U zrakoplovu, tijekom leta iz Zagreba u Beograd,
Predsjednik Republike dao mi je pročitati osnovne
zamisli, zapravo teze pripremljene za razgovor s
Bakerom. Bile su ispisane na četvrtastim komadićima
papira. O skorom proglašenju neovisnosti Hrvatske nije
bilo ni riječi. Osnovne su se zamisli poklapale sa
stajalištima Alije Izetbegovića i Kire Gligorova,
bosanskog i makedonskog predsjednika, o nekoj vrsti
"mekane" jugoslavenske federacije. Prema zabilješkama iz
toga vremena, Predsjednik je kazao da su mu priopćena
oštra suprotstavljanja "važnih međunarodnih čimbenika"
proglašenju samostalnosti Hrvatske i upozorenja na
učinke, ignoriranje i sankcije. Zaključio sam da je
razgovarao s Nijemcima, jer je imao stalne kontakte s
Bonnom i držao je do njemačkog mišljenja. Njemački
veleposlanik u KESS-u Wilhelm Hoynek ovako je opisao
svoje i Genscherovo razmišljanje u doba ministarskoga
berlinskog sastanka KESS-a 19. i 20. lipnja 1991:
"Nemojmo, zaboga, ulaziti u balkanske krize i pokvariti
budućnost. Dajmo Jugoslavenima malo više slobode, ali
neka zemlja ostane cjelovita, inače, imat ćemo velikih
problema!"
Stajališta europskih sila
Negativna britanska i francuska
stajališta odavna smo znali. Prigodom našega službenog
posjeta Londonu 7. svibnja 1991. britanski ministar
vanjskih poslova Douglas Hurd ismijavao je ideje o
neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Smatrao je da je
Jugoslavija izmišljena 1919. radi okončanja vječnih
sukoba različitih balkanskih plemena. Bez Jugoslavije
nastali bi "kaos, sukobi, niz bankrotiranih državica
koje se na ovaj ili onaj način oslanjaju na Zapad,
nastojeći uvući druge države u svoje konflikte". U
jednome je trenutku prostački visoko podigao nogu,
iznad glave, i popravljao čarapu. Iznenadila me
mirnoća predsjednika Tuđmana. Nije ni trepnuo.
Nastavio je uvjeravati Hurda u civilizacijske nakane
Hrvatske vlade. François Mitterrand, francuski
predsjednik, otvoreno je podupirao srbijansku
politiku. "Njemačka smatra sebe legitimnom sljednicom
Austro-Ugarske, pa se drži starih austrijskih
protusrpskih stajališta". I onaj osebujni debeljko
Talijan Gianni De Michelis zaprijetio je da Europa
neće tolerirati nikakav secesionizam. Razgovori
hrvatskoga državnog izaslanstva u Vatikanu s papom
Ivanom Pavlom Drugim i državnim tajnikom Angelom
Sodanom 25. svibnja 1991. nisu bili poticajni. U
Budimpešti ministar Jeszenszky rekao mi je da strahuju
za sudbinu svoje manjine u Vojvodini, ako se
Jugoslavija raspadne.
Strepili smo kako će reagirati NATO,
jer su u Bruxellesu javno zagovarali jedinstvo
Jugoslavije i saveznoga premijera Antu Markovića.
U EZ-u vodili su politiku diletanti
koji nisu imali pojma o povijesti, odnosima između
naroda i zbivanjima u Jugoslaviji. Luksemburški
ministar vanjskih poslova Jacques Poos busao se u prsa
kako će vojno krezuba EZ srediti stvari na Balkanu jer
je, eto, prošlo vrijeme Sjedinjenih Država i došlo
vrijeme Europe! Visoki dužnosnici EZ-a Santer i Delors
uvjeravali su u Beogradu 29. svibnja 1991. (nakon
proglašenja naše i slovenske neovisnosti!) srbijanske
političare kako Bruxelles neće trpjeti buntovne
sjeverozapadne republike, jer nepokolebljivo stoji iza
jedinstvene i teritorijalno cjelovite Jugoslavije. U
jednom trenutku rekao sam predsjedniku: Mislio sam da
je najgora Europska zajednica. Ali ima i gorih.
