez, a njegov kolega Slavko Linić zvani
'Kameni' nema k'o fol o tome pojma! Ministar Jakovina
svoju propalu tvrtku proda odjednom nekoj dobroj i
naivnoj dušici za 400.000 kn. Tko će ti pomoći ako ne
prijatelj stari!
Podsjeća me sve to na Stipu Mesića
koji je također od starog prijatelja pozajmio preko 2
milijuna kuna za kupnju luksuznog stana na elitnoj
destinaciji u Zagrebu. Naravno, Stipe je prije
pozajmice odlikovao svog starog dobrog prijatelja
visokim odlikovanjem. I tu je sve, kao i u Jakovine,
sve čisto k'o boza!
Kad je naivna javnost počela
propitkivati što je sa obećanjima iz Plana 21, alibi
je odmah pronađen u bivšoj HDZ-ovoj vladi. Istina je
da su ti krali s neviđenom strašću, entuzijazmom i
umješnošću, te da se bivša Vlada na čelu s Kosoricom
doista isticala glupošću i nekompetencijom, ali zbog
svega toga su na zadnjim izborima popušili tako jako
kao nikada u povijesti HDZ-a, a našli su se i na
optuženičkoj klupi gdje će također prije ili kasnije
također temeljito popušiti. Jeftino je opravdanje da
je nesposobnost prošle Vlade alibi za nesposobnost i
nedostatak bilo kakvih pozitivnih rezultata ove Vlade.
Kad je već postalo dosadno prstom stalno upirati na
grogirani HDZ, pronađen je malo zahtjevniji
neprijatelj - katolička Crkva. Političkim autizmom
vladajuća garnitura ignorira činjenicu da danas u
Hrvatskoj živi skoro 95 % vjernika. Uz katolike, tu su
muslimani, protestanti, pravoslavni i drugi. Međutim,
vlast je u liku Jovanovića krenula džonom na vjeru.
Angažirani
su najbriljantniji umovi lijeve misli kao npr.:
književnik, kolumnist i humorist Ante Tomić. Taj
fanatični ljubitelj lika i djela druga Tita i slavnih
oficira JNA briljantno je opisao sve stoljetne zablude
onih koji vjeruju. Malo slobodnije rečeno naš Ante
zbori: 'neće njega nitko uvjeriti u čuda onih koji
su nevidljivi'. Njegov koeficijent inteligencije
je previsok da bi on vjerovao u tamo nekog Boga.
Navodno ga do sada nisu uspjeli uvjeriti ni da puše
vjetar, ni da postoji struja, ni da se elektron
sastoji od nevidljivih kvarkova. On ne vjeruje ni u
što, što sam ne može vidjeti i pipnuti! Tomić-čovjek
je racionalan, on je mjera svega što postoji! Mada
vidi svjetlo, struju nije vidio. Šteta što ga nitko
nije uspio nagovoriti da uhvati struju rukama! Onda bi
sigurno povjerovao - pred licem Svevišnjega!
Nije problem u tome je li netko vjernik ili nije,
već je problem Tomića i sličnih likova koji pljuckaju
po vjeri i vjernicima što sve koji ne misle kao on,
vrijeđaju nazivajući ih zatucanima, vjerskim
fanaticima i slično. To je stara, dobro poznata
ljevičarska isključivost u ime 'razuma' kako ga oni
shvaćaju.
Navest ću samo neke zatucane klerikalce čiji se
koeficijent inteligencije sigurno ne može mjeriti sa
Tomićevim, Pavičićevim i sličnih likova.
Vjernik je bio
Albert Einstein, nobelovac, fizičar Isaac Newton, Luis
Pasteur, William Kalvin, Leonardo da Vinci, Nikola
Tesla i da dalje ni ne nabrajam. Dr. Anthony Flew
priznat je kao ikona ateizma. On je profesor
filozofije na najpoznatijim svjetskim sveučilištima,
autor brojnih knjiga koje osporavaju religiju, a od
kojih je najpoznatija 'Bog i filozofija' koja je s
vremenom postala biblija agresivnih ateista. Taj
najortodoksniji ateist na svijetu iznenada je izdao
novu knjigu 'Priznajem postoji Bog'. Koga zanima zašto
je Flew promijenio stav neka pročitaju tu njegovu
knjigu. Previše prostora bi zahtijevalo da izložim sve
bitne dijelove te knjige.
