Dodao sam da ne omalovažavam ta pitanja, ali da su ona
sva zajedno sitnica spram pitanja troslovnoga
jednosložnog ije, koje od poÄetka 19. stoljeća
nije na zadovoljavajući naÄin rijeÅ¡eno, toÄnije,
riješeno je krivo, nedosljedno i smiješno. Žalosna je
Äinjenica da se pred tim zamrÅ¡enim pitanjem ne usuÄ‘ujemo
otvoriti oÄi da ne bismo sad iÅ¡li u radikalne pravopisne
promjene. Imajući u vidu svu težinu, složenost i
obuhvatnost toga pitanja, Äini mi se kao da Äujem
Kristov prigovor meni i drugim hrvatskim jezikoslovnim
farizejima: "Komarce cijedite, a deve proždirete".
Napisao sam i ovo: "Bez temeljitoga
rješavanja i toga pitanja nikakva pravopisna reforma nema smisla. Razgovarao sam
s mnogim hrvatskim jezikoslovcima o tom i dosta ih je podržalo moj prijedlog. I
neki Älanovi Vijeću za normu u oba sastava podržavali su moj prijedlog. Trebalo
bi napokon jatovsko ije pisati sa je. Ništa ne smeta što bi to
je, odnosno e u njemu nekad bilo dugo, a nekad kratko. Tako je i s
drugim samoglasnicima. Ta, i sad pišemo jednako djed i djedo,
djevojka i djeva, ali dijete i djetešce,
zvijezda i zvjezdica - razliÄito. ZaÅ¡to? Ni ije ni ie
nisu zadovoljavajuća rješenja. Najbolje odgovara je. Svjestan sam da će
i dalje biti iznimaka tipa dvije, prije, gdje se ije
doista tako i izgovara, a sluÄajevi tipa snijeg i lijep,
odnosno sliveni ili nesliveni izgovor n+j i l+j pitanje je hrvatskoga
pravogovora."
Na svoj dobro obrazložen i uvjerljiv prijedlog (koji i nije izvorno moj), a
koji je objavljen na mnogim portalima, dobio sam mnoštvo raznovrsnih reakcija.
Ovdje ću spomenuti samo nekoliko reprezentativnih:
1. Akademik Stjepan Damjanović ovako je odgovorio:
"Dragi Mile,
ProÄitao sam sve i sve je uvjerljivo. Važno je ipak da uvijek vodimo raÄuna o
šansama da se nešto prihvati: po mojem iskustvu te šanse za prihvaćanje ne ovise
uvijek o uvjerljivosti (utemeljenosti) prijedloga.
Meni se jako važnim Äini otvoreni (iskreni) razgovor meÄ‘u struÄnjacima,
osobito među vama standardolozima. Kad bi se vas 40 - 50 % koji predajete
standardni jezik ili se njime u nekoj drugoj instituciji bavite složilo oko
nekoga pitanja (kada bi ta suglasnost bila vrlo visoka, ne može biti potpuna),
politika, ma kakva bila, teško bi odbijala prijedloge. Ali puno ih šuti za
javnost, a po hodnicima govore protiv Zakona o javnoj uporabi jezika, protiv
postojanja državnoga tijela za jezik itd.
Ja bih volio imati samo jednu ulogu: da vas utjeram u konklave i da ne
izlazite dok se ne složite oko onoga oko Äega je sloga važna. Tada umjesto
bijeloga dima može i bijelo vino... Pozdravlja Te Stjepan"
2. MlaÄ‘i kolega Mario GrÄević prihvaća
razložnost, razumnost "mojega" prijedloga, ali iz
stanovitih razloga ne bi odbacio ni ie premda
zna da to ne rješava problem. To je potvrdio i u
razgovoru za Glas Koncila (Hrvatski jezik i
jezikoslovlje treba ostati na naÄelima Vijeća za
normu).
3. Voditeljica Službe za jezik i govor
na HTV-u kolegica Lidija Å prajc odgovorila je ovako:
"Poštovani g. Mamiću,
Hvala Vam Å¡to ste i meni poslali svoje znanstvene
Älanke. S VaÅ¡im prijedlozima bilo bi doista zanimljivo
upoznati javnost pa se
nadam da će to uskoro biti ponovno moguće na HRT-u.