Pogledao me. Ujedinjeni narodi!
Naravno, najviše smo bili zabrinuti
zbog stajališta Washingtona. Kongres nam je bio
naklonjen, primjerice kongresmeni Robert Dole,
Claiborne Pell, Donald Nickels, Alfonse D'Amato, ali
State Department i predsjednik Bush bili su
zaokupljeni Prvim iračkim ratom, rušenjem Berlinskoga
zida, ujedinjenjem Njemačke, disolucijom Sovjetskoga
Saveza, raspuštanjem Varšavskoga pakta i okončanjem
Hladnoga rata. Kad su upitali Brenta Scowcrofta,
savjetnika za nacionalnu sigurnost, što se zbivalo u
Bijeloj kući tijekom ratova u Jugoslaviji, odgovorio
je: Predsjednik Bush bi svakog tjedna ponavljao:
Recite mi još jednom, o čemu je tu riječ? Baker je
nezainteresiranost američke administracije sažeo u
rečenici: U balkanskome ringu mi nemamo svoga psa!
Nemaju, dakle, za koga navijati.
Uz nas su u svijetu bili jedino
sjajni, patriotski nadahnuti iseljeni Hrvati.
Sugerirao sam predsjedniku Tuđmanu da
se približimo Rusima. Brežnjevljeva je doktrina
"ograničenoga suvereniteta" (ruskim vojnim
intervencijama radi održanja socijalizma u državama
članicama istočnoga bloka) mrtva. I nismo im
geografski blizu.
Gorbačov je vjerojatno najveći
državnik kasnoga dvadesetog vijeka. Da privolim
Predsjednika, dodao sam: dakako uz čeličnoga Nijemca
Konrada Adenauera (Tuđman ga je smatrao uzorom). Osim
za Berlinskoga kongresa 1878. i na početku Prvoga
svjetskog rata Rusi nikada nisu iskreno i čvrsto bili
u savezništvu sa Srbijom. Ispričao sam mu zgodu sa
sovjetskim generalnim konzulom u Zagrebu Jurijem
Girenkom. Nakon razgovora u Ministarstvu vanjskih
poslova u Zagrebu, kad smo se rastajali, na izlazu,
promrsio sam kako me Amerikanci pozivaju u Washington.
Ja bih, međutim, radije najprije posjetio Moskvu.
Sutradan sam saznao (čitajući bilješke naših
sigurnosnih službi) da je ruski konzul hitno
telefonski obavijestio Moskvu o pozivu iz Washingtona
i da bih ja radije, kao ministar vanjskih poslova,
prije Amerike posjetio Sovjetski Savez. Nisam,
naravno, imao nikakav poziv Amerikanaca, a ni Rusi me
nisu zvali. Predsjednik Tuđman je oklijevao. Uporno je
igrao na američku kartu. "Ako danas uredimo stvar s
Amerikancem, Rusi će nas sami brzo pozvati u Moskvu",
rekao je.
Amerikanci za Jugoslaviju
Baker je 21. lipnja dvanaest sati
razgovarao s predstavnicima svih šest jugoslavenskih
republika, Saveznom vladom, predstavnicima Kosova.
Predsjednik Tuđman i ja čekali smo vrijeme razgovora u
velikome predvorju u zgradi Savezne vlade. Prije nas
su se s Amerikancima našli Slovenci. Kada su završili
razgovor, na izlasku, Kučan se kratko zaustavio i na
brzinu obavijestio predsjednika Tuđmana da je Bakeru
priopćio odlučnost Slovenaca o proglašenju
neovisnosti. Sve je trajalo desetak sekundi. To su za
nas bili povijesni trenuci - predsjednik Tuđman je
bilješke za svoje izlaganje (koje sam čitao u
zrakoplovu) pospremio duboko u aktovku i odlučio se za
sasvim drukčiju predstavu.