Prihvaćam kao objektivan prigovor da
su Einstein, Tesla, da Vinci i Flew obični papci prema
intelektualnim veličinama kao što su Ante Tomić,
Jurica Pavičić, dr. Željko Jovanović, Jelena Lovrić
itd. Priznaju i oni pravo vjernika, ali samo ako se
taj zove don Ivan Grubišić. Albert Camus je napisao:
'Bogu se obraćamo samo onda kad želimo postići nešto
nemoguće. Za nešto moguće vjerujemo da su nam dovoljni
samo ljudi!'
Jelena Lovrić me uvjerila, mada joj ja ništa ne
vjerujem, kako je tobožnji rat protiv ćirilice u
Vukovaru 'neosnovan, pogrešan i nema nikakve veze sa
čuvanjem ratnih tekovina'. Premudra Jelena zbori dalje
kako se državna politika nikako ne smije prtetvoriti u
taoca bilo čijih frustracija (naravno ako nisu
srpske).
Odmah potpisujem tu mudru misao našeg
barda misli. Ni ja ne razumijem zašto bi bili
frustrirani oni kojima su ovi, koji sada traže
ćirilićne nazive, razorili grad do temelja, a čija su
djeca izašla iz Vukovara nakon tri mjeseca
granatiranja sjeda i šokirana. Zašto biti frustriran
uvođenjem ćirilićnih naziva u gradu u kojem su Srbi
pobili 86 djece, a roditelji im poubijani bilo na
Ovčari bilo u samom Vukovaru ili odvedeni u logore
smrti u Srbiji.
Trebaju li biti frustrirani zato što
silovatelji vukovarskih žena danas slobodno šetaju
Vukovarom ili zato što samo pred izbore dolaze masovno
autobusima iz Srbije i bildaju glasačku statistiku.
Takvo izigravanje glasačkog prava moguće je samo u
Hrvatskoj i nigdje drugdje na svijetu. Već na
slijedećim izborima biti će u Vukovaru više Srba
negoli Hrvata pa će u Srbiji moći pisati kako su Srbi
zapravo zabunom u ratu razorili vlastiti grad u kojem
su Hrvati bili tek zanemariva manjina.
Na kraju Jele vadi najvažniji adut iz
rukava u mudro zbori javnosti: 'Istra nije uvođenjem
dvojezičnosti postala manje hrvatska negoli prije!' To
je sasvim lako objašnjivo. Istrani prvo nisu tako
zagriženi nacionalisti kao Slavonci. Kad su im
Talijani, nakon propasti Juge, razorili Pulu do
temelja, a stanovnike streljali po poljoprivrednim
dobrima i masovno silovali žene i djevojke, držali ih
sedam godina pod okupacijom, dobri i pastoralni
IDS-ovci sve su im oprostili i složili se s uvođenjem
dvojezičnosti. Mudra Jele nas na kraju čak i podučava:
'Pravo na ćirilićno pismo ne treba dovoditi u vezu s
proteklim ratom!' Slažem se! Treba novelirati Kazneni
zakon i uvesti kao govor mržnje svako pozivanje na
prošli Domovinski rat. Kvalificirani oblik tog
kaznenog djela bilo bi isticanje bilo kakve
osjetljivosti zbog zločina koje su Hrvati preživjeli u
tom ratu.
Dok još nije zabranjeno o tome pisati, objasnit ću
kako su Srbi dostigli taj famozni omjer od 34 %
stanovnika u Vukovaru. Mirkovci, predgrađe Vinkovaca,
bili su cijelo vrijeme rata pod okupacijom
'otadžbinskih' snaga. Kad su Hrvati istjerali
okupatore iz Mirkovaca, u svoju se kuću vratio ratni
zločinac Drago Vujica, i to u bivšu Ulicu Zmaja Jove
Jovanovića, a sada Dunavsku 7. Uskoro je doznao kako
stanuje u kući sa 11 srpskih obitelji za koje nikada
nije ni čuo da postoje. Za njih je primao porezna
rješenja, račune i pozive za sud. 'Njegovi sustanari'
dolazili bi u Mirkovce autobusima samo za izbore.
Netolerantni Drago Vujica, znajući kako su Mirkovci
puni takvih slučajeva, odlučio se riješiti 11
komšijskih familija. Dok trepneš okom, za nepunih osam
godina, uspjelo mu je izbrisati 11 glasačkih obitelji
sa svoje adrese. Od Mirkovaca do Vukovara je samo 15
minuta vožnje. Pametnom dosta! Da parafraziram Oscara
Wildea: 'Kad netko u hrvatskim novinama pročita nešto
istinito, zasigurno je čitao između redaka.'
