- Naslov je Vaše najnovije knjige Programiranje istine.
Što ste htjeli javnosti poručiti tom knjigom?
Sam naslov knjige upućuje da je istina u
informacijskom prostoru programirana, jer su i
informacije i znanje pod kontrolom vladajućih
institucija, odnosno političkih i inih centara moći. U
knjizi se analiziraju obrasci, s jedne strane, kako
preživljavaju stari "komunistički mentaliteti", a s
druge strane kako se javnosti nameću pravila
"političke korektnosti" novih centara moći.
- To je prva knjiga koja teorijski i primjerima
upozorava na tehnike dezinformacija i manipulacije
javnim znanjem?
Znanstvene i teorijske literature o tehnikama
dezinformiranja i manipuliranja javnim znanjem nema
mnogo, pogotovo ne u nas. Vjerujem da je ovo nov
pristup, jer se konstruiranje pseudoznanja i neznanja
o suvremenoj hrvatskoj povijesti i Domovinskom ratu
analiziraju na svima dobro poznatim političkim
(dez)informacijama. Na primjerima sam pokušao
objasniti "pravila" programiranja istine i virtualne
stvarnosti.
- Nameće se zaključak da živimo u virtualnoj,
svojevrsnoj programiranoj stvarnosti. Kako se običan
čovjek uopće može snaći u takvoj situaciji i razlučiti
krivotvorine pretočene u laži od istina koje se na sve
načine skrivaju?
Velika se sredstva ulažu u programiranje istine i
proizvodnju virtualne zbilje, odnosno proizvodnju
privida, laži i krivotvorina. Prvi korak da se u takvu
svijetu snađemo jest da upoznamo strategije
dezinformiranja. Drugi je korak da prepoznamo i
imenujemo dezinformatore. Time se bavi ova knjiga.
- U knjizi navodite nekoliko primjera kako se
laž pretvara u istinu. Koje su nekako najviše ostavile
traga?
Osnovna je teza da ako javnost prihvati
dezinformaciju kao istinitu, ona postaje istinita po
svojim posljedicama. Zato smo suočeni s "istinitim"
dezinformacijama, tj. krivotvorinama i lažima koje
tvore pseudoznanje i predrasude. A već je Einstein
rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.
- Ilustrirajte nam to jednim primjerom.
U knjizi analiziram niz falsifikata i krivotvorina
od kojih se neki već gotovo dva desetljeća poput
mantri povlače po medijima. Na primjer, navodna izjava
predsjednika Tuđmana da je "sretan što mu žena
nije ni Židovka ni Srpkinja"; teza Karadžića u
Haagu da je Hrvatska željela i počela rat; mantra o
podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu;
krivotvorine da je "Oluja" bila planirano etničko
čišćenje; HRT-ovu poruku prigodom prošlogodišnje
obljetnice pada Vukovara, da su Vlada i predsjednik
Tuđman izdali Vukovar, itd.
- Može li se govoriti o nositeljima i kreatorima
dezinformacija?
Kada postoje informacijske strategije koje imaju za
cilj osigurati "dominaciju punog spektra", onda su
vrlo precizno definirani i sredstva i akteri zaduženi
za njezinu provedbu. Strani centri moći uložili su u
medije na području bivše Jugoslavije nekoliko stotina
milijuna eura kako bi osigurali svoje interese. Tim se
novcem u Hrvatskoj financira kompradorski sloj i
mediji koji su otvoreni za one koji se nikada nisu
pomirili sa suverenom i samostalnom Hrvatskom.
- Na tragu toga nedavno je rečeno kako jedan naš
dnevni list ima svoju državu Hrvatsku, svoje
političare...
A to znači da je zatvoren za sve one koji zagovaraju
hrvatske nacionalne interese pa se s takvima ne
objavljuju ni intrevjui, a njihovi se stavovi i poruke
kriminaliziraju i falsificiraju.
- Dezinformacijama zahvaćena je uglavnom politička
sfera, što se događa u gospodarskoj i socijalnoj?
Dezinformacije u političkoj sferi prepoznajemo kao
falsifikate i nepravde, kao nasilje nad slobodom i
demokracijom. Cilj je tog i takvog "informiranja"
osigurati dominaciju u sferi politike, tj. odlučivanja
kako bi se ostvarila hegemonija i u gospodarstvu.
Krivotvorine, falsifikati i laži u gospodarskoj sferi
također nisu rijetki, ali se supremacija vlastitih
informacija može osigurati i monopolima u
informacijskom prostoru.