Baker, visok, u laganom odijelu s
teškim crnim cipelama, s uredno povučenim razdjeljkom
kose, svježe obrijan, dočekao nas je zajedno sa
suradnicima Dennisom Rossom, Jamesom Dobbinsom,
Robertom Hutchingsom i glasnogovornicom u Državnome
tajništvu Margaret Tutwiler. Američki veleposlanik u
Beogradu Warren Zimmermann dao mi je na dvije strane
ispisan engleski tekst Izjave o Jugoslaviji ministara
KEES-a. Zapitao sam ga jesu li berlinski zaključci
prihvaćeni jednoglasno? Odgovorio mi je suho: Da! Tko
ih je predložio? Nijemci. Za vrijeme objeda. Genscher
je predsjedavao. Mi smo se složili.
U razgovoru s predsjednikom Tuđmanom
američki državni tajnik odrješito je izložio
zajedničko stajalište članica KESS-a o očuvanju
Jugoslavije. Posebice je upozorio našeg Predsjednika
da SAD neće poduprijeti deklaracije o neovisnosti
Hrvatske i Slovenije i da će nas smatrati odgovornima
ako dođe do sukoba.
Činilo se da predsjednik Tuđman jedva
čeka završetak Bakerova izlaganja. Jasno je rekao
Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti
neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način
uklanjanja trajnih nestabilnosti i prinos
stabiliziranju regije. O prijedlogu Izetbegovića i
Gligorova kazao je: Sve su prijedloge o nekoj vrsti
konfederacije dosad odbijali Srbi, nisu htjeli o njima
ni razgovarati.
Na kraju je Amerikanac izgovorio
ključne riječi: Sjedinjene Države podupiru jedinstvo
Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile da
bi se to jedinstvo održalo! Ponovio je i ovo: ako se
SAD moraju odlučiti između demokracije i jedinstva
Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!
Bakerovo stajalište svatko je od
sugovornika iz ondašnje Jugoslavije protumačio na svoj
način. Milošević je, primjerice, između redaka
Bakerove izjave shvatio da Srbiju i prosrpske JNA
generale Sjedinjene Države neće zaustaviti u stvaranju
nove srpske države.
Baker je u memoarskoj knjizi The
Politics of Diplomacy, Revolution, War and Peace
1989-1992 (1995) potanko opisao susrete i razgovore
koje je vodio u Beogradu. O susretu s predsjednikom
Tuđmanom zapisao je:
"Razloge moje zabrinutosti, koje sam
mu izložio, odbacio je gotovo nemarno. 'U strahovanju
od rata u Jugoslaviji', usprotivio se, 'pretjeruju oni
koji nemaju političkih korijena niti u jednoj naciji,
koji žele nametnuti svoja rješenja drugim narodima.
Dogmatični komunisti i unitaristi su željeli uvući
Armiju protiv Hrvatske!' Kao bivši general, Tuđman je,
dakako, da časnicima Srbima, kojih je dvije
trećine, ideologija neće dopustiti aktivnosti protiv
Hrvatske i Slovenije. To mi se činilo u najmanju ruku
neuvjerljivim, ali Tuđman je bio tvrdoglav. Činilo se
da je tvrdoglavost bila osobina koja prelazi sve
etničke granice - barem kada se radilo o Kučanu,
Tuđmanu i Miloševiću. Razboritost je bila posljednja
stvar koju su oni htjeli čuti."
Prije odlaska iz Beograda predsjedniku
Bushu uputio je pismo u kojemu je istaknuo: "Odlučno
sam se usprotivio unilateralnim mjerama koje bi mogle
spriječiti pregovarački proces i u osnovi sam pokušao
unijeti jaku dozu realizma u nerealnu jugoslavensku
političku klimu... Iskreno sumnjam u učinak."