Problem je Å¡to ovaj Äas na naÅ¡oj javnoj televiziji
nema prostora za jeziÄnu
emisiju. ÄŒekam rasplet oko postavljanja urednika
programa kako bih predložila jeziÄnu emisiju u kojoj
bi svakako bilo mjesta za ovakve teme.
Veselim se budućoj suradnji.
SrdaÄan pozdrav!
Lidija Å prajc"
4. Ravnatelj
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kolega
Željko Jozić odgovorio mi je ovako:
"Poštovani kolega Mamiću,
najsrdaÄnije zahvaljujem na VaÅ¡im prijedlozima koje
ste mi poslali, a koje sam imao prilike Äitati i na
nekim portalima. Nisam se bio javljao s komentarima u
vezi s tim Vašim prijedlozima jer držim da je daleko
pristojnije i primjerenije s Vama kao znanstvenikom i
bivšim institucijskim kolegom komunicirati bez
posrednika.
U Äitavoj ovoj gužvi doduÅ¡e imam vrlo malo vremena,
ali barem ću se kratko osvrnuti na Vaš prijedlog, koji
mi je otprije poznat. Dopustite mi da, ne
prejudicirajući pravopisna rješenja našeg pravopisnog
tima, ipak otklonim mogućnost za popriliÄno radikalan
(premda možda i opravdan) potez uvođenja -je-
na mjestu dugoga jata. ÄŒini mi se pak da je vrijeme za
promjene tako velika opsega prošlo jer su možda
devedesete bile podesnije za takvo što. Ipak ćemo se
držati hrvatske pravopisne tradicije koju su
kodificirali Broz-Boranić kad je rijeÄ o dugome jatu.
SrdaÄan pozdrav,
Željko Jozić"
5. Akademik Radoslav KatiÄić odgovorio mi je sasvim jednostavno da se ne slaže
s mojim prijedlogom bez ikakva obrazloženja, a ostali su Älanovi ukinutoga
Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (osim kolegice Branke Tafra)
složno odgovorili - šutnjom.
Znakovito je to da se dva (po mnogoÄemu opreÄna) jezikoslovna moćnika
(gospodin Jozić i gospodin akademik KatiÄić) u vezi s mojim prijedlogom u biti
slažu: Oni nisu dopustili, ne dopuštaju da taj prijedlog dođe na raspravu.
SliÄno se dogodilo i godine 1999. (bez njihove krivnje) kad moj prijedlog nije
ušao u ponuđenu anketu. Bez obzira na njihovu jezikoslovnu kompetentnost otkud
im pravo da na svoju ruku odbacuju prijedlog za rješavanje tako krupnoga
pravopisnoga, pravogovornoga i didaktiÄkog pitanja?!
Pozvan na javnu raspravu o Hrvatskom pravopisu IHJJ, ponavljam svoj prijedlog
o pojednostavnjivanju dugoga troslovnog jednosložnog ije u je.
Gospodin Jozić ima priliku ispraviti svoj propust u demokratiÄnosti: Izložiti
prijedlog pravopisnom timu, dopustiti raspravu o tom i odluÄiti ili možda
podignuti rješavanje toga krupnog pitanja na višu razinu - živu standardološku
raspravu, kako je to predložio akademik Damjanović.
Rasprava o pravopisu ne mora biti završena do 15. svibnja. Mi možemo postati
Älanicom Europske Unije i s nekoliko nerijeÅ¡enih pravopisnih sitnica. Neka to
bude i do kraja godine, ali da to bude Å¡to bolji plod stvarne demokratske
jezikoslovne rasprave. Ne treba nam nikakva žurba ni pravopisna diktatura.
Ponuđeni pravopisni ponudak stanovita je pravopisna osnova za javnu raspravu. Po
prirodi stvari može se raspravljati i o onom Äega u ponutku nema, a trebalo bi
biti. Usporedba sa ZakljuÄcima Vijeća za normu i s rjeÅ¡enjima drugih odobrenih
ili neodobrenih pravopisa o pojedinom pitanju morala bi biti sasvim razumljiva u
otvorenoj pravopisnoj javnoj raspravi. U žarištu rasprave su pravopisne sitnice
(u kojima se pojedini pravopisi ne slažu), ali bi naÄelno i praktiÄno sve
trebalo biti otvorenim i mogućim, pa i preispitivanje nekih pitanja u kojima se
svi slažu (kao što je npr. nakaradno pisanje ije).