- Je li njima cilj demokratskija Hrvatska, ili
zapravo obračun s prvim predsjednikom hrvatske države
i redukcija državnog suvereniteta, nastavak rata
protiv suverene i neovisne Hrvatske, koji je započeo
prije više od 20 godina?
Strani analitičari koji su istraživali financiranje
nevladinih organizacija, medija, PR agencija u
Hrvatskoj, priznaju da se to nije radilo u interesu
demokracije te da su angažirani pojedinci shvatili
kako su bili iskorišteni za rušenje vlasti u
Hrvatskoj. Protivnici Hrvatske nisu samo oni koji su
bili za opstanak Jugoslavije nego i svi oni koji nove
države smatraju zaprekom procesima globalizacije,
odnosno europskim integracijama u kojima - prema
njihovu mišljenju - nacijama više nema mjesta.
- U knjizi upozoravate na stvaranje dualnog
društva. Je li i to znak kako se u Hrvatskoj, usprkos
njezinoj neovisnosti, nastavlja život po paradigmi
socijalizma?
Svako je društvo dualno: postoje službene
institucije i "službene" definicije zbilje. Unutar
društvenih mreža nastaju "alternativne" definicije
zbilje. U demokratskim društvima društvene mreže nisu
proskribirane, nego imaju onoliko prostora kolika im
je društvena potpora. U socijalizmu pripadnici
"društvenih mreža" bili su proganjani, zatvarani i
fizički likvidirani. A oni su bili izvorni nositelji
ideje slobode i demokracije. Od 2000. godine u
mainstream medijima ponovo dominira boljševički
mentalitet i kompradorski sloj koji je našao
zajednički interes s akterima globalizacije.
Zajedničko im je da slobodu i svaki nacionalni
interes, odnosno svaku nacionalnu državu, smatraju
povijesnim anakronizmom i retardiranim idejama 19.
stoljeća.
- No vratimo se problemu. Postoji li u nekoj
drugoj europskoj državi tako izražen sustav
dezinformacija kao u nas?
Države više nisu jedini igrači na međunarodnoj
sceni. Informacije, odnosno "meku moć", podjednako
rabe svi. Zato više ni jedna javnost nije pošteđena
informacijskog rata, odnosno nije izuzeta od
dezinformacija. Hrvatska je specifičnost što su u nas
kompradori konstanta na političkoj sceni. Zato smo u
većoj mjeri izloženi posljedicama "istinitih"
dezinformacija jer ih nezadovoljnici i protivnici
Hrvatske zdušno zagovaraju i distribuiraju.
- Reagira li javnost već na stanovit način na
sve moguće krivotvorine i manipulacije tako što
zanemaruje novine kao izvor informacija?
Činjenica je da žuti tisak brzo doživi ekspanziju,
ali da nije dugoga vijeka. S druge, pak, strane
bankrotirali su svi oni mediji - od Ferala, Nacionala,
Stojedinice i sličnih - koji su bili financirani od
Soroša i nekih drugih stranih izvora. Njihov je
rejting i utjecaj umjetno stvaran, ali propao je kada
su presahnuli strani izvori financiranja 2006./2007.
godine.
- Nakon oslobađajuće presude hrvatskim
generalima, usprkos tomu što je Žalbeno vijeće
Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju
odbacilo optužbu o Oluji kao zajedničkom zločinačkom
pothvatu s krajnjim ciljem protjerivanja srpskog
stanovništva te topničkim pogreškama od 200 metara kao
posljedici odlaska srpskih civila, neki su ustrajali
na pitanju tko je onda kriv ...
Već je u prvostupanjskoj presudi haaški sud utvrdio
da se Hrvatskoj ne može prigovoriti da nije
procesuirala zločine koji su počinjeni u obrani od
agresije. Četiri puta više osuđeno je ljudi zbog
zločina u obrani nego u agresiji na Hrvatsku iako su
zločini počinjeni u agresiji mnogobrojniji i
masovniji. Oni koji inzistiraju na Oluji kao udruženom
zločinačkom pothvatu za koji nisu osuđeni pravi
krivci, žele mijenjati povijesne činjenice jer se ne
mire ni s Olujom, a ni sa slobodnom i samostalnom
Hrvatskom.
- Kao da u Hrvatskoj nitko nije osuđen za
zločine počinjene tijekom Domovinskog rata i u
Oluji...