Izvještaj je zaključio: "Zbog sulude
psihologije na mojim sastancima vođe su izgledale kao
mjesečari koji srljaju u automobilsku nesreću, i bez
obzira koliko glasno vikali - ili, u Miloševićevu
slučaju, koliko ih udarali u lice - jednostavno idu
dalje."
Dojmovi veleposlanika Zimmermanna
Zanimljivi su dojmovi američkoga
veleposlanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna o
razgovoru predsjednika Tuđmana i ministra Bakera. On
je, nakon nekoliko godina, u memoarima Izvori jedne
katastrofe napisao:
"Tuđman je izjavio da je Hrvatska
donijela odluku o secesiji i da se ona neće
izmijeniti. Rekao je Bakeru da se ne brine zbog
nasilja. 'Strah od građanskog rata napuhavaju oni koji
ne vuku svoje političke korijene iz hrvatskog naroda,
jednog od najstarijih naroda u Europi. Dogmatski
komunisti i unitaristi žele uvući vojsku protiv
Hrvatske, ali njezina ideologija neće dopustiti JNA da
djeluje protiv nas.' Dok smo nakon sastanka izlazili
iz sobe, Baker je kimanjem glave prokomentirao
Tuđmanovo neobično vjerovanje da ih JNA neće napasti."
Zimmermann je zapisao i ovo:
"Baker nije ni indirektno dao
naslutiti niti je dao zeleno svjetlo Miloševiću ili
vojsci da napadnu odmetnute republike. Ali, je li bilo
crvenog svjetla? Ne kao takva, jer Vlada Sjedinjenih
Država nije uzela u razmatranje uporabu sile kako bi
spriječila srbijanski napad i napad JNA na Sloveniju
ili Hrvatsku. Niti se u tom trenutku bilo koji član
Kongresa, koliko je meni poznato, zalagao za uvođenje
američke vojne sile."
Nakon razgovora s Bakerom odvezli smo
se i smjestili u beogradskoj rezidenciji Stjepana
Mesića. U to vrijeme Mesić je predstavljao Hrvatsku u
Predsjedništvu Jugoslavije i svađao se sa Srbima jer
nisu htjeli glasovanjem poduprijeti njegov izbor za
predsjednika Predsjedništva SFRJ, na što je imao pravo
po načelu rotacije republika. Dok smo šetali
rezidencijalnim vrtom, skrenuo sam Predsjedniku
Tuđmanu pozornost na ulomak u Izjavi o Jugoslaviji:
"Ministri (država članica KESS-a - op. D. R.)
naglasili su da je jedino na samim narodima
Jugoslavije da odlučuju o budućnosti zemlje."
Predsjednik je dvaput ponovio: Neće dopustiti uporabu
sile! Pitao sam ga: Jeste li sigurni? Amerikanac je
oprao ruke od Jugoslavije i sve prepustio
Europljanima. A oni su nikakvi. Odgovorio je: Vidjet
ćemo večeras na sastanku s Kadijevićem!
Večera s Kadijevićem
Navečer, na ulazu u ekskluzivni
restoran JNA u Beogradu, dočekao nas je savezni
ministar obrane general Veljko Kadijević, ležerno
odjeven, u sivim vojničkim hlačama visoko dignutim u
pojasu. Iznenadio me uglađenošću i komplimentima, koji
nisu osobina vojnika. Tuđman i Kadijević odmah su se
izdvojili, sjeli za poseban stol i, unoseći se
povremeno jedan drugomu u lice, čas žustro čas mirno,
ćaskali čitav sat.