Mogli smo davno i s manje truda i troška dobiti pravopis koji bi proizašao iz
dogovora pedesetak standardologa na konklavski, damjanovićevski naÄin. Ne moramo
se svi u svemu složiti, ali kad svatko može iznijeti svoje argumente o kojem
rjeÅ¡enju i Äuti protuargumente, te u demokratskom ozraÄju prihvatiti miÅ¡ljenje
većine, to je put do dogovora. Tako se je uglavnom radilo i u Vijeću za normu.
Velika je Å¡teta Å¡to se je pravopis radio u nekakvoj tajnosti. Upravo zato javna
rasprava ne smije biti formalnost i ne smije biti ograniÄena samo na jedan
mjesec. Sve treba biti predmetom rasprave. Ne vidim razloga zašto se ne bismo
napokon uhvatili u koštac i s pitanjem troslovnoga jednosložnog ije.
Trebali bi se umrežiti, povezati jezikoslovci kroatisti, napose standardolozi,
razmjenjivati miÅ¡ljenja o pojedinim pitanjima, pa i o onomu Äega u pravopisu
nema a trebalo bi biti. Dobro bi bilo upriliÄiti i struÄni skup o spornim
pitanjima, odvagnuti snagu argumenata i tako postići što veću pravopisnu slogu.
Bez povratka demokratiÄnosti, kulturi dijaloga, meÄ‘usobnog uvažavanja svih
relevantnih Äimbenika u druÅ¡tvu nema pravopisnoga dogovora.
DruÅ¡tvo profesora hrvatskoga jezika i joÅ¡ neki istaknuti pojedinci istiÄu kako
nije dobro što je ministar Jovanović tom radnom predlošku Hrvatskoga pravopisa
IHJJ na neki naÄin već dao odobrenje i oÄekuje Å¡to prije preraÄ‘ene ili nove
udžbenike u skladu s tim pravopisnim djelcem, koje je tek pušteno u javnu
raspravu. Ta okolnost je vrlo nepovoljna. Institut mora smoći snage oduprijeti
se takvoj žurbi. Nema nikakva valjana razloga za žurbu. Nekad je samo jedan
pravopis imao službeno odobrenje pa smo se tužili na pravopisnu zbrku. Kasnije
su i neki drugi pravopisi dobili odobrenje. Nedavno im se pridružio i MatiÄin.
Svi su oni na jednakom temeljnom naÄelu. Razlike su u sitnicama. Pravopisna
zbrka je medijski i politiÄki prenapuhana. Bilo bi kobno da nam se Äinjenica
neslaganja oko nekoliko pravopisnih sitnica zlorabi kao opravdanje za uvođenje
"jedinstvenoga" pravopisa politiÄkim diktatom, tj. pravopisnom diktaturom. Takvi
nam pravopisni ujedinitelji ne trebaju! Bila bi to sramota za hrvatski narod,
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i autore osobno. To bi imalo
strahovito nepovoljne psiholoÅ¡ke uÄinke.
Siguran sam da se je na razne naÄine prikupilo dosta konstruktivnih prigovora,
priloga i prijedloga. Sad dolazi najteži dio posla: Slušati, vrjednovati,
odmjeravati, dogovarati se o svemu i sa svima koji po prirodi stvari imaju pravo
reći svoje miÅ¡ljenje. Kad Äovjek ostane bez jedne ruke, druga postane jaÄom, kad
ostane bez jednoga oka, drugo bolje vidi. Vijeće je ukinuto. Institut bi sad
mogao i trebao biti ona integrativna snaga koja bi okupila sve hrvatske
jezikoslovce, posebno standardologe i dovela istinskom javnom raspravom do Å¡to
većega pravopisnog jedinstva. Ponuđeni primjerak trebao bi biti polazna
osnovica, povod za javnu raspravu, u kojoj bi mogle doći do izražaja sve
pozitivne silnice sadržane u ZakljuÄcima Vijeća za normu i svim novijim
hrvatskim pravopisima. Javna se rasprava mora produžiti.
Tražim iz više opravdanih razloga njezin produžetak do postignuća hrvatskoga
demokratskog pravopisnog dogovora, njezinu temeljitost i javnost.
