U nedavnoj emisiji Nedjeljom u 2, voditelj je iz cjeline
mog teksta o medijskoj histeriji koju su podizali
dežurni moralisti izvukao rečenicu koju je zlonamjerno
interpretirao, tvrdeći kako kategorički i programatski
poručujem drugima (i to ne medijskim moralizatorima već
marginama!) ono što u stvari iznosim kao retoričko
pitanje, pod pretpostavkom da je istinit apsurdno
hiperbolizirani prikaz fašistoidnosti većine birača u
Hrvatskoj, koji u tekstu ismijavam i opovrgavam.
Ovo je izvorni tekst: "Histerija koja
se iz dijela medija podiže oko referenduma kao
tobožnje diskriminacije homoseksualaca, kulminira
pitanjem - tko je sljedeći? Sugerira se da su većina
Hrvata fašistoidni manijaci koji bi ubuduće listom
referendumski glasovali da se strijeljaju biciklisti,
ukinu prava manjina ili povede sveti rat s cijelim
svijetom. Vjeruju li dežurni moralni paničari da bi u
Hrvatskoj doista bilo moguće skupiti toliko potpisa za
ukidanje bilo čijih prava? I ako doista tako misle,
zašto uopće ostaju živjeti među takvim groznim
ljudima?"
Nategnuta insinuacija koja je
zlonamjerno nabačena u eter počela je ubrzo živjeti
svoj samostalni život, pa se u sljedećoj emisiji
Nedjeljom u 2, Vedrana Rudan, bez srama priznajući
kako uopće nije čitala moj tekst, ulovila na
voditeljevu cvebu i nadogradila je, prigovarajući mi
uz to što ja, rođen u drugoj državi, pozivam ljude na
iseljavanje.
Kolumnist
još primitivnijeg, regionalnog odvojka Vladina
jutarnjeg biltena nakon toga polemizira s
"Raspudićem", tj. iz izvrnute činjenice mojim
kloniranim Me Hydeom, za kojeg sad već tvrdi daje
kazao: kome se ovdje ne sviđa, uvijek može otići!
Proširile i poruku, uz šovinistički dodatak koji je
inaugurirala Rudanica: "Naravno, Raspudić nije ni prvi
ni zadnji koji se drznuo otvoreno predložiti
manjincima (dakle, onima čije raspoloženje ne
korespondira s duhom većine) da promisle o humanom
preseljenju. Njegov prijedlog možda je mrvicu
zanimljiviji od ostalih samo utoliko što ga je
adresirala osoba čiji je zavičaj u drugoj državi." Kao
šlag na kraju imaginira četverored u kojem su "zbijeni
ateisti, agnostici, Srbi, pederi, lezbijke, ginekolozi
(koji obavljaju abortuse) i ostala manjinska
boranija."
Zabavna je ta fašistoidnost samozvanih ljevičara.
Kako bi se sutra odnosili prema imigrantu iz Iraka ili
Somalije, kad iskazuju neskriveni šovinizam prema
Hrvatima rođenim izvan SRH? Gdje je nestao građanski
princip? Je li Hrvatska Ustavom još uvijek definirana
kao nacionalna država hrvatskog naroda ili će se
granice hrvatstva redefinirati prema onome što su
odredili Moša Pijade i Kardelj? Je li po tome Hrvat
moj ujak rođen 1939. u Mostaru u Banovini Hrvatskoj
ili Rudanica rođena iste godine u Rijeci, u Kraljevini
Italiji?
Moj slučaj je bezazlen i zabavan, ali
kako je ista klika svojevremeno puno ozbiljnije gazila
ljude pokazuje slučaj Vice Vukojevića. Propagandni
uradak bošnjačke obavještajne službe, koji donosi
potresnu "ispovijest mlade Bošinjna u polumraku,
izmijenjenog glasa čitala "ispovijest" čime se
sugeriralo da je to žrtva bešćutnog silovatelja,
razvlačili su Vukojevića kao monstruma koji se krije
iza imuniteta ustavnog suca. Kad mu je istekao mandat,
tužiteljstvo BiH ustanovilo je da ta žena ne postoji i
da je sve izmišljeno. Od desetina novinara i
političara koji su se godinama iživljavali na
"silovatelju" jedini koji je osjetio potrebu ispričati
se bio je Renato Baretić, i to nakon što je
preventivno u prvoj polovici teksta ogadio Vukojevića
po svim ostalim osnovama. Nakon svega bi u ozbiljnoj
demokratskoj zemlji javna televizijska karijera
urednika Latinice bila Okončana, jednako kao i
novinarska urednika kojem je podvaljen izmišljeni
intervju s premijerom. Kod nas su takvi plitki
propagandisti i dandanas novinarski bardovi.
Jean Baudrillardje suvremeno društvo
nazvao društvom simulakruma. Simulacija je slika ili
model koji vremenom postaje stvarniji od stvarnosti,
da bi je na kraju potpuno nadomjestio: u prvoj fazi
slika reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj slika
maskira i izopačuje stvarnost, u trećoj fazi slika
maskira odsutnost osnovne stvarnosti, i konačno u
četvrtoj fazi ona nema više nikakve veze s bilo kakvom
stvarnošću, već postaje njen puki simulakrum.
Tako se dio medijske klike danas poigrava simulakrumom "Nino
Raspudić", koji su sami stvorili i koji nema više nikakve poveznice s bilo čime
što sam ikada rekao ili napisao. Dodatni je problem što sliku neistomišljenika
koji su po definiciji fašisti, zatucani, ruralni i neobrazovani, rade primitivno
i neuvjerljivo. Nedavno su me u jutarnjem Vladinu biltenu prali, uz fotografiju
na kojoj Bruce Leejevu spomeniku "dajem pet". U intemetskom izdanju izrezali su
Leeja tako da sam ostao s rukom u zraku, kako valjda mjerim kukuruz. Čudi da mi
u fotoshopu nisu dodali i brčiće. Jedna lokalna maćuhica među klerofašističkim
vihorima optužila me kako, u sklopu prijedloga trodimenzionalne kategorizacije
političkih orijentacija u Hrvatskoj, ljudima ravnodušnima prema hrvatskoj
državi, nekoć političkim Jugoslavenima, što smatram legitimnom političkom
pozicijom, stavljam oznaku J, jer ga to podsjeća na nacističko Juden. Kako mi je
krenulo, ubuduće ću na basketu morati paziti da ni slučajno ne fauliram
pripadnika manjinske skupine po bilo kojoj osnovi, da mi ne pripiše nacističke
pobude. U svemu tome tješi me rečenica koju sam nedavno čuo od jedne dame - nije
važno što piše u novinama, već što piše u Ustavu.
Autor: Nino Raspudić, Večernji list
|