Na povratku u Zagreb predsjednik
Tuđman rekao mi je da je dobio uvjeravanja Kadijevića
kako Armija neće intervenirati protiv republika ako
proglase samostalnost. Ponovno sam zapitao: Gospodine
predsjedniče, vjerujete li u to? Večeras dok ste
razgovarali sjetio sam se da je taj isti čovjek prije
otprilike dva mjeseca, noću, krišom, bez znanja svoga
šefa predsjednika Vlade Ante Markovića, odletio
zrakoplovom u Moskvu i zatražio pomoć sovjetskog
ministra obrane Dmitrija Jazova, ako JNA odluči
ušutkati neposlušne republike Sloveniju i Hrvatsku.
Iste noći vratio se u Beograd praznih ruku, a sutradan
je u razgovoru s Miloševićem predlagao državni udar,
nasilnu smjenu savezne Vlade i Predsjedništva
Jugoslavije. Predsjednik je šutio. Nastavio sam:
General Badurina mi je danas rekao da su se Kadijević
i Milošević sprijateljili u Kuparima tijekom
ljetovanja, i da Kadijević nije više jugoslavenski
integralist, već srpski nacionalist. Predsjednik je i
dalje šutio.
Poznavao je Kadijevića jer su obojica svojedobno služila u vrhu
JNA u Beogradu. Kadijević je bio general koji je ponikao iz partizanskih redova,
jedan je od rijetkih Jugoslavena koji se školovao u SAD-u. Podrijetlom je iz
Hrvatske, hrvatski Srbin. Je li Tuđman doista iskreno hvalio neutralnost vojske
i vjerovao da se ona neće obrušiti na Hrvatsku, kako su zaključili Zimmermann i
neki hadezeovci u vrhu hrvatske vlasti u Zagrebu? Ili je samo hinio iskrenost i
cinično, s mnogo sarkazma, hvalio kolebljivoga Kadijevića, kojega su Srbi
smatrali nesposobnim generalom i kukavicom?
Hrvatska je počela organizirati prve vojne postrojbe i
naoružavati se još sredinom 1990. Krišom smo uvozili oružje iz Mađarske i drugih
zemalja, otimali ga iz vojnih skladišta JNA, krijumčarili pošiljke koje su
stizale brodovima i zrakoplovima. Kad sam, nekoliko godina poslije, izvijestio
Predsjednika da su nam natoovci u Otrantu zaplijenili brod Jadran express i na
njemu moderno oružje skriveno duboko u skladištima, rekao mi je: Da, jedan su
uhvatili, ali ih se deset provuklo. Zašto bismo se naoružavali, trošili goleme
novce, izlagali se rizicima, otvorenim prijetnjama JNA, Miloševića i Jovića (u
jednome trenutku Milošević i Jović htjeli su vojno napasti Hrvatsku postrojbama
JNA bez odobrenja Predsjedništva SFRJ), javnom diskreditiranju našega ministra
obrane generala Špegelja (JNA je kriomice snimila i objavila razgovor generala o
tajnom uvozu oružja i htjela ga uhapsiti) ako smo vjerovali da JNA neće napasti
Hrvatsku?
Ako su ikada nekom državniku riječi
služile da sakrije ono što misli, a kaže i ono što ne
misli, onda se tom rutinom sjajno koristio naš
Predsjednik.
Vraćali smo se kasno uvečer u Zagreb.
U zrakoplovu mi je nasuprot sjedio Franjo Tuđman,
glavar države, pospan, opirao se snu. Uredno odjeven,
počešljan, sa zategnutom maskom za oči. Gledao sam
toga čovjeka koji je danas odlučio o sudbini sedam
milijuna Hrvata, koliko nas ukupno u svijetu ima, i
građana inih nacionalnosti koji žive na području
Hrvatske. Što mu se sve lomilo u glavi u onom kratkom
vremenu prije i za razgovora s američkom državnim
tajnikom? Je li promijenio u Zagrebu pripremljen
sadržaj svoga izlaganja zbog racionalne prosudbe ili
političkoga instinkta koji imaju državnici u odlučnim
trenutcima? Bože, danas je praktički ispisan
posljednji ulomak povijesti države u kojoj smo živjeli
sedamdeset godina s četiri južnoslavenska naroda,
Muslimanima i brojnim nacionalnim manjinama. Što li će
se ispisati na stranicama nove knjige, koja će se
otvoriti za četiri dana u Hrvatskome saboru, u
trenutku kada zagrmi stari grički top u čast
proklamiranja države Hrvatske, čekane stoljećima?