Želim pridonijeti da pravopis bude što bolji bez
obzira na njegovu daljnju sudbinu. Imam dosta napomena
i prijedloga. To se može smatrati mojim ukljuÄivanjem
u javnu raspravu, ali ne i ocjenom. Raspravljam o
pitanjima koja me više zanimaju. Isticanje mojega
imena ili anonimnost nisu mi bitni. Ipak ne bih želio
da moje ime bude jezikoslovno pokriće za oktroirani
pravopis.
Sad evo nekoliko napomena o ponuđenom pravopisnom predlošku:
1. Na str. 11. istiÄe se razlikovna uloga ustni (usta) i usni (usna). Po tom
bi trebala biti ustna Å¡upljina, a sve gramatike imaju usna Å¡upljina i nema
nesporazuma.
2. Na str. 12. stoji: "Ako je dvoglasnik ie kratak, piše se je
..." MeÄ‘u primjerima za to navode se i ovi: pjev, rjeÄnik,
vjesnik. Hrvatski jeziÄni savjetnik i Anićev RjeÄnik imaju te rijeÄi s
dugosilaznim naglaskom, kako je to normalno većini govornika hrvatskoga jezika.
3. Na str. 13. opet se pojavljuju rjeÄnik i vjesnik kao
primjeri gdje u tvorbi dolazi do kraćenja dvoglasnika. To su nam kraćenje
ponudili karadžićevski kodifikatori na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tomu se
je hrvatska uporabna naglasna norma snažno i ustrajno protivila. To je
protivljenje postalo i kodifikacijskom naglasnom normom, Å¡to pokazuje Hrvatski
jeziÄni savjetnik, Anićev RjeÄnik i drugi. To je dovelo do oÄite nedosljednosti
da rijeÄi rijeÄ i rjeÄnik, vijest i vjesnik
izgovaramo s jednakim naglaskom, a razliÄito piÅ¡emo. Na tu je nedosljednost
davno u Jeziku upozorio profesor Brozović. Zanimljivo je primijetiti da mnogi
hrvatski jezikoslovci (Jozić, LonÄarić, KatiÄić, Ježić i dr.) rijeÄi rjeÄnik
i vjesnik izgovaraju po tipu junak, junaka. Koliko je
to izraz težnje da se opravda razliÄitost pisanja tih rijeÄi i njihovih
ishodiÅ¡nica, a koliko temeljita uÄenost, obrazovanost u duhu kodifikatora s
poÄetka 20. stoljeća, teÅ¡ko je reći. Svakako im je zajedniÄko s tim
kodifikatorima ovo: Ne Äuju kako govori većina hrvatskih govornika. Kao da ne
znadu za raskorak između kodifikacijske i uporabne hrvatske naglasne norme i da
se je uporabna naglasna norma uspješno oduprla kodifikacijskoj, korigirala je i
da je to prihvaćeno kao nova kodifikacijska naglasna norma.
4. Na str. 13. navode se primjeri u kojima dolazi do kraćenja "u dugoj množini
imenica koje nemaju dugouzlazni naglasak u genitivu jednine". Među njima je i
primjer grehovi/grjehovi, gdje bi oba lika bila potpuno
ravnopravna, jednakovrijedna. Imenica grijeh upravo ima dugouzlazni
naglasak u genitivu jednine, kao kljuÄ, kljuÄa. U tom primjeru to
nikako nije tako. Ona je tu uljez. Davno sam napisao u svojim JeziÄnim savjetima
Älanak Hrvati nisu bezgreÅ¡ni, ali nemaju grijehova (str. 192). Za
razliku od drugih imenica koje imaju kratku i dugu množinu, imenica grijeh
je najÄešće moralnoteoloÅ¡ki naziv. U hrvatskom jeziku ona ima množinu
grijesi, stilistiÄki neutralnu. Duga množina od te imenice u hrvatskom se
jeziku gotovo ne pojavljuje. Pojavljuje se u rjeÄnicima pod srpskim utjecajem
kao hrvatski ekvivalent srpskom grehovi. RjeÄnici je navode u sva tri
naÄelno moguća lika: grijehovi (kao dijelovi!), grjehovi i
grehovi. Ta imenica u hrvatskom književnom jeziku duge množine nema, a u
srpskom je ona sasvim obiÄna. U hrvatskom književnom jeziku normalna,
stilistiÄki neutralna, množina od te imenice je samo grijesi, bilo u
moralnoteoloÅ¡kom smislu ili općenito. To je pogrijeÅ¡io i Hrvatski jeziÄni
savjetnik. Taj se primjer duge množine ponovno javlja na istoj stranici "Iza
pokrivenoga r može se pisati i e i je..."