Javio se iz Liliputa hrvatski kolumnistički
Liliputanac Jurica Pavičić, inače specijalist za
pronalaženje kretena u hrvatskoj književnosti. U
subotnjoj kolumni u Jutarnjem listu rasplakao se nad
činjenicom da bi Srbi u Hrvatskoj za deset godina
mogli postati multikulturalni ukras i folklorna
činjenica. Nadam se da je tu glupost pročitao i Drago
Vujica iz Mirkovaca. Siguran sam da će odmah uzeti
nazad onih 11 obitelji koje će i dalje živjeti u
Srbiji, ali glasovati u Hrvatskoj tako da Hrvatska ima
dvojezične nazive, a srpske vlasti mogu idalje po
svijetu zapomagati kako se Srbi ne mogu vratiti u
svoje kuće u Hrvatskoj. Ako se ta katastrofična
prognoza ostvari vidjet ćemo možda za deset godina
Miljenka Jergovića kako vodi po Zagrebu nekog Srbina
kao svoj osobni ukras. Ako ga posjedne u auto i sveže
sigurnosnim pojasom, Jurica Pavičić bi ga mogao
optužiti da vozi po Zagrebu vezane Srbe.
Kaže dalje Jurica: 'Činjenica je da dvije zajednice
rat devedesetih interpretiraju različito. Kad su
posrijedi devedesete Srbi i Hrvati naprosto uzgajaju
različite memorije. S tome treba živjeti i navikavati
se na to, uvažavajući tuđe pamćenje, da bi drugi
uvažio tvoje.'
Jurica dakle apelira da Hrvati
uvažavaju srpsku interpretaciju prošlog rata. Znači li
to da trebamo imati razumijevanja za Memorandum SANU,
da smatraju Vukovar i Dubrovnik srpskim gradovima, da
se Srbija treba prostirati na liniji
Virovitica-Zadar-Karlobag, da je okupacija i
protjerivanje Hrvata s 1/3 hrvatskih teritorija
zapravo samo čišćenje srpskih teritorija. Trebamo li
uvažavati i srpski stav da je Oluja bilo zločinački
pothvat protjerivanja srpskog stanovništva s njihovih
vjekovnih ognjišta.
U to naročito vjeruju uz Pavičića,
Zoran Pusić, Davor Krile, Lovrićka, Vesna Teršelić i
slični. Ma gdje je Pavičiću samo bila takva doza
tolerancije u odnosu prema ustašama ili ne-daj-Bože
nacistima nakon drugog svjetskog rata! Valjda su se i
saveznici tako ponašali prema pobijeđenima nakon II
svjetskog rata, s punim uvažavanjem koncentracionih
logora, ubijanja, razaranja od strane nacista itd.
Zamislite da
su Rusi imali genijalca kao što je naš Jurica koji bi
recimo objavio u Pravdi da Rusi moraju uvažavati
nacističko pamćenje, pa će Njemci onda uvažavati i
rusko. Međutim, Rusi nemaju takve prozne gigante koji
svoje knjževnike proglašavaju kretenima, jer ne misle
kao oni. Unatoč svega mislim da Juricu Pavičića ne
treba ni mrziti, ni voliti. Njega samo treba liječiti.
Navodno je Pavičić jednom na carini prijavio kako nema
što prijaviti osim svoje genijalnosti.
Kaže Večernji da Kerum lovi birače spomenikom dr.
Franje Tuđmana. Fatalna greška! Danas bi u Splitu, bar
po medijima, imao više uspjeha kad bi podigao spomenik
don Ivanu Grubišiću za njegove izuzetne zasluge što
ove godine nije u Splitu pao takav visoki snijeg kao
što je to bilo lani.
I na kraju nešto o jednoj hvale vrijednoj ideji mog
'najdražeg ministra'. Bez obzira što sam sve do sada
lošega napisao o ministru Fredu Matiću, ideja da se
donese zakon kojim bi se odštetile sve žene koje su
bile silovane tijekom Domovinskog rata stvarno je
plemenita i hvale vrijedna. Ako ju uspije i
realizirati onda je zaslužio još jedno odlikovanje.
Da još jednom
parafraziram Oscara Wildea: 'Stresna je situacija kad
kod osobe, od koje to ne bih očekivao, pronađem neku
vrlinu. Onda ljude treba pravodobno upozoriti na nju.'
Autor:
Zvonimir Hodak
Izvor: portal dnevno.hr
|