Među bilješkama o susretu Tuđman-Baker
nekoliko sam se puta vraćao na svoju kratku ocjenu:
Nažalost, Amerikanac nije zaprijetio Srbima i Armiji
silom ako nastave s opačinama!
Američki diplomat Richard Holbrooke,
koji se proslavio angažiranjem u Vijetnamskom ratu i
zalaganjem za mir u Bosni i Hercegovini, ustvrdio je u
članku America, a European Power objavljenu u časopisu
Foreign Affairs (ožujak-travanj 1995) da je rat u
bivšoj Jugoslaviji "najveći propust kolektivne
sigurnosti Zapada od 1930." U knjizi To End a War
(1998) ponovio je da je pasivnost SAD-a i Zapadne
Europe spram događaja u Sloveniji i Hrvatskoj
1990-1991. "propust povijesnih dimenzija, i to u
vrijeme kada je Zapad trijumfirao nad komunizmom".
Bushova administracija, koja je zapravo omogućila
ujedinjenje Njemačke i na taj način ispisala
"najsjajnije poglavlje u američkoj vanjskoj politici u
čitavome stoljeću", samo godinu poslije okrenula je
leđa prvome izazovu u Europi nakon Hladnoga rata. Rat
nije materijalno uništio samo Hrvatsku, veli
Holbrooke, već i snove koje je Bush nazivao "novim
svjetskim poretkom".
Nekoliko godina nakon Bakerova posjeta
Jugoslaviji, i razočarani Zimmermann naposljetku će
ustvrditi da je "diplomacija bez sile nenapunjeno
oružje, impotentna i smiješna". Kasno, kasno, kasno.
Proklamiranje neovisnosti
U Hrvatskome saboru 25. lipnja 1991.
svečano je donesena Deklaracija o proglašenju suverene
i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o
suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i
Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u
Republici Hrvatskoj, koja je, među ostalim, Srbima
zajamčila "postojanje, poštivanje, samoočuvanje i
kulturnu autonomiju".
Istodobno u Ljubljani je proglašena
neovisna Republika Slovenija. Država Jugoslavija,
stvorena 1. prosinca 1918, prestala je postojati.
Nakon sjednice Sabora pozvao sam sve
predstavnike stranih država i međunarodnih
organizacija postavljene (akreditirane) u Zagrebu u
Ministarstvo vanjskih poslova (nalazilo se u
zagrebačkoj Visokoj ulici) i uručio im službenu notu i
dokumente o proglašenju neovisnosti. Zatražio sam da
njihove vlade novoproglašenu državu Hrvatsku priznaju
što prije. Pošto su gotovo svi pozvani strani
dužnosnici bili generalni konzuli, ili konzuli,
našalio sam se: požurite, čim nas vaše vlade priznaju,
vi ćete postati veleposlanici! Dok sam govorio, među
prisutnim konzulima koji su sjedili bliže meni pozorno
me pratio i nešto bilježio Amerikanac Mike Einike,
izvrstan i pronicav diplomat. Poljak Wieslav
Walkiewicz, oduševljeni pristalica hrvatske
neovisnosti, i Mađar Gabor Bagi očigledno su bili
zadovoljni. Talijanski generalni konzul Salvatore
Cilento nezainteresirano je buljio u Medovićevu sliku
na zidu i nervozno lupkao prstima po stolu. Svi su
šutjeli. Nitko ništa nije pitao. Na kraju sam ih
pozvao, u ime Predsjednika Republike, na svečani
prijem u prigodi proglašenja neovisnosti, u zagrebački
hotel Intercontinental (današnji Westin) u 19 sati
navečer.