5. Na str. 13. pod naslovom Duljenje dvoglasnika navode se primjeri duljenja,
Å¡to rezultira i pisanjem ije. Zatim se dodaje ova napomena: "Glagoli
koji u osnovi imaju rijeÄi mjesto, mjera, sjesti i sjena nikad
se ne pišu s ije: ..." Ne znam zašto se i to duljenje ne izražava
pravopisno? Jesu li u pitanju samo glagoli? Otkud je u to pravilo došla i
sjena, a za nju se ne navodi nijedan primjer. Tu se oÄituje nesklad izmeÄ‘u
pravopisa i pravogovora: Duljenje je samo u izgovoru bez pravopisnoga pokrića
kao dosljedne pratnje. To bi bila iznimka pri duljenju dvoglasnika. A gdje ćemo
naći sijelo, što svi pravopisi navode kao iznimku iznimke? Zašto bi to
uopće bila iznimka?!
6. Na str. 17. stoji napomena: "Malim se poÄetnim slovom piÅ¡e naziv
prazniÄkoga i blagdanskoga razdoblja: advent, korizma, uskrsno vrijeme,
božićni blagdani." O tom sam dosta pisao u JeziÄnim savjetima i u Hrvatskom
kršćanskom nazivlju. Nazivi advent (a advenat i došašće?) i korizma su vremena
crkvene godine (sliÄno kao godiÅ¡nja doba). To nije ni blagdan ni praznik, pa ni
prazniÄko i blagdansko razdoblje. Razdoblje je obiÄno veći vremenski odsjeÄak.
7. Na str. 19. pod naslovom RijeÄi iz poÅ¡tovanja i poÄasti navodi se pravilo
da se velikim poÄetnim slovom piÅ¡u osobne i posvojne zamjenice Vi, VaÅ¡, Vama kad
se u pisanome tekstu obraćamo pojedincu. Zašto ne bih mogao to isto poštovanje
izraziti pisanjem velikim poÄetnim slovom i množini, distributivno, kad svakoga
od njih poÅ¡tujem?! Osim toga, nije mi jasno Å¡to je poÅ¡tovanje, a Å¡to poÄast?
Isto ili razliÄito?
Nadalje se navode "nazivi vrhovnih poglavara kad dolaze samostalno, bez imena:
..." Tu bi bilo važno istaknuti da to pravilo vrijedi kad mislimo na konkretne
osobe, a ne spominjemo im ime. Pitanje je dokle doseže to pravilo. Pouzdano znam
da mnogi to pravilo primjenjuju na sve kad se obraćaju konkretnim osobama,
Äelnicima, obnaÅ¡ateljima službenih dužnosti i sl. Gdje je tu granica?
8. Na str. 21. pod r) navodi se primjer crkva svetoga spasa. Spasa bi trebalo
pisati velikim slovom jer se misli na Spasitelja (Krista). Na istoj stranici pod
s) govori se o pisanju blaženi i sveti. Tu se navodi primjer blaženi(k!) Nikola
Tavelić. On je proglašen svetim 1970. I takve primjere treba ažurirati.
9. Na str. 22. i dalje na viÅ¡e se mjesta spominju jednorjeÄnice i
viÅ¡erjeÄnice. Zanimalo bi me gdje je na tim rijeÄima naglasak i kakav? O tom
ovisi po dosadašnjim pravilima piše li se ije ili je.
10. Na str. 27. pod naslovom Glagoli navodi se pravilo: "Kao jedna rijeÄ piÅ¡u
se: ... b) nijeÄni oblici prezenta glagola htjeti: neću, nećeÅ¡, neće, nećemo,
nećete, neće." Ispod toga se u napomeni dopušta i rastavljeno pisanje. Na
sjednici Vijeća za normu nisam bio za to da se preporuÄi, propiÅ¡e samo ne ću.