Za kaznena djela ubojstva, pljačke i paleži
procesuirano je 3728 osoba (od tog broja postupak se
vodio protiv 395 pripadnika oružanih snaga), a osuđeno
je 2380 osoba. Za počinjene ratne zločine u agresiji
na Hrvatsku osuđeno je 563 osoba (od toga u odsutnosti
366). Općim pak oprostom od sudjelovanja u oružanoj
pobuni protiv Republike Hrvatske obuhvaćena je 21.641
osoba. To znači da je 12 puta više osoba završilo u
zatvoru zbog zločina počinjenih u obrani nego u
agresiji.
- Što govori nerazmjer u kažnjavanju hrvatskih
vojnika i onih koji su sudjelovali u agresiji?
Da je pravna država funkcionirala. Ali prema
svjedočenju Ž. Puhovskog u Haagu, HHO primao je
500.000 godišnje kako bi "proizvodio rezultate" da
zadovolje svoje donatore i prikažu Hrvatsku kao
nedemokratsku i nepravnu državu. Već je
prvostupanjskom presudom generalima Gotovini i Markaču
haaški tribunal odbacio izvješća HHO-a kao
nevjerodostojna. Ne treba podsjećati kakav su prostor
izvješća HHO-a sve ovo vrijeme imala u hrvatskim
medijima.
- Izgleda da je odlukom Žalbenog vijeća ipak
presječen jedan veliki koloplet dezinformacija i
manipulacija oko Hrvatske?
Odbacivanjem optužnice o udruženom zločinačkom
pothvatu, generali su oslobođeni krivnje, a skinuta je
i stigma s Hrvatske da je nastala na zločinu. To je
važna i velika prekretnica na hrvatskoj političkoj
sceni. Na žalost, osim haaškoga Tužiteljstva postoje i
hrvatski scenaristi haaških optužnica, a oni se ne
mire s odlukom Haaga. Naime, oni s takvom presudom
gube sinekure, privilegirane političke i medijske
pozicije.
- Rasprave u Hrvatskom saboru izvan su medijskog
interesa. Postoji prijepodnevni prijenos na HTV-u, ali
sažetaka rada zasjedanja Sabora nema. Do javnosti
uglavnom dolaze rasprave na rubu incidenta. Koji su
razlozi takve marginalizacije najvišega predstavničkog
tijela?
To je posebna tema, koju bi trebalo podrobnije
analizirati. No ukratko: mislim da je Sabor sam sebe
marginalizirao jer je postao nesamostalna ispostava
Vlade, a koalicija na vlasti nema ni volje ni želje
slušati oporbu. Zato se sve svelo na formalno
demokratski, ali nasilno izglasavanje zakona i
donošenje odluka. Bez definiranih strategija, bez
pameti, bez znanja. Sabor se pak vodi tako da se ne
zna kada sjednice počinju, a kada završavaju, kojim se
danima u tjednu održavaju, a dnevni red usvojen ujutro
više ne vrijedi popodne.
- Ova je Vlada gluha na argumente i slijepa na
posljedice svojih odluka!
Glavni urednik "Glasa Koncila" Ivan Miklenić
upozorio je nedavno u komentaru svoga tjednika na sve
očitiji zastoj demokratizacije te da su ideološke
odluke postale važnije od rješavanja političkih,
gospodarskih i socijalnih pitanja, srljanje u
totalitarizam.
Prvog tjedna zasjedanja Sedmog saziva Sabora
predsjednik Vlade Milanović odbacio je sve argumente
oporbe i postulirao je pravilo da će ozakoniti samo
ono što je u skladu s njihovim svjetonazorom. Drugog
tjedna potpredsjednik Stazić rekao je da ukidaju javne
natječaje, jer nisu zainteresirani za kvalifikacije i
kvalitetu ljudi, već da žele svugdje postaviti svoje
ljude od povjerenja.
Tako se ponašaju od prvoga dana. Gluhi na argumente,
slijepi na posljedice svojih odluka. Zato imamo Vladu
koja je Vlada koalicije, a ne hrvatska Vlada - Vlada
koja vodi računa o interesima cijelog hrvatskog
društva. Tamo gdje nema formalnih i neformalnih
razgovora i dogovora između vladajućih i oporbe - tamo
očito ne može "cvetati" demokracija, već se srlja u
isključivost i jednoumlje.
Marko Curać, Hrvatski list
|