Prišao mi je Cilento i onako
nonšalantno, usputno, upitao na talijanskome: Što je
sada s Jugoslavijom? Izvijestite gospodina ministra De
Michelisa da je danas, prvi put nakon Drugoga
svjetskog rata, nestala jedna europska država.
Jugoslavija. Ubojstvo su inicirali i ustrajno
ostvarivali Srbi, najprije na Kosovu, a mi smo
iskoristili povijesnu priliku, mesijansko proročanstvo
o sudbonosnome trenutku i, poput starih Grka, uhvatili
Kairosa za 'sretni čuperak'. Svrha? Svrha? -
inzistirao je Talijan. Žele državu bez Hrvatske i
Slovenije, ali s otetim dijelovima hrvatskog
teritorija! Srpska nesreća koju vuku još od balkanskih
ratova 1912. i 1913. Imao sam dojam da me toga
trenutka Salvatore, stari cinik i srbofil, zamrzio za
čitav život jer je u prijašnjim razgovorima tvrdio da
su pokop Jugoslavije priredili i obavljaju ga
isključivo egoistični Hrvati.
Na odlasku iz Ministarstva, na
izlaznim vratima, njemački konzul Hans Julius Bolt,
otmjeni visoki gospodin, rekao mi je: Nitko vam od nas
večeras neće doći na prijem. I ja sam dobio
instrukciju svoje vlade da prijem bojkotiram.
Poslijepodne sam saznao da su Genscher
(koji je boravio u Rimu) i talijanski ministar
vanjskih poslova Gianni De Michelis telefonski nazvali
saveznoga ministra vanjskih poslova Budimira Lončara i
rekli mu da su deklaracije o neovisnosti Hrvatske i
Slovenije politička pitanja i da je neprihvatljiva
bilo kakva vojna intervencija JNA protiv novih država.
Izrazili su zabrinutost jer su dobili informacije iz
Beograda da se vojna intervencija razmatra u vrhu JNA.
Odmah sam o tome obavijestio predsjednika Tuđmana.
Došao sam u hotel Intercontinental
petnaestak minuta prije 19 sati. Na ulazu su mi rekli
kako nas je priznala Bugarska. Predsjednika sam našao
u sredini dvorane. Već je bio s novinarima i objavio
im dobru vijest. Kad me ugledao, podigao je visoko
ruku i počeo mahati komadićem papira: Ministre, stiglo
je prvo priznanje! Naložio je da odmah odgovorim
Bugarima i zahvalim.
Pogledao sam poruku. Bila je poslana
iz Karlsruhea, napisana na njemačkom, spominjala se
Velika narodna skupština koja u Bugarskoj ne postoji.
Rekao sam Predsjedniku da moram provjeriti
autentičnost teksta. Odbrusio mi je: Jeste li vi
ministar policije ili ministar vanjskih poslova?
Zajedno s potpredsjednikom Vlade Milanom Ramljakom
pošao sam u ured direktora hotela. Utvrdili smo da je
poruku poslala bugarska vlada - u izbjeglištvu! Šef
predsjednikova Ureda Hrvoje Šarinić bjesnio je.
Zahtijevao je kažnjavanje brzopletog savjetnika koji
je dao Predsjedniku pogrešnu informaciju. Intervenirao
sam. Emocije! Svi smo bili ushićeni. Savjetnik je
ostao pošteđen. Poslije je godinama obavljao
veleposlaničke funkcije u nekoliko zemalja.
U "Interconti" nitko od stranih
predstavnika nije došao. Samostalno smo proglasili
državu. Ništa nam nije bilo darovano, sugerirano,
zajamčeno. Sve smo morali steći sami. I bili smo sami.
Autor:
Davorin Rudolf, Vijenac 544
(102) |