Predlažem da oba rješenja budu jednakovrijedna, ravnopravna. Čestotnost toga
pitanja je vrlo mala.
11. Slažem se s autorima Hrvatskoga pravopisa IHJJ da "Pisanje je ili
e iza pokrivenoga r nije u pravome smislu pravopisni problem jer
do dvostrukosti dolazi u izgovoru." (str. 13.) U pitanju pravopisnoga rješenja
iza pokrivenoga r općenito bih rekao da on uglavnom preporuÄuje likove
sa -re-, malo manje dopušta usporedno -re- i -rje-, a sasvim
iznimno propisuje -rje-, Å¡to je suprotno ZakljuÄcima Vijeća za normu i
pravopisima koji su znatnije utjecali na školsku praksu i udžbenike. Valja ipak
znati da se ekavizacija iza pokrivenoga r vremenski podudara s priklanjanjem
nekih hrvatskih pisaca ekavici, u skladu s poznatim prijedlogom Jovana Skerlića.
Ipak to j npr. u strjelica izgovorno i vizualno uÄvršćuje vezu s ishodiÅ¡nom
rijeÄi strijela. Stoga bi naÄelno trebalo dati znatniju prednost likovima s -rje-.
Spomenuo bih još nekoliko pitanja na koja bi trebalo
svratiti pozornost:
a) Naseljenost kao kriterij za pisanje druge rijeÄi
velikim slovom. Bili brig najprije je bilo
ime brijega blizu Zadra, zatim je postalo samostalno
naselje Bili Brig, a sad je dio grada Zadra
Bili brig. Uzmimo toponim VuÄkov dolac.
Dolac veliko ili malo? Koliko tu ljudi treba živjeti
da bi bilo naseljeno mjesto? Nekad je živjelo puno
ljudi. Napokon ostao samo VuÄko. Je li to dosta za
veliko slovo: VuÄkov Dolac? A kad je VuÄko umro,
prestalo je biti naselje. Moramo li znati je li VuÄko
živ?
b) Vremenska određenost nekog pokreta, rata,
događaja kao kriterij pisanja velikog slova. Netko
pjeva pjesmu Hrvatsko proljeće u Äast tih burnih
zbivanja u nas, u kojima sam i ja sudjelovao. Ponuđeni
pravopis propisuje hrvatsko proljeće. Nije li Äudno da
je pjesma važnija od događaja?! Zar je Leonardova
Posljednja veÄera (umjetniÄko djelo) važnija od joÅ¡
umjetniÄkije, Äudesne Kristove Posljednje veÄere?!
Postoji i dvorana Posljednje veÄere.
c) Kako pisati poznati hrvatski Križni put od
Bleiburga kući ili u smrt? Kako pisati Bleiburška
tragedija Hrvata? Kako umjesto Hrvatska pisati Lijepa
naša ili?
d) Hrvatski pravopis IHJJ predlaže Biograd na Moru.
I Zadar je na moru, i Å ibenik, i Split. Oni ne istiÄu
svoju namornost. ZaÅ¡to Biograd ljubomorno Äuva svoju
namornost? To danas nema nikakva smisla. Novigrada ima
više, ali Biograd je u Hrvatskoj samo jedan. Ne treba
mu nikakva razlikovna odrednica. Treba znati da je
Karadžić glavni grad Srbije zvao Biograd. Za razliku
od toga naš je Biograd dobio dodatak. Budući da nitko
više glavni grad Srbije ne zove Biograd, a ni u
Hrvatskoj nema drugoga Biograda osim jednoga jedinoga,
koji je, eto, na moru, ne treba mu privjesak na Moru,
ni na moru, ni n/m, ni n/M ni kako drukÄije.
e) Vijeće za normu je ponekad drjemucnulo, pa je
tako npr. prihvatilo naÄelo po kojem bi se pisalo
minhenski, lajpciški, blajburški premda smo i u
vrijeme novosadske unifikacije saÄuvali münchenski,
leipziški, a o Bleiburgu se nije smjelo ni govoriti.
Trebalo bi saÄuvati izvornost u osnovi barem nekih
Äešćih odnosnih pridjeva izvedenih od imena grada.
Mile Mamić,
Zadar
Zadar, 4. svibnja 2013. |