Sjećate li se uzbune zbog odluke tadašnje uprave grada
Zagreba da se prosvjedi, zbog ometanja normalnog
saobraćaja, ne smiju održavati na glavnom zagrebačkom
trgu, nego u Maksimiru?
Ako se ne sjećate, onda tome zasigurno nije uzrok
pomanjkanje slobode medija u "Tuđmanovoj diktaturi", jer
o tim "skandalima" mogli smo ne samo čitati u svim
dnevnicima i tjednicima, nego i gledati izvještaje na
HRT-u. Hrvatski helsinški odbor pozivao se na slobode u
demokratskom društvu, osnovna ljudska prava itd., a
tadašnja opozicija se zgražala nad tako malo osjećaja
vladajućih za demokratske metode. I jedni i drugi
pobrinuli su se da cijeli Globus sazna za u Hrvatskoj.
Je li se nešto promijenilo otkako je "opozicija"
postala "pozicija"?
Sudeći po izvještajima današnjih
"slobodnih" medija, u Hrvatskoj nema velikih
protestnih štrajkova. Oni "sitniji" prosvjedi nisu
spomena vrijedni, pa ih mediji odgovarajuće prate -
tako da ih ignoriraju i ne spominju. A kako se ne može
baš sve izignorirati i o nekim se događajima ipak mora
izvjestiti, redovito uz njih čitamo ili slušamo
komentare kao je to "govor mržnje" ili "rušenje
legalno i demokratski izabrane vlasti". Tada se
pošalje policija na te "unutarnje neprijatelje",
prosvjedna mjesta se "pometu" i stvar opet hoda. Što
narod nezna, to ga ne uzbuđuje.
Na nepravde koje se čine braniteljima
i invalidima domovinskog rata, posebno sam osjetljiva,
pa sam zato pratila i pratim razvoj događaja oko
obespravljenih policajaca. Njihov prosvjed na trgu Sv.
Marka najdulji je štrajk u povijesti hrvatske države.
Traje dulje od 20 mjeseci i već sada ima mjesto u
Guinnessovoj knjizi rekorada. Osim po duljini
trajanja, ovaj prosvjed poseban je i po događajima
koji ga prate, odnosno po akcijama odgovornih ljudi,
koje bi, da su se dogodile u prvih "deset izgubljenih
godina", dignule veliku prašinu na hrvatskom, ali i
međunarodnom političkom podiju.
Tako na pr. premijer Račan u kratkih
10 minuta svog razgovora sa prosvjednicima optužuje
ove da "žele srušiti vladu i ustavni poredak", a
Lučinov pomočnik Faber uspoređuje njihov prosvjed sa
"novosadskom jogurt revolucijom". Na prosvjednike se
šalje stotinjak specijalaca u pancirskim košuljama,
oklopima, kacigama i navučenim čarapama preko glave,
koji nasilno uklanjaju i odvoze šator, stol i ostale
stvari prosvjednika. Ovi se sklanjaju u kapelicu iz
koje više ne ne mogu van, a da ne budu uhićeni.
Štrajk glađu ne izaziva nikakvu
samilost kod vladajućih, a oni koji izlaze zbog toga
što im je potrebna hitna pomoć, bivaju uhićeni i
suđeni. Vrhunac terora nad ovim ljudima događa se na
Badnjak 2002. Kada su prosvjednici ispred kapelice
postavili jelku i okitili je, dolazi policija, nasilno
uzima jelku, baca je u kamion za smeće i odvozi. Ne
smije biti vidljiv nikakav trag prosvjeda, a najmanje
na Markovu trgu!
Gdje su sada svi ti "borci" za
poštenje, pravdu, ljudska prava i parlamentarnu
demokraciju? Što sada radi HHO - Hrvatski helsinški
odbor? Za čija se prava i ljudske slobode bore svi ti,
još do prije 3,5 godine tako grlati, pravednici? Očito
ne za ona obespravljenih hrvatskih policajaca i
branitelja. Kako je moguće da za hrvatske policajce
nema mjesta u policiji, ali ima za četnike? Kada su
prosvjednici to pitanje postavili ministru Lučinu, on
je uvrijeđeno napustio sastanak.
Prosvjednici su uputili nebrojena
pisma zamolbe da se istraži opravdanost njihovih
zahtjeva, ministru Lučinu, premijeru Račanu,
predsjeniku Sabora, predsjedniku RH, HHO-u itd.. Bez
rezultata.
Na godišnjicu njihovog prosvjeda
20.03.03. prosvjednici su pozvali na tiskovnu
konferenciju, između ostalih i HRT. Igrom slučaja u
podne istog dana na trgu Sv. Marka prosvjedovalo je i
30-tak Srba iz tvornice Borovo u Vukovaru, koji su
tražili svoja radnička prava iz vremena srpske
agresije na Hrvatsku. HRT je taj prosvjed svojim
kamerama zabilježila i objavila, jer mora se znati
kako Hrvati postupaju sa Srbima. Godišnjica prosvjeda
hrvatskih policajaca za njih nije bila dovoljno
atraktivan materijal, jer Hrvati su zanimljivi samo
onda kada ih se može poslati u Haag.
Piše Dunja Gaupp, www.hkz-kkv.ch
|
